RECENZIJA: Jack Reacher 2 (Jack Reacher: Never Go Back, 2016)

Jedna od najgorih stvari u Hollywoodu su, uz remakeove, nastavci. I to ne nastavci dobrih, uspješnih i zabavnih filmova za koje je normalno očekivati da će se stvoriti u pokušaju da se namlate pare na istu foru. Ponekad nastavci stvaraju dojam da su napravljeni samo zato da bi svog prethodnika učinili boljim nego što jest. Takav bi se dojam mogao stvoriti na temelju akcijskog trilera Jack Reacher 2, napravljenog u režiji Edwarda Zwicka.

Istini za volju, teško bi se moglo reći da je prvi Jack Reacher, napravljen prije četiri godine u režiji Christophera McQuarrieja, naročito loš ili uopće loš film. Adaptacija popularne serije romana Leeja Reachera o bivšem vojnom policajcu koju se pretvorio u lutajućeg djelitelja pravde je trebala postati još jedna franšiza zahvaljujući kojoj bi glavni glumac Tom Cruise zadržao svoj sve klimaviji status hollywoodske superzvijezde. Prethodni film se nije previše proslavio kod kritike, ali ni kod publike u SAD, te je tek uobičajeno bolji prijem na stranim tržištima osigurao nastavak.

Novi film se temelji na Ne vraćaj se, osamnaestom romanu iz serije. Na početku je Reacher kao lik već etabliran, odnosno publika ga na samom početku upozna kao tipa “koji je došao tiho i ušao legendu”. Nakon što svoje borilačke i druge vještine iskoristi kako bi mali dijelić svijeta riješio ološa, koristi priliku za još jedan ugodni razgovor sa satnicom Susan Turner (Smulders), sadašnjom zapovjednicom svoje bivše vojnopolicijske postrojbe. Da li je u pitanju nostalgija za starim sjedilačkim životom ili nešto drugo postaje drugorazredno pitanje nakon što sastanak sa njom spriječi satničino uhićenje pod optužbom za špijunažu. Reacher se, dakako, uvjeren da je njegova nasljednica nedužna, uključi u istragu i ubrzo se nađe na meti vrhunski izvježbanih profesionalnih ubojica koje je očito angažirao netko vrlo bogat, utjecajan i odlućan da spriječi rasvjetljavanje nečega što je satnica Turner istraživala. Reacher je oslobodi iz zatvora, ali sada mora s njom bježati i pred ubojicama i pred vlastima, a dodatni problem predstavlja i zaboravljeni detalj iz vlastite prošlosti.

Neumitne usporedbe dva filma bi mogle navesti po fanove Toma Cruisea prilično neugodan zaključak da je njihova omiljena zvijezda konačno podlegla godinama, pa se tako Reacherov lik doima umoran i bezvoljan. To, dakako, ne mora imati neke veze s godinama, s obzirom da su nas karijere Charlesa Bronsona i Clinta Eastwooda nekad, isto kao i karijera Liama Neesona danas, naučile kako se može biti uspješan akcijska zvijezda i s velikim brojem “banki”. Problem Jacka Reachera 2 je daleko više u bezvoljnosti scenarističkog odbora, kao i režiji Edwarda Zwicka kome akcijske scene, za razlike od McQuarrieja, jednostavno ne leže. Još je žalosnija stvar u tome što glavni junak nema niti dostojnog protivnika, niti se sreće s nekim živopisnim likovima poput onih koje je četiri godine ranije tumačio Duvall; usporedbe s genijalnim Wernerom Herzogom u ulozi glavnog negativca stvaraju rupu koju tvorci ovog filma niti ne pokušavaju ispuniti.

Najtragičnija stvar kod Jacka Reachera 2 je u tome što je najbolja stvar u filmu uvedena kao nešto što mu najmanje treba. Mlada i relativno nepoznata Danika Yarosh je sjajna u ulozi 15-godišnje djevojčice koja možda jest, a možda i nije protagonistova kći, odnosno koja s njime dijeli snalažljivost na ulicama, svojeglavost i odbijanje autoriteta. Od njenog lika i odnosa s protagonistom se moglo napraviti mnogo toga, ali scenarij te potencijale ne iskorištava i na kraju balade je svodi na kliše “dame u opasnosti”. Naravno, odgovor na pitanje koje oni i publika postavljaju, s obzirom na nužnost da se osiguraju nastavci i protagonistov lutalački način života, nije teško pretpostaviti. Jack Reacher 2 stoga predstavlja još jedan nastavak koji postavlja pitanje kome je, zapravo, bio potreban. Cruiseu, koji se još uvijek može osloniti na Nemoguću misiju, očigledno nije. Fanovima proze Leeja Childa bi, pak, njenu ekranizaciju daleko bolje mogao pružiti medij televizije, koji je već davno po svojoj kvaliteti daleko iznad svega što nam Hollywood servira u kino-dvoranama.

JACK REACHER 2

(JACK REACHER: NEVER GO BACK)
uloge: Tom Cruise, Cobie Smulders, Aldis Hodge, Danika Yarosh
scenarij: Richard Wenk, Edward Zwick & Marshall Henkowicz
režija: Edward Zwick
proizvodnja: Paramount, SAD, 2016.
trajanje: 118 min.
OCJENA: 4/10
Oglasi

RECENZIJA: Jack Reacher (2012)

LPL Flix
(izvor: Lester Public Library)
JACK REACHER
uloge:  Tom Cruise, Rosamund Pike, Werner Herzog, Robert Duvall, Alexia Fast, Joseph Sikora
scenarij: Christopher McQuarrie
režija: Christopher McQuarrie
proizvodnja: Paramount Pictures, SAD, 2012.
trajanje: 130 '

Pokolj školske djece u Connecticutu je od strane američkih salonskih ljevičara iskorišten za još jedan križarski pohod, ovog puta protiv vatrenog oružja u legalnom posjedu građana. U kampanju za njihovo oduzimanje su se, dakako, uključile i hollywoodske glumačke veličine, što uključuje propagandni spot gdje nastupaju glumci koji slavu, popularnost i bogatstvo duguju upravo filmovima gdje su kao protagonisti  ne samo posjedovali nego koristili isto ono vatreno oružje koje se nastoji ukloniti u stvarnom životu. Jedan od takvih filmova je i “Jack Reacher”, ekranizacija “Jedan hitac”, devetog iz serije od 17 romana o istoimenom usamljenom istjerivaču pravde.

Film započinje scenom, koja je s obzirom na određene sličnosti sa tekućim događajima, izazvala razumljivu nelagodu i antipatije američkih kritičara. Snajperist na ulicama Pittsburgha hladnokrvno ubija pet nedužnih prolaznika, a nakon čega policija brzo pronalazi počinitelja u liku vojnog veterana Jamesa Barra (Sikora). On iz pritvora u pomoć poziva Jacka Reachera (Cruise), bivšeg vojnog policajca i vrhunskog istražitelja kojeg je upoznao u Iraku. Na užas njegove odvjetnice Helen Rodin (Pike), Reacher je uvjeren da je Barr kriv i s njom surađuje samo zato da bi osigurao smrtnu presudu. Njegovom oku, međutim, ne mogu pobjeći neki od detalja zločina koji ukazuju na pozadinu mnogo složeniju od krvoločnog pojedinca. Kada se ispostavi da je stao na žulj na zločinačkoj organizaciji, prisiljen je demonstrirati i neke ne-detektivske vještine, ali i odlučnost da istjera pravdu čak i ako je pri tome prisiljen kršiti zakon.

Čak i da nije bilo tragične koincidencije sa stvarnim zločinima, “Jack Reacher” bi zbog samog koncepta bio dočekan na zub od “politički korektnih” kritičara. Publika, naime, treba navijati za “privatnika” koji preuzima u zakon u svoje ruke, uključujući posao krvnika. Kada to rade stripovski superheroji, tu neugodnu činjenicu kriju kričavi kostimi i fantastični CGI efekti; “Jack Reacher” je, s druge strane, mnogo bliži stvarnom svijetu, ili barem “olovnim” 1970-im kada je Charles Bronson revolverom tamanio ulične barabe. Možda ga je takvim namjeravao učiniti scenarist i režiser Christopher McQuarrie, dobitnik “Oscara” za “Privedite osumnjičene”, ali su se toj namjeri ispriječila današnja hollywoodska pravila.

Po njima u potencijalnom početku unosne franšize naslovnu ulogu mora tumačiti već etablirana zvijezda. A među njima danas baš i nema ličnosti eastwoodovskog kalibra; Tom Cruise, koji je bijes poklonika književnog lika izazvao time što je od njega mnogo niži, se trudi, ali ne previše. Još važniji uteg oko vrata “Reacheru” je potreba za niskim cenzorskim rejtingom PG-13 zbog kojeg je značajno ublaženo i ušminkano nasilje, a film izgubio nužnu dozu realizma. McQuarrie ga, pak, dodatno opterećuje nepotrebnim “sapunskim” komplikacijama (odvjetnici je suparnik u sudnici vlastiti otac), dok je razrješenje velikog misterija sasvim predvidljivo i telegrafirano na samom početku. Da se gledatelji ne trebaju nadati klasiku ukazuje i angažman Rosamund Pike, specijalistice za nezahvalne uloge; ona u filmu “Jack Reacher” će joj najbolje biti upamćena po dekolteu.

S druge strane, ako se “Jacku Reacheru” priđe bez nekih pretjeranih očekivanja, on izgleda kao solidan žanrovski proizvod, pogotovo nakon usporedbe s nekim drugim pokušajima pretakanja popularnih knjiga na veliki ekran. McQuarrie je režirao nekoliko efektnih scena, od kojih se ističe ona na početku, a i dio glumačke postave je obavio dobar posao. Werner Herzog se dobro zabavljao u ulozi demonskog negativca, isto kao i Robert Duvall u rijetkoj prilici za akcijske scene sa osam “banki”.  Dobar dojam je ostavila i Alexia Fast u maloj, ali efektnoj ulozi “loše” cure iz susjedstva. Zbog svega ovoga “Jack Reacher” zaslužuje publiku, ali ne i neke velike nade u nastavak.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 5. siječnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)