Predizborne koalicije kao nužno zlo

Predizborne kampanje u Hrvatskoj su “zanimljivo” vrijeme kada se, ovisno o tome da li je netko na vlasti ili u opoziciji, odjednom počinje živjeti u utopijskom raju koga mudri državnici neupitnih dostignuća tek što nisu pretočili u stvarnost ili u u paklu iz koga će izdajnici i nesposobnjakovići narod survati u još goru provaliju. To je također i vrijeme kada se po prvi, i za nekoliko godina posljednji put, čuju neke ideje koje će nakon prebrojavanja listića biti uredno zaboravljene poput dosjea u USKOK-ovim ladicama.

Jedna od tih ideja jest i izmjena izbornog zakonodavstva prema kojoj bi se ubuduće trebalo zabraniti predizborno koaliranje stranaka. Nju je iznio Ivo Anić u svom komentaru u kojim ih naziva “bestidnom trgovinom i prijevarom birača“. Riječ je o stavu za koga bi se moglo reći da je prilično popularan u dijelu hrvatske javnosti, barem ako je suditi prema stavovima koji se mogu pročitati na društvenim mrežama. A i ideja nije nova, pa se tako oni koji raspolažu memorijom nešto većom od zlatne ribice i prosječnog hrvatskog birača mog sjetiti kako je nešto slično kao dio svoje referendumske inicijative predložila Željka Markić. I, naravno, samim time da je predložena od strane Željke Markić automatski postala nešto toliko neprihvatljivo da se mora sasjeći u korijenu, što je politički establishment, koristeći strogoću zakonskih odredbi o referendumima, na kraju i uspio učiniti.

Ovaj put je, pak, zamisao o zabrani predizbornih koaliranja daleko više “cool” i može računati na širi raspon lajkanja na Fejsu. Osnovni argument za tu inicijativu se temelji na praksi koja se uvriježila od 2000. godine kada je, zahvaljujući uvođenju čistog proporcionalnog sustava, postalo nemoguće sastavljati jednostranačke većinske vlade, pa je tako i dvostranačje u kojima se na vlasti izmjenjuju HDZ i SDP začinjeno time da sa sobom na vlast dovlače stranke i strančice koje sa njima po nekakvim “normalnim” ideološkim, etničkim ili pretpolitičkim kriterijima nemaju velike veze. Ta je praksa također zaslužna i za to da mnoge od tih stranaka podršku dvjema strankama naplaćuj udjelom u vlasti koji u pravilu nadmaše njihovu podršku u glasačkom tijelu, a što velike stranke prisiljava na dodatno uhljebljivanje svojih vojnika, te dodatno povećanje glomaznog i neefikasnog državnog aparata i s njim vezane kleptokracije.

Anić kao rješenje nudi kombinaciju izbornog zakonodavstva Hrvatskoj neupitne Njemačke, gdje je predizborno koaliranje izričito zabranjeno, kao i Norveške, gdje je izborni prag nešto niži. On bi, prema Anićevoj zamisli, trebao biti 3 posto te tako manjim strankama ponudi nešto malo više mogućnosti da uđu u parlamente bez “prištekavanja” velikima. Njegov prijedlog, na žalost, nije precizirao to da li bi stranke mandate sa lista dobivale samo na državnoj razini ili po izbornim jedinicama, što sa sobom donosi pitanje kako bi se zabrana predizbornog koaliranja odrazila na zastupljenost malih, ali na regionalnoj razini snažnih stranaka, kao i stranaka koje zastupaju etničke manjine (što sa etnički homogenom Norveškom nije slučaj).

Mnogo veći i ozbiljniji problem od nedorečenosti ovog prijedloga jest taj da se time rješava samo dio problema, odnosno da je jednako nedosljedno zabraniti predizborno kao i postizborno koaliranje. Tako su u Njemačkoj, na čiju se praksu Anić poziva, birači CDU već u dva navrata u posljednjih desetak godina prisiljeni gledati kako ta stranka njihove demokršćanske vrijednosti kompromitira velikom koalicijom sa socijaldemokratskom SPD. U Hrvatskoj su, pak, birači nominalno lijevog SDP-a užasnuti time da im se već prije samih izbora priprema nešto slično, odnosno da ta stranka nudi lavovski dio vlasti (a vjerojatno i svjetonazorske orijentacije) demokršćanskom HSS-u u kome će, kako stvari stoje, sjedi Marijana Petir čiji su stavovi kod ideološki najnabrijanije pristaša Milanovićeve stranke izazivaju apopleksiju.

Ta je praksa, pak, prije dosta godina prepoznata kao problem od strane HDZ, i to prije svega na lokalnim razinama, gdje su toj stranci često vlast oduzimale slične “morske” koalicije, bilo predizborne, bilo postizborne. Kao rješenje se ponudio probni balon u obliku zakona koji bi priječio stvaranje “ideološki nekompatibilnih stranaka”. Nije teško pretpostaviti kako se na taj prijedlog reagiralo kao na licemjerni pokušaj očuvanja HDZ-ovog monopola, ali i s mnogo čvršćim argumentima kako je to, zapravo, ograničenje slobode izražavanja i političkog djelovanja nespojivih s modernom demokracijom. Nadalje, kada bi se nekome dala ovlast da pojedine stranke proglašava “ideološki nekompatibilnim” s ovim ili onim, na mala vrata bi mu se dala ovlast da ne samo stranke nego i pojedince proglašava “moralno-politički nepodobnim”, a odatle do uvođenja verbalnog delikta je mali korak iza kojeg slijedi slanje u logore, ako ne i bacanje u jame.

A čak i ako se zabrana predizbornog koaliranja i formalno uvede, to ne znači da predizbornog koaliranja neće biti u stvarnosti. Bilo kroz jeftine trikove kao što su ad hoc pridruživanja stranaka ili stavljanje članova jedne stranke na tuđe liste, bilo kroz činjenicu da velike stranke u svijetu u pravilu funkcioniraju kao predizborne koalicije. To se, na primjer, u današnjoj Britaniji može vidjeti kroz građanske ratove u dviej vodeće stranke – vladajućim konzervativcima gdje su se zakrvili na referendumu pobjednički, ali u stranci manjinski euroskeptici sa većinskim europejcima, te oporbenim laburistima gdje centristički sljedbenici Blairovog Trećeg puta pokušavaju svrgnuti radikalno lijevog Jeremyja Corbyna. Dvostranački sustav SAD, gdje tamošnji politolozi dvije vodeće stranke bez ikakvih primisli nazivaju izbornim koalicijama je još eklatantniji primjer.

Dakle, predizbornih koalicija, ma koliko one dizale živce idealistima koji sanjaju o podjeli Hrvatske na nekakvu “čistu” i “normalnu” socijaldemokratsku ljevicu, liberalni centar i demokršćansku desnicu će uvijek biti. Isto kao što demokracija i sloboda govora jest pravo koje se mora priznati i onima koji ne volite i iznose stavove koji vam se ne sviđaju, tako i predizborno koaliranje predstavlja nužno zlo svake, pa i hrvatske demokracije.

Oglasi

Bešker se založio za povratak većinskog izbornog sistema?

Inoslav Bešker u svojoj kolumni u Jutarnjem listu se pridružuje zboru hrvatskih komentatora koji razapinju vladu Jadranke Kosor zbog “elegantnih” metoda kojima nastoji zabiti još jedan čavao u lijes hrvatske demokracije. Beškerovi zaključci po tom pitanju, međutim, nisu previše zanimljivi, s obzirom da se uglavnom podudaraju sa najvećim dijelom hrvatske javnosti koja je igru oko referenduma i njegovog administrativnog gušenja lako “pročitala” kao skandal daleko ispod čak i ionako niskih hrvatskih standarda političke pristojnosti.

Ono što je zanimljivo u kolumni, međutim, jest Beškerov prilično depresivni zaključak da – ma koliko Kosor i njena vlada izgledali loše, ništa ne garantira da će nova “Kuku lele” vlada biti bolja. Bešker je jednostavno argumentirao da je izborni sistem kakav postoji u Hrvatskoj takav da, bez obzira na toliko slavljeno dvostranačje i toliku harmoniju u političkim stavovima i načinu vladanja HDZ i SDP, previše odgovara raznoraznim parazitskim strančicama, te da “Kuku lele” jednostavno ne može biti bolja od “Kosor lele”.

Bešker, doduše, nudi svojevrsni recept koji bi takvo stanje stvari mogao donekle poboljšati, odnosno odbacivanje današnjeg proporcionalnog izbornog sistema za koga se ispostavilo da predstavlja korijen mnogih današnjih problema.

Ako se Hrvatska ne vrati na dvokružni sustav (kakav je, zahvaljujući genijalnosti Smiljka Sokola, omogućio 1990. Hrvatskoj demokratskoj zajednici da s otprilike 40 posto glasova uzme otprilike 60 posto saborskih mandata), foteljaške ekipe će, u uvjetima relativne ravnoteže dvaju tabora, uvijek moći izboksati pet-šest prosvjednih ili striktno interesnih mandata i presuđivati o opstanku vlasti, po skupu cijenu.

Bešker, doduše, nije eksplicitno izrekao stav da Hrvatska mora uvesti većinski sistem, ali se i ovakvo implicitno propitkivanje status quoa može shvatiti kao gotovo ikonoklastičko dovođenje u sumnju dogme o “europskom”, “modernom”, “pravednom” i “naprednom” proporcionalnom sistemu za koga nema, ne može i ne smije biti nikakve alternative.

Još dublje u kaljužu lažnog dvostranačja

Na 2o. obljetnicu uspostave prve višestranačkog Sabora Vuk Perišić se žali da trenutna stranačka slika u Hrvatskoj nema nikakvog smisla, odnosno ponavlja notornu činjenicu kako HDZ i SDP – koji isto kao i prije dvadeset godina dominiraju političkom scenom – nemaju nikakve veze s ljevicom i desnicom, odnosno sa nekakvom demokršćanskom ili socijaldemokratskom politikom kojom se vole dičiti. U svom tekstu, za razliku od većine komentatora koji se žale na takvo stanje stvari, pokušava dati nekakvu terapiju, a ona se odnosi na pomalo utopističku ideju da se HDZ i SDP raspuste, a da se od njih i od onoga što na hrvatskoj stranačkoj sceni, formira barem pet novih stranaka koje bi, svaka na svoj način trebala pokriti politički spektar – ekstremnu fašističku desnicu, konzervativnu desnicu, liberalni centar, socijaldemokratsku ljevicu, ekološku ljevicu i ekstremnu komunističku desnicu.

Međutim, takva utopistička ideja će biti više utopistička ako se prihvati prijedlog novog izbornog zakona iza koga stoji HSS, stranka za koju, nota bene, u Perišićevom novom stranačkom rasporedu nema mjesta. Ono na što će se svi uhvatiti u ovom prijedlogu, i zbog čega će mu dati palac gore, jest zamisao o smanjenju broja mjesta u Saboru i smanjenja broja zastupnika. Njih će ubuduće biti 131 umjesto 153, s time da će se Hrvatska podijeliti na 5 umjesto dosadašnjih 10 jedinica; u svakoj od njih će se birati 12 zastupnika, a 60 s državne liste.

Nije teško pretpostaviti da je ovakav zakon kreiran prije svega u nastojanju da se što je moguće više unište male stranke i “slobodni strijelci” koji uživaju podršku u regijama. Njima će dva puta veće izborne jedinice te zbog toga dva puta veći broj glasova potreban za proboj izbornog cenzusa učiniti nemogućim proboj u Sabor. U postojećim okolnostima bi na Sabor samostalno mogle računati jedino HDZ i SDP. To što na to ne bi mogla računati HSS i nije tako važno, jer je jasno kako će se ta stranka za godinu dana  “prištekati” HDZ-u.

SDP će iz svojih sebičnih razloga, a potaknut jeftinim demagoškim “spinom” iza ovog prijedloga, na njega pristati, a sve u nastojanju da cementira dvostranačje, odnosno da natjera glasače nezadovoljne HDZ-om da  na listićima zaokružuju bivšu Bandićevu stranku držeći začepljen nos. Ironija je u tome što taktičko glasanje zapravo predstavlja glavni razlog zbog koga se glasa za SDP. Želi li Milanovićeva stranka doći na vlast, a još više, želi li je održati, ovakav zakon bi joj odgovarao jedino ako bi uveo elemente većinskog izbornog sistema, odnosno biranja pojedinačnih zastupnika.

Da je, na primjer, u Hrvatskoj 2007. godine korišten isti onakav većinski sistem kakav postoji u Velikoj Britaniji, vrlo je vjerojatno da bi SDP ne samo dobio izbore, nego i komotnu većinu u Saboru, i to zato što su njegovi glasovi daleko ravnomjernije raspoređeni od HDZ-a. S druge strane, biranje saborskih zastupnika kao pojedinaca je nešto što vladajuća partitokracija, koja se u pravilu oslanja na bezlične dizače ruku, organski ne može smisliti. Perišić će na svoje veliko stranačko preslagivanje morati malo čekati.

“Savršeni” izborni sistem u Hrvatskoj

Jedna od mnogih proturječnosti suvremene hrvatske politike jest da je posljednjih godina daleko lakše mijenjati ustav nego izborni sistem. Daleko je lakše postići konsenzus o potrebi mijenjanja temeljnog dokumenta države nego o potrebi mijenjanja načina na koji se bira najviše predstavničko tijelo u državi. Na temelju svega toga bi se moglo doći do zaključka da je hrvatski izborni sistem savršen i da Hrvatska, barem što se pitanja biranja saborskih zastupnika, živi u najboljem od svih mogućih svjetova.

To bi se moglo zaključiti i po tome što je zakon o izboru saborskih zastupnika u proteklom desetljeću bio neobično stabilan, barem u usporedbi s 1990-ima kada se zakon mijenjao pred svake parlamentarne izbore.

No, je li to doista tako? Da li to što javnost osjeća prijezir prema Saboru, držeći njegove zastupnike stranačkim strojem za dizanje ruku i pohlepnim nesposobnjakovićima što troše tuđi novac posljedica toga što između njih i naroda koji bi trebali predstavljati nema nikakve veze? Naime, u Hrvatskoj, za razliku od država s većinskim sistemom – osim kada su u pitanju pojedine nacionalne manjine – nema nijednog birača koji bi mogao pokazati prstom na pojedinog saborskog zastupnika i reći “to je moj zastupnik”.

Međutim, takvo stanje stvari – u kome će saborski zastupnici biti bezlični vojnici Partije, a ishod izbora ovisiti o trgovačkim strančicama a ne volji naroda – odgovara i HDZ-u i SDP-u. I to je, između ostalog, razlog zašto se sva priča o izbornoj reformi svela isključivo na to da “problematična” dijaspora ne donosi HDZ-u dodatna saborska mjesta te tako utrku između dvije vodeće bezlične stranke čini malo ravnopravnijom.

Naravno, SDP-u nije palo na pamet niti mu pada na pamet da mijenja HDZ-ov izborni gerrymandering iz 1999. godine koji je doveo do toga da njegovo glavno uporište u Zagrebu bude razdvojeno na nekoliko izbornih jedinica, dok HDZ-ove izborne baze u Slavoniji i Dalmaciji budu koncentrirane. No, od stranke koja se baš previše i nije trudila dobivati izbore se drukčije i nije moglo očekivati. SDP možda i zaslužuje ostati u vječnoj oporbi. Jedini je problem što je dovoljno jaka oporbena stranka da zapriječi put drugim opozicijskim strankama koje bi možda bile malo ambicioznije.

Josipović – posljednji neposredno izabrani predsjednik?

Najava Jadranke Kosor o tome da će se krenuti u mijenjanje izbornih zakona, odnosno da će predsjednički kandidati ubuduće morati prikupljati 50.000 umjesto 10.000 potpisa za kandidaturu, bit će bez svake sumnje pozdravljena od strane velikog dijela javnosti. Otprilike iz istih onih razloga zbog kojih su se svojevremeno izražavale simpatije za nastojanje Mislava Bage da se spasi od ritualnog predizbornog ugošćivanja kojekavih redikula na HRT-u.

A zbilja se ne može reći kako za takav stav nema argumenata. Predsjednički izbori na kojima sudjeluje tucet i više kandidata, a od kojih barem nekoliko dobije manje glasova nego što je prikupilo potoisa, u postojećim okolnostima često predstavljaju parodiju demokracije. To je možda najbolje pokazao slučaj Nove TV koja je ove godine odlučila otkazati predsjedničku debatu umjesto da maltretira gledatelje sa međusobnim svađama autsajdera, dok pravi favoriti – kao što su Josipović i Bandić – nemaju prilike ništa pametno reći.

Međutim, nastojanje da se “zavede red”, odnosno da se hrvatska politička scena “normalizira” u sebi krije mnogo veću opasnost od one koju kikiriki-kandidati i stranke predstavljaju za mentalno zdravlje TV-voditelja. Njime se na “elegantan” način ograničava demokracija, odnosno praktički uvodi imovinski cenzus za pasivno biračko pravo. Jedini predsjednički kandidati koji se uopće mogu natjecati tako postaju oni koji iza sebe imaju novac ili logistiku koju pružaju “jake”, odnosno “etablirane” stranke.

To u praksi znači da će na Pantovčak moći ubuduće dolaziti samo oni kandidati koji nisu spremni “talasati” da se ne zamjere velikim stranačkim igračima, odnosno oni koji su za novac spremni nuditi kojekakve usluge.

A kako stvari idu, možda više neće ni oni. Josipović, koga hrvatski medijski establishment slavi zato što je “dosadan”, “neprimjetan” i “normalan”, odnosno zato što je kao takav “bliži Evropi”, vrlo lako bi mogao postati posljednji neposredno izabrani hrvatski predsjednik. Ista ona “linija manjeg otpora” zbog koje se podržava Josipović, a zbog koje je Kosor nakon odlaska Sanadera postala velikom spasiteljicom Hrvatske, bi mogla dovesti da se neposredni izbori jednostavno ukinu kao “gubljenje vremena”.

Ako hrvatski predsjednik već mora biti bezlična lignja, onda je jeftinije da ta bezlična lignja bude izabrana u Saboru. A istom takvom logikom – kao i pričom o “previše stranaka” koja vodi natrag u jednostranačje – će se i sam demokratski proces ukinuti kao “skup”, “kompliciran” i previše riskantan, s obzirom da “neuki” i “povodljivi” birači uvijek mogu izabrati “tamu” kao što su Bandić i Kerum.

Zbog svega toga će biti prilično zanimljivo otići na biralište 10. siječnja 2010.

Dvostranačje ili jednoipostranačje na hrvatski način

Jedna od najčešći mantri koju je sve donedavno ponavljao hrvatski političko-komentatorski establishmenti bila je ta da je u Hrvatskoj “previše stranaka”, odnosno da ih se “mora svesti na prihvatljiv broj”. Zato se aplaudiralo svim onim zakonskim prijedlozima koji su za cilj imali povećanje izbornih cenzusa, ukidanje odredbi o jednakopravnosti predizbornog predstavljanja na javnim medijima i sl. Sve je to za svrhu imalo eliminaciju “strančica”, odnosno “neozbiljnih” i “neodgovorno populističkih” kandidata i njihovih lista.

U praksi se hrvatska politička scena trebala svesti na “evropske standarde”, odnosno na “dvije do pet relevantnih stranaka” koje bi sjedile u Saboru, i oko kojih bi se stvarale vladajuće koalicije. Dosljedna primjena tih načela bi, pak, neumitno dovela do logičnog rezultata – dvostranačja, koje se na kraju trebalo pretvoriti u de facto, a onda u i de iure jednostračje.

Zapravo, takav se plan mogao nazrijeti i u izjavama koje je u prvim mjesecima nakon prvih demokratsakih izbora 1990. godine davao Josip Manolić, jedan od glavnih ideologa HDZ-a i arhitekata tadašnje hrvatske politike. Prema tim planovima HDZ se od “pokreta trebao promijeniti u stranku”, i to “demokršćansku”. SDP, koji je tada još uvijek uživao status glavne oporbene stranke (prije nego što će ga s tog mjesta na dugo godina otpuhati Domovinski rat i Budišin HSLS) trebao se transformirati u “socijaldemokratsku” stranku. Politički život i koalicije bi se trebao vrtiti oko te dvije stranke, otprilike isto onako kao što se američka politička scena svodi na demokrate i republikance, a u Njemačkoj na CDU i SPD.

Ti su ciljevi ostvareni, ali tek 2000-ih. Međutim, još na županijskim i predsjedničkim izborima 1997. godine se moglo vidjeti kako je takvo stabilno dvostranačje zamišljeno tako da automatski stavlja u prednost jednu od dvije stranke. Naime, ako se hrvatska politika svodi na izbor između HDZ-a i SDP-a, potonjoj se stranci uvijek pod nos mogu staviti komunizam i Jugoslavija, a za veliki broj birača znači glas za takvu stranku znači veleizdaju; isto kao i 1990-ih, SDP mora trošiti veliki dio svoje energije u nastojanju da potvrdi vlastito “domoljublje” odnosno uvjeri glasače da je riječ o “normalnoj” stranci koja s eskahaovskim i eskajuovskim avetima prošlosti nema nikakve veze. Dodajmo svemu tome SDP-ov sve očitiji talent da sebi puca u nogu, odnosno nikada ne propusti priliku da propusti priliku, pa je više nego očito zašto je Sanader izgledao kao da će ostvariti Tuđmanov javno izgovoreni san o HDZ-u koji bi neprekinuto vladao Hrvatskom nekoliko desetljeća.

Ne čudi, stoga, što se pojavljuju priče o tome da bi HDZ, uz prešutnu podršku SDP-a, mijenjao ustav, odnosno ukinuo neposredne predsjedničke izbore. Naime, na njima se glasa za ljude a ne za stranke, pa se time automatski kvari jednoipostranačka nirvana. Preveliki je rizik da bi se u njih, kao 2000. godine, mogao ubaciti nekakav “neodgovorni populistički” padobranac poput Mesića i razbucati “stručno” napravljene “projekte” hrvatskog političkog razvoja.

A tako nešto bi se, barem ako je suditi po onome što se “kuha” ispod površine, moglo dogoditi i 2010. godine. HDZ i SDP – ma koliko ih nastojali opisati kao oličenje najboljeg od svih mogućih svjetova – su toliko “oštećen” brend da kao najizgledniji kandidati za drugi krug u ovom trenutku izgledaju Vidošević i Bandić, kandidati koji su tim dvjema strankama implicitno ili eksplicitno okrenuli leđa.

Izbori svake godine? Nije loša ideja, ali…

Jučer je u Večernjem listu izašao tekst koji potpisuje Slavomir Ungarov, a koji se zalažu za reformu hrvatskog izbornog sistema, odnosno parlamentarne izbore svake godine. Prema tom prijedlogu, umjesto da se svake četvrte godine bira cjelokupni sastav Hrvatskog sabora, svake godine bi se birala po četvrtina.

Glavni argument u prilog tom prijedlogu jest teza prema kojoj vladajuća stranka nakon izborne pobjede u pravilu zaboravi na svoje birače, odnosno sjeti ih se tek pred nove izbore, kada to kompenzira neodgovornim populističkim rasipanjem. Izbori koji bi se održavali svake godine, odnosno stalni Damoklov mač nad glavom stranaka i zastupnika, bili bi jeftiniji od dosadašnje prakse.

Nije teško pretpostaviti kako će ovaj prijedlog biti dočekan na nož, odnosno kako će biti ismijana aritmetika temeljem koje se došlo do zaključka da se Hrvatskoj isplati svake godine na birališta. Takvi izbori bi, zaključit će mnogi, jednostavno bili preskupi za siromašnu Hrvatsku.

S druge strane, ako bi se prihvatio argument o skupoći – temeljem koga se u medijima već počeo pripremati teren za ukidanje neposrednog izbora predsjednika Republike – onda bi se trebali ukinuti svi izbori, a zajedno s njima i demokracija.

Ono što je u ovom prijedlogu najlošije jest njegova nerazrađenost. Da bi funkcionirao, potreban je sasvim drukčiji izborni sistem. Najjednostavnije rješenje bi bilo – poput SAD gdje se svake dvije godine bira trećina senatora – uvesti većinske izborne jedinice, odnosno podijeliti ih na način da se u unaprijed određenim svake godina bira njih četvrtina. To bi značilo smanjenje broja “običnih” zastupnika sa 140 na 120 ili povećanje na 160 (što daje cijeli broj djeljiv s 4). U oba slučaja bi se moralo nešto učiniti s zastupničkim mjestima dijaspore ili manjina – ukinuti ih, dati im čisto savjetodavnu ulogu ili zbog njih ponovno uvesti gornji dom Sabora.

Bez obzira na te nedostatke, u pitanju je dobra ideja koju će hrvatski politički establishment, shvativši kakva mu opasnost od njega prijeti, nastojati sasjeći u korijenu.

Treba li zbog Keruma ukinuti lokalnu demokraciju?

Uvijek je nazahvalno praviti prognoze što će neka stranka činiti kada dođe na vlast. U posljednja dva desetljeća demokracije je tako bilo niz primjera kako su izborne parole bile jedno, a praksa nešto sasvim drugo. U slučaju SDP-a se, pak, u ovom trenutku čini izglednim potez koji se baš i ne može pronaći među službenim programskim dokumentima i izjavama vodećih funkcionara stranke.

Naime, vrlo je vjerojatno da će SDP, ako dođe na vlast, u okviru reformi lokalne samouprave – tj. ukidanja “trulih” nazovigradova i općinica čije stanovništvo jedva da može stati u dvoranu seoske škole – prikačiti i inicijativu da se ukine neposredan izbor gradonačelnika, općinskih načelnika i župana. Time bi se Hrvatska vratila na stanje prije posljednjih lokalnih izbora kada su dotične funkcionare birale lokalne skupštine.

SDP takvu inicijativu, dakako, neće sada “gurati” na sva zvona jer se ta stranka još uvijek nastoji pokazati “naprednijom” i “demokratskijom” od HDZ-a, a o čemu najbolje svjedoči pokušaj da se kopira američka Demokratska stranka s preliminarnim izborima. Neposredno biranje načelnika i župana se još uvijek smatra demokratskim iskorakom, odnosno takve ličnosti i takve uprave imaju jači legitimitet i autoritet od trećerazrednih anonimusa iza kojih stoje “kokošarske” i “protuprirodne” koalicije stranaka i strančica koje se raspadaju svakih nekoliko mjeseci, i koje su – nota bene – često HDZ-u omogućivale da SDP-u čupa vlast iz ruku nakon već dobivenih izbora.

Međutim, prošli lokalni izbori su pokazali kako SDP baš i nije previše profitirao oko tog “praznika demokracije”, odnosno da je u igri po novim pravilima prošao gore od svog suparnika HDZ-a. Pokazalo se da kada hrvatski birači dobiju priliku da neposredno biraju, u pravilu više vole jake individualce nego bezlične stranačke birokrate. Zato hrvatskom lokalnom politikom dominiraju upravo takvi pojedinci kao što su Kerum, Jambo, Glavaš,  a i kada je riječ o nominalnim vojnicima Partije oni se, poput Bandića, teško mogu nazvati discipliniranim “timskim igračima”.

HDZ zbog svoje solidne klijentelističke baze i čvrstog biračkog tijela, kao i uglavnom snažne lokalne organizacije, sebi daleko lakše može priuštiti “slobodne strijelce” nego što je to slučaj sa SDP-om koji je po tom pitanju uvijek bio u inferiornoj poziciji, a s kojom se, obzirom na samodeklarirani cilj od 33 posto glasova,  čak i unaprijed pomirio. SDP-u, pogotovo kada je na njegovo čelo došao diplomatskim vještinama baš ne previše obdareni Milanović, takvi “slobodni strijelci” nanose daleko više štete. Oni mu oduzimaju nezadovoljno i HDZ-u nesklono biračko tijelo, kompliciraju koalicijske i slične križaljke i u samoj stranci jačaju svjetonazorski problematične pragmatike koji su, za razliku od idealističkih pravovjernika, spremni “uprljati ruke” na terenu kako bi svojoj stranci donijeli vlast.

SDP-u neposredno izabrani načelnici i župani, dakle, ne odgovaraju. Umjesto njih se daleko korisnijima čine oni koji ovise o uzdignutim ručicama u skupštinama, te su zbog toga pod daleko većim pritiskom vlastite ili najjače stranke  – koja bi, nakon sljedećih parlamentarnih izbora i preuzimanja lokalnoj upravi bitnih financijskih sredstava na nacionalnoj razini, trebala biti upravo SDP.

Pitanje je, dakako, kako će SDP to obrazložiti. Kao uzor tako može poslužiti Srbija gdje je pred izbore 2008. godine promijenjen zakon i ukinuto neposredno biranje općinskih načelnika. Iza te inicijative su stajali Tadićevi demokrati, koji su – nota bene – Milanovićevi drugovi iz Socijalističke internacionale. Obrazloženje je u tom slučaju bio strah od “problematičnih” kandidata koji su pripadali miloševićevsko-šešeljevskoj desnici i tako prijetili trajnom udaljavanju Srbije od Evrope.

U hrvatskom slučaju će se inicijativa također obrazlagati nastojanjem da se lokalna uprava “očisti” od problematične vlasti, odnosno da tvrdnjom da će se neposredno izabrani kandidati u pravilu postajati lokalni “šerifi” koji ne odgovaraju nikome, a čija vlast, nesputana stranačkom stegom i parlamentarnom kontrolom, neće biti sputana ni zakonima pa ni najelementarnijim civilizacijskim standardima. Uporno će se plasirati “horor”-priče o raznoraznim lokalnim “gazdama” koji su glasove siromašnih, nepismenih i očajnih birača kupovali janjetinom i jeftinim dernecima, a čija je vlast antiteza svega što se naziva “europskim”, a što predstavljaju uglađeni, tihi intelektualci koji djeluju iz ureda zagrebačkih stranačkih centrala.

Željko Kerum, kojemu nije prošlo niti sto dana od dolaska na vlast, nalazi se pod ubitačnom vatrom medija zato što se zbog par uglavnom verbalnih ispada savršeno uklopio u gore navedeni scenarij. Naziva ga se “primitivcem” i “barbarom”, a njegova vladavina “apokalipsom”, sugerirajući svima da je zahvaljujući neposrednom izboru gradonačelnika umjesto jačanja demokracije u stvari došlo do njenog ukidanja, odnosno da “grad slučaj” prolazi kroz goru kalvariju od 1990-ih. Iako to još nitko – osim u par anti-kerumovskih komentara po Internet-forumima – nije eksplicitno rekao, stvara se dojam da bi “konačno rješenje” kerumovskog pitanja moglo biti upravo promjena zakona kojima bi se spriječilo da “tajkuni”, “demagozi” i “jeftini populisti” ikada dođu u priliku da uprljaju vlast koja u idealnoj Hrvatskoj može pripadati jedino “sređenim” “europskim” i “civiliziranim” strankama kao što su SDP i – ako se kojim slučajem vrati Sanader – HDZ.

Iako postoji mogućnost da se ova inicijativa sprovede u djelo, nema nikakve sumnje da bi ona predstavljala licemjerno ubijanje hrvatske demokracije, odnosno da bi SDP-ova, odnosno bilo koja druga vlast koja ima takve namjere, sebi uništila svaki legitimitet. A možda bi, bez obzira na to koliko iza nje stajale nekakve suvisle dnevnopolitičke posljedice, imala i dugoročno kataklizmičke posljedice, s obzirom da bi likvidacija demokratskih standarda uklonila ispušni ventil za nezadovoljstvo i dala prostor raznim antidemokratskim opcijama s lijeva i desna. Uostalom, i iza ove incijative stoje motivi koji i ne moraju biti baš uvijek racionalni. U svemu tome se može pronaći ista ona malograđanska snobovština koja stoji iza Kuljiševog prijedloga da se ova zemlja podijeli na “pravu” Republiku Hrvatsku i Republiku Čavoglave.

Gordon Brown promjenom izbornog sistema nastoji očuvati vlast

Reći da je prošli tjedan bio loš za britansku Laburističku stranku i premijera Gordona Browna je eufemizam stoljeća. Međutim, iako su se ostavke ministara redale kao na tekućoj vrpci, iako je Laburistička stranka doživjela masakr na lokalnim izborima u Engleskoj, odnosno završila na ponižavajućem trećem mjestu na izborima za Evropski parlament, Brown je još uvijek premijer. “Blairitski” ministri i laburistički bosovi koji su mu snovali o glavi su sada opet na partijskoj liniji. Brown nema ni najmanju namjeru podnijeti ostavku, a izazivača u samoj stranci nema, s obzirom da bi njegovo rušenje dovelo do ekspresnih parlamentarnih izbora koji laburistima prijete još jednom katastrofom.

Brown će, dakle, ostati na vlasti do svibnja 2010. godine kada istječe posljednji rok za održavanje novih izbora. Laburistički premijer će godinu dana – za kojih mnogi sumnjaju da će bitno popraviti njegove izglede – učiniti sve da ostane na vlasti. I pri tome će kao glavno oruđe koristiti istu onu stvar koja je dovela do prošlotjedne izborne kataklizme, odnosno birače okrenula od laburista – skandal vezan uz zloupotrebe parlamentarnih troškova.

Brown je odmah nakon izbora izjavio da je skandal pokazao kako su nužne reforme, te natuknuo kako bi to uključivalo promjenu izbornog zakonodavstva, odnosno napuštanje dosadašnjeg većinskog sistema u kojima se zastupnici biraju relativnom većinom u pojedinačnim izbornim jedinicama. Iako Brown tvrdi da do izmjena neće doći bez prethodne “sveobuhvatne debate” i referenduma, britanski mediji su već počeli špekulirati o tome da bi Brown mogao uvesti proporcionalni izborni sistem, nalik na onaj koji dominira u evropskim državama, uključujući Hrvatsku.

Malo tko, dakako, vjeruje kako bi proporcionalni sistem suzbio parlamentarnu korupciju, s obzirom da iskustva evropskih zemalja (i, na žalost, Hrvatske) pokazuju kako tako izabrani zastupnici ne zastupaju nikoga osim interesa stranačkih bosova koji su ih metnuli na “sigurna” mjesta na kandidatskim listama, odnosno da im je, ako su dovoljno visoko na tim listama, potpuno svejedno hoće li im stranka dobiti 5 ili 50 posto glasova.

Brown, zapravo, pokušava iskoristiti krizu i ogorčenje javnosti kako bi promjenom izbornog sistema spasio stranku od poraza i sebi očuvao vlast. Proporcionalni sistem u Britaniji se koristi jedino na lokalnim, regionalnim i evropskim izborima, ali je na njegovom uvođenju na nacionalnu razinu dosada inzistirala jedino centristička stranka Liberalnih demokrata, i to iz razumljivog interesa – većinski sistem je plodno tlo za dvostranačje, te je zastupljenost te stranke daleko ispod postotka glasova. Laburistima pod Blairom, usprkos svih govorancija o reformi, nije padalo na pamet da mijenjaju većinski sistem, s obzirom da su kao najveća stranka imali daleko veću zastupljenost od postotka glasova.

Izborna kataklizma koja se čini izvjesnom je, pak, Blairovog nasljednika natjerala da počne razmišljati o ostanku na vlasti koji se temelji na jednostavnoj računici. Ako bi se sljedeći izbori održali po proporcionalnom sistemu, opozicijska Konzervativna stranka bi dobila najviše glasova, ali ne bi mogla sastaviti većinu. To bi, međutim, uspjelo oslabljenim laburistima u koaliciji s Liberalnim demokratima.

U pitanju je, dakako, vrhunski cinizam, ali i vrhunski politički potez – naravno, pod pretpostavkom da prođe. Iz hrvatske perspektive je takav potez sasvim razumljiv i u skladu s ovdašnjom praksom. Sve vladajuće stranke “štelaju”, s manje ili više uspjeha, izborno zakonodavstvo sebi u prilog. U Hrvatskoj se to od uvođenja demokracije dogodilo 11 puta – isprobano je pet modela za parlamentarne izbore , jedan za Županijski dom Sabora te pet modela za lokalne izbore. Na početku se koristio dvokružni većinski sistem (kakav koristi Francuska), da bi se danas ustalio “čisti” proporcionalni.

Brown bi, međutim, i na temelju hrvatskih iskustava trebao biti oprezan, s obzirom da takve  “štele”  ponekad mogu imati nepredviđene rezultate. Prva takva se zbila pred izbore 1990. godine, kada je Smiljko Sokol, kao vodeći ustavni stručnjak angažiran od tadašnje Račanove komunističke vlasti kako bi napravio izborni zakon s ciljem da se isprofiliraju dvije jake stranke. Rezultat  je uistinu bila takva profilacija i nešto nalik na dvostranačje, ali pobjednik nije bio SKH-SDP nego HDZ.

U britanskom slučaju bi, pak, inzistiranje na proporcionalnom sistemu moglo imati neželjene posljedice u obliku ulaska rasističke stranke BNP u britanski parlament, a čiji bi glasovi po nekim predviđanjima mogli doći upravo od laburističkih birača.

Brown bi, doduše, tome mogao doskočiti – a o tome se dosta špekulira u britanskim medijima – uvođenjem tek jedne sitnije izmjene postojećeg većinskog sistema. Britanski birači bi tako, kao i oni u Australiji, i dalje zastupnike birali u pojedinačnim jedinicama, ali bi umjesto jednog nedjeljivog glasa imali i pravo na rezervne glasove – drugi, treći, četvrti itd. koji bi se udjeljivali za kandidate koji predstavljaju drugi izbor. Ti rezervni glasovi bi se pribrajali prvim glasovima sve dok jedan od kandidata ne bi prešao 50 posto glasova.

Taj model, koji se inače koristi i za izbor londonskog gradonačelnika, bi, međutim sa sobom povlačio rizike, s obzirom da nije rijetkost da glasači Liberalnih demokrata imaju daleko više razumijevanja za konzervativne kandidate od vodstva svoje stranke.

Inače, priča o promjeni izbornog sistema u Britaniji koincidira i sa zahtjevima da se, nakon skandala s Dusinom 0 i sličnih svinjarija, promijeni i izborni sistem u Hrvatskoj. Najkonkretniji (i nekako najsuvisliji) na tom polju je Ivo Škrabalo, ali teško da će postojeći partitokratski establishment, uključujući i zlosretni SDP sa svojim šefom, za njegove ideje imati razumijevanja.