Biškupić ex machina

Poput konjice u starim vesternima ili božanstava u antičkom teatru, ministar kulture Božo Biškupić je odlukom da odbije potvrditi Duška Mucala za intendanta HNK Split ponovno uspostavio red u kaotičnom kozmosu i spasio da hram hrvatske kulture, a zajedno s njim i svi Hrvati koji se tom kulturom diče, doživu sudbinu goru od smrti…

…ili će barem takvi biti komentari u sljedećih nekoliko dana ili tjedana. U nepunih godinu dana otkako sjedi na položaju premijera, Jadranki Kosor će malo koji potez izazvati toliko oduševljenja u komentatorskim krugovima koliko odluka njenog ministra da se “bahati i primitivni splitski šerif” podsjeti “gdje mu je mjesto”. Popularnost Jadranke Kosor, koja je u posljednje vrijeme bila u slobodnom padu i čak dosizala dubine gdje tavori Zoran Milanović, mogla bi dobiti novu injekciju. A hrvatska javnost ili onaj segment hrvatskog kulturnog establishmenta koji se takvim voli predstavljati će nakratko povratiti iluziju o svojoj važnosti, dodatno potkrijepljenju nedavnim spašavanjem hrvatske demokracije koja košta 80 kn HRT-ove pretplate godišnje.

Dakako, u “velikoj shemi svih stvari” ovo što se danas dogodilo Mucalu nema nekakvu veliku važnost. Većini građana Splita – zbog čijeg interesa se, navodno, digla kuka i motika – je posve svejedno hoće ili neće Mucalo postati intendant HNK Split, kakav će biti program u toj instituciji ili hoće li ona uopće postojati. Ono što je možda važno, a što je Kerum natuknuo reagiravši na cijeli slučaj sa – kod njega dugo vremena ne baš vidjljivom političkom spremnošću – jest da je priča o “spašavanju hrvatske kulture” samo izlika za dobre stare politikantske igre u kojima civilizirani, prosvijećeni, srednjoevropski Zagreb i uz njega vezani kulturno-politički establishment još jednom dinaroidnim balkanskim divljacima s onu stranu “Kuljiševe linije” pokazuje čija riječ mora biti posljednja. Dakle, opet će se crtati dobre stare “tovarsko”-“purgerske” podjele koje je Josipovićeva predsjednička pobjeda nakratko učinila neaktualnim.

Ono što u ovom propagandnom igrokazu, pak, najviše pada u oči jest da je Biškupić ispunio ono što je hrvatski i splitski kulturni establishment od njega tražio, ali se sam nikada nije usudio učiniti. Ministar je svojim potpisom sebe učinio spasiteljem građana Splita od njih samih, odnosno dokazao kako je linija manjeg otpora – koja je Hrvatskoj donijela toliko zla – u nekim slučajevima opravdana. Nitko, pa čak ni oni koji su najzagriženije vjerovali da Splitu prijeti Mucalokalipsa, nisu razmišljali o alternativnim metodama njegovog spriječavanja – nisu se pisale peticije, nisu se organizirali referendumi, nije se prijetilo bojkotom predstava HNK ili Kerumovih trgovina. Ne, to “nije gospodski”, nije “in” i nije efikasno, a može donijeti i nepotrebne rizike.

Daleko je lakše čekati da neka viša vlast ili “viši sud” o kome pjevaju TBF-ovci za ugrožene kulturnjake, za ugrožene sindikaliste, za ugrožene HRT-ove komentatore, obavi prljavi posao. Bolje je čekati i nadati se da će neki dobri kralj iz Rima, Budimpešte, Beča, Beograda, Bruxellesa i Washingtona ispraviti nepravde nego sam krenuti protiv njih i pri tome riskirati nepotrebno prolijevanje znoja, a da o krvi i suzama i ne govorima. Ono što je dobri ministar Biškupić iz dalekog Zagreba uradio s Kerumom, to bi  dobri Barroso iz dalekog Bruxellesa trebao uraditi s korumpiranom hrvatskom politikom, ekonomijom i pravosuđem kojeg se ovdašnji stupovi društva ne usude dirati.

Ako se današnji događaj gleda iz takve perspektive, čak i onima koji su ga najtoplije priželjkivali će način eliminacije Mucala ostaviti gorak okus u ustima.

Muke po Mucalu

Zaboravite na globalnu recesiju, zaboravite na topljenje ledenjaka ili naftu koja suklja s dna Meksičkog zaljeva. Najveća kataklizma našeg doba se upravo događa u lijepom gradu Splitu kome prijeti zlo veće i čak i od onoga koje je donijelo avarsko razaranje Salone, epidemija kuge za kandijskog rata i savezničko bombardiranje 1944. godine. Sve te povijesne nesreće bi trebao minornim učiniti neoposiva strahota u obliku Duška Mucala čije imenovanje za intendata HNK Split predstavlja nezamislivo, neopisivo i neoprostivo skrnavljenje najsvetijeg hrama hrvatske, evropske i svjetske kulture…

…ili su to možda hrvatski mediji, po običaju, od banalne rutine napravili epsku krizu?

Ne ulazeći u meritum “pseudoafere”, teško se oteti dojmu da je u pitanju medijsko napuhivanje koje je motivirano jeftinom dnevnom politikom, intelektualnim snoberajem, a najviše bolnom spoznajom da s povišenjem temperatura nastupa “sezona kiselih krastavaca”.

Da netko stane na loptu i malo razmisli, ne bi se mogao sjetiti kada se posljednji put u hrvatskim medijima spominjao HNK Split i njegov intendant. A i oni koji imaju nekakvu blagu predodžbu o tome što je to, zapravo, HNK Split, vjerojatno su godinama – i to obično s pravom – smatrali da na ovoj planeti, odnosno njenom dijelu koji se zove “Split” ima vjerojatno daleko gorih problema čijem rješavanju bi dobro došao možda čak i djelić energije s kojom se hrvatska javnost “senzibilizirala” za “slučaj Mucalo”.

Da li je itko, na primjer, postavio pitanje koliko, zapravo, Splićana odlazi gledati predstave u HNK Split i koliko je ta institucija, zapravo, važna “u velikoj shemi stvari”? Ako je broj ljudi koji pohode splitski hram kulture malen, odnosno ako kultura prosječnog Splićanina prije “vuče” Ceci nego Ionescou, odnosno, da budemo precizniji, ako to predstavlja problem, teško je zamisliti da bi njegovo rješenje trebalo biti osoba A umjesto osobe B na čelu gradskog kazališta.

Ono što je još zanimljivije jest da gotovo nitko ne napada Mucala kao intendanta zbog nekog posebnog nedostatka talenta ili stručnih kvalifikacija, koliko zbog teze da je on “Kerumov čovjek”. Nikome, s druge strane, ne pada na pamet da je takvo kadrovsko rješenje sasvim u skladu s rezultatima neposrednih, slobodnih, višestranačkih i tajnih izbora te da je jednako legitimno, a možda čak i legitimnije od načina na koji HDZ i SDP upravo mijenjaju Ustav.

A još je manje onih koji smatraju da nikakvih problema sa “silovanjem, skrnavljenjem i estradizacijom kulture” ne bi bilo da se ta ista kultura jednostavno “otkači” od države te tako elegantno uklone mnogi problemi vezani uz birokraciju, korupciju i politikantski diletantizam koji krase postojeći sistem. Takvih ima malo, ali ih, srećom, ipak ima.