J. EDGAR uloge: Leonardo di Caprio, Armie Hammer, Judi Dench, Naomi Watts, Josh Lucas scenarij: Duncan Lance Black režija: Clint Eastwood proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2011. trajanje: 137 '
Malo koji prizor je toliko tužan poput boksačkog prvaka koji ne shvaća da je njegovo vrijeme prošlo. Nešto slično bi mogla pružiti i recentna filmografija Clinta Eastwooda, glumačke zvijezde i dvostrukog dobitnika “Oscara” za režiju, koji nastavlja praviti filmove i u devetom desetljeću života. Takav entuzijazam zaslužuje pohvale, ali ne i njegov izbor projekata koje će režirati, a za što je možda najbolji primjer J. Edgar, biografski film s kojim je sebi nastojao izboriti treći zlatni kipić.
Biografija J. Edgara Hoovera (1895 – 1972), direktora FBI koji je stekao reputaciju najmoćnijeg čovjeka u SAD, je na prvi pogled izgledala kao savršen izbor za “oskarovsku” kampanju. Priča o mladom birokratu koji je od korumpirane i nesposobne federalne agencije učinio najefikasniju policijsku službu, a potom njome desetljećima manipulirao i držao demokratsku vlast u šaci, je izgledala kao sjajan okvir da se ponovno progovori o nekim o najdramatičnijih godina američke povijesti, uključujući i one prema kojima prosječni glasači Akademije, uglavnom Hooverovi suvremenici, osjećaju sve veću nostalgiju. Hoover je, nadalje, bio itekako povezan s Hollywoodom, bilo da ga je koristio kao sredstvo vlastite propagande, bilo kroz prisluškivanje, praćenje i progon holivudskih ljevičara. Kada se uloga Hoovera (uključujući njegovu ostarjelu verziju) povjerila Leu di Capriju, to je sa sobom povuklo dodatni trud za glumačku transformaciju, što predstavlja dobar recept za “Oscara”. A, na kraju, tu je i Hooverov dugogodišnji odnos sa zamjenikom Clydeom Tolsonom (Hammer), koji je desetljećima predmet povijesnih špekulacija i koji je projekt trebao začiniti s LGBT tematikom koja uvijek dobro prolazi u sezoni nagrada.
Rezultat takvih napora je, međutim, bio fijasko; kritičari, čak i oni koje u pravilu oduševljavaju “dajte mi Oscar” filmovi, su ostali hladni, publike nije bilo, a na kraju ni nekih prestižnijih nominacija. Razlog za taj neuspjeh se ne može pronaći kod Eastwooda, koji je film izrežirao na svoj staromodni, ali pedantni način. Problem filma je u scenariju Dustina Lancea Blacka. Za razliku od “Oscarom” ovjenčanog scenarija za Milk, Hoover se pokazao previše složenim i proturječnim likom; Blacka, koji je gay, najviše zanima odnos s Tolsonom. Birajući između legende o Hooverovim orgijama u haljini na kojima je desetljećima inzistira holivudska ljevica i službene verzije o aseksualnom čistuncu, Black je odabrao truli kompromis koji, paradoksalno, izgleda kao holivudski klišej. Tu nimalo ne pomaže ni to da Hammer i di Caprio nemaju nikakve zajedničke “kemije”, a koja je još manje vidljiva pod tonama za današnje holivudske standarde neuvjerljive šminke.
Međutim ni ta kvaziromansa nije dovoljna da ispuni veliku prazninu na koju se svodi Hooverov privatni život, pa su gledatelji prisiljeni otrpjeti dodatne pseudofreudijanske klišeje prilikom opisa njegovog odnosa s majkom koju tumači ovdje bespotrebno potrošena Judi Dench. A svi ti detalji samo oduzimaju vrijeme koje bi se daleko korisnije moglo iskoristiti za mnogo važnije, pa i za današnji svijet mnogo aktualnija detalje Hooverove biografije koja se tiču korupcije, zlouporaba ovlasti, medijskih manipulacija i vječnog pitanja da li se radi sigurnosti građana moraju žrtvovati njihova prava i slobode. Svemu tome J. Edgar prilazi površno, gdje su povijesni događaji dostojni prave drame svedeni na uzgredne anegdote, uključujući i završni “obračun” s Nixonom, još jednom babarogom holivudskih liberala koja modernoj publici ne znači ništa. Kao što ništa ne znači i ovaj film, napravljen barem nekoliko desetljeća prekasno.
OCJENA: 3/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 20. ožujka 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)