RECENZIJA: Dar (The Gift, 2015)

Američki kritičari se posljednjih godina žale kako je na velikim i malim ekranima sve manje domaćih glumaca koji se mogu zvati zvijezdama. Hollywoodu, međutim, to nije neki problem, s obzirom da ga riješio uvozom iz drugih zemalja, pri čemu se posebno ističe Australija. Među glumačkim kontingentom s petog kontinenta se Joel Edgerton zasad ne može istaći glavnim ulogama, ali se, s druge strane, može pohvaliti upečatljivim epizodama, a još više i talentom koga pokazuje i s druge strane kamere. Edgerton je tako napisao nekoliko scenarija i sinopsisa (od kojih je najpoznatiji onaj za postapokaliptičnu dramu The Rover), a odnedavno domaći gledatelji imaju prilike vidjeti i njegov režijski debi – niskobudžetni triler Dar.

Radnja započinje nakon što poslovni čovjek Simon Callen (Bateman) sa suprugom Robyn (Hall) doseli u Los Angeles kako bi započelo novi život. Prilikom useljavanja Simon, koji je odrastao u gradu, slučajno sretne Gordona “Gordoa” Moseleya (Edgerton), čovjeka koji je četvrt stoljeća ranije s njim pohađao školu. Iako ga se Simon jedva sjeća, Gordon nastoji po svaku cijenu obnoviti davno prijateljstvo, te u tu svrhu odlučuje Callenovima pomoći sitnim uslugama, te se svako malo pojavljuje u njihovoj novoj kući i šalje darove. Ti postupci, s vremenom, počnu sve više uznemiravati bračni par, prije svega Robyn, koja postaje uvjerena da je Gordon prema njoj razvio bolesnu opsesiju. Nakon što Callenovi pokušaju s Gordonom prekinuti veze, počinju im se događati neobični i zastrašujući događaji, a ubrzo se ispostavi kako im je Gordon zatajio neke uznemirujuće detalje o svom životu.

Dar je snimljen za današnje hollywoodske standarde smiješno niskim budžetom od 4,5 milijuna dolara, a Edgerton se to, iako se radnja najvećim dijelom odvija u elitnoj četvrti Hollywood Hillsa (gdje je jedna od tamošnjih vila “posuđena” umjesto studija), to previše ne trudi sakriti. Zapravo, jednostavnost je prigrlio kao glavnu vrlinu svog filma, bilo da je riječ o osnovnom konceptu, bilo da je riječ o ograničenom broju likova. Na prvi pogled se Dar čini kao jedan od trilera koji su bili tipični za Hollywood 1980-ih i 1990-ih, odnosno u kojima su arhetipske obitelji i bračne parove iz srednje klase progonili ispočetka ljubazni i naizgled normalni dostavljači novina, dadilje, majstori za kablovsku televiziju ili policajci, a za koje bi se kasnije ispostavilo da su poremećeni i nasilni psihopati. Edgerton se vješto naslanja na tu tradiciju, odnosno računa da će gledatelji odrasli na ostvarenjima kao što su Ruka koja njiše kolijevku lako prepoznati isti obrazac i u njegovom filmu. Tako mali incidenti i slučajnosti postupno eskaliraju prema onome što bi trebao biti spektakularno nasilni završni obračun, a ono što je trebao biti ostvarenje američkog sna se pretvara u noćnu moru – u slučaju jednog od likova i doslovnu, kada se ispostavi da je zastrašujući napad u stvari dio lošeg sna koji predskazuje nelagodu koja se tek treba dogoditi na javi.

Edgerton se takvim trikovima koristi negdje do polovice filma, a potom pokazuje da je gledateljima zapravo pripremio nešto sasvim drukčije. Dar tada prestaje biti “čisti” ili konvencionalni triler, i umjesto toga počinje skretati u vode psihološke drame. Naime, pokazuje se da su “savršeni” brak i karijera Callenovih bili krinka za neke ozbiljne probleme, a zbog kojih gledatelji imaju razloga vjerovati da odnos sa Gordonomn nije jedina, a možda i uopće nije stvar kojoj bi trebalo brinuti. Za Robyn, iz čije se perspektive prati najveći dio filma od samog početka, se ispostavi da je opterećena psihološkim traumama i uz njih vezanim farmakološkim navikama, pa možda kampanja terora kojoj je bračni par izložen nije ništa drugo do proizvod paranoje i bolesne mašte. A i za Simona se pokazuje da nije potpuno iskren prema svojoj supuzi, kao i da bogatstvo možda nije stekao najmoralnijim mogućimna potezima, pa u cijeloj priči i ne mora biti pozitivac.

Ovakav obrat vrlo dobro funkcionira prije svega zahvaljujući sjajnom radu s glumcima. Jason Bateman, koji je reputaciju izgradio prije svega na komedijama, vrlo dobro tumači lik koji može biti brižni suprug i otac, ali isto tako ništa manje zastrašujući zlikovac od Gordona. Rebecca Hall, britanska glumica koja je napravila prilično dojmljivu karijeru tumačeći likove ranjivih i ugroženih žena, ovdje nadmašuje sebe, izgradivši od Robyn oličenje suvremenih neuroza i posljedica koje čak i kod pripadnika bolje stojećih slojeva izaziva sustizanje nemogućih kriterija današnjeg društvenog statusa. Edgerton je kao glumac, pak, najmanje dojmljiv, možda i zato što se, zapravo, vrlo malo pojavljuje u filmu. Možda bi film bolje funkcionirao da je Edgerton ostao iza kamere i posao tumača Gordonovog lika prepustio nekom drugom. To, kao i to da inače impresivni i za ovu vrstu filmova neočekivana i nekonvencionalna završnica pomalo kompromitirana jednim malim i možda suvošnim detaljem, međutim, neće pokvariti opći dojam o Daru. Riječ je o ostvarenju koje funkcionira ne samo kao solidni trilerčić napravljen s više vještine nego većina današnjih hollywoodskih žanrovskih proizvoda, nego i kao prilika da se uživa u nečijim talentima kojih publika dosad nije bila svjesna.

DAR

(THE GIFT)

uloge: Jason Bateman, Rebecca Hall, Joel Edgerton

scenarij: Joel Edgerton

režija: Joel Edgerton

proizvodnja: Blumhouse Productions, SAD, 2015.

trajanje: 108 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: U tuđoj koži (2011)

 

U TUĐOJ KOŽI
(THE CHANGE-UP)
uloge: Jason Bateman, Ryan Reynolds, Leslie Mann, Olivia Wilde
scenarij: Jon Lucas & Scott Moore
režija: David Dobkin
proizvodnja: Relativity Media/Universal, SAD, 2011.
trajanje:  112'

English: Leslie Mann and Judd Apatow at Time 1...
Leslie Mann i Judd Apatow (izvor: Wikimedia Commons)

Malo se koji koncept čini tako zahvalnim za zaplet komedije kao što je zamjena tijela. Spolne, generacijske, karakterne i druge razlike između likova koje zadesi takav fenomen u sebi zbrajaju potencijal i za komediju zabune i komediju karaktera. Kada je u pitanju Hollywood, taj koncept je rijetko ostvario svoj potencijal. Isto bi se moglo reći i za komediju U tuđoj koži; razočarenje ovim filmom je utoliko veće što su njegovi tvorci nastojali maksimalno koristiti jednu od rijetkih vidljivih holivudskih poboljšanja u posljednje vrijeme – opuštenije standarde “sočnosti” u svojim komedijama.

Radnja filma je smještena u Atlantu, a protagonisti su dvojica najboljih prijatelja koje je život odveo na sasvim suprotne strane. Dave Lockwood (Bateman) je situirani odvjetnik oženjen za zanosnu Jamie (Mann), ali istovremeno razapet između nastojanja da napreduje u uredu i brige oko troje male djece. Mitch Planko (Reynolds) je nadobudni glumac i neodoljivi zavodnik, ali čiji životni stil temeljen na neobaveznom seksu i različitim rekreativnim supstancama ponekad mora financirati sudjelovanjem u “umjetničkim” filmovima. Kada se jedne večeri nađu nakon previšepića , zaključe kako onaj drugi ima bolji život; želja za zamjenom života, koju su javno izrazili olakšavajući mjehur u gradskoj fontani im se sljedećeg dana ispuni tako što Dave preuzme Mitchovo tijelo, a Mitch Daveovo. Nakon što shvate što se dogodilo, Dave i Mike se u tuđim tijelima pokušavaju prilagoditi različitim životnim stilovima, pokušati ne upropastiti prijateljev život. Tada ih čekaju iskušenja koja Mikeu nudi Daveova žena, a Daveu njegova zanosna kolegica Sabrina (Wilde).

U Hollywoodu se u posljednje vrijeme teško išta može nazvati revolucijom; najbliže tome je trend koji datira od sredine prošlog desetljeća zahvaljujući kome su se u kino-dvorane vratile komedije sa cenzorskim rejtingom “R”. David Dobkin je u tome sudjelovao zahvaljujući hit-komediji Lovci na djeveruše, ali se ipak nije mogao mjeriti s neslužbenim vođom tog “pokreta”, producentom Juddom Apatowom čiji je opus u američku filmsku komediju vratio prostački rječnik, ali i razbio dotadašnje tabue u prikazu raznih tjelesnih tekućina, bioloških procesa i dijelova muške anatomije. Dobkin u ovom ostvarenju kao da nastoji nadoknaditi propušteno, pa film obiluje scenama vršenja nužde i prakticiranja nekonvencionalnih oblika seksulanosti. Dok su takvi sadržaji prije nekoliko godina bili osvježenje, sada već postaju pomalo zamorni i, što je za ovaj žanr izuzetno važno, sve manje smiješni. A prilike za zamor ima dosta, jer je Dobkin, po uzoru na Apatowa, film rastegao gotovo na dva sata; time je učinio vidljivim i nedostatak inspiracije kod Jona Lucasa i Scotta Moorea, scenarista proslavljenih uspješnim, ali ipak malo previše razvikanim Mamurlukom. Oni su U tuđoj koži napunili klišejima i predvidljivostima, kao i humorom neujednačene kvalitete, iako im se mora priznati poneki trenutak lucidnosti, kao u replici kojom Mitch Daveovoj kćeri objašnjava koja mu je najdraža vrsta plesa.

Sve te nedostatke je, međutim, više nego nadoknadila prilično nadarena i raspoložena glumačka ekipa. Jason Bateman se već specijalizirao za uloge “ozbiljnih ljudi” u komedijama, te mu uloga obiteljskog radoholičara nije predstavljala problem. Slično se može reći i za Ryana Reynoldsa, koji je prilično uvjerljiv kao bahati hedonist. Njihov zadatak je, pak, bio u ovom filmu nešto teži, jer su morali “skidati” jedan drugog, odnosno glumiti likove koji pokušavaju glumiti nekog drugog. U tome su prilično uspjeli i gledatelji bez problema prate njihovu transformaciju. Veliki je talent pokazala i Apatowljeva supruga Leslie Mann (iako će nju gledatelji više pamtiti po mini-skandalu vezanom uz korištenje CGI u “razotkrivajućim” scenama), kao i isto tako raspoložena Olivia Wilde.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 6. rujna 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Kako se riješiti šefa (2011)

KAKO SE RIJEŠITI ŠEFA?
(HORRIBLE BOSSES)
uloge: Jason Bateman, Chris Day, Jason Sudeikis, Kevin Spacey, Jennifer Aniston, Colin Farrell
scenarij: Michael Markowitz, John Francis Daily & Jonathan Goldstein
režija: Seth Gordon
proizvodnja: Warner Bros/New Line, SAD, 2011.
trajanje: 98'

English: Jason Sudeikis, Charlie Day, and Jaso...
Jason Sudeikis, Charlie Day i Jason Bateman (izvor: Wikimedia Commons)

Hollywoodu je trebalo nekoliko godina da shvati da se svijet nalazi u nezapamćenoj ekonomskoj krizi, odnosno da tome pokuša prilagoditi sadržaj svojih proizvoda, barem onih koji svojom radnjom nastoje glumiti stvarni svijet. Jedan od elemenata te nove stvarnosti jest sve veća nezaposlenost, kao i sve manje alternative za one koji nisu previše sretni sa svojim poslom. Upravo taj kontekst, koji je bio teško zamisliv prosječnoj publici prije pola desetljeća, daje čvrst temelj inače ne baš originalnom konceptu crne komedije Kako se riješiti šefa?

Protagonisti su trojica prijatelja, koja imaju različita radna mjesta, ali kojima je zajedničko to da sve teže trpe svoje pretpostavljene. Nick Hendricks (Bateman) je marljivi službenik financijske tvrtke koji ostaje bez zasluženog unaprijeđenja zahvaljujući spletkama sadističkog direktora Dave Harkenu (Spacey). Kurt Buckman (Seikis) je računovođa u maloj tvrtki kojoj prijeti uništenje kada je od umrlog oca naslijedi Bobby Pellitt (Farrell), bahati i rasipni kokainski ovisnik. Dale Arbus (Day) je zubarski tehničar koga seksualno uznemirava i ucjenjuje njegova šefica dr. Julia Harris (Aniston). Nakon još jedne večeri međusobnog jadanja i previše pića sva trojica dolaze do zaključka da svoju nepodnošljivu situaciju mogu otkloniti jedino fizičkom likvidacijom svojih šefova. Svjesni da im za tako nešto nedostaje iskustvo i hrabrost, stručnu pomoć za izvođenje svog plana odluče potražiti u “problematičnim” dijelovima grada.

Scenarij Michaela Markowitza, originalno napisan i otkupljen u predrecesijska vremena, te stavljen u produkciju tek prošle godine, se teško može nazvati jednim od aduta ovog filma. Tri protagonista uglavnom nisu neki naročito zanimljivi ili duboko profilirani likovi, te se može steći dojam kako je naknadno dotjerani scenarij malo previše pokušavao kopirati formulu Mamurluka. To se vidi kroz nastojanja da se stvore razlike između “normalnih” i “otkačenih” članova te grupe. Rješenje tog problema se koliko-toliko može pronaći u prilično raspoloženim glumcima koji nisu možda nisu neke velike zvijezde, ali zato dobro koriste priliku da pokažu komičarski talent.

Kako se riješiti šefa, pak, daleko više koristi ima od toga što su njegovi autori shvatili hičkokovsko načelo prema kome negativci moraju biti zanimljiviji od pozitivaca. Zbog toga su za uloge troje šefova angažirali tri zvijezde koje su istovremeno i vrhunski glumci. Dok je Kevin Spacey već tumačio uredske ljigavce, njegovih dvoje kolega su očigledno uživali u ulogama sasvim različitim od onih koje su im donijele slavu. Veliki holivudski zavodnik Colin Farrell se pretvorio u narkomansku olupinu, a Jennifer Aniston u uznemirujuće nametljivu nimfomanku. Toj družini dostojno društvo čini i Jamie Foxx u maloj ulozi mentora trojke protagonista, koja je dojmljiva isto kao i njegovo eksplicitno edipovsko ime.

Što se kvalitete humora tiče, ona je prilično neujednačena, ali zato su pojedine scene prilično smiješne i i u njima autori prilično dobro koriste nešto ležernije cenzorske standarde. Međutim, gledatelj može isto tako steći dojam da tvorci filma u tome nisu išli dovoljno daleko, pa tako “crnilo” ove komedije nije dovoljno crno. Za film čije je osnovni koncept višestruko ubojstvo Kako se riješiti šefa se prilično trudi poštedjeti svoje protagoniste “prljanja ruku” i nekakvih posebnih moralnih dilema, a što sve kulminira u ne baš uvjerljivoj deus ex machina završnici. Još je manje uvjerljivo, barem što se muškog dijela publike tiče, objašnjenje zbog čega Daleov lik odlazak u krevet s ženom koju tumači – u većini scena ne baš pretjerano odjevena – Jennifer Aniston smatra sudbinom gorom od smrti ili doživotnog zatvora.

Usprkos scenarističkih problema, dobra glumačka postava i solidna režija Setha Gordona če pružiti više nego dovoljno zabave većini publike. Barem u ovo vrijeme, dok ekonomska kriza nije dovoljno potrajala da neke od njenih ekstremnijih efekata – kao način na koji za život zarađuje zlosretni bivši japi koga tumači Scott Rosendall– učini sve manje smiješnim.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 23. kolovoza 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)