Još dublje u kaljužu lažnog dvostranačja

Na 2o. obljetnicu uspostave prve višestranačkog Sabora Vuk Perišić se žali da trenutna stranačka slika u Hrvatskoj nema nikakvog smisla, odnosno ponavlja notornu činjenicu kako HDZ i SDP – koji isto kao i prije dvadeset godina dominiraju političkom scenom – nemaju nikakve veze s ljevicom i desnicom, odnosno sa nekakvom demokršćanskom ili socijaldemokratskom politikom kojom se vole dičiti. U svom tekstu, za razliku od većine komentatora koji se žale na takvo stanje stvari, pokušava dati nekakvu terapiju, a ona se odnosi na pomalo utopističku ideju da se HDZ i SDP raspuste, a da se od njih i od onoga što na hrvatskoj stranačkoj sceni, formira barem pet novih stranaka koje bi, svaka na svoj način trebala pokriti politički spektar – ekstremnu fašističku desnicu, konzervativnu desnicu, liberalni centar, socijaldemokratsku ljevicu, ekološku ljevicu i ekstremnu komunističku desnicu.

Međutim, takva utopistička ideja će biti više utopistička ako se prihvati prijedlog novog izbornog zakona iza koga stoji HSS, stranka za koju, nota bene, u Perišićevom novom stranačkom rasporedu nema mjesta. Ono na što će se svi uhvatiti u ovom prijedlogu, i zbog čega će mu dati palac gore, jest zamisao o smanjenju broja mjesta u Saboru i smanjenja broja zastupnika. Njih će ubuduće biti 131 umjesto 153, s time da će se Hrvatska podijeliti na 5 umjesto dosadašnjih 10 jedinica; u svakoj od njih će se birati 12 zastupnika, a 60 s državne liste.

Nije teško pretpostaviti da je ovakav zakon kreiran prije svega u nastojanju da se što je moguće više unište male stranke i “slobodni strijelci” koji uživaju podršku u regijama. Njima će dva puta veće izborne jedinice te zbog toga dva puta veći broj glasova potreban za proboj izbornog cenzusa učiniti nemogućim proboj u Sabor. U postojećim okolnostima bi na Sabor samostalno mogle računati jedino HDZ i SDP. To što na to ne bi mogla računati HSS i nije tako važno, jer je jasno kako će se ta stranka za godinu dana  “prištekati” HDZ-u.

SDP će iz svojih sebičnih razloga, a potaknut jeftinim demagoškim “spinom” iza ovog prijedloga, na njega pristati, a sve u nastojanju da cementira dvostranačje, odnosno da natjera glasače nezadovoljne HDZ-om da  na listićima zaokružuju bivšu Bandićevu stranku držeći začepljen nos. Ironija je u tome što taktičko glasanje zapravo predstavlja glavni razlog zbog koga se glasa za SDP. Želi li Milanovićeva stranka doći na vlast, a još više, želi li je održati, ovakav zakon bi joj odgovarao jedino ako bi uveo elemente većinskog izbornog sistema, odnosno biranja pojedinačnih zastupnika.

Da je, na primjer, u Hrvatskoj 2007. godine korišten isti onakav većinski sistem kakav postoji u Velikoj Britaniji, vrlo je vjerojatno da bi SDP ne samo dobio izbore, nego i komotnu većinu u Saboru, i to zato što su njegovi glasovi daleko ravnomjernije raspoređeni od HDZ-a. S druge strane, biranje saborskih zastupnika kao pojedinaca je nešto što vladajuća partitokracija, koja se u pravilu oslanja na bezlične dizače ruku, organski ne može smisliti. Perišić će na svoje veliko stranačko preslagivanje morati malo čekati.

Oglasi

Još jedna ustavna farsa je završena

La comedia e finita. Vođe HDZ-a i SDP-a su postigle još jedan truli kompromis kojim je iz jeftinih dnevnopolitičkih interesa, a bez imalo brige za interese javnosti ili konzultacije istih, promijenjen najvažniji od svih dokumenata koji može postojati u hrvatskoj državi. Dragutin Lesar, koji je prije nekoliko mjeseci predvidio da će “teški i mučni pregovori” završiti upravo na ovakav način, dobio je svoju zadovoljštinu.

Na žalost, hrvatska javnost nema prevelikih razloga da bude zadovoljna. Njome je jasno pokazano da SDP pod Milanovićem, usprkos svih nastojanja “spin doktora” da dokažu, ima isto onoliko cojonesa kao u “dobrim starim” vremenima Ivice Račana, a da principa i načela ima još manje. Milanović je, naime, uspio izgubiti unaprijed izgubljene izbore upravo zato što je inzistirao da se hrvatskoj dijaspori ukine pravo glasa, izazvavši time mobilizaciju uspavanih hadezeovskih glasača. To samo po sebi ne bi bilo loše da je na takvom stavu ostao; ali se sada pokazuje kako je Milanović od njega ne samo spreman odustati, nego to svoje odustajanje cementirati u Ustavu.

Naravno, njegovi navijači će reći kako je u pitanju bio jedini realni kompromis, odnosno da je od potrošene Kosor i uspaničenog HDZ-a izmuzao najviše što se moglo izmusti. Međutim, nije teško pretpostaviti kako cijela haranga na dijasporu ima manje veze s nekakvim principijelnim stavom o tome da o Hrvatskoj mogu odlučivati samo oni koji u njoj žive i snose posljedice tih odluka, a više po jednostavnoj računici da je SDP s dijasporom na biralištima osuđen gubiti izbore ili sklapati svakojake frankenštajnske koalicije da anulira HDZ-ovu prednost.

Kompromis je, dakle, omogućila prije svega Milanovićeva pretpostavka da će SDP na sljedećim izborima osvojiti dovoljno glasova i dovoljno saborskih mandata u Hrvatskoj te da sebi može dozvoliti luksuz da HDZ-u ostavi “utješnu nagradu” od tri fiksna umjesto dosadašnjih pet mjesta.

Međutim, kada se ispostavi da bi – za razliku od 2007. godine – upravo ta tri mjesta bila razlog zbog koga HDZ ima više mjesta u Saboru od SDP-a te na temelju toga dobije mandat za sklapanje još jedne koalicije, moguće je zamisliti da će Milanović gorko požaliti zbog svoje bahatosti. A i ovakvo smanjenje “hrvatskih” mjesta u Saboru uz istovremeno zadržavanje “manjinskih” će samo tokom sljedeće izborne kampanje samo dati vodu na mlin ekstremnoj nacionalističkoj desnici, a što će, naravno, znati iskoristiti i HDZ.

Ono što je, možda, najzanimljivije u ovoj priči jest da je najsporniji detalj sporazuma bio onaj koji je čisto tehničke prirode i, zapravo, nema neku političku važnost. Hrvatski glasači u BiH će, tako, umjesto na 120, glasati na pet birališta. Međutim, teoretski njihov broj ostaje isti, odnosno oni, zapravo, dolaze u privilegiran položaj u odnosu na birače u Hrvatskoj.

Da bi netko bio siguran da će butu izabran za saborskog zastupnika u Hrvatskoj, mora osvojiti otprilike 17.000 glasova u jednoj od deset jedinica. Da bi netko bio izabran za saborskog zastupnika u BiH, teoretski mora osvojiti 4 glasa, odnosno 4250 glasova manje. Naravno da se nešto tako drastično neće učiniti, ali je šteta temeljnom demokratskom načelu “jedan čovjek jedan glas” već napravljena.

No, pravo pitanje nije što će se dogoditi s bosanskohercegovačkim Hrvatima koliko gdje će oni, zapravo, iskoristiti svoje glasačko pravo. Iskustva sa zloglasnom “Dusinom 0” pokazuju da će jedini praktični efekt današnjeg kompromisa biti u tome da im uštedi gorivo, s obzirom da mnogi od njih više neće morati ići na dva birališta u jednom danu.