RECENZIJA: Liga pravde (Justice League, 2017)

LIGA PRAVDE
 (JUSTICE LEAGUE)
 uloge: Ben Affleck, Henry Cavill, Amy Adams, Gal Gadot, Ezra Miller, Jason Momoa, Ray Fischer, Jeremy Irons, Diane Lane, Connie Nielsen, J. K. Simmons
 scenarij: Chris Terrio & Joss Wheddon
 režija: Zack Snyder
 proizvodnja: Warner Bros., SAD, 2017.
 trajanje: 120 min.

2016. godina je bila za mnoge grozna godina, a nešto slično bi se mogli reći i glavešine hollywoodskog studija Warner Bros. Iako su Batman vs Superman i Odred otpisanih – dva filma iz superherojske franšize koju dijele s izdavačkom kućom DC Comics – zaradila hrpu novaca, na kraju balade, odnosno popisu najkomercijalnijih filmova godina, su završili daleko ispod filma Kapetan Amerike: Građanski rat iza kojeg stoji suparnički studiji Disney i Marvel. Štoviše, oba filma su od kritičara, pa i dijela fanova, dočekani na nož te je pokušaj da se kopiranjem formule crossoverima povezanih superherojskih filmova nadmaši Marvelov filmski univerzum dosad imao neslavne rezultate. Stoga 2017. godine, s izuzetkom najzagriženijih DC-jevskih fanatika, nije bilo neke posebno izražene nade da bi Liga pravde, film koji predstavlja prvo veliko okupljanje DC-jevskih heroja, trebao konačno potvrditi uspjeh franšize i povezanog univerzuma na isti onaj način na koji je pet godina ranije to uspjelo Marvelu s Osvetnicima. Nade je bilo još manje nakon vijesti o izuzetno kompliciranoj produkciji, odnosno masovnom nadosnimavanju scena, kao i obiteljskoj tragediji režisera Zacka Snydera, uslijed koje je morao napustiti set.

Radnja filma nakon smrti Supermana (Cavill), odnosno nakon što je Bruce Wayne alias Batman (Affleck) zaključio kako Zemlji prijeti opasnost od raznih vanzemaljskih stvorenja i drugih zlikovaca koje sada znaju da planet nema tko štititi. Batman stoga odlučuje angažirati stalnu suradnicu Dianu Prince alias Wonder Woman (Gadot) i s njom formirati superherojski tim kome će se pridružiti Arthur Curry alias Aquaman (Momoa), Barry Allen alias Flash (Momoa) i Victor Stone alias Cyborg (Fischer). To se događa u pravom trenutku, jer na Zemlju dolazi Steppenwolf (Ciaran Hinds) sa svojom vojskom para-demona kako bi je osvojio. Batman i družina shvaćaju da će protiv njega imati male šanse, pogotovo ukoliko se Steppenwolf dočepa tzv. majčinskih kutija, uređaja koji daju izuzetnu moć njegovim posjednicima. Ti isti uređaji bi, s druge strane, mogli poslužiti superherojima da ostvare očajnički plan, odnosno u kriptonskom brodu uskrsnu svog poginulog kolegu.

Kod Lige pravde je dobra vijest da je bolji od Batmana vs Superman i Odreda otpisanih, mada to, zapravo i nije bilo tako nešto. Da DC-jev univerzum može biti podloga za nešto kvalitetno ili barem gledljivo svjedoči slučaj nekoliko mjeseci ranije lansirane Wonder Woman; Gal Gadot se ovdje ponovno nameće kao jedina suvisla ili simpatična protagonistica superherojske družine, mada njenog lika jednostavno u filmu nema dovoljno da u značajnijoj mjeri popravi dojam. Ostatak družine, pak, pati od toga da jednostavno nije dovoljno definiran niti istaknut – Momoa kao Aquaman uglavnom prikazuje mišiće, Fischer kao Cyborg je zakopan pod bizarnom maskom i kostimom, a Ezra Miller se, s druge strane, previše trudi svom jednodimenzionalnom liku dati nekakvu komičnu notu, a uslijed čega završi kao iritantno i bahato derište. Stanje je još žalosnije s negativcem, koji izgleda kao generičko čudovište iz niza jeftinih video-igrica i na koga će gledatelji zaboraviti još prije nego što dođe odjavna špica.

Sam scenarij, u kome je sudjelovao Joss Wheddon, autor hvaljenih Osvetnika (koji je kasnije nadzirao i post-produkciju i nadosnimavanja), je opterećen nedostatkom originalnosti, kao i prilično jeftinim pokušajem da se riješi problem Supermanovog nestanka. On neće biti iznenađenje za koga svatko tko pozna povijest strip-predloška ili hollywoodski način vođenja poslova, te je svima manje-više bilo jasno da će Supermanov izostanak biti privremen. Na trenutak je postojala šansa da stvar zakomplicira kroz mogućnost da se uskrsli superheroj uslijed traumatičnih iskustava s onostranim pretvori u iracionalno čudovište ili negativca, ali ona nije iskorištena. Na kraju se sve svodi na izgovor za generičko prikazivanje superherojskih moći u generičkom završnom obračunu kojeg tek neobično mjesto radnje (sjever Rusije) i par vizualnih detalja čini drukčiji od scena CGI-destrukcije koje su se mogle vidjeti u sijaset drugih superherojskih filmova. Osim nerazrađenih likova, Liga pravde i neusklađenosti režije, stila i atmosfere, a što je mnoge kritičare potaklo da špekuliraju da je riječ o dva filma – Snyderovom mračnoj, ozbiljnoj “noirovskoj” drami i Wheddonovoj šarenoj, svijetloj i “opuštenoj” superherojskoj slikovnici. Vrlo je vjerojatno da je Wheddonov pristup bio korak u pravom smjeru, ali on za Ligu pravde i budućnost DC-jevog filmskog univerzuma nije bio dovoljan.

OCJENA: 4/10

Oglasi

RECENZIJA: Metak u glavu (2013)

U.S. actor Sung Kang at the 2007 Sundance Film...

Sung Kang (izvor: Wikimedia Commons)

METAK U GLAVU 
(BULLET TO THE HEAD)
uloge: Sylvester Stallone, Sung Kang, Sarah Shahi, Jason Momoa, Adewale Akinnuoye-Agbaje, Christian Slater
scenarij: Walter Hill & Alessandro Camon 
režija: Walter Hill
proizvodnja: Dark Castle/IM Global, SAD, 2013.
trajanje: 92 '

Među velikanima tzv. “Novog Hollywooda” 1970-ih posljednja desetljeća su bila najmanje sklona Walteru Hillu. Nekoć hvaljeni tvorac klasika akcijskog žanra kao što su “Ratnici podzemlja” i “Zavjera u San Franciscu”, je svojim novijim radovima uglavnom izazivao razočarenja. Nešto slično bi se moglo reći i za najnovije ostvarenje “Metak u glavu”, koje je neslavno propalo na američkim kino-blagajnama te predstavljalo ozbiljni komercijalni kiks za glavnog lumca Sylvestera Stallonea. Dio promatrača, pogotovo onih koji sve gledaju kroz prizmu američkih kulturnih ratova, time je bio oduševljen, zaključivši kako je publika konačno odbacila revolveraško nasilje kao oblik zabave; drugi dio je, pak, fijasko pripisao Stalloneovoj podršci inicijativama za oduzimanje oružja građanima – nešto što se teško može pomiriti s njegovim likom u filmu i sa stavovima velikog broja ciljane publike. “Metak u glavu” je, doduše, nešto malo bolje prošao kod kritike, a koliko je to opravdano se odnedavno može vidjeti i kod nas.

Radnja, koja se temelji na grafičkom romanu francuskog strip-crtača Alexisa Nolenta, je smještena u New Orleans, živopisnu američku metropolu čija bogata tradicija uključuje i duboko ukorijenjenu korupciju. Protagonist je Jimmy Bobo (Stallone), iskusni kriminalac koji se desetljećima bavi plaćenim ubojstvima. Nedugo nakon posljednje, naizgled rutinske, likvidacije Bobo i sam postane metom plaćenog ubojice (Momoa), ali, mu za razliku od svog mlađeg partnera, uspije izbjeći. Bobo je odmah zaključio kako ga naručitelji posljednjeg posla žele likvidirati, ali ih on sam, s obzirom da je bio angažiran preko posrednika, ne može odmah identificirati. U međuvremenu u New Orleans iz Washingtona dolazi policijski detektiv Kwon (Kang), koji istražuje korupcijski skandal u koji je bila upetljana posljednja Bobova žrtva. Njegova istraga je, pak, otežana time što lokalni policajci, koji se nalaze u džepu kriminalaca, žele trajno ukloniti svog kolegu. Twon i Bobo su stoga prisiljeni međusobno surađivati kako bi pronašli naručitelje ubojstva, pri čemu je pitanje što s njima na kraju učiniti – uhititi ih ili jednostavno skratiti za glavu – od sekundarne važnosti.

Hill se u svom novom filmu nimalo ne trudi gledateljima ponuditi nešto naročito novo ni originalno. Scenarij, koji je napravio zajedno sa Alessandrom Carmonom, predstavlja zbirku klišeja, odnosno svojevrsni školski primjer konfekcijskih akcijada koje su se štancale 1980-ih. Tu se nalazi gotovo sve – protagonist motiviran željom da osveti partnera; korištenje ultranasilnih, nezakonitih ali na kraju efikasnih metoda za istjerivanje pravde; sparivanje protagonista s novim partnerom koji predstavlja njegov svjetonazorski antipod i s kojim će se usprkos toga sprijateljiti; i, naravno, završni obračun u usamljenoj tvornici gdje će se protagonist s glavnim negativcem pošajbati prsa u prsa. Netko drugi bi od svega ovoga napravio parodiju, ali ne i Hill, koji priču i likove tretira sasvim ozbiljno. Ono što film čini gledljivim, a u mnogim trenucima i zabavnim, jesu crnohumorne replike, dopadljivi prikaz njuorlinške glazbene scene i nekih drugih detalja tamošnjeg života, ali i prilično raspoložena glumačka postava. Ona uključuje kako i Sarah Shahi (nekadašnju partnericu protagonista TV-serije “Put osvete”) u prilično nezahvalnoj ulozi Bobove kćeri (u kojoj se, gotovo kao i svi ženski likovi, pojavljuje gola) tako i samog Stallonea koji prikazuje kako se još uvijek vrlo dobro nosi sa svojim godinama, kao što je to u svoje vrijeme znao raditi i Charles Bronson. Kang, korejsko-američki glumac angažiran kako bi kao azijski policijski “geek” dao kontrast tvrdom uličnom kriminalcu, je, međutim, daleko manje upečatljiv. Srećom, Hill je, za razliku od mnogih svojih kolega, zadržao smisao za ekonomičnost, pa za današnji Hollywood neobično kratkih 90 minuta prolazi vrlo brzo i po gledatelje uglavnom ugodno.

OCJENA:5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 17. ožujka 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Conan barbarin 3D (2011)

Conan the Barbarian (2011 film)

(izvor: Wikipedia)

CONAN BARBARIN 3D
(CONAN THE BARBARIAN)
uloge: Jason Momoa, Rachel Nichols, Stephen Lang, Rose McGowan, Ron Perlman
scenarij: Thomas Dean Donnelly, Joshua Oppenheimer & Sean Hood
režija: Marcus Nispel
proizvodnja: Nu Image/Lionsgate/Paradox Entertainment/Lionsgate, SAD, 2011.
trajanje:  112'

Američki scenarist Sean Hood je prošli tjedan izazvao dosta pažnje kada je na Internetu objavio tekst u kome opisuje svoje osjećaje u trenutku kada su počeli pristizati prvi podaci o gledanosti Conana barbarina 3D. Tekst je, dijelom i zbog za današnju filmsku industriju neobične iskrenosti, zasuzio oči mnogih prekaljenih holivudskih profesionalaca. Ciničniji promatrači holivudskih zbivanja bi, pak, zaključili da je Hood jednostavno bio prisiljen na tako drastični potez. Konačni rezultat njegovog rada na Conanu, gdje je dotjeravao scenarij, u najmanju ruku ne sugerira spisateljski talent koji je inače pokazao u članku.

Fijasko Hooda i njegovih kolega Thomasa Deana Donnellyja i Joshue Oppenheimera ne bi, zapravo, trebao predstavljati nekakvo posebno iznenađenje. Hollywood se u većini slučajeva baš i ne može pohvaliti nekim naročitim uspjehom kad su u pitanju remakeovi nekadašnjih hitova. Ljestvica koju je trebao preskočiti novi Conan je, pak, bila viša nego obično, s obzirom da trideset godina stari film Johna Milliusa sa Arnoldom Schwarzeneggerom u glavnoj ulozi – ostvarenje koje danas kritičare dijeli na one koji ga smatraju remek-djelom 1980-ih i one koji se to ne usude priznati zbog snoberaja ili političke korektnosti.

Scenaristima nove verzije se, pak, mora priznati da su se ipak potrudili po pitanju originalnosti, odnosno da zaplet ne kopira Milliusovu verziju, nego crpi inspiraciju neposredno iz originalnih priča američkog pulp književnika Roberta E. Howarda. Radnja je smještena u Hiborijsko doba – vrijeme između pada Atlantide i pisane povijesti – kada su svijetom između “blistavih kraljevstava” tumarala razna barbarska plemena, uključujuće Simerijce. Jedan od njih je i Conan (Momoa), koji je doslovno “rođen u bitci” i koji je još kao tinejdžer pokazao talent za borbu. Njegove ubilačke vještine ću mu dobro doći u životnoj misiji, odnosno potrazi za zlim gospodarom rata Khalamom Zymom (Lang), čije su horde spalile Conanovo selo i ubile njegovog oca. Dok Conan žudi za osvetom, Zym zajedno sa svojom kćeri Marique (McGowan) traži “čistokrvnu” djevojku koju će žrtvovati u ritualu koji bi ga trebao učiniti božanstvom. Ta djevojka je Tamara (Nichols), redovnica u drevnom samostanu koji postaje Zymovom metom.

Angažman havajskog glumca Jasona Momoe za ulogu Conana se doimao kao dobar izbor, pogotovo s obzirom na njegovo tumačenje Conanu sličnog i prilično dojmljivog lika barbarskog vođe Khal Drogoa u hvaljenoj mini-seriji Igra prijestolja. Međutim, ma koliko Momoina pojava bila impresivna, njegov lik Conana je upropašten traljavim scenarijem. Zapravo, nijedan lik u novom Conanu se ne izdiže iznad klišeja, a još su manje šanse da ostanu sjećanju duže od daleko dojmljivijih likova u Milliusovoj verziji, koje su tumačili inače posve nepoznati glumci. Rose McGowan se kao negativka ističe prije svega neobičnom frizurom; Stephen Lang je posve upropašten bijednim replikama, a Rachel Nichols ne pruža ništa osim ljepote, koja, s obzirom na gudure, mračne zamkove i druge neatraktivne eksterijere, Conanu treba više nego što bi bio slučaj s nekim drugim filmom.

Atraktivnim bi se, barem kada se pitaju ljubitelji žanra mačeva i vračeva, mogle nazvati scene borbi. Marcus Nispel, njemački režiser video-spotova čija se filmografija u potpunosti sastoji od remakeova, napravio je nekoliko dosta zanimljivih sekvenci, pogotovo na početku filma. Pri tome je vješto koristio šire okvire cenzorskog R-rejtinga natrpavši u film dosta krvoprolića, te, reda radi, i pokoji ženski lik u toplesu. Pred kraj filma, koji se uglavnom odvija u mraku, gledatelji postaju umorni od akcije koja traje non-stop, a i mračni interijeri nisu baš previše pogodni za naknadnu 3D konverziju. Iz istih razloga se i potencijalno “vruća” ljubavna scena (u kojoj je Rachel Nichols, za one koji vode računa o takvim detaljima, koristila dublerku) doima prilično banalnom.

Iako se gledanje ovog filma isplati svima onima koji u kinu bježe od ljetnih vrućina i iako, s obzirom na niska očekivanja, možda i nije bio takvo razočarenje, okorjelim fanovima mišićavog Simerijca će nastojanje scenarista da se “operu” od novog Conana izgledati prilično razumljivo.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 30. kolovoza 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)