RETRO-RECENZIJA: Operacija Swordfish (Swordfish, 2001)

uloge: John Travolta, Hugh Jackman, Hale Berry, Don Cheadle, Vinnie
 Jones, Sam Sheppard, Camryn Grimes
 glazba: Christopher Young
 scenarij:  Skip Woods
 režija: Dominic Sena
 proizvodnja: Warner/Village Roadshow, SAD, 2000.
 distribucija: Intercom Issa
 trajanje: 99'

Operacija Swordfish je u povijest trebala ući kao film u kojem je Halle Berry, ovogodišnja dobitnica “Oscara”, pokazala svoje grudi. No, taj film nudi mnogo više, u što će se gledatelji uvjeriti već na samom početku, kada u briljantnoj sceni upoznajemo Gabriela Sheara (Travolta), odmetnutog tajnog agenta koji je unajmio usluge bivšeg hakera Stanleya Jobsona (Jackman) kako bi s tajnog računa DEA odnio milijarde dolara. Jobson na taj posao prilično nevoljko pristaje, a razlog za to je činjenica da je Shear, bez obzira na svoju karizmu, potpuno beskrupulozan tip koji ne preže od ubojstava da postigne svoje ciljeve. Da stvar bude gora, za njega nije jasno je li riječ o obicnom banditu, odmetnutom tajnom agentu ili se iza svega krije zavjera američkog obavjestajnog podzemlja i s njima povezanih političara.

Nakon sto je prije godinu dana Jerryju Bruckheimeru bio odradio Nestali za 60 sekundi, Dominic Sena je svoje vještine stavio na raspolaganje Joelu Silveru, još jednom holivudskom producentu specijaliziranom za spektakularne akcijade (Smrtonosno oružje, Prljavi igraju prljavo). Silver, koji je po pitanju kvaliteta svojih proizvoda daleko superiorniji od svog kolege, uobičajenu formulu “pucnjave + jurnjave + eksplozije + cool soundtrack” i ovaj put osvježava korištenjem u današnjem sve puritanskijem Hollywoodu rijetke erotike, ali je najveća vrijednost filma prilično zanimljivi scenarij Skipa Woodsa koji do posljednjeg trenutka gledatelja ostavlja da razmišlja o moralnom određenju protagonista i njihovim pravim motivima. Režisera Senu, pak, to nije zanimalo koliko prilika da demonstrira svoje umijeće i da koristi vrhunske specijalne efekte (pogotovo u početnoj sceni, ali i na kraju, kada nam servira prilično originalan završni obračun). Što se glumaca tiče, oni su na visini – Travolta je nakon Čovjeka bez lica još jednom pokazao potencijal za negativca, tako da su u usporedbi s njim Hugh Jackman (X-Men) i Hale Berry prilično bljedunjavi. Na žalost, sama završnica filma je prilično slabašna, a za Operaciju Swordfish se ispostavlja da je problematična i s političkog stajališta. Autori kroz usta svog “protagonista” iznose prilično neuvjerljivu tvrdnju da su “radi zaštite američkog načina života” sva sredstva dozvoljena te da se “terorizam može uništiti jedino još brutalnijim aktima terorizma”. Samo tri mjeseca nakon premijere dogodilo se nešto zbog čega će ove tvrdnje, a možda čak i sam film, ostavljati prilično gorak okus u ustima.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 20. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

Oglasi

RECENZIJA: Wolverine (2013)

Hugh Jackman
Hugh Jackman (izvor: Gage Skidmore)
WOLVERINE
(THE WOLVERINE)
uloge: Hugh Jackman, Hiroyuki Sanada, Tao Okamoto, Rila Fukushima, Famke Janssen, Will Yun Lee, Svetlana Hodčenkova
scenarij: Mark Bomback & Scott Frank
režija: James Mangold
proizvodnja: Marvel Entertainment/20th Century Fox, SAD, 2013.
trajanje: 126 '

U Hollywoodu su ovo ljeto nazvali “teškim”. S razlogom, s obzirom da  je svakog tjedna po jedna velika ljetna uzdanica završila kao komercijalni podbačaj. Toj sudbini, po svemu sudeći, nije uspio izbjeći ni “Wolverine”, ostvarenje koje pripada medijskoj franšizi koja se donedavno činila cijepljena na ovu najnoviju hollywoodsku bolest.

Naslovni junak filma, koga tumači Hugh Jackman, je najpopularniji od superherojskim moćima obdarenih mutanata koji predstavljaju protagoniste Marvelove strip-serije “X-Men”. Dotična je serija od 2000. godine do danas pojavila u šest međusobno povezanih filmskih inkarnacija – kao “redovna” saga, kao prednastavak posvećen nastanku X-Mena, i kao dva filma posvećena isključivo Wolverineu, uključujući ovaj. Prethodni film – “X-Men početak: Wolverine” iz 2009. godine je popljuvan od strane kritike, ali je zato svejedno Marvel Comicsu i studiju 20th Century Fox donio gomilu novaca, učinivši novi nastavak neizbježnim.

Wolverine na početku filma  živi kao samotnjak u kanadskoj divljini, mučen traumama iz prošlosti kojih se, s obzirom da ga mutacija učinila besmrtnim, poprilično nakupilo. Odatle dolazi u Japan kako bi se oprostio od starog prijatelja, megatajkuna Yashide (Yamanouchi) koji se nalazi na samrti. Starac mu pred smrt ponudi da od njega preuzme besmrtnost u zamjenu za mirni i normalni život smrtnika, ali umire prije nego što Wolverine uspije razmotriti ponudu. To izazove krvavu borbu za nasljedstvo u kojoj Wolverine od yakuza i nindži mora braniti Yashidinu unuku Mariko (Okamoto), a istovremeno shvaća da mu se nešto dogodilo i da više nije tako neranjiv i snažan kao ranije.

Novom”Wolverineu” se dogodila suprotna stvar od njegovog prethodnika – podbacio je na blagajnama, ali su zato kritike bile prilično blagonaklone. To se može objasniti time da je u pitanju jedan od manje tipičnih filmova o superherojima; u njemu gotovo da nema CGI-ja, pa ni za takvu vrst filma obvezne apokaliptičke destrukcije na samoj završnici. Naprotiv, takav događaj sadrži scena na samom početku,  gdje je prikazan implicitno, odnosno kao mračno ali dobro poznato poglavlje povijesti. Nakon izuzetno efektne početne scene slijedi sadržaj koji će na prvi pogled biti primjereniji komornoj drami nego akcijskom spektaklu. Samim time što izgleda drukčije, a najvećim dijelom i jest drukčiji, “Wolverine” donoši dragocjeni dašak originalnosti, resursa koji se u posljednje vrijeme doima nedostižnim za Hollywood.

James Mangold, kome je povjerena režija, nije među najboljima, ali je među svestranijim filmašima u današnjem Hollywoodu, čiji opus sadrži žanrovski prilično različite filmove od biografske drame “Hoda po rubu” do akcijskog vesterna “U 3:10 za Yumu”. Njegova vještina se ovdje ogleda u spretnom korištenju japanskih lokacija – raskošnih budističkih hramova, salona za “pachinko” i “shinkasen” vlakova, ali i scenama koje odaju počast japanskim i Japanom inspiriranim filmskim klasicima, od Kurosawinog “Krvavog prijestolja” do Scottovog “Blade Runnera”. Jackman, koji ulogu besmrtnog mutanta sada ima u malom prstu, bez velikih problema nosi film na svojim plećima. U tome veliku pomoć ima i od svjetskoj publici nepoznate, ali prilično raspoložene glumačke ekipe. Manekenka Tao Okamoto se vrlo dobro nosi sa nezahvalnom ulogom aristokratske “dame u nevolji”, a i egzotična Rila Fukushima je upečatljiva kao njena “pankerska” polusestra.

Na žalost, nakon dvije trećine, kada se mora približiti svom kraju, “Wolverine” gubi svoju originalnost i njegovi nedostaci postaju više nego očiti. To uključuje preveliki broj negativaca, neuvjerljivi lik superzlikovke Viper koji tumači ruska glumica Svetlana Hodčenkova, kao i “iznenadni” završni obrat koji je mogao predvidjeti svaki malo iskusniji gledatelj. Usprkos toga, ovaj atipični ljetni blockbuster ostavlja dobar dojam, ali i opravdanu bojazan da gledatelji s nastavkom neće biti iste sreće.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 7. kolovoza 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Jadnici (2012)

At the Movies ~ Les Misérables, 2012
(izvor: e r j k p r u n c z y k)
JADNICI
(LES MISÉRABLES)
uloge: Hugh Jackman, Anne Hathaway, Russell Crowe, Amanda Seyfried, Eddie Remayne
scenarij: William Nicholson, Alain Boublil, Claude-Michel  Schönberg, Herbert Kretzmer
režija: Tom Hooper
proizvodnja: Universal/Working Title, UK, 2012.
trajanje: 158 '

U vremena “mraka” su neki književni klasici u školskoj lektiri su kod tadašnjih vlastodržaca bili popularniji od drugih. To se svakako može reći za “Jadnike”, roman Victora Hugoa iz 1862. godine čiji je prikaz stradanja siromašne radničke klase u Francuskoj na početku pretprošlog stoljeća korišten kao ilustracija svih zala kapitalizma i licemjerja “buržoaske demokracije”. Povijest, koja često ima smisla za ironiju, se pobrinula da “Jadnici” u svom danas najpopularnijem obliku pred današnju hrvatsku publiku dođu zahvaljujući instituciji koja predstavlja oličenje najbeskrupuloznijeg kapitalizma – Hollywoodu. Da je ostalo samo na tekstu francuskog pisca, tamošnji producenti “Jadnike” ne bi taknuli “ni štapom na daljinski”. Srećom, godine 1980. je grupa francuskih autora roman pretvorila u konceptualni album, a potom i mjuzikl čija se engleska verzija u Londonu neprekidno prikazuje od 1985. godine. Postavši kazališna institucija, “Jadnici”, ili “Les Miz” kako ih od milja zovu u anglosaskom svijetu, su već godinama bili predmet špekulacija o filmskoj adaptaciji, i s obzirom na uspjeh “Chicaga”, neumitnom lovu na “Oscare”. Te su špekulacije danas postale stvarnost zahvaljujući projektu povjerenom pretprošle godine “Oscarom” nagrađenom Britancu Tomu Hooperu.

Film počinje impresivnom scenom stotina osuđenika među kojima se nalazi Jean Valjean (Jackman), koji upravo prima uvjetni otpust nakon devetnaest godina provedenih iza rešetaka zbog sitne krađe. Gladan, odbačen i ponižen, Valjean zbog plemenite geste jednog biskupa odluči promijeniti život i pod novim identitetom posvetiti život dobrim djelima; zbog toga godine 1823. umirućoj radnici Fantine (Hathaway) obećava kako će se brinuti o njenoj kćeri. Godine 1832. s njom živi u Parizu i postane upetljan u burne događaje kada se sada već odrasla Cosette (Seyfried) zaljubi u mladog revolucionara Mariusa (Redmayne), dok istovremeno Valjeana neumorno progoni policajac Javert (Crowe).

Prosječnom gledatelju će trebati malo vremena da se navikne na “Jadnike” zbog toga što se u njemu tekst gotovo nikad ne izgovara, nego samo pjeva, pa je, zapravo sličniji operi nego mjuziklu. Također će trebati privikavanja zbog Hopperove odluke da umjesto playbacka koristi žive snimke pjevanja, odnosno za pjesme koristi izvođače daleko poznatije po glumačkim nego vokalnim talentima. To ne mora uvijek biti loše, pogotovo u slučaju Hugha Jackmana koji je već izgradio reputaciju u kazališnim mjuziklima, a Anne Hathaway predstavlja izuzetno ugodno iznenađenje s obzirom na jednostavnu, ali efektnu izvedbu pjesme “I Dreamed a Dream”. S druge strane, za Russella Crowea je odmah jasno da je po tom pitanju u daleko nižoj ligi, iako će uši publike biti pošteđena strahota nalik na one koje je priredio Pierce Brosnan u filmu “Mamma Mia”.

Hooper se uglavnom uspješno pobrinuo da glazbu prate adekvatni vizualni sadržaji, odnosno da gledatelji vide gdje je otišlo 61 milijuna dolara budžeta. Neke od scena su zbilja dojmljive, iako se malo koja može usporediti s početnom. Hooper je tu bio ograničen Hugoovim predloškom, odnosno potrebom da prikazuje scene pariških ulica, barikada i kanalizacije već prikazanih u mali milijun ekranizacija “Jadnika”. Zbog toga se u velikoj mjeri oslanjao na krupne planove, ali i neka rješenja koja nisu najsretnija, poput komično-grotesknog prikaza bračnog para Thenardier koje tumače možda malo previše raspoloženi Sacha Baron Coen i Helena Bonham-Carter. Publici će možda najviše upasti u oči relevantnost filma, odnosno globalna kriza zbog koje se njen sve veći dio može identificirati s naslovom i simpatizirati likove mladića s crvenim zastavama koji oružjem na barikadama žele stvoriti jedan ljepši, bolji i pravedniji svijet. Iako takvi pokušaji u povijesti obično ne završe najsretnije, u slučaju “Jadnika” će dva i pol sata eskapističke zabave biti sasvim dovoljno.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 10. veljače 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)