RECENZIJA: Snjegović (The Snowman, 2017)

SNJEGOVIĆ
 (THE SNOWMAN)
 uloge: Michael Fassbender, Rebecca Ferguson, Charlotte Gainsbourg, Val Kilmer, J. K. Simmons, Toby Jones, David Dencik, Ronan Vibert, Chloe Sevigny, James D'Arcy
 scenarij: Hossein Amini, Peter Straughan & Søren Sveirup
 režija: Thomas Alfredson
 proizvodnja: Working Title/Universal, UK, 2017.
 trajanje: 119 min.

Hollywoodu u posljednje vrijeme zbilja ne ide dobro. Institucija koja se toliko voli predstavljati kao savjest Amerike i promotor svega pozitivnog u svijetu se u slučaju Harveya Weinsteina iskazala kao suučesnik zločina ili, u najboljem slučaju, hrpa oportunističkih licemjera. A velikim studijima ni na poslovnom planu ne cvjetaju ruže, pa je sve više spektakularnih flopova na kino-blagajnama, koji će dati i zastrašujuće banalno objašnjenje zašto su svi ti skandali eskalirali upravo sada. Među velikim neuspjesima su se našli i oni filmovi koji bi inače, samo zahvaljujući tome što imaju određena imena na plakatu, bili pretplaćeni na hagiografske kritike. Malo koji od njih je, međutim, predstavljao tako veliko razočaranje kao Snjegović, kriminalistički film temeljen na istoimenom bestseleru norveškog pisca Joa Nesbøa. Pri tome je komercijalni podbačaj, koji se zna događati i daleko razvikanijim filmovima poput Blade Runnera 2049, predstavljao neopisivo manje iznenađenje od izuzetno lošeg dočeka među kritičarima.

Originalni roman je sedmi u seriji o Harryju Holeu, detektivu kriminalističke policije u Oslu čiji talent za rješavanje najzamršenijih zločina dolazi zajedno s problematičnim privatnim životom kojim dominira ljubav prema votki. Hole, čiji lik tumači Michael Fassbender, je suočen s dosada najtežim profesionalnim iskušenjem kada u Oslu i drugdje u Norveškoj počnu nestajati žene, koje će potom pronalaziti raskomadane a kraj i njih i snjegovića koji ubojica ostavlja kao svoju “posjetnicu”. Holeu se u istrazi pridružuje kolegica Katrine Bratt (Ferguson), ali se ispostavlja da njeni motivi za hvatanje ubojice nisu isključivo profesionalne naravi. U međuvremenu se kao jedan od mogućih sumnjivaca, ili barem osoba povezanih sa zločinima, nameće Arve Støp, bogati i utjecajni poslovni čovjek koji upravo lobira da Oslo bude domaćin prestižnih zimskih sportskih igara.

Ako je išta jamčilo da bi Snjegović trebao biti dobar film, onda je to bilo ime režisera Thomasa Alfredsona. Njegov film Neka uđe onaj pravi je predstavljao ne samo jedan od najboljih horor-filmova u prethodnom desetljeću, nego i pokazao izuzetan talent za korištenje skandinavskih lokacija u svrhu stvaranja dojmljive atmosfere. Još su dojmljivija bila druga imena vezana uz taj projekt, kao, na primjer, Martin Scorsese koji je ispočetka trebao režirati, ali se na kraju zadovoljio tek poslom producenta, a Alfredsonu povjerio svoju vjernu montažerku Thelmu Schoonmaker. A tu je, dakako, i izuzetno impresivna glumačka postava gdje Fassbenderu društvo prave poslovično dobri britanski glumci. Svemu bi poseban čar trebale dati autentične lokacije u Norveškoj koju, usprkos toga što se smatraju atraktivnima i egzotičnima, rijetko koriste hollywoodski i drugi filmaši.

Filmu je na kraju presudila grupa uglednih imena koja se našla potpisana na mjestu scenarista. Radnja filma se značajno razlikovala od predloška, te Nesbøu naknadno dala dodatni razlog da se javno odrekne od Snjegovića i zatraži brisanje svog imena sa špice. To gledateljima (od kojih je samo dio bio upoznat s Nesbøovim opusom) možda i nije bilo toliko važno, ali je ono što bi na papiru izgledao kao složen i uzbudljiv triler na ekranu pretvorilo u papazjaniju gdje nikome, a možda najmanje njihovim autorima, nije bilo jasno što zapravo žele. Alfredson u par scena pokazuje određeni talent, te na trenutke napravi nekoliko dojmljivih prizora, ali su oni uglavnom potrošeni u traileru. Umjesto toga dolazi ultraklišejizirani zaplet iz onih najgorih hollywoodskih filmova o serijskim ubojicama, gdje je motiv zločinca telegrafiran prologom koji prikazuje traume iz djetinjstva, a njegov identitet razotkriven tek pred kraj u “iznenandnom” obratu koga je svaki iskusniji gledatelj mogao pogoditi bez ikakvog problema. Gledateljima se pažnja bez nekog velikog uspjeha pokušava skrenuti davanjem lažnih naznaka o identitetu ubojice, a scenarij previše vremena daje privatnom životu protagonista, za koga je jasno da je riječ o pijanduri, ali iz filma nije jasno gdje su te briljantne detektivske vještine koje su mu trebale osigurati ostanak na poslu. Fassbender nekako, uza sav svoj šarm, ne uspije gledateljima dočarati kako je uspio imati vezu sa ženom koju Charlotte Gainsbourg glumi s entuzijazmom krepane mačke. Još je tragičniji slučaj gotovo neprepoznatljivog Vala Kilmera koji tumači lik protagonistovog zlosretnog kolege u nespretno postavljenom flashbacku. Za neke likove je, pak, posve nejasno čemu služe, te je za vjerovati da je originalni scenario bio namijenjen za nešto bliže mini-seriji umjesto cjelovečernjeg filma. To je na kraju priznao i sam Alfredson, izjavivši da jednostavno nije mogao snimiti 10-15 % predviđenih scena. Uz takvo priznanje, dojam o Snjegoviću je isti onaj kakav bi stvorio elitni hotel koji gostima naplati noćenje u sobi s nedovršenim stropom i zidovima.

OCJENA: 2/10

RETRO-RECENZIJA: Dar (The Gift, 2000)

uloge: Cate Blanchett, Keanu Reeves, Giovanni Ribisi, Gary Kinnear,
Hilary Swank, Katie Holmes, J.K. Simmons, Gary Cole, Michael Jeter,
Kim Dickens, Rosemary Harris, Chelcie Ross
scenografija: Neil Spissak
kostimografija: Julie Weiss
fotografija: Jamie Anderson
montaza: Arthur Coburn & Bob Murawski
glazba: Christopher Young
scenarij: Billy Bob Thornton & Tom Epperson
rezija: Sam Raimi
proizvodnja: Lakeshore, SAD, 2000.
distribucija: Blitz
trajanje: 111'

Sam Raimi je svoju reputaciju kult-filmaša izgradio na bizarnim horor-komedijama koje su zračile prepoznatljivim vizualnim stilom, kao i nevjerojatnim smislom za crni humor. No, u posljednje vrijeme je Raimi (danas također poznat i kao producent kultnih TV- serija Hercules i Xena) promijenio ploču i počeo snimati prilično konvencionalne filmove, pri čemu se okušao i za njega neobičnim žanrovima kao što su trileri i sportske drame. Na kraju se ispostavilo da se Raimi podvrgnuo konvencijama čak i kada se vratio žanru koji mu je svojevremeno bio omogućio slavu. Najbolji dokaz za to je Dar, triler sa horor-motivima kojeg je Raimi snimio prema scenariju Billyja Boba Thorntona, glumca s kojim je bio suradjivao u Jednostavnom planu. Taj je film u hrvatska kina došao s prilično zakašnjenja, vjerojatno zato što prije skoro godinu dana u Americi nije imao bog-zna-kakvu prođu na blagajnama (što se zbog relativno niskog budžeta od nekih 10 milijuna US$ i ne mora smatrati posebnom tragedijom).

Radnja filma odvija se u Brixtonu, gradiću u Georgiji gdje većina stanovnika jedva sastavlja kraj s krajem od socijalne pomoći. Za udovicu Anne Wilson (Blanchett) ta socijalna pomoć nije dovoljna da bi mogla prehraniti troje sinova, pa je prisiljena koristiti svoj vidovnjački talent i sugrađanima predviđati budućnost iz tarot-karti u zamjenu za sitnu financijsku “donaciju”. Iako je Anne svoj vidovnjački talent naslijedila od bake, rijetko ga koristi i svojim klijentima umjesto toga dijeli savjete. Tako će brutalno zlostavljanoj Valerie Barksdale (Swank) savjetovati da napusti svog nasilničkog supruga Donnieja Barksdalea (Reeves), na što joj dotični počne prijetiti i na svakojake druge načine zagorčavati zivot. U međuvremenu svakodnevnicu Brixtona je uzburkala vijest o nestanku Jessice King (Holmes), mlade kćeri najmoćnijeg čovjeka u gradu. Nakon bezuspješnih pokušaja da slučaj riješi konvencionalnim metodama lokalni šerif Johnson (Simmons) se nevoljko za pomoć obraća Annie. Njeni napori u početku ne donose nikakvog rezultata, ali kada vizije konačno dođu, odvesti će je do šokantnog otkrića koje će joj život dovesti u opasnost.

Zaplet Dara nije bog-zna-sto i već je mali milijun puta (uključujući završnicu koju je mogao predvidjeti svatko tko ima iole iskustva s holivudskim filmovima) korišten u trećerazrednim epizodama Dosjea X, pa i u Zemeckisovom trileru Ispod površine. No, ono što ovaj film razlikuje od svih njih je izvedba. Prije svega je riječ o izvrsnom scenariju Toma Eppersona i Billyja Boba Thorntona, koji je s dosta realizma i životnosti opisao likove koji obitavaju u ruralnoj, siromašnoj i neobrazovanoj Americi koju danas tako rijetko imamo prilike vidjeti u holivudskim filmovima. Zatim je tu i Raimi kao režiser koji itekako zna graditi napetost u filmu, tako da u Daru imamo neke od najjezovitijih scena koje smo u posljednje vrijeme imali priliku vidjeti na velikom ekranu. Ali, najugodnije iznenađenje filma je u castingu. Tako se australska glumica Cate Blanchett još jednom dokazuje kao prava majstorica svog posla, čineći lik samohrane juznjačke majke jednako uvjerljivim kao i likove renesansnih suverena i viktorijanskih dama koje je bila glumila u svojoj karijeri. Ovdje se čak i Keanu Reeves, glumac čija je drvena gluma bila upropastila tolike filmove, iskazao u neobično efektnoj ulozi negativca, koji je daleko neugodniji i opakiji od svih holivudskih serijskih ubojica upravo zato sto izgleda kao netko koga svaki dan možemo sresti na ulici. Sto se muške publike tiče, pogotovo adolescenata koji su voljeli Dawson’s Creek, njoj ce izuzetno ugodno iznenađenje biti scena u kojoj Katie Holmes eksplicitno pokazuje dva atributa koja su joj donijela slavu. Iako ce reciklirana i predvidljiva završnica prilično pokvariti dojam o filmu koji je mogao biti pravo pravcato remek-djelo, Dar je nešto sto bi ljubitelji kvalitetnog i inteligentnog žanrovskog filma itekako trebali pogledati.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 25. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.