RECENZIJA: Goldstone (2016)

GOLDSTONE
uloge: Aaron Pedersen, Alex Russell, Cheng Pei-pei,
David Wenham, David Gulpill, Michelle Lim Davidson,
Tom E. Lewis, Jackie Weaver
scenarij: Ivan Sen
režija: Ivan Sen
proizvodnja: Bunya Productions/Transmission Films,
Australija, 2016.
trajanje: 110 min.

Tri godine nakon što je postigao izuzetan uspjeh svojim trilerom Mystery Road, Ivan Sen je napisao scenarij, potpisao režiju, fotografiju i montažu te skladao glazbu za njegov nastavak pod naslovom Goldstone. U njemu Aaron Pedersen ponavlja ulogu aboridžinskog policijskog detektiva Jaya Swana. Radnja, smještena nekoliko godina nakon što je razotkrio korupciju u vlastitom rodnom mjestu, se ovaj put događa u Goldstoneu, zabačenom rudarskom gradiću u australskom “outbacku”. Swan tamo dolazi kako bi istražio sumnjivi nestanak azijske turistice, ali njegovu istragu već na samom početku ozbiljno ugrozi ponovno otkrivena sklonost piću, zbog koje će neko vrijeme provesti u zatvoru kod Josha (Russell), lokalnog policajca koji ispočetka ne može shvatiti da mu je to kolega. Nakon što se Jay otrijezni, Josh mu prilično nevoljko odlučuje pomoći u istrazi, a uskoro obojica postanu predmetom očitog neprijateljstva dvoje najmoćnijih ličnosti u okolici – gradonačelnice Maureen (Weaver) i Johnnyja (Wenham), direktora lokalnog rudnika Furnace Creek koji upravo namjerava sklopiti unosni ugovor s lokalnim aboridžinskim plemenom o proširenju rudarskih operacija na njihovu plemensku zemlju. Protivljenje Jimmyja (Gulpilil), jednog od lokalnih Aboridžina, cijelom tom procesu pokreće lanac nasilja u kojem sudjeluju i lokalni bajkeri, za koje je prilično izgledno da Maureen i Johnnyju pomažu u nekakvim prljavim rabotama. Josha, pak, trag dovodi u lokalni bar gdje se sprijatelji s May (Davidson), lokalnom zabavljačicom iz Kine za koju sumnja da je prostitutka dovedena kao dio “traffickinga” i kojoj odluči pomoći.

Ivan Sen je u mnogo čemu odlučio zadržati stil koji se smatra zaslužnim za uspjeh njegovog prethodnog filma, a to se prije svega odnosi na izuzetan trud oko fotografije, kao i korištenja australske pustare i njenih pejzaža kao ključnog elementa u stvaranju filma. Neumitne usporedbe s Mystery Road, međutim, ukazuju da je njegov drugi film mnogo “ispeglaniji” i konvencionalniji, iako se to, na prvi pogled, ne bi moglo reći za glavnog junaka, koji na samom početku s dugom raspuštenom kosom i potpuno pijan izgleda kao antiteza tipa kojem bi ste povjerili istjerivanje pravde u australskoj zabiti. Pedersen se, pak, vrlo dobro nosi sa ulogom, kao i nekim melodramatskim detaljima koji je Sen u međuvremenu opteretio njegov lik – od obiteljske tragedije koje iz razumljivih razloga nastoji utopiti u piću ili u društvu prostitutke s čijim će se uslugama koristiti nedugo nakon što ju je službeno ispitao. Film, međutim, s vremenom Jaya stavlja u drugi plan i kao pravi protagonist se nameće Josh, koji izgleda kao mnogo “čišći” i ispeglaniji lik iako će se i on sam koristiti uslugama prostitutkama. Konvencionalnost je dodatno naglašena mnogo češćim korištenjem često melodramatske glazbe, ali i ponekih “buddy buddy” klišeja. Problemi, međutim, postaju mnogo izraženiji kako se film bliži kraju, odnosno postaje jasnije da je Sen u film pokušao utrpati previše materijala s kojim je pokušao progresivno orijentirane kritičare – rasističku eksploataciju australskih Aboridžina (koja je bila glavna tema prethodnog filma), kapitalističku pohlepu koja izaziva ekološku katastrofu i potiče korupciju, te, konačno, seksualno zlostavljanje kroz “trafficking”. Sve te teme nisu dobro spojene u koherentnu cjelinu, a dodatni problem predstavlja i završnica, koja usprkos toga što sadrži još jedan impresivni okršaj vatrenim oružjem, sadrži neke previše zbunjujuće elemente. Još veće razočarenje su inače dojmljivi Weaver i Wenham čiji su likovi napravljeni previše karikaturalnim. Usprkos toga i usprkos toga što će u usporedbama s Mystery Road predstavljati razočaranje, Goldstone zaslužuje preporuke kao neobičan ali solidan film.

OCJENA: 6/10

Oglasi

RECENZIJA: U dobru i u zlu (2012)

U DOBRU I U ZLU
(SILVER LININGS PLAYBOOK)
uloge: Bradley Cooper, Jennifer Lawrence, Robert De Niro, Jackie Weaver, Anupam Kehr
scenarij: David O.Russell
režija: David O. Russell
proizvodnja: The Weinstein Company, SAD, 2012.
trajanje: 122 '

Kada je u pitanju Hollywood, teško je zamisliti riječi “romantična komedija” i “nominacija za Oscar” u istoj rečenici. Još je teže zamisliti da bi ostvarenje tog žanra moglo po pitanju nominacija dobiti “veliku petorku” (najbolji film, režija, scenarij, glumac i glumica) odnosno “veliku četvorku” glumačkih nominacija (glavne i sporedne uloge). Romantična komedija koja želi takvo dostignuće mora se barem po nečemu značajno razlikovati od drugih romantičnih komedija, a “U dobru i u zlu” Davida O. Russella ispunjava taj uvjet.

Protagonist je, naime, atipičan za žanr. Pat Solitano (Cooper) je duševni bolesnik, i to ne obični nego prilično nasilni i opasni duševni bolesnik,  pa su mu i ljudskim pravima duševnih bolesnika inače sklone američke vlasti uredile višemjesečni boravak iza gumenih zidova. Radnja započinje u trenutku kada su Patovi roditelji – majka Dolores (Weaver) i otac Pat Senior (De Niro) – ishodili njegovo puštanje na kućnu njegu. Pat na slobodu dolazi uvjeren kako se izliječio, odnosno da je barem na putu da se izliječi kroz kombinaciju samopomoći, kulturnog uzdizanja kroz čitanje književnih klasika i intenzivne tjelovježbe, te da će uz malo truda uspjeti vratiti izgubljenu kuću, posao i, najviše od svega, suprugu koja je u međuvremenu protiv njega ishodila sudsku zabranu prilaska. Jedinu ozbiljnu promjenu u njegov život unosi Tiffany Maxwell (Lawrence), sestra supruge njegovog najboljeg prijatelja, koja je, kao i on, iako u manjoj mjeri, “oštećena roba” te je nakon tragične smrti muža razvila ovisnost o seksu. Pat ispočetka odbija njene pokušaje da ga dovede u krevet, ali na kraju ipak pristane postati njen partner na plesnom natjecanju.

Davidu O. Russell, kome je osim režije bio povjeren i scenarij, nije imao previše lagan zadatak kada je trebalo adaptirati istoimeni roman Matthewa Quicka. U filmu je trebalo pronaći prilično delikatnu ravnotežu između humora i prilično mračnih tonova; u tome je još veću poteškoću činilo to da najveći dio humora izvire iz protagonistove nesposobnosti da se suoči sa stvarnošću, odnosno sudaru svijeta sa njegovim iluzijama. Neke od tih scena su smiješne, ali ne onda kada taj sudar koincidira s Patovim neuzimanjem lijekova, pa su gledatelji njegovo “otkačenjaštvo” prisiljeni promatrati iz vizure umornih, ispaćenih i ne tako rijetko zlostavljanih roditelja. Zbog njih je “U dobru i u zlu”, zapravo, teško promatrati kao komediju, iako će oni koji žele takav sadržaj barem dobiti završnicu koja odgovara parametrima žanra. A film nije ni previše romantičan, barem ako je suditi po protagonistici koja koristi jezik “peškaruše” i ne krije sklonost promiskuitetu. Publici u ovom dijelu svijeta će, pak, dodatni problem biti i često korištenje referenci na američki nogomet, odnosno momčad “Philadelphia Eaglesa”, pa će i mnogi inače efektni “štosevi” biti izgubljeni u prijevodu, uključujući i sam naslov.

Russell je film režirao prilično nenametljivo prepustivši lavovski dio posla prilično raznovrsnoj, ali i raspoloženoj glumačkoj ekipi. Bradley Cooper se, odabravši “oskarolovačku” i prilično zahtjevnu ulogu čovjeka s ozbiljnim duševnim problemom, trudio sa sebe izbrisati imidž ispraznog hollywoodskog ljepotana. U tome uglavnom uspijeva te će kod publike izazvati simpatije za svoj ponekad iritantan lik. Na kraju se ipak mora priznati da ga je zasjenila Jeniffer Lawrence čiji je “zdravoseljački” izgled savršen za uloge fatalnih žena iz susjedstva, ali i koja uživa u prilici da glumi nešto složeniji, zagonetniji i zahtjevniji lik nego što joj inače nudi Hollywood. Ugodno je, pak, iznenadio i Robert De Niro, čiji izleti u vode komedije obično nisu znali završiti dobro, a još više i Australka Jackie Weaver s likom ispaćene majke bitno drukčijim od demonske negativke u hvaljenom “Životinjskom carstvu”. Iako je u pitanju uobičajeno precijenjen lovac na Oscare, “U dobru i u zlu” gledateljima uglavnom pruža više onog prvog nego drugog.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 17. veljače 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)