RECENZIJA: Aquaman (2018)

Protekle godine nisu bile najbolje za Warner Bros., barem ako je suditi po načinu na koji su prošle najveće uzdanice tog studija, odnosno filmovi iz ciklusa DC Extended Universe, projekta kojim je taj studio trebao pokazati Disneyu i njihovom Marvelom filmskom univerzumu tko je glavni gazda. Međutim, čak i kada su na ekranu bili najpopularniji strip junaci kao Batman i Superman, to nije spriječilo DC Extended Universe da u srazu s Marvelom završi isto onako kao njemačka carska Kriegsmarine u srazu s britanskom Kraljevskom mornaricom u Prvom svjetskom ratu. Stjecajem okolnosti, jedini koji su u tom fijasku uspjeli spasiti čast Warnerta i DC Comics jesu drugoligaški i najširoj javnosti uglavnom nepoznati strip-junaci. I dok se u slučaju prošlogodišnjeg uspjeha Wonder Woman to može djelomično objasniti snažnim feminističkim nabojem koji je osvojio srca SJW-ovski raspoloženih kritičara, kada se ove godine ista stvar dogodila s Aquamanom, trebat će pronaći malo drukčije objašnjenje.

Aquaman, jedan od slabije poznatih stripovskih superheroja iz DC-jevog univerzuma, se prvi put u novoj filmskoj seriji nakratko pojavio 2016. godine kao jedan od “meta-ljudi” u zloglasnom Batman v Superman: Zora pravdenika, da bi prošle godine bio jedan od članova tima u Ligi pravde. Novi je film posvećen isključivo njemu, odnosno može se shvatiti i kao svojevrsna “priča o nastanku”, mada se glavnina radnje odvija iza događaja prikazanih u prethodnim filmovima serije. Nakon prologa koji opisuje kako se Arthur Curry alias Aquaman rodio 1985. godine kao plod ljubavi svjetioničara Thomasa Curryja (Temuera Morrison) i atlantidske princeze Atlanne (Kidman), radnja se premješta u sadašnjost u kojoj se sada odrasli i zahvaljujući svojim superherojskim moćima slavan Aquaman mora suočiti s iskušenjima koji dolaze iz Atlantide, podmorskog kraljevstva u kojem je nestala njegova majka. Njime sada, pak, vlada Aquamanov polubrat Orm (Wilson) koji je odlučio ujediniti sva podmorska kraljevstva i povesti ih u veliki rat protiv kopnene ljudske civilizacije koju drži odgovornom za zagađenje mora. U tome ga nastoji spriječiti Mera (Heard), princeza podmorskog kraljevstva Xebel koja odlazi na površinu i moli Aquamana za pomoć. On bi trebao postati kralj Atlantide i to tako da pronađe legendarni trozubac kralja Atlana koji njegovom nositelju daje vlast.

Režija Aquamana je bila povjerena Jamesu Wanu, australskom režiseru koji se bio proslavio nizom hvaljenih i komercijalno uspješnih horor-filmova, ali je također pohvale stekao i akcijskim filmom Brzi i žestoki 5. Novi je projekt, predstavljao ne samo uplovljavanje u nove žanrovske vode, nego i možda najambiciozniji i najsloženiji film u karijeri tog filmaša. Wan je u svom pothvatu, kada se sve zbroje i oduzme, uglavnom uspio te se Aquaman trenutno može smatrati najboljim od svih filmova u DC-jevom ciklusu. Glavni je razlog u tome što je Wan izuzetno spretno baratao sa 160 milijuna US$ koja mu je povjerio Warner Bros., ali i što je shvatio da superherojski film danas može biti uspješan jedino ako što je manje moguće sliči na druge superherojske filmove. U slučaju Aquamana glavni je element voda, koja ne samo da predstavlja glavno mjesto radnje nego i, u slučaju hidrokinezom obdarene Mere, jedno od sredstava za obračunavanje sa zlikovcima. Wan u filmu vješto koristi najsuvremenije CGI efekte kako bi prikazao manipuliranje s vodom u oba svijeta, ali i na uvjerljiv način prikazao kako Aquaman bez ikakvih problema može disati i kretati pod vodom. No, najimpresivnijim se čini trud uložen u to da se podmorski svjetovi učine što atraktivnijima, a isto tako njihovi stanovnici različiti jedni od drugih. Rezultat je niz dojmljivih prizora koji će, pogotovo ako se film bude gledao u kino-dvoranama s 3D naočalama, imati isti onaj efekt koji su prizori Pandore imali prije desetak godina u slučaju Avatara. Wan uspijeva čak i onome što je bio čest nedostatak superherojskih filmova – završnom obračunu; umjesto da bude još jedna antiklimaktička i razvučena “šoračina” u stilu Osvetnika, ovdje se on odigrava u obliku uistinu epske bitke, koju je Wan napravio u stilu Jacksonovh bitaka u Gospodaru prstenova, i koja čak ima nekog smisla u kontekstu radnje te koja završava upravo u trenutku kada bi trebala. Wan atraktivnim zna napraviti čak i relativno kratke scene koje se odigravaju na kopnu, bilo da je riječ o svjetioniku Curryjevih, saharskoj pustinji ili živopisnom sicilijanskom gradiću gdje će se odigrati jedna od akcijskih sekvenci. Dojam je još bolji zahvaljujući dopadljivom, ali i neobičnom soundtracku temeljenom na sintesajzerima, a koji će poznavatelje filmske glazbe podsjetiti na najbolje radove Vangelisa i Kitaroa.

Atraktivnost filma se može vidjeti i kroz izbor glavnih glumaca koji se teško mogu proglasiti nekakvim vrhunskim dramskim umjetnicima, i čija je karijera imala popriličnih padova u prethodnih godina. No, Aquaman će oboma pomoći da se riješe tog balasta – Momoi će tako mnogi nakon ovog zaboraviti zlosretni remake Conana barbarina, isto kao što će Amber Heard osvojiti barem dio simpatija koje je izgubila zahvaljujući fanovima Johnnyja Deppa i štovateljima Elona Muska. Njih dvoje tumače relativno jednostavne likove tradicionalnih heroja i princeze, te taj zadatak obavljaju vrlo dobro, stvarajući također dobru međusobnu “kemiju”. Ostatak glumačke postave je uglavnom dobar, a što uključuje kako Patricka Wilsona u ulozi za današnje hollywoodske standarde neobično “cool” i inteligentnog negativca, tako i Willema Dafoea koji bi ulogu poput Aquamnovog mentora Vulkoa mogao odglumiti i zavezanih očiju. Neki od glumaca su, međutim, svedeni na uloge tek nešto veće od cameoa, a u slučaju Morrisona i Kidman opterećeni potrebom da ih se pomlađuje na trenutke baš i ne najuvjerljivijim CGI-jem.

Najveći nedostatak Aquamana je, međutim, u scenariju koji je po pitanju kvalitete čak i ispod onih niskih standarda na koje su nas navikli moderni hollywoodski blockbusteri. To se odnosi na očajne dijaloge koje će čak i najfanatičniji poklonici ovog filma vjerojatno htjeti ignorirati ili zaboraviti. Dijalozi su, međutim, još manji problem od izuzetno razvučenog i neatraktivnog početka. Stvari se uglavnom poboljšavaju nakon trećine filma, ali je tu još uvijek strukturni problem izazvan potrebom da se u relativno jednostavnu priču o sukobu Aquamana s Ormom ubaci stripovski supernegativac Black Manta kojeg tumači Yahya Abdul-Mateen II, kojem je uvaljen melodramatski podzaplet za kojeg je odmah jasno da predstavlja smetnju, ali koji će svejedno Aquamanu donio iritantni cliffhanger koji bi se trebao razriješiti tek nakon nekoliko nastavaka. Ukoliko Wan ne bude iza kamere, za vjerovati je da nijedan od tih nastavaka neće biti bolji od Aquamana, ostvarenja koje se može opisati kao neobično dobar film za tako loš scenarij.

AQUAMAN

uloge: Jason Momoa, Amber Heard, Willem Dafoe, Patrick Wilson, Dolph Lundgren, Yahya Abdul-Mateen II, Nicole Kidman

scenarij: David Leslie Johnson McGodrick & Will Beal

režija: James Wan

proizvodnja: Warner Bros., SAD, 2015.

trajanje: 143 min.

OCJENA: 6/10

Oglasi

RECENZIJA: Liga pravde (Justice League, 2017)

LIGA PRAVDE
 (JUSTICE LEAGUE)
 uloge: Ben Affleck, Henry Cavill, Amy Adams, Gal Gadot, Ezra Miller, Jason Momoa, Ray Fischer, Jeremy Irons, Diane Lane, Connie Nielsen, J. K. Simmons
 scenarij: Chris Terrio & Joss Wheddon
 režija: Zack Snyder
 proizvodnja: Warner Bros., SAD, 2017.
 trajanje: 120 min.

2016. godina je bila za mnoge grozna godina, a nešto slično bi se mogli reći i glavešine hollywoodskog studija Warner Bros. Iako su Batman vs Superman i Odred otpisanih – dva filma iz superherojske franšize koju dijele s izdavačkom kućom DC Comics – zaradila hrpu novaca, na kraju balade, odnosno popisu najkomercijalnijih filmova godina, su završili daleko ispod filma Kapetan Amerike: Građanski rat iza kojeg stoji suparnički studiji Disney i Marvel. Štoviše, oba filma su od kritičara, pa i dijela fanova, dočekani na nož te je pokušaj da se kopiranjem formule crossoverima povezanih superherojskih filmova nadmaši Marvelov filmski univerzum dosad imao neslavne rezultate. Stoga 2017. godine, s izuzetkom najzagriženijih DC-jevskih fanatika, nije bilo neke posebno izražene nade da bi Liga pravde, film koji predstavlja prvo veliko okupljanje DC-jevskih heroja, trebao konačno potvrditi uspjeh franšize i povezanog univerzuma na isti onaj način na koji je pet godina ranije to uspjelo Marvelu s Osvetnicima. Nade je bilo još manje nakon vijesti o izuzetno kompliciranoj produkciji, odnosno masovnom nadosnimavanju scena, kao i obiteljskoj tragediji režisera Zacka Snydera, uslijed koje je morao napustiti set.

Radnja filma nakon smrti Supermana (Cavill), odnosno nakon što je Bruce Wayne alias Batman (Affleck) zaključio kako Zemlji prijeti opasnost od raznih vanzemaljskih stvorenja i drugih zlikovaca koje sada znaju da planet nema tko štititi. Batman stoga odlučuje angažirati stalnu suradnicu Dianu Prince alias Wonder Woman (Gadot) i s njom formirati superherojski tim kome će se pridružiti Arthur Curry alias Aquaman (Momoa), Barry Allen alias Flash (Momoa) i Victor Stone alias Cyborg (Fischer). To se događa u pravom trenutku, jer na Zemlju dolazi Steppenwolf (Ciaran Hinds) sa svojom vojskom para-demona kako bi je osvojio. Batman i družina shvaćaju da će protiv njega imati male šanse, pogotovo ukoliko se Steppenwolf dočepa tzv. majčinskih kutija, uređaja koji daju izuzetnu moć njegovim posjednicima. Ti isti uređaji bi, s druge strane, mogli poslužiti superherojima da ostvare očajnički plan, odnosno u kriptonskom brodu uskrsnu svog poginulog kolegu.

Kod Lige pravde je dobra vijest da je bolji od Batmana vs Superman i Odreda otpisanih, mada to, zapravo i nije bilo tako nešto. Da DC-jev univerzum može biti podloga za nešto kvalitetno ili barem gledljivo svjedoči slučaj nekoliko mjeseci ranije lansirane Wonder Woman; Gal Gadot se ovdje ponovno nameće kao jedina suvisla ili simpatična protagonistica superherojske družine, mada njenog lika jednostavno u filmu nema dovoljno da u značajnijoj mjeri popravi dojam. Ostatak družine, pak, pati od toga da jednostavno nije dovoljno definiran niti istaknut – Momoa kao Aquaman uglavnom prikazuje mišiće, Fischer kao Cyborg je zakopan pod bizarnom maskom i kostimom, a Ezra Miller se, s druge strane, previše trudi svom jednodimenzionalnom liku dati nekakvu komičnu notu, a uslijed čega završi kao iritantno i bahato derište. Stanje je još žalosnije s negativcem, koji izgleda kao generičko čudovište iz niza jeftinih video-igrica i na koga će gledatelji zaboraviti još prije nego što dođe odjavna špica.

Sam scenarij, u kome je sudjelovao Joss Wheddon, autor hvaljenih Osvetnika (koji je kasnije nadzirao i post-produkciju i nadosnimavanja), je opterećen nedostatkom originalnosti, kao i prilično jeftinim pokušajem da se riješi problem Supermanovog nestanka. On neće biti iznenađenje za koga svatko tko pozna povijest strip-predloška ili hollywoodski način vođenja poslova, te je svima manje-više bilo jasno da će Supermanov izostanak biti privremen. Na trenutak je postojala šansa da stvar zakomplicira kroz mogućnost da se uskrsli superheroj uslijed traumatičnih iskustava s onostranim pretvori u iracionalno čudovište ili negativca, ali ona nije iskorištena. Na kraju se sve svodi na izgovor za generičko prikazivanje superherojskih moći u generičkom završnom obračunu kojeg tek neobično mjesto radnje (sjever Rusije) i par vizualnih detalja čini drukčiji od scena CGI-destrukcije koje su se mogle vidjeti u sijaset drugih superherojskih filmova. Osim nerazrađenih likova, Liga pravde i neusklađenosti režije, stila i atmosfere, a što je mnoge kritičare potaklo da špekuliraju da je riječ o dva filma – Snyderovom mračnoj, ozbiljnoj “noirovskoj” drami i Wheddonovoj šarenoj, svijetloj i “opuštenoj” superherojskoj slikovnici. Vrlo je vjerojatno da je Wheddonov pristup bio korak u pravom smjeru, ali on za Ligu pravde i budućnost DC-jevog filmskog univerzuma nije bio dovoljan.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Metak u glavu (2013)

U.S. actor Sung Kang at the 2007 Sundance Film...
Sung Kang (izvor: Wikimedia Commons)

METAK U GLAVU 
(BULLET TO THE HEAD)
uloge: Sylvester Stallone, Sung Kang, Sarah Shahi, Jason Momoa, Adewale Akinnuoye-Agbaje, Christian Slater
scenarij: Walter Hill & Alessandro Camon 
režija: Walter Hill
proizvodnja: Dark Castle/IM Global, SAD, 2013.
trajanje: 92 '

Među velikanima tzv. “Novog Hollywooda” 1970-ih posljednja desetljeća su bila najmanje sklona Walteru Hillu. Nekoć hvaljeni tvorac klasika akcijskog žanra kao što su “Ratnici podzemlja” i “Zavjera u San Franciscu”, je svojim novijim radovima uglavnom izazivao razočarenja. Nešto slično bi se moglo reći i za najnovije ostvarenje “Metak u glavu”, koje je neslavno propalo na američkim kino-blagajnama te predstavljalo ozbiljni komercijalni kiks za glavnog lumca Sylvestera Stallonea. Dio promatrača, pogotovo onih koji sve gledaju kroz prizmu američkih kulturnih ratova, time je bio oduševljen, zaključivši kako je publika konačno odbacila revolveraško nasilje kao oblik zabave; drugi dio je, pak, fijasko pripisao Stalloneovoj podršci inicijativama za oduzimanje oružja građanima – nešto što se teško može pomiriti s njegovim likom u filmu i sa stavovima velikog broja ciljane publike. “Metak u glavu” je, doduše, nešto malo bolje prošao kod kritike, a koliko je to opravdano se odnedavno može vidjeti i kod nas.

Radnja, koja se temelji na grafičkom romanu francuskog strip-crtača Alexisa Nolenta, je smještena u New Orleans, živopisnu američku metropolu čija bogata tradicija uključuje i duboko ukorijenjenu korupciju. Protagonist je Jimmy Bobo (Stallone), iskusni kriminalac koji se desetljećima bavi plaćenim ubojstvima. Nedugo nakon posljednje, naizgled rutinske, likvidacije Bobo i sam postane metom plaćenog ubojice (Momoa), ali, mu za razliku od svog mlađeg partnera, uspije izbjeći. Bobo je odmah zaključio kako ga naručitelji posljednjeg posla žele likvidirati, ali ih on sam, s obzirom da je bio angažiran preko posrednika, ne može odmah identificirati. U međuvremenu u New Orleans iz Washingtona dolazi policijski detektiv Kwon (Kang), koji istražuje korupcijski skandal u koji je bila upetljana posljednja Bobova žrtva. Njegova istraga je, pak, otežana time što lokalni policajci, koji se nalaze u džepu kriminalaca, žele trajno ukloniti svog kolegu. Twon i Bobo su stoga prisiljeni međusobno surađivati kako bi pronašli naručitelje ubojstva, pri čemu je pitanje što s njima na kraju učiniti – uhititi ih ili jednostavno skratiti za glavu – od sekundarne važnosti.

Hill se u svom novom filmu nimalo ne trudi gledateljima ponuditi nešto naročito novo ni originalno. Scenarij, koji je napravio zajedno sa Alessandrom Carmonom, predstavlja zbirku klišeja, odnosno svojevrsni školski primjer konfekcijskih akcijada koje su se štancale 1980-ih. Tu se nalazi gotovo sve – protagonist motiviran željom da osveti partnera; korištenje ultranasilnih, nezakonitih ali na kraju efikasnih metoda za istjerivanje pravde; sparivanje protagonista s novim partnerom koji predstavlja njegov svjetonazorski antipod i s kojim će se usprkos toga sprijateljiti; i, naravno, završni obračun u usamljenoj tvornici gdje će se protagonist s glavnim negativcem pošajbati prsa u prsa. Netko drugi bi od svega ovoga napravio parodiju, ali ne i Hill, koji priču i likove tretira sasvim ozbiljno. Ono što film čini gledljivim, a u mnogim trenucima i zabavnim, jesu crnohumorne replike, dopadljivi prikaz njuorlinške glazbene scene i nekih drugih detalja tamošnjeg života, ali i prilično raspoložena glumačka postava. Ona uključuje kako i Sarah Shahi (nekadašnju partnericu protagonista TV-serije “Put osvete”) u prilično nezahvalnoj ulozi Bobove kćeri (u kojoj se, gotovo kao i svi ženski likovi, pojavljuje gola) tako i samog Stallonea koji prikazuje kako se još uvijek vrlo dobro nosi sa svojim godinama, kao što je to u svoje vrijeme znao raditi i Charles Bronson. Kang, korejsko-američki glumac angažiran kako bi kao azijski policijski “geek” dao kontrast tvrdom uličnom kriminalcu, je, međutim, daleko manje upečatljiv. Srećom, Hill je, za razliku od mnogih svojih kolega, zadržao smisao za ekonomičnost, pa za današnji Hollywood neobično kratkih 90 minuta prolazi vrlo brzo i po gledatelje uglavnom ugodno.

OCJENA:5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 17. ožujka 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Conan barbarin 3D (2011)

Conan the Barbarian (2011 film)
(izvor: Wikipedia)

CONAN BARBARIN 3D
(CONAN THE BARBARIAN)
uloge: Jason Momoa, Rachel Nichols, Stephen Lang, Rose McGowan, Ron Perlman
scenarij: Thomas Dean Donnelly, Joshua Oppenheimer & Sean Hood
režija: Marcus Nispel
proizvodnja: Nu Image/Lionsgate/Paradox Entertainment/Lionsgate, SAD, 2011.
trajanje:  112'

Američki scenarist Sean Hood je prošli tjedan izazvao dosta pažnje kada je na Internetu objavio tekst u kome opisuje svoje osjećaje u trenutku kada su počeli pristizati prvi podaci o gledanosti Conana barbarina 3D. Tekst je, dijelom i zbog za današnju filmsku industriju neobične iskrenosti, zasuzio oči mnogih prekaljenih holivudskih profesionalaca. Ciničniji promatrači holivudskih zbivanja bi, pak, zaključili da je Hood jednostavno bio prisiljen na tako drastični potez. Konačni rezultat njegovog rada na Conanu, gdje je dotjeravao scenarij, u najmanju ruku ne sugerira spisateljski talent koji je inače pokazao u članku.

Fijasko Hooda i njegovih kolega Thomasa Deana Donnellyja i Joshue Oppenheimera ne bi, zapravo, trebao predstavljati nekakvo posebno iznenađenje. Hollywood se u većini slučajeva baš i ne može pohvaliti nekim naročitim uspjehom kad su u pitanju remakeovi nekadašnjih hitova. Ljestvica koju je trebao preskočiti novi Conan je, pak, bila viša nego obično, s obzirom da trideset godina stari film Johna Milliusa sa Arnoldom Schwarzeneggerom u glavnoj ulozi – ostvarenje koje danas kritičare dijeli na one koji ga smatraju remek-djelom 1980-ih i one koji se to ne usude priznati zbog snoberaja ili političke korektnosti.

Scenaristima nove verzije se, pak, mora priznati da su se ipak potrudili po pitanju originalnosti, odnosno da zaplet ne kopira Milliusovu verziju, nego crpi inspiraciju neposredno iz originalnih priča američkog pulp književnika Roberta E. Howarda. Radnja je smještena u Hiborijsko doba – vrijeme između pada Atlantide i pisane povijesti – kada su svijetom između “blistavih kraljevstava” tumarala razna barbarska plemena, uključujuće Simerijce. Jedan od njih je i Conan (Momoa), koji je doslovno “rođen u bitci” i koji je još kao tinejdžer pokazao talent za borbu. Njegove ubilačke vještine ću mu dobro doći u životnoj misiji, odnosno potrazi za zlim gospodarom rata Khalamom Zymom (Lang), čije su horde spalile Conanovo selo i ubile njegovog oca. Dok Conan žudi za osvetom, Zym zajedno sa svojom kćeri Marique (McGowan) traži “čistokrvnu” djevojku koju će žrtvovati u ritualu koji bi ga trebao učiniti božanstvom. Ta djevojka je Tamara (Nichols), redovnica u drevnom samostanu koji postaje Zymovom metom.

Angažman havajskog glumca Jasona Momoe za ulogu Conana se doimao kao dobar izbor, pogotovo s obzirom na njegovo tumačenje Conanu sličnog i prilično dojmljivog lika barbarskog vođe Khal Drogoa u hvaljenoj mini-seriji Igra prijestolja. Međutim, ma koliko Momoina pojava bila impresivna, njegov lik Conana je upropašten traljavim scenarijem. Zapravo, nijedan lik u novom Conanu se ne izdiže iznad klišeja, a još su manje šanse da ostanu sjećanju duže od daleko dojmljivijih likova u Milliusovoj verziji, koje su tumačili inače posve nepoznati glumci. Rose McGowan se kao negativka ističe prije svega neobičnom frizurom; Stephen Lang je posve upropašten bijednim replikama, a Rachel Nichols ne pruža ništa osim ljepote, koja, s obzirom na gudure, mračne zamkove i druge neatraktivne eksterijere, Conanu treba više nego što bi bio slučaj s nekim drugim filmom.

Atraktivnim bi se, barem kada se pitaju ljubitelji žanra mačeva i vračeva, mogle nazvati scene borbi. Marcus Nispel, njemački režiser video-spotova čija se filmografija u potpunosti sastoji od remakeova, napravio je nekoliko dosta zanimljivih sekvenci, pogotovo na početku filma. Pri tome je vješto koristio šire okvire cenzorskog R-rejtinga natrpavši u film dosta krvoprolića, te, reda radi, i pokoji ženski lik u toplesu. Pred kraj filma, koji se uglavnom odvija u mraku, gledatelji postaju umorni od akcije koja traje non-stop, a i mračni interijeri nisu baš previše pogodni za naknadnu 3D konverziju. Iz istih razloga se i potencijalno “vruća” ljubavna scena (u kojoj je Rachel Nichols, za one koji vode računa o takvim detaljima, koristila dublerku) doima prilično banalnom.

Iako se gledanje ovog filma isplati svima onima koji u kinu bježe od ljetnih vrućina i iako, s obzirom na niska očekivanja, možda i nije bio takvo razočarenje, okorjelim fanovima mišićavog Simerijca će nastojanje scenarista da se “operu” od novog Conana izgledati prilično razumljivo.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 30. kolovoza 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)