uloge: Anthony Hopkins, Anton Yelchin, Hope Davis, Mika Boreem, Will Rothaar, David Morse, Timothy Reifsnyder, Celia Watson glazba: Mychael Danna scenarij: William Goldman (po motivima knjige Stephena Kinga) režija: Scott Hicks proizvodnja: Castle Rock/Warner Bros, SAD, 2001. distribucija: Intercom Issa trajanje: 101'
Fotograf Bobby Garfield (Morse) se nakon nekoliko desetljeća vraća u rodni grad kako bi prisustvovao pogrebu starog prijatelja i to putovanje mu budi uspomene na ljeto 1960. godine. 11-godišnji Bobby (Yelchin) je tada živio u idiličnom svijetu sa svojim najboljim prijateljem Sullyjem (Rothaar) i djevojčicom Carol Gerber (Boreem) koja će mu postati prva ljubav. No u domu Garfieldovih je malo toga idilično – Bobbyjeva samohrana majka Liz (Davis) očajnicki treba novac koji nije u stanju pribaviti plaćom tajnice, pa zato iznajmljuje sobu tajanstvenom došljaku Tedu Brautiganu (Hopkins). Ostarjelog Brautigana oči slabo služe te Bobbyja plaća kako bi mu čitao novine i s vremenom njih dvojica postaju dobri prijatelji. Brautigan od Bobbyja također traži još jednu uslugu – da pazi na tajanstvene strance koji bi ga mogli odvesti. Bobby polako shvaća da bi to moglo imati veze s Brautiganovom sposobnošću čitanja misli i predviđanja budućnosti. Ali, prije nego sto se misterij razriješi, Bobby će se morati suočiti s nekim neugodnim životnim istinama.
Za razliku od prethodnih par desetljeća, ime Stephena Kinga se danas sve manje vezuje uz horor-žanr. Razlog za to su filmaši kojima su u posljednje vrijeme inspiraciju pružile Kingove knjige u kojima je fantasy i horor elemenata bilo u neprimjetnim količinama ili ih nije bilo uopce (Iskupljenje u Shawshanku). Slična je stvar i s ovim filmom, temeljenim na zbirci pripovjedaka motive kojih je proslavljeni scenarist William Goldman komponirao u jedinstveni scenarij. Goldman, koji je s Kingom već imao iskustva prilikom snimanja filma Misery, također je iz originala izbacio fantasy i SF elemente te film učinio naizgled mnogo prozaičnijim, ali zato ništa manje zanimljivim. Razlog za to se prije svega može naći u darovitom australskom režiseru Scottu Hicksu (Sjaj, Zauvijek neprijatelji) koji se u Kingovom ambijentu malih gradova Nove Engleske očito snalazi kao riba u vodi. Hicks je također cijeli podzaplet vezan uz Brautiganov misterij stavio u drugi plan kako bi ispričao mnogo univerzalniju priču o kraju djetinjstva i načinu na koji nostalgija to razdoblje čini idiličnijim nego što je uistinu bilo.
Tome je podređen stil filma. Fotografija Piotra Soboticinskog (proslavljenog suradnika Kieszlowskog koji je umro prilikom snimanja) koristi snažni kontrast između hladnih tonova današnjice i toplih boja koje opisuju nostalgično ljeto 1960. godine. Glazba je također dobro korištena, uključujući soundtrack kojim dominiraju “Plattersi” i koji evocira nostalgiju za jednim boljim, ljepšim svijetom u kojemu nije bilo Vijetnama, Watergatea, droge, rasnih nereda, AIDS-a i drugih zala koje se obično vezuju uz baby boom generaciju. No, Hicks zna kako se ispod tog blještavila krije mnogo surovija stvarnost koju postupno razotkriva pokazujuci kako mračne tajne doma Garfieldovih tako i mračne četvrti naizgled idiličnog Bridgeporta.
Ipak, najveća vrijednost filma je u savršenom castingu. Anthony Hopkins, kada ga netko opskrbi imalo dobrim scenarijem, zna i od najbanalnije uloge napraviti remek-djelo. Ostarjeli Ted Brautigan izgleda svjetlosnim godinama daleko od Hannibala Lectera, ali je zato ova Hopkinsova uloga mozda čak i bolja od Hannibala Lectera (u Kad jaganjci utihnu mozda, u Hannibalu sigurno). Hopkinsu dobru podršku pruža i Hope Davis (Slijedeća postaja: Zemlja čudesa), iskusna kazališna glumica kojoj komplicirana i moralno ambivalentna uloga Bobbyjeve majke vrlo dobro leži. No, najveće je otkriće filma sjajni 11-godišnji Anton Yelchin, koji se bez imalo kompleksa nosi u društvu sa svojim starijim i mnogo poznatijim imenjakom.
Potonula srca je mogao biti još bolji film da Hicks nije potcijenio inteligenciju gledatelja i nastojao im dati kakvo-takvo (i prilično neuvjerljivo) objasnjenje Brautiganovog misterija. Film je mogao biti daleko bolji bez tih (naknadno snimljenih) scena, ali i ovako nesavršen predstavlja jednu od svjetlijih točaka kvalitetom ne bas dojmljive Kingove filmografije.
OCJENA: 7/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 12. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.