Još dublje u kaljužu lažnog dvostranačja

Na 2o. obljetnicu uspostave prve višestranačkog Sabora Vuk Perišić se žali da trenutna stranačka slika u Hrvatskoj nema nikakvog smisla, odnosno ponavlja notornu činjenicu kako HDZ i SDP – koji isto kao i prije dvadeset godina dominiraju političkom scenom – nemaju nikakve veze s ljevicom i desnicom, odnosno sa nekakvom demokršćanskom ili socijaldemokratskom politikom kojom se vole dičiti. U svom tekstu, za razliku od većine komentatora koji se žale na takvo stanje stvari, pokušava dati nekakvu terapiju, a ona se odnosi na pomalo utopističku ideju da se HDZ i SDP raspuste, a da se od njih i od onoga što na hrvatskoj stranačkoj sceni, formira barem pet novih stranaka koje bi, svaka na svoj način trebala pokriti politički spektar – ekstremnu fašističku desnicu, konzervativnu desnicu, liberalni centar, socijaldemokratsku ljevicu, ekološku ljevicu i ekstremnu komunističku desnicu.

Međutim, takva utopistička ideja će biti više utopistička ako se prihvati prijedlog novog izbornog zakona iza koga stoji HSS, stranka za koju, nota bene, u Perišićevom novom stranačkom rasporedu nema mjesta. Ono na što će se svi uhvatiti u ovom prijedlogu, i zbog čega će mu dati palac gore, jest zamisao o smanjenju broja mjesta u Saboru i smanjenja broja zastupnika. Njih će ubuduće biti 131 umjesto 153, s time da će se Hrvatska podijeliti na 5 umjesto dosadašnjih 10 jedinica; u svakoj od njih će se birati 12 zastupnika, a 60 s državne liste.

Nije teško pretpostaviti da je ovakav zakon kreiran prije svega u nastojanju da se što je moguće više unište male stranke i “slobodni strijelci” koji uživaju podršku u regijama. Njima će dva puta veće izborne jedinice te zbog toga dva puta veći broj glasova potreban za proboj izbornog cenzusa učiniti nemogućim proboj u Sabor. U postojećim okolnostima bi na Sabor samostalno mogle računati jedino HDZ i SDP. To što na to ne bi mogla računati HSS i nije tako važno, jer je jasno kako će se ta stranka za godinu dana  “prištekati” HDZ-u.

SDP će iz svojih sebičnih razloga, a potaknut jeftinim demagoškim “spinom” iza ovog prijedloga, na njega pristati, a sve u nastojanju da cementira dvostranačje, odnosno da natjera glasače nezadovoljne HDZ-om da  na listićima zaokružuju bivšu Bandićevu stranku držeći začepljen nos. Ironija je u tome što taktičko glasanje zapravo predstavlja glavni razlog zbog koga se glasa za SDP. Želi li Milanovićeva stranka doći na vlast, a još više, želi li je održati, ovakav zakon bi joj odgovarao jedino ako bi uveo elemente većinskog izbornog sistema, odnosno biranja pojedinačnih zastupnika.

Da je, na primjer, u Hrvatskoj 2007. godine korišten isti onakav većinski sistem kakav postoji u Velikoj Britaniji, vrlo je vjerojatno da bi SDP ne samo dobio izbore, nego i komotnu većinu u Saboru, i to zato što su njegovi glasovi daleko ravnomjernije raspoređeni od HDZ-a. S druge strane, biranje saborskih zastupnika kao pojedinaca je nešto što vladajuća partitokracija, koja se u pravilu oslanja na bezlične dizače ruku, organski ne može smisliti. Perišić će na svoje veliko stranačko preslagivanje morati malo čekati.

Oglasi

Izbori svake godine? Nije loša ideja, ali…

Jučer je u Večernjem listu izašao tekst koji potpisuje Slavomir Ungarov, a koji se zalažu za reformu hrvatskog izbornog sistema, odnosno parlamentarne izbore svake godine. Prema tom prijedlogu, umjesto da se svake četvrte godine bira cjelokupni sastav Hrvatskog sabora, svake godine bi se birala po četvrtina.

Glavni argument u prilog tom prijedlogu jest teza prema kojoj vladajuća stranka nakon izborne pobjede u pravilu zaboravi na svoje birače, odnosno sjeti ih se tek pred nove izbore, kada to kompenzira neodgovornim populističkim rasipanjem. Izbori koji bi se održavali svake godine, odnosno stalni Damoklov mač nad glavom stranaka i zastupnika, bili bi jeftiniji od dosadašnje prakse.

Nije teško pretpostaviti kako će ovaj prijedlog biti dočekan na nož, odnosno kako će biti ismijana aritmetika temeljem koje se došlo do zaključka da se Hrvatskoj isplati svake godine na birališta. Takvi izbori bi, zaključit će mnogi, jednostavno bili preskupi za siromašnu Hrvatsku.

S druge strane, ako bi se prihvatio argument o skupoći – temeljem koga se u medijima već počeo pripremati teren za ukidanje neposrednog izbora predsjednika Republike – onda bi se trebali ukinuti svi izbori, a zajedno s njima i demokracija.

Ono što je u ovom prijedlogu najlošije jest njegova nerazrađenost. Da bi funkcionirao, potreban je sasvim drukčiji izborni sistem. Najjednostavnije rješenje bi bilo – poput SAD gdje se svake dvije godine bira trećina senatora – uvesti većinske izborne jedinice, odnosno podijeliti ih na način da se u unaprijed određenim svake godina bira njih četvrtina. To bi značilo smanjenje broja “običnih” zastupnika sa 140 na 120 ili povećanje na 160 (što daje cijeli broj djeljiv s 4). U oba slučaja bi se moralo nešto učiniti s zastupničkim mjestima dijaspore ili manjina – ukinuti ih, dati im čisto savjetodavnu ulogu ili zbog njih ponovno uvesti gornji dom Sabora.

Bez obzira na te nedostatke, u pitanju je dobra ideja koju će hrvatski politički establishment, shvativši kakva mu opasnost od njega prijeti, nastojati sasjeći u korijenu.

Plodovi neizglasanog Zakona o medicinski potpomgnutoj oplodnji

Kontroverzni prijedlog Zakona o umjetnoj oplodnji, koji su kritičari prozvali “srednjovjekovnim”, “talibanskim” i najrestriktivnijim u Evropi, neće proći u hrvatskom Saboru, barem ne u svom sadašnjem problematičnom obliku. Njegova je sudbina odlučena onog trenutka kada se bijes velikog javnosti usredotočio na HSS, ključnog partnera sadašnje koalicije koji je u ovom trenutku izuzetno ranjiv i suočen s brojnim unutarnjim problemima. Ministar turizma Damir Bajs, čiji položaj nije došao u pitanje ni zbog nedostatka iskustva ni zbog ranijeg koketiranjs s otavkom, presudio je prijedlogu Zakona zahvaljujući novinarima Večernjeg lista koji su otkrili kako je njegovo dijete rođeno uz pomoć umjetne oplodnje u trenutku kada njegova supruga nije bila vjenčana, odnosno kako ne bi imao sina da je kojim slučajem zakon koji sada podržava bio na snazi.

Bez obzira kako i zašto se to dogodilo, propast Zakona o umjetnoj oplodnji predstavlja težak udarac za vladu Jadranke Kosor. Sanader je uz daleko veće nezadovoljstvo javnosti i kolebljivost svojih partnera uspio gurati daleko važnije stvari kao što su neodržavanje referenduma o NATO-u, ukidanje  ZERP-a  zakon o nula promila, zabranu pušenja i neradne nedjelje. Kosor se spotakla već na samom početku i kompromitirala je ne samo svoj autoritet, nego i odnos sa Crkvom koja bi njenoj stranci vrlo dobro došla na sljedećim izborima.

S druge strane je zanimljivo kako je kampanja protiv ovog Zakona bila daleko žešća, ali i efikasnija nego u prethodnim slučajevima. To na prvi pogled začuđuje, jer je pitanje umjetne oplodnje, statistički gledano zanemarivo u usporedbi s brojnim drugim ekonomskim i društvenim problemima. S druge strane, bračni i vanbračni parovi koje umjetna oplodnja zanima se obično sastoje od ljudi u 30-im ili 40-im godinama, odnosno supružnika koji su oboje zaposleni te imali vremena steći financijski kapital, ali brojna prijateljstva i veze. U pitanju nisu siromašni ribari koji će stradati ukidanje ZERP-a ili radnici čije će “škverove” pojesti EU; iza pokreta za uništenje ovog Zakona su stajali daleko “potkoženiji” igrači iz srednje i više klase.

Liberalni, lijevi, odnosno “europski” dio hrvatske javnosti će sutrašnje povlačenje zloglasnog zakona dočekati kao veliku pobjedu. To će biti protumačeno kao težak udarac Jadranki Kosor, ali i ministru Milinoviću koji je na samom početku post-sanaderovske ere prikazan kao jedan od vođa HDZ-ove desnice.

Ono što je u svemu ovome daleko važnije jest što će se u javnosti stvoriti dojam o tome da je HDZ, zapravo, slabiji nego što se to itko usudio pretpostaviti. Odlazak “kormilara” za vladajuću stranku predstavlja daleko teži i bolniji udarac. Danas se, pak, čini da je vlada na klimavim nogama, da su prijevremeni izbori prilično izgledna opcija.

Još je važniji dojam da će HDZ-ova vlast, ako dođe do izbora, pasti “kao trula kruška”. I upravo takav dojam bi mogao biti najvažniji rezultat propasti ovog zakonskog prijedloga. Naime, cijela ova priča koincidira s velikim susretom vođa hrvatske ljevice u Kastvu gdje je Milanović konačno priznao kako su dva i dva ipak četiri, odnosno da će na sljedeće izbore SDP morati ići zajedno s HNS-om, IDS-om ili famoznim Trećim blokom.

Odnosno, barem je tako izgledalo do trenutka kada se činilo da su HSS-ovci, HSLS-ovci, manjine, umirovljenici i drugi sumnjivci  čvrsto uz HDZ. S izglednim izbornim porazom svojih glavnih suparnika, Zoran Milanović, kao i njegovi partneri, bi mogli opet doći do kobnog zaključka kako nikakvo koaliranje nije potrebno, odnosno opet pronaći put da iščupaju poraz iz onoga što se činilo sigurnom pobjedom.