Oznaka: James Wan

RECENZIJA: Aquaman (2018)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

Protekle godine nisu bile najbolje za Warner Bros., barem ako je suditi po načinu na koji su prošle najveće uzdanice tog studija, odnosno filmovi iz ciklusa DC Extended Universe, projekta kojim je taj studio trebao pokazati Disneyu i njihovom Marvelom filmskom univerzumu tko je glavni gazda. Međutim, čak i kada su na ekranu bili najpopularniji strip junaci kao Batman i Superman, to nije spriječilo DC Extended Universe da u srazu s Marvelom završi isto onako kao njemačka carska Kriegsmarine u srazu s britanskom Kraljevskom mornaricom u Prvom svjetskom ratu. Stjecajem okolnosti, jedini koji su u tom fijasku uspjeli spasiti čast Warnerta i DC Comics jesu drugoligaški i najširoj javnosti uglavnom nepoznati strip-junaci. I dok se u slučaju prošlogodišnjeg uspjeha Wonder Woman to može djelomično objasniti snažnim feminističkim nabojem koji je osvojio srca SJW-ovski raspoloženih kritičara, kada se ove godine ista stvar dogodila s Aquamanom, trebat će pronaći malo drukčije objašnjenje.

Aquaman, jedan od slabije poznatih stripovskih superheroja iz DC-jevog univerzuma, se prvi put u novoj filmskoj seriji nakratko pojavio 2016. godine kao jedan od “meta-ljudi” u zloglasnom Batman v Superman: Zora pravdenika, da bi prošle godine bio jedan od članova tima u Ligi pravde. Novi je film posvećen isključivo njemu, odnosno može se shvatiti i kao svojevrsna “priča o nastanku”, mada se glavnina radnje odvija iza događaja prikazanih u prethodnim filmovima serije. Nakon prologa koji opisuje kako se Arthur Curry alias Aquaman rodio 1985. godine kao plod ljubavi svjetioničara Thomasa Curryja (Temuera Morrison) i atlantidske princeze Atlanne (Kidman), radnja se premješta u sadašnjost u kojoj se sada odrasli i zahvaljujući svojim superherojskim moćima slavan Aquaman mora suočiti s iskušenjima koji dolaze iz Atlantide, podmorskog kraljevstva u kojem je nestala njegova majka. Njime sada, pak, vlada Aquamanov polubrat Orm (Wilson) koji je odlučio ujediniti sva podmorska kraljevstva i povesti ih u veliki rat protiv kopnene ljudske civilizacije koju drži odgovornom za zagađenje mora. U tome ga nastoji spriječiti Mera (Heard), princeza podmorskog kraljevstva Xebel koja odlazi na površinu i moli Aquamana za pomoć. On bi trebao postati kralj Atlantide i to tako da pronađe legendarni trozubac kralja Atlana koji njegovom nositelju daje vlast.

Režija Aquamana je bila povjerena Jamesu Wanu, australskom režiseru koji se bio proslavio nizom hvaljenih i komercijalno uspješnih horor-filmova, ali je također pohvale stekao i akcijskim filmom Brzi i žestoki 5. Novi je projekt, predstavljao ne samo uplovljavanje u nove žanrovske vode, nego i možda najambiciozniji i najsloženiji film u karijeri tog filmaša. Wan je u svom pothvatu, kada se sve zbroje i oduzme, uglavnom uspio te se Aquaman trenutno može smatrati najboljim od svih filmova u DC-jevom ciklusu. Glavni je razlog u tome što je Wan izuzetno spretno baratao sa 160 milijuna US$ koja mu je povjerio Warner Bros., ali i što je shvatio da superherojski film danas može biti uspješan jedino ako što je manje moguće sliči na druge superherojske filmove. U slučaju Aquamana glavni je element voda, koja ne samo da predstavlja glavno mjesto radnje nego i, u slučaju hidrokinezom obdarene Mere, jedno od sredstava za obračunavanje sa zlikovcima. Wan u filmu vješto koristi najsuvremenije CGI efekte kako bi prikazao manipuliranje s vodom u oba svijeta, ali i na uvjerljiv način prikazao kako Aquaman bez ikakvih problema može disati i kretati pod vodom. No, najimpresivnijim se čini trud uložen u to da se podmorski svjetovi učine što atraktivnijima, a isto tako njihovi stanovnici različiti jedni od drugih. Rezultat je niz dojmljivih prizora koji će, pogotovo ako se film bude gledao u kino-dvoranama s 3D naočalama, imati isti onaj efekt koji su prizori Pandore imali prije desetak godina u slučaju Avatara. Wan uspijeva čak i onome što je bio čest nedostatak superherojskih filmova – završnom obračunu; umjesto da bude još jedna antiklimaktička i razvučena “šoračina” u stilu Osvetnika, ovdje se on odigrava u obliku uistinu epske bitke, koju je Wan napravio u stilu Jacksonovh bitaka u Gospodaru prstenova, i koja čak ima nekog smisla u kontekstu radnje te koja završava upravo u trenutku kada bi trebala. Wan atraktivnim zna napraviti čak i relativno kratke scene koje se odigravaju na kopnu, bilo da je riječ o svjetioniku Curryjevih, saharskoj pustinji ili živopisnom sicilijanskom gradiću gdje će se odigrati jedna od akcijskih sekvenci. Dojam je još bolji zahvaljujući dopadljivom, ali i neobičnom soundtracku temeljenom na sintesajzerima, a koji će poznavatelje filmske glazbe podsjetiti na najbolje radove Vangelisa i Kitaroa.

Atraktivnost filma se može vidjeti i kroz izbor glavnih glumaca koji se teško mogu proglasiti nekakvim vrhunskim dramskim umjetnicima, i čija je karijera imala popriličnih padova u prethodnih godina. No, Aquaman će oboma pomoći da se riješe tog balasta – Momoi će tako mnogi nakon ovog zaboraviti zlosretni remake Conana barbarina, isto kao što će Amber Heard osvojiti barem dio simpatija koje je izgubila zahvaljujući fanovima Johnnyja Deppa i štovateljima Elona Muska. Njih dvoje tumače relativno jednostavne likove tradicionalnih heroja i princeze, te taj zadatak obavljaju vrlo dobro, stvarajući također dobru međusobnu “kemiju”. Ostatak glumačke postave je uglavnom dobar, a što uključuje kako Patricka Wilsona u ulozi za današnje hollywoodske standarde neobično “cool” i inteligentnog negativca, tako i Willema Dafoea koji bi ulogu poput Aquamnovog mentora Vulkoa mogao odglumiti i zavezanih očiju. Neki od glumaca su, međutim, svedeni na uloge tek nešto veće od cameoa, a u slučaju Morrisona i Kidman opterećeni potrebom da ih se pomlađuje na trenutke baš i ne najuvjerljivijim CGI-jem.

Najveći nedostatak Aquamana je, međutim, u scenariju koji je po pitanju kvalitete čak i ispod onih niskih standarda na koje su nas navikli moderni hollywoodski blockbusteri. To se odnosi na očajne dijaloge koje će čak i najfanatičniji poklonici ovog filma vjerojatno htjeti ignorirati ili zaboraviti. Dijalozi su, međutim, još manji problem od izuzetno razvučenog i neatraktivnog početka. Stvari se uglavnom poboljšavaju nakon trećine filma, ali je tu još uvijek strukturni problem izazvan potrebom da se u relativno jednostavnu priču o sukobu Aquamana s Ormom ubaci stripovski supernegativac Black Manta kojeg tumači Yahya Abdul-Mateen II, kojem je uvaljen melodramatski podzaplet za kojeg je odmah jasno da predstavlja smetnju, ali koji će svejedno Aquamanu donio iritantni cliffhanger koji bi se trebao razriješiti tek nakon nekoliko nastavaka. Ukoliko Wan ne bude iza kamere, za vjerovati je da nijedan od tih nastavaka neće biti bolji od Aquamana, ostvarenja koje se može opisati kao neobično dobar film za tako loš scenarij.

AQUAMAN

uloge: Jason Momoa, Amber Heard, Willem Dafoe, Patrick Wilson, Dolph Lundgren, Yahya Abdul-Mateen II, Nicole Kidman

scenarij: David Leslie Johnson McGodrick & Will Beal

režija: James Wan

proizvodnja: Warner Bros., SAD, 2015.

trajanje: 143 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Brzi i žestoki 7 (2015)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment 
BRZI I ŽESTOKI 7
(FURIOUS 7)
uloge: Vin Diesel, Paul Walker, Dwayne Johnson, Michelle Rodriguez, Jason Statham, Kurt Russell, Djimon Honsou, Nathalie Emmanuel
scenarij: Chris Morgan
režija: James Wan
proizvodnja: Universal, SAD, 2015.
trajanje: 137 min.


Kada budući povjesničari budu primjer tražili uspješne i dugotrajne hollywoodske franšize s početka 21. stoljeća, malo što će poslužiti tako dobro kao Brzi i žestoki. A kada se bude tražio odgovor zbog čega je relativno skromni film temeljen na članku ilegalnim auto-utrkama u Los Angelesu dogurao do još šest nastavaka, jedan od odgovora bi mogla biti spremnost producenata ne samo da značajno mijenjaju stvari, pa čak i odstupaju od glavne formule, pa se tako u prethodna dva skrenulo u vode kriminalističke akcijade općeg tipa. Još važnijom se, međutim, čini sklonost da se svakim nastavkom gledateljima pokuša ponuditi više – bilo da je riječ o spektakularnosti akcije, količini mišića, a još više likova, kojima vjerojatno čak ni zagriženiji fanovi ne mogu popamtiti sva imena. Kada je kadrovska ekspanzija postala problem, producenti su ga pokušavali riješiti likvidacijama pojedinih likova. U posljednjem nastavku ih je, pak, na taj postupak u najvećem dijelu motivirala tragična smrt glumca Paula Walkera.


Sedmi nastavak počinje nakon što je družina pustolova na čelu sa Domom Torretom (Diesel) i Brianom O’Connerom (Walker) konačno od federalnih vlasti dobila odrješenje za svoje prethodne nestašluke te bi trebala započeti miran život. Tome, međutim, na kraj staje Deckard Shaw (Statham), odmetnuti britanski specijalac čijeg su brata Torreto i O’Conner eliminirali u prethodnom nastavku i koji ne preza od ničega kako bi im se osvetio. Nakon što shvate da je  život O’Connerove obitelji u opasnosti, Torreto i ostatak družine pristaju na još jednu ponudu vlade koja bi ih trebala zaštititi u zamjenu za “sitne” usluge koje se tiču dobavljanja Božjeg oka, kompjuterskog programa koji omogućava nadzor nad svime na planetu. Pri tome oni neće samo morati brinuti o Shawu, nego i o Jakandeu (Honsou), somalijskom najamniku na čelu privatne vojske koji je zarobio Ramsey (Emmanuel), hakericu koja je stvorila Božje oko.


Kada je netko sklon tome da u svakom nastavku ubacuje mnogo novih elemenata, onda zakoni vjerojatnosti govore da će neki od njih biti dobri. U slučaju Brzi i žestoki 7 se to odnosi na dvije stvari. Jedna od njih je Dubai kao egzotična lokacija, koju su, doduše, već često koristili druge hollywoodske franšize, ali se ovdje čini osvježavajućima i u njoj se, zapravo, događa najbolja akcijska scena filma. U njoj, između ostalih, nastupa gotovo neprepoznatljiva, ali prilično upečatljiva Rhonda Rosey, čije su borilačke vještine iskorištene daleko bolje nego u Plaćenicima 3. Kao dobra novina u franšizi se može shvatiti i danas pomalo zaboravljeni Kurt Russell, ali koji se doima prilično dobro raspoložen i više nego sretan što nakon mnogo godina može nastupati u akcijadama, makar i kao druga violina.


No, na žalost, tu priča o poboljšanjima Brzih i žestokih prestaje. Scenarij Chrisa Morgana, koji je bio loš u prethodnom nastavku, još je problematičniji u novom. Negativci cijeloj franšizi nisu bili jača strana te se moglo osnovano pretpostaviti da bi ulazak akcijskog razbijača kao što je Jason Statham mogao ukloniti taj nedostatak. Međutim, već prilikom prve scene u kojoj se pojavljuje Owen Shaw – kada se naizgled banalna bolnička posjeta pokaže kao epilog nadrealnog obračuna – se pokazuje da su autori, s jedne strane, pretjerali, a s druge strane, za Shawa se kao pojedinca zna da iz čisto aritmetičkih razloga nema šanse protiv Torreta i O’Connera iza kojih stoji ne samo moćna gomilica akcijskih junaka, nego i američka vlada. Da stvar bude gora, Shaw se, zapravo, i ne pojavljuje previše u filmu, odnosno posao glavne opasnosti za protagoniste dijeli s Jakandeovim hordama. Kada konačno dođe do završnog obračuna na ulicama Los Angelesa (koji se, kao i u prethodnom nastavku, odigrava noću), on je, bez obzira na mačističke replike koje izgovara Torreto, u mnogo čemu antiklimaktičan. A uopće nije potrebno govoriti koliko je ishod predvidljiv, kao što je predvidljiv i završni homage posvećen Walkeru i njegovom fiktivnog alter egu, čiji je odlazak iz serije omogućen zahvaljujući CGI-ju i trikovima. Za Walkerove fanove, ali i poklonike serije, to je dirljiv trenutak, a vjerojatno i najpamtljiviji element filma. I kada tu sekvencu zamijeni odjavna špica, ostaje gorak okus u ustima ne samo zbog toga što se na taj trenutak, kada je bešćutni i kalkulantski Hollywood nakratko pokazao nešto poput duše, moralo čekati dva sata, nego i zbog spoznaje da je netko zbog toga morao poginuti.


OCJENA: 4/10



			

	


				
					


	

		
RECENZIJA: Prizivanja (2013)
	

				

			 ~ Dragan Antulov			 ~ 2 komentara					

				

		
conjuring_ver3_xlg
(izvor: The_JIFF)


PRIZIVANJA
(THE CONJURING)
nastupaju: Patrick Wilson, Vera Farmiga, Ron Livingston, Lili Taylor
scenarij: Chad Hayes & Carey Hayes
režija: James Wan
proizvodnja: Warner Bros./New Line Cinema, SAD, 2013.
trajanje: 112 '


Tezi da su 1970-e bile istinsko “zlatno doba” filma bi trebali biti najskloniji ljubitelji horor-žanra, s obzirom da su upravo tada stvorena neka od njegovih klasičnih ostvarenja, kao što su “Egzoricist”, “Predskazanje” i “Noć vještica”. Stoga i ne bi trebalo iznenaditi što se neka od najuspješnijih horor-ostvarenja našeg doba mogu shvatiti kao svojevrsni hommage tom dalekom desetljeću. Rijetko koje je u tome otišlo tako daleko kao “Prizivanja” Jamesa Wana, relativno niskobudžetni film koji je ovog ljeta ostvario iznenađujući uspjeh na sjevernoameričkim kino-blagajnama, ali i kod prema tom žanru tradicionalno nesklone kritike.


“Prizivanja” predstavljaju rijetkost za filmove ovog žanra je i to da se temelji na istinitim događajima, odnosno da su dvoje protagonista, koje tumače Vera Farmiga i Patrick Wilson, stvarne ličnosti. Bračni par Ed i Lorraine Warren su bili istraživači paranormalnih pojava i samozvani demonolozi, a široj javnosti su postali poznati sredinom 1970-ih zahvaljujući istrazi navodne demonske opsjednutosti kuće obitelji Lutz,  odnosno kriminalističkog slučaja koji je poslužilo kao predložak za popularni horor-film “Amytivilleski užas”. Scenarij braće Chada i Careya Hayesa se, pak, bavi nešto ranijom istragom čiji su detalji navodno bili toliko uznemirujući da su Warrenovi odlučili o njemu godinama ne govoriti. Radnja započinje 1971. godine u Rhode Islandu gdje je vozač kamiona Roger Perron (Livingston) za relativno povoljne novce kupio kuću i u nju se uselio sa suprugom Carolyn (Taylor) i pet kćeri. Obitelj se ubrzo suočava sa nizom uznemirujućih i neobjašnjivih pojava – satova koji staju u isto vrijeme, stalnog lupanja u noći, neobjašnjivih smrti životinja oko kuće – da bi sve eskaliralo pojavom prikaza u samoj kući. Perronovi na kraju zovu Warrenove u pomoć, te Ed i Lorraine moraju iskoristiti sve svoje iskustvo i vještine kako bi prikupili dovoljno dokaza nužnih za odobravanje egzorcizma od strane Katoličke crkve.


Režiser James Wan je slavnim postao kao tvorac “Slagalice strave”, horor-filma čiji je uspjeh doveo do popularne franšize, ali i zbog eksplicitnog nasilja i krvoprolića postao oličenje podžanra “torture porna”. U ovom ostvarenju se Wan, međutim, vraća korijenima, odnosno “staroj školi” koja se više oslanjala na postupno građenje neugodne atmosfere i hitchockovsko stvaranje napetosti umjesto jeftinih šokova, specijalnih efekata i hektolitara umjetne krvi. Koliko je taj Wanov pristup bio kvalitetan možda najbolje svjedoči i odluka cenzorskog odbora MPAA koja je “Prizivanja” žigosala strožim R-rejtingom, iako je i sam odbor priznao da u filmu nema eksplicitnog nasilja, krvoprolića, golotinje ili prostačkog rječnika; umjesto toga službeno obrazloženje je bilo da je film “previše strašan”. Ono je itekako opravdano, te “Prizivanja” postiže ono što mnogim današnjim hororima s blažim PG-13 rejtingom ne uspijeva – da pružaju dovoljno strave za fanove žanra, a istovremeno ne iskaču iz parametara filma za najširu publiku.


Veliki dio uspjeha “Prizivanja” se može pripisati i izvrsnoj glumačkoj ekpi, pri čemu posebno valja pohvaliti dvije glumice. Lili Taylor, nekadašnja ikona nezavisnog filma, se kao obična žena u neobičnoj i jezovitoj situaciji iskupila za nastup u katastrofalnom remakeu “Kuće duhova”  iz 1999. godine. Vera Farmiga, pak, savršeno dobro glumi ženu čije su paranormalne moći istovremeno blagodat, ali i prokletstvo. “Prizivanja” se također ističu i realizmom, odnosno minimalističkim, ali uvjerljivim prikazom svijeta od prije četiri desetljeća. Ono što posebno upada u oči je, pak, inzistiranje na obiteljskim vrijednostima, kao i da se postojanje demona tretira kao banalni dio svakodnevnog života. Možda jedini razlog zbog koga “Prizivanja” ne izgledaju kao klasik 1970-ih jest razočaravajuća i za ovo doba previše vezana glazba Josepha Bishare. No i sa tako razbijenom iluzijom “Prizivanje” zaslužuje preporuke.


OCJENA: 7/10