Većina biografskih filmova u današnjem Hollywoodu za temu ima ličnosti iz industrije zabave, uglavnom glumce i filmaše (kako bi se u sezoni nagrada lakše moglo na kartu nostalgije i solidarnosti hvatati gerontokratsko biračko tijelo losanđeleske Akademije) ili glazbenike (jer se soundtrackom lakše promovira film). S druge strane je bilo teško očekivati da bi se Hollywood u biografskom filmu mogao pozabaviti nekim znanstvenikom, bez obzira koliko on bio važan za današnji svijet. Izuzetak bi mogli činiti znanstvenici čije polje rada, kao u slučaju Kinseya prije deset godina, omogućava da se skupljaju bodovi na promoviranju hollywoodskog turbo-liberalizma ili oni znanstvenici čije biografije, poput  Johna Nasha u Genijalnom umu, sadrže ključni sastojak za dobivanje glumačkog “Oscara” – fizički ili mentalni nedostatak koji od tumača glavne uloge traži dodatni napor. Teorija svega, koja je premijeru imala na ovogodišnjem festivalu u Torontu, je ostvarenje koje pripada potonjoj kategoriji.

Protagonist filma je Stephen Hawking, britanski fizičar koga široka javnost manje zna zbog toga što je u posljednjih nekoliko desetljeća znanost obogatio nizom revolucionarnih teorija koje nastoje objasniti univerzum, a više zbog toga što mu je to uspjelo usprkos neurodegenerativne bolesti zbog koje je vezan za kolica i izgubio moć govora. Radnja započinje 1963. godine kada je Hawking (Redmayne) mladi student na Cambridgeu kojem je najveći problem u životu neugledni “nerdovski” izgled. Usprkos toga, svojim neortodksnim zamislima uspijeva impresionirati ne samo svoje profesore nego i studenticu književnosti Jane Wilde (Jones) koja sa njim započinje ljubavnu vezu. Hawkingov svijet se, pak, sruši nakon što mu je dijagnostirana amiotrofična lateralna skleroza (ALS, ista ona bolest radi koje su se celebrityji nedavno na društvenim mrežama polijevali vodom) a liječnici predvide tek dvije godine života. Hawking ispočetka to vrijeme nastoji posvetiti isključivo svojim znanstvenim istraživanjima, te smatra da bi Jane samo smetala. Ona je, međutim, odlučna ostati uz muškarca koga voli, te se za njega vjenča i rađa mu troje djece. Kako godine prolaze, a Hawkingovo stanje postaje sve gore i gore, tako se i njihov odnos mijenja, pogotovo nakon što Jane upozna šarmantnog nastavnika glazbe Jonathana Jonesa (Cox).

Film je prije svega posvećen Hawkingu, odnosno njegov glavni adut (i “oskarovska” uzdanica) bi trebao biti Eddie Redmayne. Ne može se reći da se mladi britanski glumac i bivši maneken, najpoznatiji po ulozi Mariusa u Jadnicima, nije potrudio. Njegova transformacija u gotovo karikturalnog “nerda” , a potom prikaz postupne, ali nezaustavljive fizičke degeneracije, je dojmljiva. Međutim, i Hawking i Redmayne u svemu tome nekako uspiju doći u drugi plan. To je prije svega zasluga Felicity Jones, britanske glumice koja u posljednje vrijeme pretendira zauzeti “nišu” uloga u biografskim filmovima koje je dotada držala Emily Blunt. Jones, osim što prilično dobro glumi, i dobro izgleda, a to se, dakako, može reći za cijeli film. Marsh, režiser u čijem su opusu najpoznatiji dokumentarci kao Man on Wire i Project Nim, posvećeni živopisnim ličnostima i događajima 1970-ih, itekako se potrudio film učiniti vizualno atraktivnim, a to se posebno odnosi na scene s početka 1960-ih, odnosno prikaz početka ljubavne veze između Hawkinga i Jane, koje ponekad izgledaju kao da su “izronile” iz hollywoodskih mjuzikala i romantičnih komedija tog doba.

Sve to, međutim, ne može sakriti osnovni problem filma – scenarij Anthonyja McCartena koji, kao i kod mnogih sličnih biografskih filmova, ne uspijeva od nekoliko godina i desetljeća nečijeg života sastaviti nekakvu koherentnu dramsku cjelinu. A to je posebno teško izvesti u filmu u kome nema negativaca, a još teže kada su temelj za scenarij memoari još uvijek žive osobe, i to one kojoj je, kao bivšoj gospođi Hawking, u interesu svoj odnos s protagonistom učiniti što idiličnijim. McCarten tako tek baca natuknice o nekakvim konfliktima – to se prije svega odnosi na Hawkingov ateizam nasuprot Jane kao pobožne anglikanke, kao i njegovo odbijanje da je oženi nakon što mu je dijagnosticiran ALS. Film postaje zanimljiv tek u trenutku kada u život Hawkingovih uđe lik Jonathana, ali i to na način koji izgleda kao parodija televizijske sapunice; tome nimalo ne pomaže što nastup Charlieja Coxa povlači paralele s likom koga je tumačio u Carstvu poroka. Tu nije od previše pomoći ni to što su bračni problemi Hawkingovih prikazani u filmu temeljeni na stvarnim događajima, a pogotovo kada kraj braka gotovo da i nije prikazan. Lik njegovateljice Elaine Mason (Peake) se tek nakratko pojavljuje, i to kao profesionalka za koju uopće nije jasno kako je to uspjela postati novom gospođom Hawking. Zapravo, mnogo toga u filmu nije jasno, uključujući i ono što bi trebalo biti najvažnije – Hawkingove teorije, odnosno zbog čega su imale takav značaj za suvremenu znanost. Međutim, to se čini malo preteškim sadržajem za današnju publiku, i, što je važnije, prosječnog glasača Akademije kome je Teorija svega prvenstveno namijenjen.

S druge strane, Marshovo ostvarenje je tehnički “ispeglano” i u suštini prilično dopadljivo, tako da će veliki dio gledatelja imati razloga zanemariti svoje nedostatke. Ako kojim slučajem neki od njih budu potaknuti da bace oko na deset godina star BBC-jev film (gdje je Hawkinga tumačio Benedict Cumberbatch) ili, još bolje, uzmu u ruke neku od Hawkingovih knjiga, moglo bi se reći da je ispunio svoju svrhu postojanja.

THE THEORY OF EVERYTHING

uloge: Eddie Redmayne, Felicity Jones, Charlie Cox, Maxine Peake, James Thewliss

scenarij: Anthony McCarten

režija: James Marsh

proizvodnja: Working Title, UK, 2014.

trajanje: 123 ‘

OCJENA: 6/10