RECENZIJA: Vozač (Baby Driver, 2017)

BABY DRIVER
 uloge: Ansel Elgort, Kevin Spacey, Lily James, Eliza Gonzalez, Jon Hamm, Jamie Foxx, Jon Bernthal, CJ Jones
 scenarij: Edgar Wright
 režija: Edgar Wright
 proizvodnja: TriStar Pictures/Sony, SAD, 2017.
 trajanje: 113 min.

Kreativnosti u Hollywoodu danas ima prilično malo, a to se možda najbolje vidjeti po tome što gotovo sve njegove blockbustere čine nastavci, remakeovi, spin-offovi ili, u najboljem slučaju, ekranizacije nekog opskurnog Marvelovog stripa. Oni filmaši koji tamo pokušaju primijeniti nešto kreativnosti se provedu kao bosi na trnju, a za što je jedan od primjera Edgar Wright, engleski režiser koji se bio proslavio nizom hvaljenih komedija sa Simonom Peggom u glavnoj ulozi. Njegov pokušaj da svoj kreativni talent iskoristiti za hollywoodski superherojski blockbuster je u slučaju Ant-Mana završio fijaskom, odnosno protjerivanjem s mjesta režisera uslijed onoga što se danas eufemistički naziva “kreativnim razlikama”. A kreativnosti čak ne treba biti mnogo da bi se stvorio kvalitetan film, o čemu možda najbolje svjedoči sljedeći naslov u Wrightovoj filmografiji, akcijski film Baby Driver. Zbog protagonista, osnovnog koncepta, zapleta i žanrovskog određenja bi se vrlo lako mogao nazvati svojevrsnim remakeom hvaljenog filma Vožnja danskog režisera Nicholasa Windinga Refna. Međutim, Wright ga je napravio tako da nitko ne može poreći da je riječ o bitno različitom filmu.

Protagonist je Baby (Elgort), mladić obdaren izninmnim vozačkim talentom kojeg je prisiljen koristiti za aktivnosti s onu stranu zakona. Lokalni gangsterski bos Doc (Spacey) ga je angažirao kao stalnog člana svog tima pljačkaša banaka, zaduženog da pljačkaše neopaženo, brzo i diskretno odveze u sigurnost pred policijom. Baby svojim kolegama, koje se stalno izmjenjuju u timu, u oči upada skromnošću, šutljivošću ali i vrhunskom profesionalnošću. To i ne iznenađuje, s obzirom da se kriminalom bavi protiv svoje volje, motiviran isključivo željom da Docu kroz pljačke Docu otplati dug. Snove o jednom drukčijem, boljem i ljepšem životu će potaknuti susret s Debora (James), mladom konobaricom u koju se do ušiju zaljubi. Ona za njega predstavlja sve čemu težiti, ali i za Doca sredstvo da svog mladog uposlenika zadrži za sebe za još nekoliko spektakularnih “poslova”, koje će dodatno zakomplicirati Babyjevi drogi i nasilju skloni kolege.

Usprkos izuzetnih sličnosti sa Refnovom Vožnjom, film je kao ideja nastao još daleke 1994. godine, a Wright ju je djelomično iskoristio za glazbeni videospot za pjesmu “Blue Song” grupe Mint Royale (koji je, pak, inspiraciju pronašao u uvodnoj sceni pljačke u filmu). Iako scenarij sugerira “emtvijevsku” videospotovsku orgiju, i iako je radi mlađe i cinizmu manje sklonije publike protagonist pretvoren u gotovo anđeoskog dobričinu koji se samo stjecajem okolnosti našao na krivom putu (a što možda najbolje sugerira lik njegovog ostarjelog crnog gluhonijemog štićenika kojeg tumači CJ Jones), Baby Driver je izuzetno originalan i za današnje hollywoodske standarde neuobičajeno autorski film. To se ne odnosi samo na izuzetan trud u stvaranju dojmljivih akcijskih scena, nego i nastojanje da se od sličnih proizvoda ističe ne samo neuobičajenim mjestom radnje (Atlanta), nego i time da se impresivna glumačka postava koristi na neuobičajen i originalan način.

Ansel Elgort, koji se s 23 godina uspio nametnuti kao jedna od najmlađih zvijezda današnjeg Hollywooda, se snalazi kao riba u vodi u ulozi koja se čini primjerenija ikonama kao što je Steve McQueen i koji bi u svakom drugom hollywoodskom filmu tumačili njegovi barem desetljeće stariji kolege. Lily James, mlada Britanka dosad poznata po Downton Abbeyu, također ostvaruje izvrstan dojam u gotovo saharinskoj ulozi simpatične “djevojke iz susjedstva”. Kevin Spacey se u ulozi slatkorječivog, ali zastrašujućeg gangsterskog bosa snalazi kao riba u vodi, ali ipak obavlja manje impresivan posao od glumaca koji tumače njegove potčinjene. To uključujue kako danas prilično aktivnog Jona Bernthala u ulozi veteranskog pljačkaša, ali i Jamieja Foxxa koji se očigledno dobro zabavlja tumačeći lik negativca koji je istovremeno neugodan ali i zastrašujuće inteligentan. Konačno je tu i Jon Hamm, koji će se ulogom kokainom i seksom opsjednutog kriminalca konačno odmaknuti od uloge Dona Drapera u Momcima s Madisona.

Wrightov je film vrlo dobar i zbog scenarija koji ne robuje konvencijama. Tako se pojedini likovi pojavljuju da bi potom nestali kao da ih ne bi bilo, isto kao što nestanak nekih drugih dolazi u eksplozijama iznenadnog i prilično eksplicitnog nasilja, zahvaljujući Baby Driver dobiva mračnu, naturalističku notu toliko različitu od bajkovitosti s kojom je prikazan njegov protagonist. Međutim, najbolji primjer Wrightove kreativnosti je izuzetno domišljata i efektna ideja s kojom se omogućilo da u filmu “cool” soundtrack, kojeg čine brojni pop hitovi iz posljednjih pola stoljeća, služi ne samo kao glazbena podloga, nego čini i integralni i potpuno uvjerljivi dio radnje. Doduše, na kraju dolazi do robovanja akcijskim klišejima, prije svega u sceni apokaliptičkog završnog obračuna koja podsjeća na horore 1980-ih. Završnica, u kojoj se nastoji isforsirati najbolji mogući hepi end, će nekim gledateljima izgledati previše zašećereno. Drugima će, s druge strane, predstavljati puni pogodak, odnosno podsjetiti ih da nekad to mogu očekivati i u stvarnom životu. Ili barem u kontekstu hollywoodskih filmaša koji nastoje iskazati svoju kreativnost.

OCJENA: 8/10

Oglasi

RECENZIJA: Čudesni Spider Man 2 (2014)

Peter Parker and Gwen Stacy
(izvor: marvelousRoland)
ČUDESNI SPIDER MAN 2
(THE AMAZING SPIDER-MAN 2)
uloge: Andrew Garfield, Emma Stone, Jamie Foxx, Danne DeHann, Campbell Scott, Embeth Davidtz, Colm Feore, Paul Giamatti, Sally Field
scenarij: Alex Kurtzman, Roberto Orci & Jeff Pinkner
režija: Marc Webb
proizvodnja: Columbia Pictures/Marvel Entertainment, SAD, 2014.
trajanje: 142'

Hollywoodski blockbusteri, pogotovo oni koji se temelje na strip-serijama o superherojima, ne samo što zbog bezličnosti i ponavljajućih likova, tema i predvidljivosti podsjećaju na izbore u Hrvatskoj, nego ponekad zbog industrijskog tempa kojim se štancaju znaju izazivati zbrku kod manje upućenih ili opreznih dijelova publike. Najveću takvu opasnost pruža “rebootirana” franšiza o Spidermanu, koja je u kino-dvorane došla tek pet godina nakon završetka, odnosno deset godina naakon početka prethodne. A, s obzirom da iza originalnog stripa stoji danas u Hollywoodu dominantna izdavačka kuća Marvel, lako je zamisliti da serija koju producira studio Columbia bude shvaćena kao dio šire cjeline X-Mena (koji je ugrabio 20th Century Fox) ili tzv. Marvelovog filmskog univerzuma (koji drži Disney). S druge strane, brzina kojom se franšiza o Spidermanu reinkarnirala omogućava relativno brze i jednostavne usporedbe s prethodnim verzijama. Jedan od najboljih primjera za to pruža Čudesni Spider-Man 2, koga bi bilo manje korisno uspoređivati sa svojim prethodnikom iz 2012. godine, a više s deset godina starijim Spider-Manom 2.

Režiser Marc Webb je u prethodnom filmu već odradio obvezu da publici prikaže kako je nastao glavni junak, odnosno kako se od skromnog njujorškog gimnazijalca Petera Parkera (Garfield) transformirao u čovjeka sa posebnim moćima koji maskiran spašava grad od kriminalaca i svakojakih čudovišta. Scenarij, pak, ovaj put omogućava da se u nepunih dva i pol sata ubaci daleko više materijala koji bi trebali zadovoljiti kako poklonike originalnog stripa koji žude za kultnim likovima, tako i publiku koja traži dodatne količine melodrame. Ovo posljednje bi trebao pružiti nastavak Parkerove ljubavne veze sa lijepom kolegicom Gwen Stacy (Stone), ali koja zapada u poteškoće jer je Parker jednostavno previše opterećen svojom životnom misijom, ali i zabrinut zbog toga što bi na svoju voljenu djevojku mogao navući pažnju kojekakvih zlikovaca. Jedan od njih bi mogao biti Max Dillon (Foxx), elektroinženjer u korporaciji Oscorp koga nesreća na radnom mjestu transformira u čudovište po imenu Electro. Spašavanje grada od zlikovca dodatno komplicira i dolazak Harryja Osborna (DeHaan), Parkerovog prijatelja iz djetinjstva koji je naslijedio očev poslovni imperij, ali također i genetske malformacije koje će mu skratiti život ukoliko ne bude koristio neke od potencijalno opasnih Oscorpovih tehnologija.

Webbovo nastojanje da u svoj film utrpa što je moguće više sadržaja je rezultiralo time da je drugi nastavak novog Spidermana prilično konfuzan, tonom i kvalitetom neujednačen film. U njemu mnoge stvari ne funkcioniraju, ali se neke, s druge strane, isplate pogledati. Tako na samom početku, odnosno prologu koji prikazuje sudbinu protagonistovih roditelja, imamo priliku vidjeti jednu od najefektnijih akcijskih scena u Hollywoodu u posljednje vrijeme. Kada se radnja prebaci u sadašnjost, odnosno kada se prikazuje kako Spiderman poskakujući putuje njujorškim ulicama iležerno rastura kriminalce, film je teško shvatiti ozbiljno. To se pogotovo odnosi na karikaturalni lik ruskog negativca, koji tumači ispod maske potpuno neprepoznatljivi Paul Giamatti. A onda scenaristi publici nameću ozbiljnost, pogotovo u scenama koje prikazuju moralne i druge dileme koje protagonistu nameće njegov odnos s djevojkom. Ozbiljan ton će se povremeno vraćati u film i konačno biti potvrđen i završnicom koja je donedavno bila prilično nekonvencionalna za današnji Hollywood.

Konfuznost radnje i preveliki broj, često nepotrebnih ili neiskorištenih likova, djelomično nadoknađuje prilično raznovrsna i dobro raspoložena glumačka ekipa. Garfield i Stone, koji predstavljaju ljubavni par u stvarnom životu, uspijevaju održavati dobru “kemiju”, i to mnogo bolje nego što su to činili Tobey Maguire i Kirsten Dunst kao protagonisti prethodne serije. Izuzetno je dobar posao napravio i mladi DeHann, iako se njegov prikaz zlosretnog mladog bogataša može shvatiti prilično sličnim liku iz Kronika, odnosno korak prema tipskim ulogama psihološki mučenih negativaca. Foxx, barem dok ne preuzme identitet električnog čudovišta, je isto tako prilično zanimljiv kao genijalni ekscentrik. Završnica filma, pak, daje određenu nadu da će treći (i prilično izgledni) nastavak Webbu i Columbiji dati priliku da ponude nešto novo. S druge strane, to što je Čudesni Spider Man 2 bolji od Čudesnog Spider Mana i svog deset godina starog ekvivalenta onakvo dostignuće koje sa sobom donosi neke pretjerano velike količine optimizma.

OCJENA: 5/10

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Odbjegli Django (2012)

Django poster (re-creation)
(izvor: Alan Klim)
ODBJEGLI DJANGO
(DJANGO UNCHAINED)
uloge: Jamie Foxx, Christoph Waltz, Kerry Washington, Leonardo DiCaprio, Samuel L. Jackson
scenarij: Quentin Tarantino
režija: Quentin Tarantino
proizvodnja: Columbia/The Weinstein Company, SAD, 2012.
trajanje: 165 '

Ma koliko SAD danas sebe nastojale ostatku svijeta nametnuti kao plemeniti ideal demokracije, mira i slobode, to prije nekih dvjestotinjak nije bio slučaj, s obzirom na službenu politiku oduzimanja životnog prostora putem rata, te podjele na više i niže rase, neke podvrgnute genocidu, a neke ropstvu. Nije teško pretpostaviti da je nešto kasnije izvjesni neshvaćeni umjetnik iz Austrije neke od tih recepata pokušao primijeniti s ovu stranu Velike bare, što je kao rezultat imalo drugi svjetski rat i Holokaust. Sličnosti između Trećeg Reicha i nekadašnjih SAD je, svjesno ili podsvjesno, zapazio i proslavljeni američki scenarist i režiser Quentin Tarantino. Tako je nakon “Nemilosrdnih gadova”, u kojima se Židovi krvavo svete nacistima, slijedio “Odbjegli Django”, novi projekt u kojim zlostavljači od strane svojih žrtava dobivaju ono što su zaslužili.

Radnja filma je smještena na američki Jug 1858. godine, u vrijeme kada je “specifična institucija”, odnosno ropstvo, još uvijek bila dio tadašnjeg pravnog i društveno-ekonomskog poretka. Naslovni protagonist (Foxx) je crni rob kojeg nakon bijega s plantaže profesionalni lovci na robove vraćaju vlasniku. Djangu spas dolazi u obliku dr. Kinga Schultza (Waltz), njemačkog zubara i lovca na ucjene; njemu je Django potreban kao izvor informacija, ali isto tako, kao prosvijećeni Europljanin zgađen ropstvom, osjeća dužnost da mu otkupi slobodu. Django postaje Schultzov partner, pomaže mu u lovu na odmetnike te razvija vlastite vještine s vatrenim oružjem. Schultz mu u znak zahvalnosti odluči pomoći u tome pronađe i otkupi slobodu vlastite supruge Broomhilde (Washington). Ona se nalazi u Mississippiju na plantaži čiji je vlasnik Calvin J. Candie (DiCaprio), okrutni organizator gladijatorskih borbi između “mandingo” robova, a kojom stvarno upravlja Stephen (Jackson), ostarjeli ali prepredeni crni sluga.

Tarantino je prije nepuna dva desetljeća oko sebe stvorio kult, odnosno armije filmofila, ali i kritičara spremnih da padnu na koljena svaki put kad čuju njegovo ime. U proteklom vremenu su se ispisali milijuni kartica teksta u pokušaju da se objasni takav fenomen. Jedan od mogućih odgovora na pitanje zašto je Tarantino postao Tarantino jest i sretan splet okolnosti početkom 1990-ih. Tada su se novac i Tarantinov talent ukrstili sa snovima tvrdokornih filmofilskih geekova o tome da nepoznati i prezreni talijanski, hongkonški, japanski i drugi eksploatacijski naslovi s donjih polica videoteka dobiju pravi hollywoodski tretman. “Odbjegli Django” u malo čemu odstupa od prije dva desetljeća uspostavljene formule – domišljati dijalozi, crni humor, ekscentrični likovi, “cool” soundtrack i iznenadne eksplozije eksplicitnog nasilja.

Problem kod “Djanga” jest taj da je, u očiglednom nastojanju da oda počast kako nekoć prezrenim, a danas klasičnim “špageti vesternima”, tako i nekoć a i danas prezrenim “blaxploitation” filmovima, uzeo možda ne baš najsretnije vrijeme radnje kada su u pitanju Tarantinu tako drage reference na popularnu kulturu – bez filmova, televizije, gramofona, i s uglavnom nepismenim stanovništvom. Stoga se uz neke filmofilima očite reference (pojava Franca Nera, junaka originalnog “Djanga” iz 1966. godine) pojavljuju i neki povijesni anakronizmi, kao i moderna glazba koja ovakvom filmu manje “leži” od Morriconeove.

Drugi, mnogo ozbiljniji problem, je u tome što je Tarantino opet izgubio inspiraciju, pa neki od “štoseva” nisu smiješni ili su preisforsirani. Ali najviše se vidi nedostatak tragično preminule montažerke Sally Menke, zbog koje je “Django” jednostavno predug. Posljednjih pola sata – orgija osvetničkog krvoprolića – se doima na silu pokrpanim na inače zanimljivih i inteligentnih prva dva sata. Fanovi Tarantina će u ovome nesumnjivo uživati, ali ostatak publike baš i ne onako kao što sugerira njegova reputacija.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 3. veljače 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)