Oznaka: Jack O’Connell

RECENZIJA: Nesalomljivi (Unbroken, 2014)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

Kaže se da život piše romane. U slučaju Louisa “Loua” Zamperinija, američkog zrakoplovca, bivšeg olimpijskog atletičara i veterana Drugog svjetskog rata, moglo bi se reći da je život napisao scenarij za hollywoodski film. Slično se mišljenje počelo stvarati u Hollywoodu još 1950-ih, kada je netko prvi put nabacio ideju da bi se na temelju njegovih životnih iskustava mogao snimiti igrani film. No, kao što to obično bude, od ideje do realizacije vodi naporan, a u slučaju Zamperinija i neuobičajeno dugi put, koji je trajao gotovo šest desetljeća. Pravi poticaj za film je stigao tek 2010. godine kada je Laura Hillenbrand, poznata po knjizi Seabiscuit (kasnije ekraniziranoj u “oskarovsku” uzdanicu Utrka života), Zamperinijev život opisala u djelu koje je postalo bestseler. Nakon što su otkupljena filmska prava, režiju je preuzela Angelina Jolie, koja se za vrijeme produkcije sprijateljila sa Zamperinijem. Starca je, međutim, na samom kraju izdala sreća te je preminuo nekoliko mjeseci prije premijere, ne stigavši vidjeti dugo čekanu inkarnaciju svoje životne priče na velikom ekranu.

Njegov lik, koga u filmu tumači engleski glumac Jack O’Connell, na početku filma upoznajemo kao člana posade američkog bombardera B-24 koji 1943. godine napada japansku bazu na pacifičkom otoku. Letjelica, iako izrešetana u okršaju s japanskim lovcima, se uspije sretno vratiti u bazu, ali već u sljedećoj misiji Zamperinija i njegove drugove napušta sreća. Mehanički kvar dovodi do prisilnog slijetanja na površinu mora, a koga će preživjeti jedino Zamperini i njegova dva druga – Russell “Phil” Phillips (Gleeson) i Francis “Mac” MacNamarra (Witrock). Slijedi nekoliko tjedana u kojoj trojica zrakoplovaca plutaju na gumenim splavima, pokušavajući preživjeti sunčanicu, oluje, valove, nedostatak hrane i pitke vode, kao i morske pse koji se stalno plivaju oko njih strpljivo čekajući novi obrok. Kada spas na kraju dođe, ispostavi se da ga predstavlja japanska mornarica, te Zamperini završi u zarobljeničkom logoru gdje će, kao i gotovo svi njegovi suborci, postati predmetom brutalnog zlostavljanja. Pri tome se posebno ističe mladi čuvar Mutsushiro “Ptica” Watanabe (Miyavi) koji nekadašnjeg olimpijca uzima na pik. Kroz te teške godine Zamperini se kroz flashbackove podsjeća kako je žrtvom zlostavljanja bio i kao dijete siromašnih talijanskih imigranata u Kaliforniji, ali i stekao vrijedne životne lekcije, uključujući geslo “ako mogu izdržati, mogu uspjeti” koje će ga na kraju dovesti i do berlinske Olimpijade.

Nesalomljivi se, na prvi pogled, doima kao više nego solidno biografsko ostvarenje. Jolie se pokazuje prilično spretnom iza kamere, te jednako kvalitetno prikazuje spektakularne scene zračnih okršaja, kao i minimalističke scene preživljavanja trojice na gumenoj splavi koje bi se mogle napraviti i uz budžet europske TV-drame. Fotografija Rogera Deakinsa je, pak, prilično dobra, isto kao i glazba Alexandrea Desplata koja nas u pravim trenucima podsjeti da gledamo film “veći od života”, poput, recimo, Mosta na rijeci Kwai koji je, obrađujući sličnu temu, prije šest desetljeća pokupio hrpu “Oscara”.

Iako su se O’Connell i njegovi kolege Gleeson i Witrock izuzetno potrudili izgladnjivanjem napraviti glumačku transformaciju nužnu za prikaz posljedica brodolomačke odiseje, i kao takvi ispunili jedan od bitnih preduvjeta za “Oscara”, Nesalomljivi na tom planu, barem ako je suditi po nominacijama za Zlatni globus, nema baš prevelike šanse. Glavni razlog za to bi se mogao pronaći u previše “ziheraškom” i konvencionalnom scenariju, kome nije pomoglo ni sudjelovanje braće Coen u izradi. Uglavnom linearna naracija čak i onim gledateljima malo upoznatim sa povijesnom podlogom ostavlja malo sumnje kako će film završiti nakon što se radnja premjesti s gumene splavi u logor. Većina gledatelja zna da tamo protagonist, bez obzira na zlostavljanje, ima daleko veće šanse preživjeti rat nego na pučini. Film, tada, doduše dobija svog prvog, i to prilično dojmljivog negativca u liku Watanabea,; njega japanska pop-zvijezda Miyawi tumači sa zastrašujućom ambivalentnošću, ne dopuštajući gledatelju da pronikne nije li njegov odnos prema Zamperiniju odraz sadizma, potisnute homoseksualnosti ili nepatvorenog ludila. Te scene, međutim, lik Zamperinija čine prilično jednodimenzionalnim i manje zanimljivim od njegovog mučitelja. Upravo će one najviše naškoditi Nesalomljivom, prije svega kod onih gledatelja koji se sjete filma Sretan Božić, Mr. Lawrence, i s tugom se podsjete kako O’Connell nije David Bowie, Miyawi nije Ryuichi Sakamoto, a niti Jolie sebi još može dozvoliti da se usporedi s Nagisom Oshimom.

Još veće razočarenje dolazi na samoj odjavnoj špici, kada titlovi pokažu kako je film, zapravo, završio prerano i jednostavno nije obradio neke potencijalno zanimljive i nimalo nefilmične detalje Zamperinijevog života – poratnu borbu s PTSP-om i alkoholizmom, ali i preobraćenje u gorljivog kršćanina zbog koga je, između ostalog, veliki dio životnih napora uložio kako bi javno oprostio svojim mučiteljima. Taj propust, razumljiv bilo u kontekstu financijskih imperativa, bilo kroz svjetonazorske parametre današnjeg Hollywooda, još je jedan podsjetnik kako neke životne priče ne završe kao hollywoodski film, ma koliko to zaslužile.

NESALOMLJIVI

(UNBROKEN)

uloge: Jack O’Connell, Domnhall Gleeson, Miyavi, Garrett Hedlund, Finn Witrock

scenarij: Joel & Ethan Coen, Richard LaGravenese, William Nicholson

režija: Angelina Jolie

proizvodnja: Universal/Legendary Pictures., SAD, 2014.

trajanje: 123 ‘

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Tulipanska groznica (Tulip Fever, 2017)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
TULIPANSKA GROZNICA
 (TULIP FEVER)
 uloge: Dane DeHaan, Alicia Vikander, Christoph Waltz, Jack O'Connell, Holiday Grainger, Judi Dench, Zach Galifiakanis, Matthew Morrison, Cara Delevingne, Tom Hollander
 scenarij: Tom Stoppard
 režija: Justin Chadwick
 proizvodnja: Open Road Films, SAD, 2017.
 trajanje: 107 min.

Upravo ovih dana kriptovalute doživljavaju dosad najspektakularniji pad vrijednosti, a što je, bez svake sumnje, prilika da skeptični mainstream ekonomisti još jednom taj fenomen proglase “mjehurom”. Onima, koji, pak, još uvijek ne znaju značenje riječi “mjehur” u ekonomskom kontekstu će mainstream mediji ponuditi detaljna objašnjenja, odnosno opisivati kako je riječ o nekoj banalnoj i bizarnoj robi koja zbog burzovnih špekulacija i masovne pohlepe dobije astronomsku cijenu i ima stalni rast vrijednosti prije nego što se zdrav razum i ekonomski zakoni gravitacije pobrinu za još strmoglaviji i spektakularniji pad, koji će bez ičega ostaviti mase koje su u njega bile ulagale nadajući se kruhu bez motike. Jedan od najstarijih i najpoznatijih fenomena te vrste je tzv. tulipanska groznica u Nizozemskoj u prvoj polovici 17. stoljeća, koja je poslužila kao podloga zapletu filma Tulipanska groznica koji se, stjecajem okolnosti, upravo ovih dana prikazuje u našim kino-dvoranama.

Film se temelji na romanu engleske književnice Deborah Moggach, koji je u scenario adaptirao ugledni Tom Stoppard. Radnja se događa u doba kada Nizozemska Republika, nakon što je ostvarila nezavisnost u dugogodišnjem ratu protiv Španjolske, uživa status najprosvijećenije i najliberalnije europske države, a kojoj je razvoj trgovine i kapitalizma donio i dotle nezapamćeno bogatstvo, koje se, između ostalog, odražava i kroz dotada rijetke i egzotične tulipane kao novi statusni simbol. Bogatog trgovca Cornelisa Sandvoorta (Waltz), međutim, muče neke druge brige, jer je stekao izuzetno bogatstvo koje zbog smrti supruge i djeteta, međutim, nema kome ostaviti. U tu je svrhu sebi iz sirotišta dobavio mladu i lijepu Sophiju (Vikander) i od nje učinio novu suprugu. Ona mu, usprkos izuzetnih napora koje Cornelis u nju ulaže, nikako ne može roditi nasljednika, a dodatne probleme će izazvati i to što se do ušiju zaljubila u Jana van Loosa (DeHaan), mladog, ali siromašnog slikara koga je Cornelis bio unajmio da im naslika obiteljski portret. U međuvremenu, njena sluškinja Maria (Grainger) ima daleko ozbiljnije probleme, jer joj je momak Willem (Jack O’Connell) nestao ostavivši je trudnom. I dok se Jan, uvjeren da od slikarstva nema kruha, pokušava naglo obogatiti kroz trgovinu tulipanima, dotle dvije žene u domu Sandvoortovih dolaze na domišljatu ideju da pomognu jedna drugoj.

Iako naslov sugerira povijesni ep koji bi publici trebao prikazati fascinantni događaj od iz relativno daleke prošlosti, koji je, s druge strane, prilično aktualan za moderni svijet, Tulipanska groznica je film koji se gotovo uopće ne bavi ekonomijom i kome se cijela priča o tulipanima svodi na nadmetanje hrpe naivnih gubitnika u krčmama koje glume burze. Scenarij daleko više pažnje obraća na melodramu, odnosno ljubavni trokut koje tvore supružnici Sandvoort i mladi umjetnik, a koji je, pogotovo u drugom dijelu, začinjen na trenutke simpatičnom, ali u suštini ne baš originalnom ili posebno efektnom farsom. Cijela priča o tulipanima, brzom bogaćenju i burzovnim kataklizmama je tu tek nekakav izgovor za jednu rutinsku kostimiranu melodramu nalik na Dvije sestre za kralja koje je režiser Justin Chadwick ištancao 2008. godine. Još bolji primjer što je “pjesnik” stvarno htio reći daje i zloglasni Zaljubljeni Shakespeare, slična kombinacija melodrame i farse kojom se Harvey Weinstein prije nepuna dva desetljeća nametnuo kao profesionalni hvatač nezasluženih “Oscara” i u kojoj je priču o Shakespeareu više nadahnuo izvrsni glumački rad nego banalni scenarij.

U ovom potonjem, međutim, Tulipanska groznica debelo zaostaje za weinsteinovskim standardima. Uvijek pouzdani Christoph Waltz se prilično dobro zabavlja i od lika koji bi po nepisanim hollywoodskim kanonima bio negativac čini simpatičnog džentlmena. Alicia Vikander se, pak, ovdje također trudi, ali zbog banalnog scenarija prečesto tone u preglumljivanje te će gledateljima, barem onima koji na to vole obraćati pažnju, prije ostati u sjećanju zbog par scena u kojima se pojavljuje gola. Ali, svakako je najveće razočarenje Dane DeHaan, koji sve više sliči Leonardu diCapriju u mladim danima i koji kao da pokušava ponoviti njegovu najpoznatiju ulogu iz Titanica. Što i ne bio toliki problem da kojim slučajem u filmu postoje spektakularni specijalni efekti ili, što je još važnije, nekakva “kemija” nalik na onu koju je diCaprio imao s Kate Winslet. Toga ovdje, međutim, nema, i ostalo je tek rutinersko otaljavanje priče do predvidljivog hepi enda, u kojoj se čak i najveća burzovna kataklizma u dotadašnjoj povijesti svodi na šačicu utučenih likova u krčmi, a naracija tvrdi da je vlada, kao u nekim sličnim prigodama četiri stoljeća kasnije, previše razigrane kapitaliste dovela u red. Oni koji danas gledaju naslovnice o pucanju “mjehura” će reći da se iz tog događaja malo naučilo. Oni koji pogledaju ovaj film bi rekli da su njegovi autori naučili još manje.

OCJENA: 3/10