RECENZIJA: Izazivač: Le Mans ’66 (Ford v Ferrari, 2019)

Svatko onaj tko propovijedi Grete Thunberg shvaća iole ozbiljno bi se morao složiti s idejom da se sva vozila koja koriste fosilna goriva moraju uništiti, ili barem obustaviti njihovu proizvodnju te strogim zabranama posjedovanja ograničiti njihovo korištenje. I dok se još kako-tako mogu shvatiti protuargumenti koji bi takve zabrane smatrali nepraktičnim u kontekstu suvremenog života i očuvanja nekih osnovnih mehanizama suvremene civilizacije, sljedbenici švedske tinejdžerke bi daleko uvjerljivije napali korištenje privatnih automobila u svrhu sporta, odnosno automobilske utrke koje ne služe ni čemu drugome osim bahatosti i sebičnom užitku vozača, odnosno izopačenim strastima gledatelja. Zbog svega toga bi sve pristaše Grete Thunberg koji se smatraju iskrenima sadržaj filma Ford v Ferrari, kod nas prevedenog kao Izazivač: Le Mans ’66, trebali dočekati s krajnjim gnušanjem.

Radnja filma, temeljenog na istinitim događajima od prije više od pola stoljeća, je smještena u svijet bitno drukčiji od današnjeg. Dva desetljeća nakon kraja Drugog svjetskog traje kontuirani ekonomski rast zajedno s nikad prije i nikad poslije zabilježnim tehnološkim napretkom i spektakularnim skokom životnih standarda. Taj fenomen se mogao bilježiti skoro svuda u svijetu, ali nigdje tako očito u Americi, gdje je automobil – ono nekada bio luksuz za elitu – postao dostupan svakoj “šuši”. Ford, detroitska tvrtka koja je u prethodnih pola stoljeća novoj postavila temelje automobilskoj paradigmi se, međutim, u novim okolnostima nešto teže prilagođava tržištu, i toga je njen direktor Henry Ford II (Letts), unuk i imenjak njenog legendarnog osnivača, svjestan. Lee Iacocca (Bernthal), jedan od njegovih podčinjenih, rješenje problema vidi u tome da se tvrtka orijentira na “Boomere”, generaciju koja se rodila iza rata i koja jedva čeka da postane punoljetna i blagostanje svojih roditelja počne trošiti na “bijesne” i “seksi” automobile. A najbolju reklamu za novi, “hip” i “cool” Ford bi mogle pružiti spektakularne automobilske utrke u kojima bi se natjecali Fordovi modeli. Detroitska tvrtka, međutim, nema iskustva u proizvodnji takvih vozila te se ispočetka za pomoć obraća legendarnom Enzu Ferrariju i nudi im preuzimanje njegove tvrtke. Kada ga Ferrari odbije, Ford to shvaća osobno i odluči izazvati Talijana na njegovom terenu. Zadatak preuzima Carroll Shelby (Damon), dizajner trkaćih automobila koji kao svog pomoćnika, glavnog mehaničara i vozača bira Kena Milesa (Bale) čiji talent ide zajedno s burnim temperamentom koji mu ponekad donosi pobjede na trkalištu, ali i probleme s autoritetom. Oni zajedno stvaraju i testiraju Ford GT 40, automobil s kojim će se u lipnju 1966. godine suočiti s Ferrarijevim modelima i vozačima na 24 sata Le Mansa, tehnički, fizički i psihološki najzahtjevnijoj od svih automobilskih utrka.

Izazivač: Le Mans ’66 je nakon premijere imao neočekivano dobar uspjeh na kino-blagajnama, a što se često tumači trailerom koji je sugerirao spektakularnu adrenalinsku akcijadu. Ono što će gledatelji umjesto toga vidjeti je, međutim, daleko bliže drami, iako prilično uspješno upakirano u celofan povijesnog epa stare hollywoodske škole. Režiser Mangold, koji je kroz svoj opus pokazivao daleko sklonost ozbiljnoj, često baš ne i najvedrijoj, drami, čak i kada su u pitanju bili filmovi o superherojima, se čini solidnim izborom. Iako film traje dva i pol sata i iako scenarij prečesto skreće u vode klišeja, ponekad i na račun povijesne utemeljenosti, spašava ga izuzetno raspoložena glumačka ekipa. Tu se prije svega moraju istaknuti karakterni glumci, uključujući Traceya Lettsa u ulozi industrijskog patrijarha koji duboko u sebi krije nedostatak samopouzdanja, kao i sveprisutnog Bernthala koji odrađuje još jednu impresivnu ulogu kao Lee Iacocca. Vrlo dobar posao je napravio i Matt Damon koji je lik nadarenog ali nimalo umišljenog dizajnera odglumio bez nekakvog prenemaganja. To se, međutim, ne bi moglo reći za njegovog kolegu Balea koji lik Milesa glumi kao da po svaku cijenu želi osvojiti “Oscara”, a i lik Lea Beebeja, jednog od Fordovih direktora koji je skeptičan prema projektu, je na previše umjetan način pretvoren u negativca, pa bi ga i daleko raspoloženiji glumac od Josha Lucasa pretvorio u karikaturu. Još je žalosnija stvar s Caitrionom Balfe, zvijezdom Outlandera, koja je dobila nezahvalnu ulogu Milesove surpruge, odnosno lika ubačenog samo zato što je trebalo ispuniti minimalnu kvotu likova koji nisu cisheteroseksualni bijeli muškarci. Usprkos toga, kao i povremenog skretanja u sentimentalnu “ljigu”, Izazivač ipak služi svojoj svrsi te će na kraju priče ipak zabaviti gledatelje. Barem one koji ne brinu to da će vozeći se do kino-dvorane zagaditi ovaj planet.

IZAZIVAČ: LE MANS ’66

(FORD V FERRARI)

uloge: Matt Damon, Christian Bale, Jon Bernthal, Caitriona Baife, Tracy Letts, Josh Lucas, Noah Juppe

scenarij: Juzz Butterworth, John Henry Butterworth & Jason Keller

režija: James Mangold

proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2019.

trajanje: 152 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Wolverine (2013)

Hugh Jackman
Hugh Jackman (izvor: Gage Skidmore)

WOLVERINE
(THE WOLVERINE)
uloge: Hugh Jackman, Hiroyuki Sanada, Tao Okamoto, Rila Fukushima, Famke Janssen, Will Yun Lee, Svetlana Hodčenkova
scenarij: Mark Bomback & Scott Frank
režija: James Mangold
proizvodnja: Marvel Entertainment/20th Century Fox, SAD, 2013.
trajanje: 126 '

U Hollywoodu su ovo ljeto nazvali “teškim”. S razlogom, s obzirom da  je svakog tjedna po jedna velika ljetna uzdanica završila kao komercijalni podbačaj. Toj sudbini, po svemu sudeći, nije uspio izbjeći ni “Wolverine”, ostvarenje koje pripada medijskoj franšizi koja se donedavno činila cijepljena na ovu najnoviju hollywoodsku bolest.

Naslovni junak filma, koga tumači Hugh Jackman, je najpopularniji od superherojskim moćima obdarenih mutanata koji predstavljaju protagoniste Marvelove strip-serije “X-Men”. Dotična je serija od 2000. godine do danas pojavila u šest međusobno povezanih filmskih inkarnacija – kao “redovna” saga, kao prednastavak posvećen nastanku X-Mena, i kao dva filma posvećena isključivo Wolverineu, uključujući ovaj. Prethodni film – “X-Men početak: Wolverine” iz 2009. godine je popljuvan od strane kritike, ali je zato svejedno Marvel Comicsu i studiju 20th Century Fox donio gomilu novaca, učinivši novi nastavak neizbježnim.

Wolverine na početku filma  živi kao samotnjak u kanadskoj divljini, mučen traumama iz prošlosti kojih se, s obzirom da ga mutacija učinila besmrtnim, poprilično nakupilo. Odatle dolazi u Japan kako bi se oprostio od starog prijatelja, megatajkuna Yashide (Yamanouchi) koji se nalazi na samrti. Starac mu pred smrt ponudi da od njega preuzme besmrtnost u zamjenu za mirni i normalni život smrtnika, ali umire prije nego što Wolverine uspije razmotriti ponudu. To izazove krvavu borbu za nasljedstvo u kojoj Wolverine od yakuza i nindži mora braniti Yashidinu unuku Mariko (Okamoto), a istovremeno shvaća da mu se nešto dogodilo i da više nije tako neranjiv i snažan kao ranije.

Novom”Wolverineu” se dogodila suprotna stvar od njegovog prethodnika – podbacio je na blagajnama, ali su zato kritike bile prilično blagonaklone. To se može objasniti time da je u pitanju jedan od manje tipičnih filmova o superherojima; u njemu gotovo da nema CGI-ja, pa ni za takvu vrst filma obvezne apokaliptičke destrukcije na samoj završnici. Naprotiv, takav događaj sadrži scena na samom početku,  gdje je prikazan implicitno, odnosno kao mračno ali dobro poznato poglavlje povijesti. Nakon izuzetno efektne početne scene slijedi sadržaj koji će na prvi pogled biti primjereniji komornoj drami nego akcijskom spektaklu. Samim time što izgleda drukčije, a najvećim dijelom i jest drukčiji, “Wolverine” donoši dragocjeni dašak originalnosti, resursa koji se u posljednje vrijeme doima nedostižnim za Hollywood.

James Mangold, kome je povjerena režija, nije među najboljima, ali je među svestranijim filmašima u današnjem Hollywoodu, čiji opus sadrži žanrovski prilično različite filmove od biografske drame “Hoda po rubu” do akcijskog vesterna “U 3:10 za Yumu”. Njegova vještina se ovdje ogleda u spretnom korištenju japanskih lokacija – raskošnih budističkih hramova, salona za “pachinko” i “shinkasen” vlakova, ali i scenama koje odaju počast japanskim i Japanom inspiriranim filmskim klasicima, od Kurosawinog “Krvavog prijestolja” do Scottovog “Blade Runnera”. Jackman, koji ulogu besmrtnog mutanta sada ima u malom prstu, bez velikih problema nosi film na svojim plećima. U tome veliku pomoć ima i od svjetskoj publici nepoznate, ali prilično raspoložene glumačke ekipe. Manekenka Tao Okamoto se vrlo dobro nosi sa nezahvalnom ulogom aristokratske “dame u nevolji”, a i egzotična Rila Fukushima je upečatljiva kao njena “pankerska” polusestra.

Na žalost, nakon dvije trećine, kada se mora približiti svom kraju, “Wolverine” gubi svoju originalnost i njegovi nedostaci postaju više nego očiti. To uključuje preveliki broj negativaca, neuvjerljivi lik superzlikovke Viper koji tumači ruska glumica Svetlana Hodčenkova, kao i “iznenadni” završni obrat koji je mogao predvidjeti svaki malo iskusniji gledatelj. Usprkos toga, ovaj atipični ljetni blockbuster ostavlja dobar dojam, ali i opravdanu bojazan da gledatelji s nastavkom neće biti iste sreće.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 7. kolovoza 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)