RECENZIJA: Noćne životinje (Nocturnal Animals, 2016)

“Ozbiljnim” umjetničkim filmovima se danas često zamjera da su se žanrovski ograničili na oblast “čiste” drame. Razlog za to se može pronaći u tome da se u pohodima na prestižne festivalske i druge nagrade prečesto igra na “sigurno”, odnosno da se svode na glumačka “dajte mi Oscar” prenemaganja ili nekakav politički angažman u skladu sa svjetonazorskim parametra hollywoodske salonske ljevice. Stoga ne iznenađuje da će svaki film koji se od tog recepta odmakne s malo više naglaska na estetiku ili skretanjem u druge žanrovske vode privući pažnju, a nekad čak i iznenaditi s nagradama. Jedan takav primjer pružaju Noćne životinje, drugi naslov u filmografiji američkog modnog dizajnera Toma Forda, koji je prošle godine osvojio Veliku nagradu žirija na venecijanskoj Mostri.

Film se temelji na Tony and Susan, romanu Austina Wrighta iz 1993. godine. Radnja započinje u Los Angelesu gdje Susan (Adams), vlasnica prestižne umjetničke galerije od svog bivšeg muža Edwarda (Gyllenhaal) primi rukopis njegovog najnovijeg romana. Film potom radnju Edwardovog romana, čiji je protagonist Tony (koga također tumači Gyllenhaal), mirni i skromni čovjek koji jedne noći ima nesreću da se zajedno s obitelji vozi cestom u zabiti zapadnog Teksasa upravo u trenutku kada se na njoj nađe grupa lokalnih nasilnika. Ono što počinje kao naizgled sitni incident pretvara se u verbalno zlostavljanje, prijetnje, a na kraju i otmicu. Tony se stjecajem okolnosti oslobodi da bi nedugo potom doznao da su mu supruga (Fisher) i kći (Bamber) bile zvjerski mučene, silovane i ubijene. Mučen grižnjom savjesti, Tony se nakon godinu dana vraća na mjesto zločina kako bi policijskom detektivu Andesu (Shannon) pomogao da uhvati počinitelje. Radnja paralelno prikazuje kako čitanje romana izaziva sve veću neugodu kod Susan, koja se sjeća kako je prije dvadeset i više godina započela strastvenu vezu s mladim, idealističkim, ali siromašnim Edwardom suprotno željama svojih bogatih roditelja.

Noćne životinje svoj “art” status potvrđuju složenom narativnom strukturom, odnosno korištenjem tehnike “priče u priči”, dodatno usložnjenje kroz Susanine flashbackove. S druge strane, od “art” svijeta odmak predstavlja to što se Edwardov roman u žanrovskom smislu smješta u “komercijalni” svijet “krimića”, i to onih koji svojom prilično jednostavnom podjelom na dobre i loše momke, odnosno isto tako “jednostavnim” metodama istjerivanja pravde izgleda kao da pripada eksploatacijskim B-ostvarenjima 1970-ih i 1980-ih. Ford je, pak, uložio izuzetan trud da cijeli film izgleda upečatljivo, iako u uvijek pitanju nisu prizori koji će gledateljima biti privlačni. To uključuje kako uvodnu špicu sa prizorom gotovo čudovišno gojaznih golih plesačica (za koji se kasnije ispostavi da predstavlja umjetnički performans u Susanioj galeriji), tako i scenu u kojoj jedan od likova gol golcat na otvorenom obavlja veliku nuždu. Upravo to, gotovo larpurlarističko inzistiranje na “cool” vizualnoj estetici, predstavlja glavni nedostatak filma, jer često nepotrebno skreće pažnju s prilično intrigantnih likova i dva zapleta koji se međusobno prožimaju.

Ford je daleko uspješniji kao filmski pripovjedač, odnosno uspijeva gledatelje pričvrstiti uz ekrane zahvaljujući likovima koji su impresivni, čak i kada na prvi pogled izgledaju poput klišeja. To uključuje i Tonyja kao hitchcockovski arhetip “običnog čovjeka u neobičnoj situaciji”, Edwarda kao mladog i naivnog idealista, Andesa kao “tvrdog” policajca sklonog starozavjetnoj školi kaznenog prava. I, dakako, svemu tome pomaže prilično raspoložena glumačka ekipa, među kojom se možda najviše ističe Aaron Taylor-Young, relativno mladi glumac specijaliziran za uloge ljepotana, a koji ovdje tumači jedan od najogavnijih primjeraka ljudskog roda koji se u posljednje vrijeme moglo vidjeti na ekranima (i koji je za taj nastup, na iznenađenje mnogih, nagrađen Zlatnim globusom za najbolju sporednu ulogu). Ford je također dobar kada iz nekih, naizgled sitnih i nepotrebnih detalja – Susanine neispavanosti, uznemirenosti i gubitka dodira sa stvarnošću – vješto vuče veze između događaja u njenom (“stvarnom”) svijetu i onih u Edwardovom romanu. Iako njegov sadržaj gledateljima ne pruža ugodno iskustvo, Noćne životinje predstavljaju jedan od rijetkih primjera vrhunske filmske vještine te će gledateljima, čak i onima koji nisu filmofilski “nabrijani”, ostati u sjećanju davno nakon što se zaborave mnogi drugi razvikani osvajači prestižnih nagrada.

NOĆNE ŽIVOTINJE
(NOCTURNAL ANIMALS)
uloge: Amy Adams, Jake Gyllenhaal, Michael Shannon, Aaron Taylor-Young, Isla Fisher, Armie Hammer, Laura Linney, Andrea Riseborough, Michael Sheen, Ellie Bamber
scenarij: Tom Ford
režija: Tom Ford
proizvodnja: Focus Features, SAD, 2016.
trajanje: 134 min.

OCJENA: 8/10
Oglasi

RECENZIJA: Lijevi kroše (2015)

LIJEVI KROŠE
(SOUTHPAW)
uloge: Jake Gyllenhaal, Forest Whitaker, Naomie Harris, Curtis "50 Cent" Jackson, Oona Laurence, Rachel McAdams
scenarij: Kurt Sutter
režija: Antoine Fuqua
proizvodnja: The Weinstein Company, SAD/Kina, 2015.
trajanje: 123 min.

U povijesti dodjela “Oscara” su brojni slučajevi koje su suvremenici ili kasnije generacije proglašavali nepravdama. Među nekim od najpoznatijima su i dva kojima je zajedničko to da su povezani s Martinom Scorsesejem i boksom. Godine 1981. je Razjareni bik, Scorsejeva biografija znamenitog boksača Jakea LaMotte, u utrci za najprestižnije priznanje američke kinematografije izgubila od danas potpuno zaboravljenih Redfordovih Običnih ljudi. Pet godina ranije je Scorsesejev Taksist, također jedno od djela koje se smatra neupitnim klasikom, izgubio, ali od Rockyja, danas vjerojatno najuspješnijeg boksačkog filma svih vremena. Time je uspostavljen presedan prema kome “plemenita vještina” može poslužiti kao put za osvajanje zlatnih kipića. Lijevi kroše, film iza koga je stao producent Harvey Weinstein, jedan od specijalista za osvajanje (zlobnici bi rekli nezasluženih) “Oscara”, se doima kao da je napravljen, barem dijelom, upravo u tu svrhu.

Lijevi kroše sa zapletom počinje tamo gdje filmovi poput Rockyja završavaju. Protagonist je Billy Hope (Gyllenhaal), izuzetno talentirani i uspješni boksač kome je izuzetno dojmljiva serija pobjeda donijela ne samo titulu prvaka svijeta u lakoteškoj kategoriji, nego i slavu, bogatstvo, prelijepu suprugu Maureen (McAdams) i dražesnu kćerkicu Leilu (Laurence). Takvo je dostignuće još impresivnije, s obzirom da je Billy počeo sa samog dna, odrastajući u sirotištu i provodivši rane godine u sukobu sa zakonom prije nego što ga je upravo Maureen odvela na pravi put. Ona to pokušava činiti i sada kada je Billy na vrhu, zabrinute da godine čine svoje te da će jednom nastradati u borbama koje mu ugovara njegov slatkorječivi i pohlepni menadžer Jordan Mains (Jackson). Billy odbije poslušati Maureen upravo u trenutku kada će to pokrenuti tragični slijed događaja u, kome, dodatno opterećen alkoholom, drogom i destruktivnim samosažaljenjem, ostaje bez voljene supruge, kćeri, novca, ugleda i karijere i na kraju doslovno završava na ulici. Jedini izlaz predstavlja teretana koju vodi ostarjeli bivši boksač Till Weeks (Whitaker). On nevoljko pristane trenirati propalu zvijezdu te mu tako pomoći da se riješi ovisnosti i drugih problema, odnosno vrati u ring gdje će pokušati vratiti izgubljeno dostojanstvo i obitelj.

Lijevi kroše je nastao kao projekt inspiriran životnom pričom repera Eminema, a čiji su zdravstveni, poslovni i obiteljski problemi bili prilično slični problemima protagonista. Sam Eminem je, pak, trebao tumačiti glavni lik, ali se na kraju zadovoljio samo pisanjem dijela soundtracka. Glavna je uloga umjesto toga pripala Gyllenhaalu, koji je, slično kao i u hvaljenom Nightcrawleru, to shvatio kao priliku za impresivnu glumačku transformaciju. Gyllenhaal ne samo da se podvrgnuo rigoroznom režimu vježbanja koje mu je omogućilo da izgleda kao netko tko za život može zarađivati mlaćenjem u ringu, nego je ulozi i prilagodio govor i manire, koji prilično uvjerljivo odaju dojam osobe koja je možda ipak dobila koji udarac u glavu previše. Možda je u tome malo i pretjerao, s obzirom da intenzivnost nastupa zasjenio i ostatak prilično raznorodne, ali talentirane glumačke ekipe, koji uključuje i Foresta Whitakera, koji je svog “Oscara” već bio dobio, pa se ne mora previše truditi. S druge strane, scene borbi u filmu su isto tako dojmljive, što možda i ne iznenađuje s obzirom da je režiser Antoine Fuqua veliki poklonik “plemenite vještine”, te da je inspiraciju pokušavao pronaći u nekim od najslavnijih mečeva zabilježenih kamerama.

Svi ti talenti, međutim, nisu dobili adekvatan scenaristički predložak. Kurt Sutter, koji je, inače, reputaciju bio stvorio TV-serijama kao što su Na rubu zakona i Sinovi anarhije, nastojao je napraviti “drukčiji” boksački film, ali je na kraju od svega ispala serija klišeja. Jedini izuzetak predstavlja neobični incident na početku koji pokreće Billyjevu autodestrukciju, ali koji se, s druge strane, doima ne baš previše uvjerljivim, odnosno elementom hollywoodske fikcije u onome što bi trebalo biti naturalistički prikaz tamne strane suvremenog boksa. Problem je u tome da je boks, uključujući njegovu tamnu stranu, već desetljećima predmet zanimanja hollywoodskih scenarista, od kojih su se mnogi pokazali daleko domišljatijima od Suttera. Njegov nedostatak originalnosti se, između ostalog, odražava i kroz priličnu aljkavost, odnosno jeftinu “simboliku” u izboru imena pojedinih likova, pa tako protagonistovo prezime na engleskom jeziku označava “nadu”, kao što “Angela” u imenu socijalne radnice jasno označava kako od nje protagonist može očekivati jedino dobro. Neki od podzapleta i likova, kao što je slučaj s narkomankom koju tumači pjevačica Rita Ora, uopće nisu razrađeni, pa se film u tim segmentima čini predugim. Međutim, ako se zanemare ti nedostaci, Lijevi kroše ipak predstavlja pogodak za ljubitelje žanra. Na boksački film koji će osvojiti “Oscar” i zadovoljiti buduće filmske povjesničare se još mora čekati.

 

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Posljednja patrola (2012)

English: Jake Gyllenhaal on a visit to New Eye...

Jake Gyllenhaal (izvor: Wikimedia Commons)

POSLJEDNJA PATROLA
(END OF WATCH)
uloge: Jake Gyllenhaal, Michael Peña, Natalie Martinez, Anna Kendrick, David Harbour
scenarij: David Ayer
režija: David Ayer
proizvodnja: Open Road Films, SAD, 2012.
trajanje: 109 '

U Los Angelesu već desetljećima postoji simbiotski odnos između Hollywooda i gradske policije, koji se ogleda u tome da lokalni čuvari reda filmašima pružaju tehničke, logističke, savjetodavne i brojne druge usluge, a u zamjenu za to ih se u filmovima i TV-serijama veliča kao požrtvovne i efikasne borce protiv kriminala i svake druge vrste zla. Tu simbiozu, doduše, s vremena na vrijeme zna naruši sklonost hollywoodskih salonskih ljevičara da losangeleske crnokošuljaše sa značkama “politički korektno” prikažu kao fašističku paravojsku koja tlači etničke, rasne i druge manjine, leglo institucionalne korupcije ili mjesto kojim caruju militaristički manijaci, nasilni psihopati, alkoholičari, gutači tableta i slični kojima fali koja daska u glavi. Takav pristup je karakterističan za opus Davida Ayera, scenarista koji se proslavio filmom “Dan obuke”. Njegov najnoviji film “Posljednja patrola” se, međutim, vraća nešto tradicionalnijem pristupu prikazu “tanke plave linije” koja priječi da se Grad anđela pretvori u pakao.

Takav je stav telegrafiran naracijom protagonista na samom početku. Brian Taylor (Gyllenhaal) i Mike Zavala (Peña ) su dva policajca koji svoj posao shvaćaju ozbiljno i nastoje ga obaviti profesionalno, čak i kada je u pitanju zloglasna oblast South Central čijim su ulicama dominiraju siromaštvo, droga i ulične bande. Radnja prati nekoliko mjeseci u njihovom životu, prilikom kojih će ih svakodnevno patroliranje opakim ulicama tjerati da češće od svojih kolega potežu oružje  i riskiraju život. Taylor i Zavala, prisiljeni sate provoditi u automobilu, su postali ne samo profesionalni partneri, nego i najbolji prijatelji. Njihov odnos, ali i godinama stjecane vještine uličnog preživljavanja, dolaze na kušnju nakon što su, obavljajući svoj redovni posao, stali na žulj jednom od opasnih “igrača” s druge strane meksičke granice.

Fabijan, Vjeko i ostatak družine iz RTL-ove “Policijske patrole” vjerojatno ne bi imali ništa protiv da ih se na ekranu prikazuju onako kao što je Ayer u svom filmu prikazao njihove fiktivne kolege. Oni su prikazani ne samo kao vrhunski i požrtvovni profesionalci spremni riskirati život za sugrađane, nego i kao uzorni supruzi i roditelji, te osobe spremne vlastiti kodeks časti primijeniti čak i na ulične barabe. Ono što zvuči kao jeftina propaganda, na ekranu zapravo izgleda kao prilično uvjerljiva urbana drama. To se prije svega ima zahvaliti sjajnoj glumačkoj ekipi među kojom se ističe Michael Peña, kojeg smo nedavno imali prilike vidjeti kako sličan lik policajca tumači u daleko lošijem “Gangsterskom odredu”. On je stvorio izuzetno dobru “kemiju” s Jakeom Gyllenhaalom, koji je, ne samo zahvaljujući tome što mu je obrijana glava, gledatelje uspio uvjeriti da na ekranu vide pravi lik, a ne hollywoodsku zvijezdu. I sporedni glumci su bili na visini, uključujući šarmantnu Annu Kendrick u tradicionalno nezahvalnoj ulozi Taylorove djevojke. Ayerov scenarij se doima neobično svježim zahvaljujući svojoj nekarakterističnoj strukturi, u kojoj se niz naizgled nepovezanih vinjeta tek pred sam kraj filma spaja u čvrst zaplet. Nekonvencionalna završnica, pak, stvara za današnji Hollywood neobično snažan emocionalni efekt.

“Posljednja patrola” se također odlikovala prilično niskim budžetom, što je dijelom posljedica Ayerovog inzistiranja na realizmu. U njemu se, međutim, malo pretjeralo, a što se prije svega odnosi na nastojanje da se zbivanja prikažu u pseudodokumentarističkom stilu. Zbog toga je Taylor, ne baš uvjerljivo, pretvoren u izvanrednog studenta na koledžu koji za diplomski rad snima dokumentarac uz pomoć mini-kamere na svojoj uniformi; još je manje uvjerljivo inzistiranje na tome da i pripadnici uličnih bandi također bilježe svoje “pothvate”. Neke od akcijskih scena su zbog inzistiranja na “kameri iz ruke”, također prilično nejasne. Usprkos tih nedostataka “Posljednja patrola” je ostvarenje koje itekako zaslužuje publiku.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Izvorni kod (2011)

Source Code Panel

Jones i Gyllenhaal (izvor: Mirka23)

IZVORNI KOD
(SOURCE CODE)
uloge: Jake Gyllenhaal, Michelle Monaghan, Vera Farmiga, Jeffrey Wright
scenarij: Ben Ripley
režija: Duncan Jones
proizvodnja: Summit Entertainment, SAD, 2011.
trajanje: 93'

Svatko se barem jednom nađe u situaciji zbog koje poželi da je na nekom drugom mjestu ili da je netko drugi. Američkom satniku Colteru Stevensu (Gyllenhaal) – protagonistu filma Izvorni kod – dogodi se upravo nešto takvo kada se odjednom umjesto na afganistanskom bojištu nađe u vlaku koji vozi u Chicago. Njegovo iznenađenje je još veće kada otkrije da više uopće ne izgleda kao satnik Stevens, nego kao nastavnik po imenu Sean Fentress. Prije nego što je u stanju Seanovoj privlačnoj suputnici i poznanici Christine (Monaghan) objasniti o čemu je riječ, dolazi do stravične eksplozije. Stevens, ovaj put u starom tijelu, se budi u neobičnoj kapsuli gdje mu preko monitora zrakoplovna satnica Goodwin (Farmiga) objasni da je bio u računalnoj simulaciji Izvorni kod. Ona omogućava proživljavanje posljednjih osam minuta nečijeg života, u ovom slučaju nastavnika koji je stradao u terorističkom napadu. Stevens ima zadatak da kao se vrati u Fentressov um i otkrije identitet bombaša koji prijeti detonacijom radioaktivne bombe koja će uništiti Chicago.

Scenarij Bena Ripleya, iako ga nije teško proglasiti križancem Beskrajnog dana i TV-serije 24, se doima prilično originalnim za današnje holivudske standarde. Osvježenje će izgledati još više i ljubiteljima znanstvene fantastike, s obzirom da glavni element zapleta više nije izgovor za naganjanje buljookih čudovišta ili orgiju specijalnih efekata. Kombinacija putovanja kroz vrijeme i virtualne stvarnosti je daleko bolje iskorištena kao izvor dramskih potencijala, a protagonist nije nikakav superheroj nego tek običan čovjek u neobičnoj situaciji. Njegovu zbunjenost ne izaziva samo napredna tehnologija koju ne može u potpunosti shvatiti, nego i spoznaja da on sam predstavlja tek običan kotačić u jednom bešćutnom mehanizmu.

U mnogo čemu je Stevensova situacija slična situaciji u kojoj se nalazio Sam Bell, protagonist Mjeseca, niskobudžetnog filma koji je u sebi trijumfalno sažeo sve ono dobro po čemu se pamte klasici SF-žanra 1970-ih. Stoga se Mjesečev autor Duncan Jones (poznat i kao sin Davida Bowieja), činio kao vrlo dobar izbor za režisera, a kod producenata je upravo za takvo kadrovsko rješenje lobirala i glavna zvijezda Jake Gyllenhaal. Jones je, barem kada je početak u pitanju, uspio opravdati očekivanja. Postupno razotkrivanje situacije u kojoj se nalazi protagonist i misije koja mu je povjerena je napravljeno na vrlo dobar način. Jones također pokazuje i dobar osjećaj za ritam, pa Izvorni kod traje prilično kratko. Uspio je i u tome da prikaz jednih te istih osam minuta koje se stalno ponavljaju ne izaziva “deja vu” efekt.

Izvornom kodu dosta pomaže i raspoložena glumačka ekipa. Gyllenhaal je prilično uvjerljiv kao profesionalni vojnik rastrzan između nastojanja da izvrši zapovijed i otkrije što mu se zapravo dogodilo. Od Monaghan i njene jednodimenzionalne uloge je mnogo zanimljivija Vera Farmiga koja se ističe vrlo dobrim tumačenjem loše glume, odnosno ulogom kontrolorke koja, zapravo, ne kontrolira situaciju.

Ripleyev scenarij, a s njime i film u cjelini, s druge strane, podbacuje kada protagonista suočava s negativcima. Kada se identitet bombaša konačno razotkrije, on će se činiti malo previe sličnim glavnom zlikovcu u filmu Deja vu, još jednom ostvarenju koje je kombiniralo vremensko putovanje i suvremeni terorizam. Još veće razočaranje predstavlja i inače uvijek pouzdani Jeffrey Wright kao stereotipni predstavnik vojno-industrijskog kompleksa. Najveće razočarenje, pak, dolazi u samoj završnici u kojoj nije teško prepoznati nastojanje producenata da se nametne konvencionalni happy end, čak i ako se tako kompromitira osnovna postavka priče. Iako mu je kvaliteta iznad holivudskog prosjeka, Izvorni kod predstavlja još jedan primjer holivudskog gašenja kreativnosti autora koji se istakli u niskobudžetnoj nezavisnoj produkciji. Za nadati se da će Jones, poput svog protagonista, dobiti i znati iskoristiti drugu priliku.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 14. lipnja 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)