Kolinda Derangement Syndrome

Kolinda Grabar-Kitarović je dobila predsjedničke izbore 2015. Može se raspravljati o tome koliko je za to zaslužna ona sama, koliko “mašinerija” njene stranke, koliko zastrašivanja birača na terenu, medijska podmetanja, pritisci i interesi vanjskopolitičkih “igrača”, odnosno kriminalna nesposobnost vlasti, bilo one u Banskim Dvorima, bilo na Pantovčaku. Ali se ne može raspravljati o krajnjem rezultatu.

Kolinda Grabar-Kitarović je jednostavno dobila veći broj glasova od Ive Josipovića. I to u samoj Hrvatskoj, pa se čak nema potrebe vaditi na nekakve “neligitimne” glasove “dijaspore” iz susjedne BiH. To su neosporne aritmetičke činjenice. Isto onako kao što djeca u školi trebaju prihvatiti 2 + 2 = 4, tako i hrvatski birači, čak i oni koji se po fanatičnoj podršci Josipoviću mogu mjeriti s najtrogloditskijim elementima Kolindinog biračkog tijela, moraju prihvatiti da će ona 19. veljače preuzeti dužnost poglavara hrvatske države i na njoj ostati sljedećih pet godina.

No, kao što se to ponekad zna dogoditi s činjenicama, treba vremena i truda da se one prihvate, pogotovo kada je u pitanju nečiji svjetonazor ili nekakav “master plan” ili scenarij budućih događaja koji se na takvom svjetonazoru temelji. Za hrvatsku ljevicu ili, da budemo precizniji, “ljevicu”, koja se okupila oko Josipovića, pobjeda Kolinde Grabar-Kitarović predstavlja ne samo poraz – koji bi trebao još više boljeti zato što je bio neočekivan i tijesan – nego i nijekanje dogme o nekakvom društvenom, ekonomskom i kulturnom napretku kroz koji Hrvatska prolazi ako ne od 1990. godine, ono barem od 2000. godine, kada je neki HDZ-ovac posljednji put stolovao na Pantovčaku.

Ideja da bi hrvatski birači, nakon što su, navodno, preležali “dječje bolesti” 1990-ih, odnosno izborom ljevičara Stipe Mesića, a potom uglađenog “europskog gospodina” Ive Josipovića odbacili radikalni nacionalizam, ponovno povjerenje dali opciji čiji se predstavnici eksplicitno zalažu za “povratak u devedesete” jednostavno je nepojmljiva velikom, a možda i većinskom dijelu hrvatskog kulturnog (a dijelom i političkog) establishmenta. Kada se suoče s time da više nije samo ideja, nego kruta stvarnost, mnogi njeni predstavnici reagiraju poput kompjutera u SF-filmovima prije pedesetak godina; kada bi dobili podatke koji bi sugerirali nepredviđeno izbacivali bi papirić s natpisom “It does not compute”.

I to je, možda, glavni razlog zbog toga što sada, eto čak i neki naoko ozbiljni političari Kukuriku koalicije, poput Gorana Beusa Richemberga ili Sandre Petrović Jakovine odjednom pokazuju da je njihovo poznavanje Ustava i izbornih zakona isto onakvo kao i sposobnost vođenja države u prethodne tri godine. Dakle, nikakvo.

Nije potrebno govoriti da će mnogi u hrvatskoj javnosti ovako glupe i iracionalne reakcije na nešto što bi inače trebalo predstavljati normalnu stvar u višestranačkoj demokraciji – poraz vlastite opcije – shvatiti kao samo još jedan prilog tezi da su u Banskim dvorima definitivno “pogubili končiće” i izgubili svaku vezu s realnošću. Odnosno, da više nije samo riječ o lijenčinama i nesposobnjakovićima nego o luđacima koji su spremni dovesti u pitanje ustavni poredak. Što znači da se više ne smije čekati čak ni da za nekoliko mjeseci agonija bude dovršena kroz redovne parlamentarne izbore; Milanovića i njegovu vladu se mora rušiti odmah. A potpuno iracionalna i “nesportska” reakcija na takav fijasko će mnogim oportunistički nastrojenim predstavnicima hrvatske “ljevice” i “građanske opcije” dati izgovor da uzmu učešća u predstojećem Gleischaltungu, odnosno pronalaženju uvjerljivih argumenata da vladavina Kolinde i njenog šefa možda i ne moraju biti nešto najgore što se Hrvatskoj može dogoditi.

Oni s malo dužim sjećanjem, dakako, će na sve ovo osjetiti određeni “deja vu”. Bijes zbog izbora koji su izgubljeni, a trebali su biti “u džepu” se već jednom pretočio u svakakve teorije i alternativna tumačenja vezana uz njihovu legitimnost. Godine 2007. su tako SDP-ovci imali savršeni izgovor za neočekivani debakl njihovog “dečka koji obećava” u srazu sa Sanaderom – “muljanje” sa glasovima dijaspore i stotinama fantomskih glasača na adresama poput Dusina 0. I tada, kao i sada, teorije zavjere i priče o neligitimnosti će vrlo dobro poslužiti da se pažnja vlastitih glasača, simpatizera i javnosti skrene s mnogo važnijeg pitanja – odgovornosti samog SDP-a i njegovog vodstva za debakl. Pa, dakle, čak i ako u vodstvu SDP-a teško da ima nekoga da sumnja u to da je Kolinda legitimna predsjednica, uvijek će se naći neki “visoki neimenovani izvor” koji će sljedećih mjeseci podgrijavati priču da to nije slučaj.

I, pri tome, dakako, SDP neće biti nešto naročito originalan. Forsiranjem navodne nelegitimnosti Kolindine pobjede se samo kopira strategija stranke koja SDP-u predstavlja ideološki uzor – američkih demokrata. Isto onako kao što se SDP-ovci i hrvatska “ljevica” danas ne mire s time da “bezlična” Sanaderova “tajnica” tuče njihovog “rejting efendiju”, tako se američki demokrati 2000. godine nisu htjeli pomiriti s time da “smiješni” sin od njih poraženog i poniženog predsjednika Busha može naslijediti megauspješnog, karizmatskog i popularnog Clintona u Bijeloj kući. Pa je tako nastala ona saga o “klimajućim pločicama” na glasačkim listićima na Floridi – cirkus koji, čak i da je završio drukčije, ne bi bitno izmijenio ishod predsjedničkih izbora, ali koji je svejedno kod “hard core” glasača i simpatizera stvorio “neupitnu istinu” o nekakvoj “izbornoj krađi”, a od Busha Juniora “uzurpatora” i “pučista” među velikim dijelom građana kojima je trebao predsjedati i koje je trebao predstavljati. A to se sa vremenom pretočilo u izraze mržnje čiju iracionalnost najbolje ilustrira stav da je Bush bio najveći idiot i nesposobnjaković u povijesti Bijele kuće, a istovremeno i genije zla koji je uspio osmisliti napade 11. rujna i “prodati” ih američkoj i svjetskoj javnosti.

Čeka li i Kolindu takva sudbina? Vjerojatno će različiti oblici “Kolinda Derangement Syndromea” pojavljivati kroz nekoliko mjeseci, barem dok se za posljednje ostatke vlasti drži gubitnička opcija kojoj je takva priča u interesu. Što će se dogoditi poslije, i hoće li taj “sindrom” imati neke ozbiljne i dugoročne posljedice na hrvatsku politiku, je prilično nezahvalno prognozirati. Kao što su posljednji događaji pokazali da su političke prognoze, bile one kratkoročne i dugoročne, uvijek nezahvalne.

Oglasi

“Savršeni” izborni sistem u Hrvatskoj

Jedna od mnogih proturječnosti suvremene hrvatske politike jest da je posljednjih godina daleko lakše mijenjati ustav nego izborni sistem. Daleko je lakše postići konsenzus o potrebi mijenjanja temeljnog dokumenta države nego o potrebi mijenjanja načina na koji se bira najviše predstavničko tijelo u državi. Na temelju svega toga bi se moglo doći do zaključka da je hrvatski izborni sistem savršen i da Hrvatska, barem što se pitanja biranja saborskih zastupnika, živi u najboljem od svih mogućih svjetova.

To bi se moglo zaključiti i po tome što je zakon o izboru saborskih zastupnika u proteklom desetljeću bio neobično stabilan, barem u usporedbi s 1990-ima kada se zakon mijenjao pred svake parlamentarne izbore.

No, je li to doista tako? Da li to što javnost osjeća prijezir prema Saboru, držeći njegove zastupnike stranačkim strojem za dizanje ruku i pohlepnim nesposobnjakovićima što troše tuđi novac posljedica toga što između njih i naroda koji bi trebali predstavljati nema nikakve veze? Naime, u Hrvatskoj, za razliku od država s većinskim sistemom – osim kada su u pitanju pojedine nacionalne manjine – nema nijednog birača koji bi mogao pokazati prstom na pojedinog saborskog zastupnika i reći “to je moj zastupnik”.

Međutim, takvo stanje stvari – u kome će saborski zastupnici biti bezlični vojnici Partije, a ishod izbora ovisiti o trgovačkim strančicama a ne volji naroda – odgovara i HDZ-u i SDP-u. I to je, između ostalog, razlog zašto se sva priča o izbornoj reformi svela isključivo na to da “problematična” dijaspora ne donosi HDZ-u dodatna saborska mjesta te tako utrku između dvije vodeće bezlične stranke čini malo ravnopravnijom.

Naravno, SDP-u nije palo na pamet niti mu pada na pamet da mijenja HDZ-ov izborni gerrymandering iz 1999. godine koji je doveo do toga da njegovo glavno uporište u Zagrebu bude razdvojeno na nekoliko izbornih jedinica, dok HDZ-ove izborne baze u Slavoniji i Dalmaciji budu koncentrirane. No, od stranke koja se baš previše i nije trudila dobivati izbore se drukčije i nije moglo očekivati. SDP možda i zaslužuje ostati u vječnoj oporbi. Jedini je problem što je dovoljno jaka oporbena stranka da zapriječi put drugim opozicijskim strankama koje bi možda bile malo ambicioznije.

Honolulu održao prve online-izbore u SAD

Prošli tjedan je grad Honololu u američkoj državi Havaji dovršio prve izbore na kojima nisu bila otvorena birališta. Vijeća mjesnih zajednica Honolulua su izabrana tako što su se birači o kandidatima izjasnili telefonom ili preko Interneta koristeći posebne šifre. To su prvi takvi izbori održani u SAD, a jedini razlog zbog koga su održani na najnižoj razini jest taj da zakoni države Havaji još uvijek nalažu da se izbori za gradska vijeća, gradonačelnika kao i državne organe, vode na tradicionalni način koji ostavlja evidenciju na papiru.

Honolulu, dakako, nije otkrio toplu vodu niti će se zbog ovog SAD moći hvastati kao pionir demokracije 21. stoljeća. Estonija već duže vrijeme sve svoje izbore obavlja elektronskim putem.

Ono što je posebno zanimljivo u ovoj priči jest da bi se ovaj presedan mogao primjenjivati sve češće, ali ne zbog želje za stvaranjem moderne demokracije koliko nekih sasvim prozaičnih razloga. Izborna komisija Honolulua je, naime, izbore odlučila provesti isključivo “preko žice” zbog toga što je gradski budžet bio jedna od žrtava globalne recesije. Tako su sredstva za održavanje izbora srezana s 240.000 US$ na 180.000 US$. Bryan Mick, jedan od dužnosnika gradske uprave koji je vodio projekt, tvrdi da će izbori po novoj metodi koštati samo 80.000 US$.

Ako je to istina, lako je zamisliti kako će se – u ova recesijska vremena prilično poguban – argument o tome da je demokracija “preskupa” moći suzbijati uvođenjem novih tehnologija koji upražnjavanje demokratskih prava čine neposrednijim i jednostavnijim. Potraje li recesija, možda će kao jednu od posljedica imati procvat neposredne Internetske demokracije, odnosno glas “preko žice” bi mogao kompenzirati neke od antidemokratskih trendova – npr. porast ekstremističkih stranaka – koji se obično vezuju za ova loša ekonomska vremena.