Nazor, Hoover i Sanader

U harangi kojom hrvatski mediji – bilo državni, bilo “nezavisni” – nastoje iskoristiti najbanalniji detalj iz života i (ne)djela Najvećeg Gada Koji Je Ikada Svojim Poganim Korumpiranim Nogama Skrnavio Sveto Čestito Hrvatsko Tlo upada u oči izostanak referenci na glasine koje su bile daleko češće kada je on bio Najveći Jedini Europejski Demokratski Državnički Mesijanski Spasitelj Hrvatske, vezane uz njegovu seksualnu orijentaciju.

Istini za volju, te glasine ni tada nisu bile u gro-planu zanimanja hrvatske javnosti, odnosno nikada nisu izazvale špekulacije i priče nalik na one vezane uz Severinu. Ipak, bile su dovoljno relevantne da se o njima očituje i sam Ivo Sanader u najgledanijoj emisiji državne televizije.

Danas, međutim, kada je medijskom lešinarenju izložen ne samo Sanaderov privatni život, nego i život njegove obitelji i svakog nesretnika koji se preziva Sanader, pitanje seksualne orijentacije bivšeg premijera postaje tabu. A ako se netko i usudi samo podsjetiti na “dobra stara vremena” kada nije bilo tako, riskira da ga implicitno ili eksplicitno razapnu kao homofoba. Koji je razlog za to?

Odgovor na to pitanje bi mogla dati evolucija homofobije u suvremenim zapadnim društvima, odnosno par povijesnih primjera koji pokazuju kako promjena stavova prema homoseksualnosti, barem kada je u pitanju društveni establišment, može imati prilično bizarne učinke na reputaciju nekih ličnosti, odnosno potrebu za “politički korektnom” (samo)cenzurom.

Na području Hrvatske je najpoznatiji primjer Vladimira Nazora, kome su priču o homoseksualnoj vezi s Ivanom Goranom Kovačićem “prišile”, odnosno maksimalno nastojale eksploatirati ustaše nakon njihovog bijega u partizane iz Zagreba 1942. Cilj takvih priča, bile opravdane ili ne, je bila difamacija i uništenje reputacije uglednog književnika među bogobojaznom, katoličkom i konzervativnom javnosti koja nije imala razumijevanja za “ljubav koja se ne usuđuje spomenuti ime”. Ustašama i generacijama hrvatskih antikomunista, nacionalista i drugih desničara koje su potom desetljećima održavale priču o gay Nazoru u svrhu difamacije zavnohovske Hrvatske vjerojatno ne bi bila po volji spomen-ploča koju su gay aktivisti digli 2007. godine davši u novim, “politički korektnim” vremenima, toj istoj priči pozitivni “spin” i učinivši Nazora i Kovačića velikim hrvatskim herojima upravo zato što su bili gay.

Naravno, postoje i suprotni primjeri, kada nečija homoseksualnost, koja je iz političkih i drugih razloga u svoje vrijeme bila dogma u koju se ne smije sumnjati sada odjednom postaje problematična, odnosno nevažan detalj koji se može ignorirati ili čak osporavati. Najbolji od njih je J. Edgar Hoover, nekadašnji direktor američkog FBI čija se homoseksualnost u američkoj popularnoj kulturi smatrala neupitnom činjenicom, a da bi je danas također smatrali ili nevažnim ili nedovoljno dokazanim biografskim detaljom.

I sa Sanaderom se ovog trenutka događa sličan, iako daleko brži, proces. Sanaderova navodna homoseksualnost ili, preciznije, ležernost s kojom se odnosio prema tim glasinama su bile plus kako za samog Sanadera tako i za gay zajednicu, odnosno bitno pridonosile stvaranju slike o Hrvatskoj kao naprednoj, “europskoj” i “cool” zemlji, tako drukčiju od nekih trogloditskih Mordora na istočnim granicama s kojom se voli uspoređivati. Međutim, sada kada je Sanader postao oličenje čistog Zla, bilo kakvo – implicitno, eksplicitno i pa i najpovršnije – povezivanje Sanadera s osobama homoseksualne orijentacije cijelu hrvatsku homoseksualnu zajednicu može utrpati u istu “kašetu brokava”, odnosno u očima hrvatske javnosti – koja ipak nije tako “cool” i “napredna” kao što se čini na prvi pogled – njen “razvratni i protuprirodni” životni stil izjednačiti s “opačinom” u obliku Sanaderove korupcije.

Hrvatski politički i medijski establišment, koji u ovim trenucima predstavlja daleko veće “Europejce” od bilo kog entiteta u onome što se još zove Europskom Unijom, će zbog toga s nekoć jako popularnim pričama o bivšem premijeru učiniti isto što je donedavno Mladen Bajić radio kaznenim prijavama.

“Oceanija je uvijek bila u ratu s Eurazijom”

Iako bi povijest u pravilu opisuje kao niz notornih činjenica koje ništa ne može promijeniti, iskustva s ovih prostora jasno pokazuju kako je riječ o idealu koji se još dugo, a možda nikada neće dostići. Problem, doduše, nije toliko u činjenicama koje eonima mogu ostati iste, koliko njihovom tumačenju koje se nevjerojatno brzo zna mijenjati na osnovu dnevnopolitičkih potreba. Bliska prošlost, ali i sadašnjost ima brojne primjere “napredno orijentisanih jugoslovenskih” drugova koja su postajali “domoljubna državotvorna” gospoda, heroja koji su postajali zlikovci, okupacija koje su postajale oslobođenja, bratskih saveznika koji su postajali pogani izdajnici ili jamstvenih kartica o smanjivanju PDV-a.

Možemo se tješiti, pak, da taj fenomen nije isključivo vezan uz nove nesretne prostore, odnosno da politika i njeno preoblikovanje povijesti zna pogađati i naizgled prosvijećenije zemlje. Možda je najbolji primjer SAD gdje je “politička korektnost” uzela toliko maha da se nastoje retuširati i neke ličnosti i događaji koji baš i ne spadaju ono što se obično podrazumijeva pod izrazom “daleka prošlost”. Dva primjera, pak, pokazuju kako predmet takvih orvelovskih intervencija ne mora uvijek biti “ideološki neprijateljska” tumačenja povijesti koja se vezuju uz konzervativizam i tlačenje neke manjine,  nego i “istine” koje su znale dolaziti s lijeve obale rijeke.

Prvi primjer je J. Edgar Hoover, jedna od najmoćnijih, najpoznatijih, ali i najkontroverznijih i najomraženijih ličnosti u SAD 20. stoljeća. Na mjestu direktora FBI je bio od 1924. do smrti 1972. godine, pretvorivši tu federalnu agenciju u jednu od najefikasnijih tajnih policija na svijetu, ali i stvorivši od nje stroj za prikupljanje “prljavština” o svakom relevantnom američkom političaru i javnoj ličnosti. Za američku ljevicu Hoover je bio monstrum, i stoga ne čudi što su se još za njegovog života u ljevičarskim krugovima počela širiti glasine o tome da svemoćni direktor tajne policije ima vlastitu mračnu tajnu, odnosno da je homoseksualac.

Zahvaljujući Hollywoodu, koji je politički uvijek stajao na ljevici, ali i bio i sklon promicati urbane legende, Hooverova homoseksualnost je prvo postala dio američke popularne kulture, a potom i svojevrsna činjenica koju nitko nije smio dovoditi u pitanje. Tako je pred kraj 20. stoljeća bilo teško zamisliti ijedan holivudski film u kome se pojavljuje Hoover a da se na ovaj ili onaj način ne spominje njegov navodni “brak” s pomoćnikom Clydeom Tolsonom ili njegove slike orgijanja u ženskim haljinama s kojima ga je ucjenjivala mafija. Hoover je tako postao simbol sve izopačenosti i licemjerja s kojom su šezdesetosmaši opisivali konzervativni poredak koga je direktor FBI nastojao zaštiti.

Danas se, pak, prilikom govora o Hooveru daleko više spominju njegovi “gafovi”, sklonost klađenju i novcem motivirane veze s mafijom nego njegove “slobodne aktivnosti”. O homoseksualnosti se sve manje govori, ona se ignorira pa sve češće odbacuje kao lijepa priča koja nema veze sa stvarnošću, odnosno isto toliko, ako ne i manje kao dugogodišnja ljubavna veza s holivudskom starletom Dorothy Lamour.

Koji je razlog za takvu promjenu? Prilično jednostavan, odnosno isti onaj zbog koga se američki predsjednik Lincoln, po mnogima najveći predsjednik SAD i pobjednik građanskog rata, nastoji na osnovu par špekulacija proglasiti homoseksualcem, dok se daleko brojnije reference na seksualnu orijentaciju njegovog prethodnika Jamesa Buchanana, pobornika ropstva i uvjerljivo najgoreg predsjednika SAD, elegantno ignoriraju.

Naime, homoseksualnost je danas jednostavno previše “cool” i previše “in” da bi se moglo vezivati za “problematične” ličnosti. Štoviše, svaki takav pokušaj bi se danas proglasio homofobijom.  I tako je Hoover, ni kriv ni dužan, prvo postao “tetkica” da bi ga se proglasilo licemjernim razvratnikom i monstrumom, a potom postao “hetrić” zato da ga “braća” više ne bi imala kao crnu ovcu u svojim redovima.

Nešto noviji primjer, pak, predstavlja tzv. Noć razbijanja diska (Disco Demolition Night), događaj koji se zbio 12. srpnja 1979. na čikaškom bejzbol-igralištu Comiskey Park, kada je u pauzi između dvije utakmice promocija lokalnog disk-džokeja Stevea Dahla, poznatog po antipatiji prema disko-glazbi, dovela do sveopćeg uništavanja disko-ploča, ali i nereda na terenu zbog kojih je druga utakmica trebala biti otkazana. Taj se događaj smatrao početkom kraja disko-ere u u SAD, a desetljećima je bio slavljen kao svojevrsna pobuna protiv establishmenta, odnosno nastojanje da se rock glazba vrati svojim buntovničkim korijenima, a nasuprot kvarenju od diska i njegove supkulture vezane uz materijalizam, konzumerizam i druge vrijednosti srednje klase i konzervativni poredak.

Tri desetljeća kasnije je, pak, taj romantični rokerski juriš na disko-Bastilju dobio daleko negativnija tumačenja zahvaljujući “političkoj korektnosti”. Naime, iako je disko-era tada završila što se tiče većine stanovništva, supkultura je preživjela u gay zajednici, odnosno disko se otada smatrao gay glazbom. Isto tako su današnji “politički korektni” povjesničari pažljivo prebrojali naslage melanina na koži disko-izvođaća i došli do zaključka da je među njima bila daleko više crnaca nego bijelaca, pogotovo kada se disko-glazba usporedi s “običnim” rockom. I tako je Noć razbijanja diska odjednom postala ne revolucija nego kontrarevolucija, odnosno rasizmom i homofobijom izazvan zločin iz mržnje koga svaki “pošteni intelektualac” mora najoštrije osuditi.

Gledajući takve primjere prilično je teško ne složiti se s Zhou Enlaijem, kineskim premijerom koji je prilikom posjeta Francuskoj početkom 1970-ih rekao da je “još uvijek prerano” da bi se išta suvislo moglo reći o francuskoj revoluciji 1789.