Iranski znanstvenik-prebjeg bio dvostruki agent?

Po prirodi stvari, uspješne obavještajne službe su one o kojima se malo govori o medijima, a još manje zna. Obavještajne službe čija aktivnost puni naslovnice su one koje ne rade dobro. Po tom kriteriju CIA, čak i ako se u obzir uzme važnost SAD i priroda tamošnjih medija, nije među uspješnijim obavještajnim službama u svijetu.

Takav dojam će otkloniti priča o Shahramu Amiriju, iranskom nuklearnom fizičaru koji je navodno bio jedna od ključnih ličnosti u nuklearnom programu Islamske Republike. Otkriće da je prebjegao na Zapad i CIA-i predao ključne informacije o projektu stvaranja atomske bombe je u američkim i svjetskim medijima trebalo biti predstavljeno kao veliki uspjeh američke obavještanje službe.

Međutim, prije nekog vremena je priča o prebjegu počela dobivati bizarni ton. Pojavili su se izvještaji da se Amiri želi vratiti u Iran, te da nije pobjegao, nego je bio otet; potom je na Youtubeu objavio snimku u kojoj tvrdi da se u SAD nalazi slobodnom voljom; na kraju je došlo do spektakularnog dolaska u pakistansku ambasadu u Washingtonu koja – između ostalog zastupa iranske interese u SAD i gdje se nalazi iranska sekcija gdje je Amiri našao utočište. Američki State Department, slijedeći protokol, izjavio da se Amiri može slobodno vratiti u Iran, nastojeći tako neutralizirati njegove tvrdnje o otmici i mučenju od strane CIA-nih agenata. Tako je nuklearni fizičar danas doletio u Teheran gdje mu je priređen herojski doček. Cijeloj je priči dodatni začin dala i vijest da je Amiri od CIA-e primio 5 milijuna dolara nagrade za bijeg na Zapad, prethodno odobrenih upravo za takve slučajeve.

Priča o Amiriju daje materijala za različita tumačenja. Tako se može vjerovati službenoj američkoj verziji prema kojoj je fizičar uistinu prebjegao na Zapad, ali je nakon nekog vremena odlučio vratiti se u domovinu, ili iz straha za sudbinu rodbine ili iz nostalgije. Dakako, nije isključena ni službena iranska verzija prema kojoj je Amiri bio otet, mučen i izložen psihološkoj manipulaciji.

Ono što se čini najmanje uvjerljivim jest Amirijeva priča kako je uspio pobjeći svojim američkim tamničarima. Mnogo uvjerljivijom se čini verzija koja se pojavila u današnjem Atlanticu a prema kojoj je Amiri od samog početka bio lažni prebjeg, odnosno dvostruki agent. Amiri je, dakle, uistinu prebjegao i uistinu Amerikancima dao podatke o nuklearnom programu, ali sve to u prethodnom dogovoru s iranskim vlastima. Cilj te operacije je bio upoznati se s američkim metodama regrutiranja i ispitivanja, zavarati ih s lažnim podacima, kompromitirati sve buduće prebjege te konačno Islamskoj Republici pružiti spektakularnu propagandnu pobjedu. Da li je taj scenarij – koji ima prilično smisla – bio pozadina cijele priče? Malo je vjerojatno da će se na to pitanje ikada doznati odgovor.

Tajni izvještaj IAEA: Iran može napraviti bombu

AtomskaBomba_CastleRomeo_WP_01Associated Press je prije sat vremena lansirala prijelomnu vijest o tajnom izvještaju koji je procurio iz sjedišta Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA). Prema njemu, Iran je ovladao tehnologijom proizvodnje nuklearnog oružja, odnosno posjeduje dovoljno sirovina da u svakom trenutku proizvede nuklearnu bombu.

Isti izvještaj također tvrdi da će Iran “najvjerojatnije” prevladati sve poteškoće vezane uz razvoj sustava koji nuklearne bojeve glave mogu dopremiti do udaljenih ciljeva.

To da je izvještaj “procurio” na isti dan kada je Obama odustao od proturaketnog štita, a nedugo nakon Sarkozyjeve izjave o tome da Iran razvija nuklearno oružje. će mnogim teoretičarima zavjere poslužiti kao prilično jasan indikator da se sprema, najvjerojatnije, izraelski zračni udar na Iran.

Daje li Obama zeleno svjetlo Izraelu za napad na Iran?

Odluka Baracka Obame da se odustane od projekta gradnje proturaketnog štita u Poljskoj i Češkoj predstavlja jedan od vidljivijih znakova diskontinuiteta s vanjskom politikom njegovog prethodnika. Taj će potez izazvati simpatije u najvećem dijelu svjetske javnosti, s obzirom da se sve što je Bush radio smatra lošim, pa, dakle, sve što radi Obama mora biti dobro.

Takav stav, najvjerojatnije neće dijeliti mnogi koji trenutno sjede u foteljama u Varšavi, Pragu i drugim prijestolnicama Istočne, odnosno po Rumsfeldove “Nove Evrope”. Države i vlade koje su se nastojale, bježeći od svog istočnog ruskog susjeda, što čvršće vezati uz Washington, čak i po cijenu krvi svojih vojnika prolivene po azijskim pustarama, sada vide kako su poslužile kao “moneta za potkusurivanje”, odnosno da ih, usprkos svih priča o savezništvu, Obama radi dnevne politike odbacuje poput stare krpe.

Odluka će, s druge strane, izazvati oduševljenje u Moskvi, gdje će biti protumačena kao – uz prošlogodišnji “sjajni mali rat” s Gruzijom – dosad najspektakularniji plod nove, agresivnije politike s ciljem da se postsovjetska Rusija konačno vrati na pozornicu kao velika svjetska sila. Odustajanje od štita će ukloniti ne samo još jedno postsovjetsko poniženje, nego i dosad najozbiljniju prijetnju po ruske nuklearne projektile – koji su dugo vremena Rusiji služili kao posljednji as u rukavu.

S druge strane, ako bi netko zbog nje uistinu trebao biti ljut i zabrinut, to su vlastodršci u Teheranu. Naime, “priča” kojom je Bush američkoj, ali i svjetskoj javnosti prodao proturaketni štit je bila sve ozbiljnija mogućnost da države “Osovine zla” ili drugi “problematični” režimi dođu u posjed nuklearnog oružja, kao i projektila s kojim bi mogli ucjenjivati svijet. Nakon što je eliminiran Sadamov Irak, kao jedina ozbiljna prijetnja je preostao Iran, čiji bi nuklearni program trebao u vrlo bliskoj budućnosti dovesti do stvaranja nuklearnog oružja.

Takav scenario je, pak, posve neprihtvatljiv Izraelu koji posljednjih mjeseci sve više zvecka oružjem, odnosno sugerira kako će iransku prijetnju riješiti na isti onaj način na koji je zaustavio Sadamov nuklearni program 1981. godine – udarom ratnog zrakoplovstva. Još prije nego što je Bush otišao iz Bijele kuće, izraelski vojni udar se, zbog američke zauzetosti u Iraku i Afganistanu, pretvorio u najizgledniju vojnu opciju za rješenje krize. Ona bi trebala biti po američke interese najjeftinija i najjednostavnija – Izrael bi obavio “prljavi posao”, a Obama bi zadržao svoju reputaciju velikog humanističkog mirotvorca koji neće ponavljati Bushove “kaubojske pogreške”.

Odustajanje od štita se tako može protumačiti kao Obamin potez kojim se priprema teren za izraelski napad. Prije svega, njime se sugerira da Iran i njegovi nuklearni projektili – povod za izgradnju štita – neće postojati u bliskoj budućnosti. A još je važnije to da će se uklanjanjem štita i ostavljanjem svojih istočnoevropskih saveznika nastojati kupiti dobra volja Moskve odnosno njeno okretanje leđa Teheranu po kojem bi, bez komplikacija koje mogu učiniti S-300 ili slični ruski protuzračni projektili, sada mogle komotno padati izraelske bombe.

Netanyahu tajno posjetio Moskvu?

Moskovski “Komersant” je danas, pozivajući se “na visoko pozicioniranog funkcionara u Kremlju”, objavio kako je izraelski premijer Benjamin Nethanyahu u ponedjeljak bio u tajnom posjetu Moskvi. Time se osporavaju tvrdnje Dimitrija Peskova, glasnogovornika ruskog premijera Vladimira Putina, kako do nikakvog posjeta nije došlo.

Špekulacije o tome da je Nethanyahu posjetio Moskvu su se prije toga pojavile u izraelskim medijima, gdje se nastojalo objasniti tajanstveno 12-satno odsutstvo premijera, odnosno tvrdnje njegovog ureda kako se tada bavio “tajnim i strogo povjerljivim poslovima”.

Izraelski mediji pak, tvrde kako je Nethanyahu, kako bi cijeli posjet učinio što diskretnijim, u Moskvu umjesto službenim avionom ratnog zrakoplovstva, putovao privatnim mlažnjakom tvrtke Merhav, čiji je vlasnik izraelski energetski tajkun Yossi Maiman.

Tajanstveni posjet, koga nitko nije potvrdio ali ni pretjerano odlučno negirao, izazvao je velike špekulacije u svjetskoj javnosti, s obzirom da ga se dovodi u vezu s iranskim nuklearnim programom, odnosno vijestima o tome da je Iran napravio ili trenutno u stanju napraviti nuklearno oružje. Izrael je, pak, posljednjih godina u više navrata stavio do znanja kako će učiniti sve u svojoj moći da to spriječi, uključujući vojne akcije, odnosno udare svog ratnog zrakoplovstva na iranske nuklearne instalacije.

U tom kontekstu se Nethanyahuov navodni posjet dovodi u vezu s još jednim misterijem – otmicom teretnog broda Arctic Sea, za koga se sve češće špekulira kako je umjesto drva iz Finske za Alžir zapravo prevozio najsuvremenije protuzračno oružje za Iran ili Siriju. Nethanyahu je navodno tokom posjeta htio rusku vladu nagovoriti da odustane od prodaje oružja Iranu ili Siriji, odnosno osobno razgovarati o posljedicama eventualnog izraelskog napada na Iran na rusko-izraelske odnose.