RECENZIJA: Sutrozemlja: Novi svijet (Tomorrowland, 2015)

Ljudi uvijek imaju sklonost prošlost gledati kroz ružičaste naočale, ali to u pravilu nije slučaj budućnošću, koja se u jednom vremenskom razdoblju zamišljala pozitivnije nego u drugom. Jedno od razdoblja kada se budućnost vidjela mnogo ružičastije nego u razdobljima prije i poslije su 1960-e, kada su godine poratnog ekonomskog rasta i dotada nezamislivi skok općeg prosperiteta i životnog standarda stvorili percepciju da stvari jednostavno moraju ići nabolje. Jedna od najpoznatijih ličnosti koja je prihvatila takav stav bio je Walt Disney, koji je desetljeće ranije svoju fascinaciju tehnologijom pretočio u Tomorrowland (Svijet sutrašnjice), jednu od najpopularnijih atrakcija Disneylanda, a svoj talent za prikazivanje vrlog novog svijeta sutrašnjice godine 1964. pretočio i na eksponate na njujorškoj Svjetskoj izložbi. Walt Disney je umro, budućnost u sljedećim desetljećima nije izgledala ružičasto, ali je Tomorrowland ostao i bio dovoljno uspješan da početkom 2010-ih Damon Lindelof nagovori direktore Disneyeve tvrtke da na osnovu te atrakcije naprave igrani film. Sličan koncept je u prošlom desetljeću doveo do izuzetno uspješne serije filmova Pirati s Kariba. Povijest je u slučaju Tomorrowlanda nije ponovila, te je Sutrozemlja: Novi svijet slabo prošao i kod publike i kod kritike.

Radnja filma počinje s prologom smještenim u 1964. godinu kada mladi dječak-izumitelj po imenu Frank posjećuje Svjetsku izložbu i tom prilikom iskusi kratki, ali nezaboravni izlet u Svijet sutrašnjice, za koga se ispostavi da nije dio izložbe nego alternativna dimenzija u kojoj su svi futuristički koncepti postali stvarnost. Pedeset godina kasnije idealistička tinejdžerica Casey Newton (Robertson) završi u zatvoru nakon što je sabotažom spriječila NASA-u da demontira lansirne rampe raketa za svemirska istraživanja. Tajanstveni artefakt je nakratko odvede u Svijet sutrašnjice, a nakon toga počinje potraga u kojoj će joj pomoći tajanstvena djevojčica po imenu Athena (Cassidy) i prilikom koje sreće sada odraslog, ciničnog i demoraliziranog Franka (Clooney), koji je uvjeren da se naš svijet nalazi pred propašću. Svijet sutrašnjice, alternativna dimenzija stvorena da bi daroviti izumitelji na miru mogli razviti tehnologiju se našao pod upravom guvernera Nixa (Laurie), za kojeg se ispostavi da je odgovoran za kataklizmu koju Casey odluči po svaku cijenu spriječiti.

Disney je u projekt, koji bi cinici nazvali ničim drugim do reklamom za vlastite zabavne parkove, uložio skoro 200 milijuna dolara, ali i neke nesumnjive talente, među kojima se najviše ističe režiser Brad Bird, poznat kao autor nekih od najuspješnijih, ali i najhvaljenijih animiranih filmova u posljednje vrijeme. Bird se, međutim, nije najbolje snašao kada je u pitanju igrani film, ali najveću odgovornost za to snosi složeni i često kontradiktorni Lindelofov scenarij. Njegov najveći problem je u tome što je koncept tajnog društva idealističkih genija koji iz paralelne dimenzije pokušavaju spasiti svijet kompromitiran time što je Svijet sutrašnjice preuzeo negativac čije krajnji motivi i razlozi zbog kojih je krenuo na “tamnu stranu” nisu najbolje objašnjeni. Čak i ako se zanemare teodicejski nedostaci Lindelofovog svijeta, teško se oteti dojmu da je negativac ubačen samo zato da bi se na utopijsku idealističku viziju svijetle budućnosti nakalemio nekakav akcijski zaplet, odnosno izgovor da se protagonisti natjeravaju sa opasnim i laserskim oružjem naoružanim androidima. Detalj koji će mnoge gledatelje daleko više iritirati jesu ne baš “najčistiji” osjećaji koji Frankov lik gaji prema robotu koji izgleda kao djevojčica, a što ni Lindelof ni Bird nisu znali prikazati na najadekvatniji ili najprimjereniji način. Sve to, dakako, kulminira u razočaravajućem i antiklimaktičkom finalu, nakon kojeg dolazi scena u kojoj Svijet sutrašnjice nastavlja prikupljanje mladih talenata širom svijeta, prikazan na način kojeg se ne bi postidjeli sovjetski propagandisti u doba socrealizma. To ne znači da film nema dobrih elemenata, a to se prije svega odnosi na vrlo dobru glumu, a što se odnosi kako na Clooneya opterećenog jednog od najnezahvalnijih uloga svoje karijere, tako i na mladu Raffy Cassidy kao djevojčicu-robota te šarmantnu Britt Robertson kojoj je fijasko Sutrozemlje karijeru velikim dijelom usmjerio na prema glumicama njenog kalibra daleko zahvalnije male ekrane.

OCJENA: 4/10

SUTROZEMLJA: NOVI SVIJET

(TOMORROWLAND)

uloge: George Clooney, Hugh Laurie, Britt Robertson, Raffey Cassidy

scenarij: Damon Lindelof

režija: Brad Bird

proizvodnja: Walt Disney Studios, SAD, 2015.

trajanje: 130 min.
Oglasi

RETRO-RECENZIJA: Maybe Baby (2000)

uloge: Hugh Lurie, Joely Richardson, Adrian Lester, James Purefoy, Tom
 Hollander, Joanna Lumley, Rachael Stirling, Matthew MacFadyen, Rowan
 Atkinson, Dawn French, Emma Thompson, Kelly Reilly
 scenografija: Jim Clay
 kostimografija: Anna B. Sheppard
 fotografija: Roger Lanser
 montaža: Peter Hollywood
 glazba: Colin Towns
 scenarij: Ben Elton (prema vlastitom romanu Inconceiveable)
 režija: Ben Elton
 proizvodnja: BBC Films, Britanija, 2000.
 distribucija: Europa
 trajanje: 104'
 

Sam Bell (Lurie) je pisac koji naizgled ima sve što mu je potrebno u životu – prelijepu ženu Lucy (Richardson) i uspješnu karijeru BBC-jevog scenarista. Ali jedna stvar ga u posljednje vrijeme muči – on i Lucy nikako ne mogu začeti dijete. Nakon niza pokušaja da to ostvare prirodnim putem njih dvoje se počinju sluziti najbizarnijim mogućim metodama – od poganskih vradžbina do tretmana u ginekološkoj klinici gdje operira sadistički dr. James (Atkinson). No beba nikako da dođe, a to se postupno počne odražavati i na Samov profesionalni život. Nakon što je poceo patiti od kreativne blokade, Sam posluša savjet svoje prijateljice i počne svoju frustraciju koristiti kao inspiraciju za scenarij. Stjecajem okolnosti, BBC je oduševljen scenarijem i odlučuje ga iskoristiti za predložak filma kojeg će režirati razvikani škotski režiser Ewan Proclaimer (Hollander). Problem je u tome sto Sam o svemu tome nije ni riječ rekao Lucy, pa kada počne snimanje filma, njegov brak će doći u opasnost.

Scenarist i režiser Ben Elton Maybe Baby je temeljio na vlastitom romanu, koji je pak bio inspiriran njegovim vlastitim iskustvima na klinici za plodnost. Eltonovo dobro poznavanje materije kao i iskustvo koje je bio stekao radeći na tako popularnim BBC-jevim serijama kao što su Crna guja garantirali su prilično efektan uradak, slično kao i niz Eltonovih poznanika – etabliranih britanskih komičara koji se pojavljuju u nizu sporednih uloga. Glavnu ulogu, pak, tumači Hugh Lurie, koji je prilicno dobar u ulozi režiserovog alter ega. Joely Richardson (Patriot) je takodjer dobra u za nju atipičnoj komičnoj ulozi, iako će je gledatelji vise pamtiti po iznenađujuće dobrom fizičkom izgledu. No, najbolji od svih je engleski komičar Tom Hollander u ulozi arogantnog škotskog rezisera. Sve bi to bilo lijepo i krasno da je Eltonov materijal uistinu bio smiješan, odnosno pronašao pravu mjeru izmedju komedije i drame. No to ovdje nije slučaj. Iako film ima nekoliko uistinu smiješnih scena, njih je, kako film napreduje, sve manje i manje, a rastuću dramsku napetost Elton ne zna razriješiti, pa Maybe Baby završava u skladu s klišejima lošijih holivudskih komedija. Zbog svega toga, iako je daleko iznad tipične sentimentalne bljuvotine u koju bi Hollywood bez svake sumnje pretvorio ovaj materijal, Maybe Baby predstavlja veliko razočaranje svima onima koji su svoja očekivanja zasnivali na reputaciji njenih tvoraca.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 19. siječnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.