RECENZIJA: Room 2806: The Accusation (2020)

2020. godina je bila tako “zanimljiva”, da su mnogi događaji koji bi u prošlim vremenima bili predmetom velikih skandala i vrištanja s naslovnica danas zaboravljeni, a podsjećanje na njih češće umjesto zgražanja izaziva sjetu i pitanja zašto je netko s njima razbijao glavu, pogotovo kada su se “kuhale” daleko ozbiljnije i po većinu čovječanstva opasnije stvari. Tom se dojmu teško oduprijeti čak i kada su u pitanju bili skandali čiji je sadržaj izgledao kao proizvod mašte hollywoodskih scenarista, odnosno školski primjer eksploatacijskog sadržaja. Jedan takav slučaj, koji je uspio u medijsku epruvetu umiješati sve najvažnije sastojke kao što su međunarodna politika, korupcija, seks, spolne, rasne i klasne razlike, prošle je godine postao predmetom francuske dokumentarne mini-serije Room 2806: The Accusation, koja se prikazuje na Netflixu.

Radnja se bavi događajem koji se 14. svibnja 2011. zbio u Sofitelu, elitnom njujorškom hotelu nedugo prije nego što ga je napustio jedan od njegovih redovnih gostiju. Nafisattou Diallo, 32-godišnja gvinejska spremačica je svojim kolegama i hotelskom osiguranju prijavila da ju je gost seksualno napastvovao. Kontaktirana je policija i gost je na njujorškom aerodromu, nedugo prije leta za rodnu Francusku, uhapšen i smješten u pritvor. Kada se otkrilo o kome je riječ, izbio je dotada nezamislivi skandal i medijski cirkus. Optuženik je bio nitko drugi do Dominique Strauss-Kahn, ugledni francuski ekonomist i predsjednik Međunarodnog monetarnog fonda. Strauss-Kahn, koji je na tu dužnost bio došao uz blagoslov Obamine administracije, uživao je reputaciju spasitelja svjetske ekonomije nakon burzovnog kolapsa 2008. godine, a koju je nastojao iskoristiti da na predstojećim predsjedničkim izborima kao kandidat Socijalističke stranke smijeni nepopularnog Sarkozyja. Ti su planovi, međutim, odmah nakon izbijanja skandala pali u vodu te je Strauss-Kahn morao uložiti izutetan trud i potrošiti značajne svote novaca svoje bogate ambiciozne supruge Judith Sinclair da izbjegne zatvor. Na kraju Strauss-Kahnovi odvjetnici uspjeli iskopati dovoljno problematičnih detalja iz Diallne biografije da njeno svjedočenje dovedu u pitanje, te njujorške javne tužitelje natjeraju da nakon mjesec i pol dana odustanu od progona. Strauss-Kahn je, iako osramoćen, nastavio živjeti kao slobodan, uspješan a bogat čovjek, a Diallo je kakvu-takvu pravdu uspjela ishoditi jedino kroz financijsku nagodbu u građanskoj parnici.

Room 2806 je režirao Jalil Laspert, glumac i režiser čije je najpoznatije ostvarenje Yves Saint Laurent, biografski film u kome je, ne baš najuspješnije, prikazao život istoimenog modnog kreatora. U slučaju Dominique Strauss-Kahna je obavio daleko bolji posao, a što se ima najviše zahvaliti formatu višedijelne mini-serije koji omogućava mnogo detaljniji prikaz, kako događaja, tako i njihove pozadine, odnosno biografija njegovih sudionika. Room 2806 se sastoji od četiri epizode, i kroz njih se prikazuju događaji neposredno nakon incidenta, Strauss-Kahnovo pritvaranje, otkriće sličnih “nepodopština” u prošlosti, kao i medijske i pravne manipulacije zahvaljujući kojima je sudski proces kolabirao prije svoga početka. Upravo zbog bogatstva sadržaja Room 2806 je daleko bolje ostvarenje od Dobrodošli u New York, igranog filma na istu temu, a u kojem je Strauss-Kahnov alter ego tumačio Gerard Depardieu. Tome se mora dodati ne samo dublja pozadina, nego i mnogo širi dijapazon perspektiva. Autori događaje rekonstruiraju kroz intervjue s Diallo, zaštitarima, novinarima, policajcima, odvjetnicima i svima upetljanima u slučaj, ali i Strauss-Kahnovim prijateljima, poznancima i suradnicima, pa se tako gledateljima ostavlja da presude da li je možda cijeli slučaj bio pokušaj ucjene ili spretna podmetačina s kojom se Sarkozy riješio svojeg glavnog suparnika. Ono što svemu daje prilično gorak okus su izjave sindikalnih, feminističkih i drugih aktivista koji su slučaj iskoristili za skupljanje jeftinih bodova i koji, ne baš uvjerljivo, tvrde da je poslužio kao začetak MeToo pokreta. U to je, s obzirom da je trebalo čekati godine i promjenu određenih političkih okolnosti na pad Strauss-Kahnu sličnih likova kao Harvey Weinstein i Jeffrey Epstein trebalo čekati godine, malo teško vjerovati. Gorak okus daje i svojevrsni epilog u obliku još jednog procesa, u kome je Strauss-Kahn, očigledno nimalo potaknut da promijeni životni stil, u rodnoj Francuskoj bio optužen za svodništvo, ali se optužbi oslobodio još brže i efikasnije. Room 2806 je vrlo dobar dokumentarac, ali bi bio još bolji da se malo pozabavio i time da je Strauss-Kahn, usprkos svemu, nastavio svoju karijeru kao financijski savjetnik niza vlada u svijetu, pa su, između ostalog, njegov lagodni životni stil financirali porezni obveznici Vučićeve Srbije. No, čak i bez tih detalja Lesperova serija je prilično ozbiljno i za ova vremena više nego korisno podsjećanje na to kakve nam se ličnosti, uz dovoljno medijske manipulacije i medijskog podmazivanja mogu servirati kao spasitelji svijeta, bilo da je riječ o financijskim krizama, političkim potresima ili uz njih vezanim globalnim pandemijama.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Yves Saint Laurent (2014)

Svjetsko prvenstvo u nogometu ovih dana pruža još jedno podsjećanje na to da neki od najatraktivnijih i najpopularnijih fenomena suvremene svjetske kulture jednostavno ne mogu pronaći svoj adekvatni odraz na ekranima svjetskih kino-dvorana. Nogomet je neupitan kralj među svim sportovima, ali velikih sportskih filmova čije se ime može navesti bez pregledavanja Googlea ili IMDb nema. Najjednostavnije objašnjenje za to jest da nogomet po svojoj prirodi nije previše “filmičan”, odnosno da pretvaranje zbivanja na nogometnom terenu u atraktivni film zahtijevaju daleko više truda i talenta nego što je obično na raspolaganju filmašima. Ljubitelji nogometa na filmu nisu, pak, jedini koji imaju isti problem. Jedan drugi fenomen svjetske kulture – moda – također nije imao previše sreće sa svjetskim filmašima, bez obzira na to što utjelovljuje ljepotu i luksuz i tako se doima idealnom inspiracijom za jedan tako vizualni medij. Takvo stanje stvari vjerojatno neće previše promijeniti ni francuski biografski film Yves Saint Laurent, posvećen jednom od najvećih imena mode 20. stoljeća. 

Režijski debi glumca Jalila Lesperta, izgleda kao film čijim tvorcima nije nedostajalo ambicije, barem kada su prestižne festivalske i druge nagrade u pitanju. Priča o utjecajnom modnom dizajneru čiji je privatni život bio isto onako živopisan kao i njegove kreacije se, na prvi pogled, izgleda idealnom za osvajanje zlatnih kipića. Zapravo, izgledala je kao toliko dobra prilika da se istovremeno snimao i suparnički projekt pod naslovom Saint Laurent u režiji Bertranda Bonelloa. Yves Saint Laurent, koji je premijeru imao na berlinskom festivalu, u naša je kina došao nešto ranije.

Radnja započinje 1957. godine kada Yves Saint Laurent (Niney), 21-godišnji sin francuskih naseljenika u Alžiru, zahvaljujući svom talentu za modni dizajn dobiva ne samo reputaciju vunderkinda nego i prestižno mjesto glavnog dizajnera u uglednoj modnoj kući koju je stvorio Christian Dior. Status mlade modne zvijezde, međutim, dolazi u pitanje nakon što mu dođe poziv za služenje vojnog roka, koji upravo koincidira s krvavim alžirskim ratom za nezavisnost. Osjećajnom Saint Laurentu, koji prilično teško krije sklonost vlastitom spolu, čak i prilično kratak boravak u vojarni predstavlja traumatično iskustvo koje će dovesti do živčanog sloma, a potom i gubitka posla. Karijeru mu spašava poduzetnik Pierre Bergé (Gallienne) koji s njim započinje dugogodišnju ljubavnu, ali i plodnu poslovnu, vezu. Njih dvojica osnivaju novu modnu kuću koja postaje izuzetno uspješna, pogotovo kada burnih 1960-ih Saint Laurent bude lansirao odjeću koja korespondira novim, oslobađajućim trendovima i društvenim normama. S vremenom, međutim, Saint Laurent počinje trpjeti negativne posljedice vlastitog uspjeha, prije svega kroz sve intenzivniju konzumaciju alkohola, droge i prolazne veze s drugim muškarcima koje ugroze njegov odnos s Bergéom. 

Lespertov film zadovoljava osnovne tehničke kriterije za ovakvu vrst filmova. Čak i bez pretjerano velikog budžeta, prošlost je prilično dojmljivo rekonstruirana kroz kostime, ali i glazbu koja,  mnogo uspješnije nego kod drugih filmskih biografija, prikazuje društvene i druge promjene u tom burnom razdoblju. Najimpresivnijim se, međutim, čini rekonstrukcija samog Saint Laurenta, s kojim tumač naslovne uloge Pierre Niney (našoj publici poznat po romantičnoj komediji Ljubav na francuski način) postiže, po mnogima zastrašujuću, fizičku sličnost. Velika su briga i trud uloženi da se film učini vizualno atraktivnim, bilo da je riječ o kostimima ili manekenkama, koje, pak, iako se to na prvi pogled ne bi moglo očekivati, tumače renomirane profesionalne glumice (među kojima se najviše ističe Kanađanka Charlotte le Bon kao jedna od Saint Laurentovih ranih muza). 

Sve je to, pak, od male koristi jer scenarij, temeljen na biografskoj knjizi Laurence Benaima, nije uspio od Saint Laurentovog života učiniti naročito zanimljivu ili koherentnu narativnu cjelinu. Uzrok problema je najvjerojatnije u tome da su se producenti, kako bi osigurali autentične rekvizite i pomoć francuskog modnog establishmenta, oslonili na, inače politički i na druge načine debelog “potkoženog” Bergéa. To je, kao i činjenica da se kao likovi u filmu pojavljuju stvarni likovi koji, poput Karla Lagerfelda (čiji lik tumači Nikolai Kinski), dan-danas “vedre i oblače” modnim svijetom, značilo da će u Yves Saint Laurentu biti prilično teško pronaći negativca. To u svakom slučaju nije Bergé, koji je prikazan kao siva eminencija modnog imperija i glas razuma koji očajnički svoju ljubav nastoji spasiti od autodestruktivnog ponašanja; usprkos hagiografskom tretmanu, francuski glumac Guillaume Gallienne u toj ulozi uspijeva napraviti prilično posao pa čak i zasjeniti Nineya. 

Još veća mana Yves Saint Laurenta je to što u njemu nema neke naročite drame, odnosno što su svi egzistencijalni i drugi problemi protagonista manje-više riješeni u početnom dijelu priče. Film kasnije ne uspijeva objasniti kako je to Saint Laurent svojim “revolucionarnim” modnim kreacijama 1960-ih “oslobodio žene”; tako je dramatični pariški svibanj 1968. godine tek spomenut kao uzgredna digresija prilikom razuzdanih zabava Saint Laurenta i njegovih prijatelja u luksuznoj vili u Maroku. Radnja se sve do kraja odvija gotovo automatski, prikazujući predvidljivi Saint Laurentov sumrak kroz scene u kojima trijumfi na modnim pistama imaju naličje kroz ultrahedonističku autodestrukciju u crveno osvjetljenim pariškim gay klubovima. S druge strane, nekakvog zanimljivog raspleta nema; najbliže tome je prekid veze s Bergéom koji se odigrao puna tri desetljeća prije Saint Laurentovog povlačenja iz javnosti i smrti koju, pak, film navodi tek rutinskom obaviješću na odjavnoj špici. Zbog svega toga će se gledatelji, čak i oni naviknuti na rutinske nedostatke suvremenih biografskih filmova, osjetiti zakinutima.

YVES SAINT LAURENT

uloge: Pierre Niney, Guillaume Gallienne, Charlotte LeBon, Laura Smet, Marie de Villepin, Xavier Lafitte, Nikolai Kinski

scenarij: Jacques Fieschi, Jalil Lespert, Jeremie Guez & Marie-Pierre Huster

režija: Jalil Lespert

proizvodnja: Universal, Francuska, 2014.

trajanje: 120′

OCJENA: 4/10