Neuništivi Berlusconi pobijedio na regionalnim izborima

Henry Kissinger je rekao da je talijanska politika nepredljiva još od vremena Rimskog Carstva. Regionalni izbori održani u nedjelju i ponedjeljak su to još jednom potvrdili. Usprkos najgoroj recesiji koja je pogodila Italiju od drugog svjetskog rata i usprkos seriji korupcijskih i seks-skandala, Silvio Berlusconi je sa svojom desničarskom koalicijom nanio težak poraz talijanskoj ljevici okupljenoj oko Demokratske stranke. Da slast Berlusconijeve pobjede bude još veća, ona je ostvarena usprkos niskog odziva koji je trebao pogodovati opoziciji i usprkos predviđanja svih analitičara da će se Talijani konačno okrenuti protiv svog “živopisnog” premijera koji im zemlju izvrgava ruglu.

Rezultati tako pokazuju da je u Italiji desnica umjesto da izgubi iz ruku ljevice preotela dvije, a možda i tri regije. Ovakav rezultat bi talijanske ljevičare trebao dovesti na rub očaja. Mnogi će od njih zaključiti da ako u ovakvim uvjetima nisu uspjeli iščupati vlast od Berlusconija, da to neće nikada.

A zapravo, za tako “šokantan” rezultat postoji i racionalno objašnjenje koje će, bez svake sumnje, uskoro iskopati dobri poznavatelji talijanskih prilika. Prije svega se to odnosi na trajnu grogiranost i nesposobnost Demokratske stranke koja ne samo da nije u stanju iskoristiti novi početak koji joj je dao “rebranding” iz stranke bivših komunista, nego je i sama pogođena “sočnim” seks i drugim skandalima. A tu je, dakako, i ono čega je svijet postao bolno svjestan 1920-ih i 1930-ih – u uvjetima velike ekonomske krize opće nezadovoljstvo naroda znaju koristiti ne samo lijevi, nego i desni populisti. U slučaju Italije je to ovaj put Sjeverna liga koja je osvojila Pijemont i Veneto sa svojim anti-imigrantskim programom.

Ove rezultate će, dakako, ignorirati hrvatski mediji kojima bi svake usporedbe s hrvatskom situacijom kod čitatelja izazvale previše depresivne zakljućke o bijednoj vlasti i još bijednijoj opoziciji.

Oglasi

Berlusconi inscenirao napad na sebe?

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Silvio+Berlusconi&iid=7404030″ src=”8/6/7/b/Silvio_Berlusconi_Departs_7183.jpg?adImageId=8493402&imageId=7404030″ width=”234″ height=”307″ /]

Fizički napad na Silvija Berlusconija, čije su spektakularno krvave posljedice toliko razgalile srca nekih hrvatskih kolumnista i natjerali da s uzdahom razmišljaju o hrvatskom remakeu nad domaćim ekvivalentima Il Cavalierea, imao je, po svemu sudeći, posljedice koje će razočarati silviomrsce s obje strane Jadrana, ali ne i previše iznenaditi cinike. Premijer i medijski tajkun je nakon nekoliko dana zabilježio nevjerojatan skok popularnosti od čak 20 posto, i to među mladima, ljevičarima i katolicima – upravo onim demografskim skupinama koje ga nisu baš previše voljele.

Još veći cinici bi rekli da je Berlusconi sa slomljenim nosom i izbijenim zubima njima draži nego Berlusconi u jednom komadu. Međutim, oni koji špekuliraju u dugoročnim, a možda i po talijansku demokraciju ne tako ugodnim posljedicama tog nemilog čina, se pitaju nije li zapravo to bila i krajnja svrha cijelog incidenta, odnosno nije ruku koja je okrvavila Berlusconijevo lice umjesto bolesnog uma Massima Tartaglie vodio sam Berlusconi?

U Italiji, gdje uz bogatu tradiciju atentata postoji isto tako bogata tradicija teorija zavjera (bez kojih jednostavno ne mogu proći nikakvi prikazi Olovnih godina 1970-ih i 1980-ih ili mafijaških ubojstava), bilo je neumitno da će se pojaviti i ona koja u pitanje dovodi “službenu verziju”. Ona se ovaj put pojavila u obliku video-snimke na Youtubeu gdje se temeljem specifične analize fotografija i video-snimki cijelog događaja dolazi do zaključka kako je cijeli događaj insceniran – kamere su se od Berlusconija odmakle u ključnom trenutku napada, a fotogrfafije pokazuju kako iz njegovih nosnica nije liptala krv kao što to tvrde službeni izvori.

Ma koliko netko volio ili ne volio Berlusconija, mentalna higijena, ali i Occamova oštrica, sugeriraju da je od nekakve straobalno široke urote daleko uvjerljivije objašnjenje usamljeni luđak u kombinaciji s bahatom žrtvom i nesposobnim službama sigurnosti. A porast popularnosti je daleko bolje objasniti vrhunskim “spinom”, odnosno PR mašinerijom koja je Berlusconija čak dva puta uspjela vratiti na vlast – dostignuće s kojim se teško može mjeriti ijedan “igrač” u svjetskoj politici.