Ni MTV više nije ono što je nekad bio. TV-kanal koji je desetljećima bio jedan od temelja globalne popularne kulture, imao neizrecivo veliki (i ne baš najpozitivniji) utjecaj na filmsku i televizijsku djelatnosti, te diktirao sve ono što vole mladi, u posljednje vrijeme je prisiljen na kopiranje tuđih trendova. To se može vidjeti ne samo po tome što umjesto glazbenih videospotova glavnu uzdanicu njegovih programa predstavljaju reality emisije, nego što se i njegove igrane serije ne mogu pohvaliti nekom naročitom originalnošću. Jedan od takvih primjera predstavlja TV-serija The Chronicles of Shannara, čija je prva sezona prošle godine emitirana upravo na MTV-ju.
Serija predstavlja adaptaciju The Elffstones of Shannara, epskog fantasy romana Terryja Brooksa koji predstavlja drugi dio njegove trilogije The Sword of Shannara. Radnja se događa u tzv. Četiri zemlje koje na prvi pogled izgledaju kao tipičan tolkienovski svijet vilenjaka, patuljaka, trolova, gnomova i čarobnjaka, ali u kome se svako malo može naići na ruševine i druge artefakte našeg modernog svijeta koji je nekoliko tisuća godina ranije iščezao u nuklearnoj apokalipsi i gdje su se preživjeli umjesto znanosti okrenuli magiji. U vilenjačkom kraljevstvu se nalazi Ellcrys, orijaško magično stablo koje počinje umirati i time otvara dimenzijsku pukotinu iz koje će u svijet nagrnuti demoni koje vodi zli čarobnjak Dagda Mor (Jed Brophy). Vilenjačka princeza Amberle Essedill (Poppy Drayton), pripadnica reda zaduženog za čuvanje Ellcrysa, doznaje kako se stablo može obnoviti jedino ako se pronađe tajanstveni artefakt smješten u zemlji trolova. Na tom opasnom putovanju joj društvo prave Will Ohmsford (Austin Butler), mladi iscjelitelj miješanog ljudsko-vilenjačkog podrijetla koji raspolaže sa tzv. vilenjačkim kamenovima koji omogućuju borbu protiv demona, te Eretrija (Ivana Baquero), mlada djevojka odrasla u bandi lutajućih ljudskih odmetnika.
Nedostatak originalnosti je nešto što je Shannaru pratilo još od njene prve književne inkarnacije, odnosno romana The Sword of Shannara iz 1977. godine, kojemu su mnogi kritičari zamjerali to da je malo previše inspiriran Tolkienovim Gospodarom prstenova. Ta zanovijetanja, međutim, nisu spriječila Brooksovu knjigu da postane bestseler, te podloga za izuzetno uspješnu seriju koja je do prošle godine stigla do 21 romana. Otada su, dakako, trajali brojni pokušaji da se Brooksov svijet pretoči na veliki ili mali ekran. Tim pokušajima je najviše na putu stajao uspjeh nekih drugih projekata, bilo da je riječ o Jacksonovoj ekranizaciji Tolkiena bilo Igri prijestolja, odnosno mišljenje kako je svijet ipak premalen da bi u njemu postojala tri fantasy univerzuma takvog kalibra. Shannari nije pomoglo ni to da se Legenda o tragaču, tematski i žanrovski srodna serija iz 2008. godine temeljena na epskom ciklusu Terryja Goodkinda, na programu uspjela zadržati tek dvije sezone.
Brooksov svijet je svoju televizijsku inkarnaciju dobio vjerojatno zahvaljujući tome što je MTV zaključio kako se Shannara može “prištekati” i nekim drugim trendovima, prije svega vezanim uz Sumrak Sagu ili omladinskim distopijskim SF-romanima. Serija je, stoga, svojim sadržajem i stilom namijenjena prije svega tinejdžerskoj publici, i to, prije svega onoj američkoj. To se može odmah primijetiti u tome da likovi, što je za fantasy ostvarenja rijetkost, govore engleski modernim američkim umjesto britanskim naglaskom umjesto britanskim , što će, slično kao i neke suvremene fraze iz kalifornijskog Valley Speaka, dijelu gledatelja razbiti iluziju. To je, doduše, daleko manji problem od primjetnog nedostatka budžeta zbog koga scene epskih bitaka izgledaju daleko manje spektakularne od onih u Igri prijestolja, a i razna egzotična stvorenja izgledaju neuvjerljivo poput humanoida u originalnim Zvjezdanim stazama iz 1960-ih. Neumitne usporedbe s Igrom prijestolja će dodatno pogoršati i to da su The Chronicles of Shannara napravljene u skladu s PG-13 rejtingom, pri čemu je, u skladu s njegovim licemjernim standardima, sasvim prihvatljivo tinejdžerima prikazivati eksplicitno krvoproliće i rezanje glava, ali se istovremeno ne smije dozvoliti nijedna gruba riječ ili kakva eksplicitna golotinja.
The Chronicles, s druge strane, onima koji u njih ulože desetak sati (koliko traje prva sezona) ne predstavljaju potpuno gubljenje vremena. Priča je koliko-toliko zaokružena (uz mini-cliffhanger ostavljen za svaki slučaj), glumačka postava se trudi, pri čemu posebno valja pohvaliti Britanku Poppy Drayton i Španjolsku Ivanu Baquero (koja je kao dijete nastupila u Panovom labirintu), a koje se obje savršeno nose s američkim naglaskom, te zajedno s mladim Butlerom kreiiraju prilično zanimljiv ljubavni trokut (u kome se, dakako, našlo mjesta i za nešto diskretnih lezbijskih konotacija). Izvrsno su iskorištene i za fantasy žanr tako zahvalne lokacije Novog Zelanda, a ta zemlja je poslužila kao izvor glumačkih talenata, uključujući glumce poznate po Spartaku, a među kojima se ističe Manu Bennet, koji je u toj seriji tumačio gladijatora Kriksa, a ovdje je prilično impresivan u ulozi druida Allanona. Najbolji dojam, međutim, ostavlja elektronska glazba Felixa Erskinea i Lukasa Bartona, koja stvara upečatljivu atmosferu i ovu seriju čini dovoljno različitom od svojih mnogo poznatijih i kvalitenijih uzora da gledatelje spasi od kobnog “deja vua”.
OCJENA: 5/10