RETRO-RECENZIJA: Planet majmuna (Planet of the Apes, 2001)

uloge: Mark Wahlberg, Tim Roth, Helena Bonham Carter, Michael Clarke
Duncan, Paul Giamatti, Estella Warren, Cary-Hiroyuki Tagawa, David
Warner, Erick Avari, Kris Kristofersson, Lisa Marie, Charlton Heston,
Linda Harrison
scenografija: Rick Heinrichs
kostimografija: Colleen Attwood
fotografija: Philippe Rousselot
montaza: Chris Lebenzon
glazba: Danny Elfmann
scenarij: William Broyles Jr., Lawrence Konner & Mark Rosenthal
režija: Tim Burton
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2001.
distribucija: Continental
trajanje: 119'

U današnje vrijeme, kada bezidejnom Hollywoodu ništa nije sveto, gotovo da nema nijednog značajnijeg filma s kraja 60-tih i početka 70-tih koji nije doživio moderni remake. Nakon cijelog niza velikih filmova čije su reputacije zauvijek upropaštene inferiornim modernim verzijama, red je došao i na Planet majmuna, SF-klasik iz 1968. godine. Iako ne među najboljim primjercima žanra, ta priča o društvu u kojemu su ljudi prestali biti dominatna vrsta se zbog svog revolucionarnog odbacivanja antropocentrizma dan-danas smatra jednim od najznačajnijih SF-filmova ikada snimljenih. No, u svoje vrijeme je taj film bio i prilično popularan, te je doživio četiri (uglavnom loša) nastavka, crtić i TV-seriju (prikazanu sredinom 80-tih na tadašnjem JRT-u). Posljednjih pet-šest godina se dosta govorilo o modernom remakeu, a među imenima zainteresiranim za taj projekt su se spominjali James Cameron, Arnold Schwarzenegger, Oliver Stone i Chris Columbus. Na kraju je 100 milijuna US$ “težak” film povjeren Timu Burtonu, koji je zbog svoje gotske reputacije mnogima izgledao kao čudan izbor za režisera futurističkog spektakla. No, svejedno se od filma ovog ljeta mnogo očekivalo, ali su prema filmu neraspoloženi kritičari i prema “filmovima-događajima” još nerasploženija publika Planet majmuna učinili popriličnim razočaranjem.

Radnja filma započinje godine 2029. na svemirskoj stanici u dubokom svemiru gdje američka vojska za najrizičnije istraživčcke misije koristi čimpanze i druge majmune kojima je genetskim inženjeringom povećana inteligencija. Kada kapsulu jednog od njegovih ljubimaca “popapa” prostorno-vremenska oluja, kapetan Leo Davidson (Wahlberg) kreće za njim u misiju spašavanja. No, ista pojava proguta i njegovu kapsulu te hrabri astronaut završava na nepoznatom planetu kojim gospodare inteligentni majmuni. Da stvar bude zanimljivija, na planetu postoje i homo sapiensi koje majmuni tretiraju kao inferiornu vrsta i koriste kao ropsku radnu snagu. Leo postaje plijenom lovaca na ljudsko roblje, ali ima sreću da bude prodan majmunici Ari (Carter), kćeri utjecajnog senatora – idealistkinji koja se bori za prava ljudi. Uz njenu pomoć Leo će skupinu odbjeglih ljudi-robova, medju kojima se nalazi i lijepa Daena (Warren) odvesti do olupine svog svemirskog broda. U međuvremenu je za njima poslana vojska majmuna koju predvodi beskrupulozni i čovjekomrzacki general Thade (Roth). Leo i njegova družina im nastoje pobjeći te stići u “Zabranjenu zonu” gdje ih čeka šokantno otkriće p podrijetlu majmunskog svijeta.

Tim Burton se prilikom stvaranja novog Planeta majmuna suočio s dva ozbiljna problema – prvo, morao je istovremeno biti vjeran kultnom originalu i ponuditi nešto novo; istovremeno se morao suočiti s činjenicom da cijela premisa filma u današnje doba jednostavno nema onakvu snagu kakvu je imala u Hladnim ratom i društvenim previranjem opterećenim 60- tim godinama. Burton je prvi dio posla relativno pristojno obavio – scenarij Broylesa, Konnera i Rosenthala ne samo što je potpuno različit od verzije legendarnog Roda Serlinga iz 1968. godine od koje samo tu i tamo posuđuje pokoju repliku (što uključuje i Charltona Hestona koji ponavlja završne riječi iz originalnog filma u sasvim novoj situaciji), nego je u mnogo čemu bolji pa i uvjerljiviji. S druge strane, taj scenarij se gotovo uopće ne trudi bakćati s nekakvim socijalnim ili etičkim pitanjima, nego se sve svodi na jednodimenzionalnu i prilično predvidljivu SF-slikovnicu s jasno određenom i “politički nekorektnom” raspodjelom uloga između dobrih i loših momaka, gdje, za razliku od originala, među potonje ne spada nijedan homo sapiens. No, Burtona to previše ne zanima koliko prilika da jos jednom iskaze svoj talent za stvaranje neobičnih svjetova. Majmunski svijet je prilično uvjerljivo dočaran zahvaljujući izvrsnim specijalnim efektima, sjajnoj kostimografiji Colleen Attwood, scenografiji Ricka Heinrichsa kao i uistinu dojmljivoj masci Ricka Bakera. Glumci se, s druge strane, nisu baš pretjerano iskazali – iako Tim Roth pod majmunskom maskom briljira kao negativac, slično kao sto Helena Bonham Carter pod sličnom maskom izgleda humanije nego u većini svojih filmova, ostatak ekipe se baš previše ne trudi. To je pogotovo slučaj s Wahlbergom cčju bi ulogu mogao odglumiti i netko kalibra Jean-Claude Van Dammea a za Estellu Warren je više nego očito da joj je jedina svrha da pred kamerama paradira u što oskudnijoj odjeći. No, sve to bi se još kako-tako i moglo oprostiti Burtonu da kojim slučajem nije podlegao iskušenju da pokuša nadmašiti original sa još šokantnijom završnicom. Taj je pokušaj bio već unaprijed osuđen na propast, i jedini efekt tog neuvjerljivog i nelogičnog finala bile su legije SF-fanova koje su bacale drvlje i kamenje na film. Na kraju je dojam uistinu ozbiljno pokvaren, ali Burtonova režija je ipak dovoljno kvalitetna da se novi Planet majmuna kao cjelina može preporučiti i onim gledateljima koji ne osjećaju sentimentalnu privrženost prema kult-originalu.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 14. studenog 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RECENZIJA: Jadnici (2012)

At the Movies ~ Les Misérables, 2012
(izvor: e r j k p r u n c z y k)
JADNICI
(LES MISÉRABLES)
uloge: Hugh Jackman, Anne Hathaway, Russell Crowe, Amanda Seyfried, Eddie Remayne
scenarij: William Nicholson, Alain Boublil, Claude-Michel  Schönberg, Herbert Kretzmer
režija: Tom Hooper
proizvodnja: Universal/Working Title, UK, 2012.
trajanje: 158 '

U vremena “mraka” su neki književni klasici u školskoj lektiri su kod tadašnjih vlastodržaca bili popularniji od drugih. To se svakako može reći za “Jadnike”, roman Victora Hugoa iz 1862. godine čiji je prikaz stradanja siromašne radničke klase u Francuskoj na početku pretprošlog stoljeća korišten kao ilustracija svih zala kapitalizma i licemjerja “buržoaske demokracije”. Povijest, koja često ima smisla za ironiju, se pobrinula da “Jadnici” u svom danas najpopularnijem obliku pred današnju hrvatsku publiku dođu zahvaljujući instituciji koja predstavlja oličenje najbeskrupuloznijeg kapitalizma – Hollywoodu. Da je ostalo samo na tekstu francuskog pisca, tamošnji producenti “Jadnike” ne bi taknuli “ni štapom na daljinski”. Srećom, godine 1980. je grupa francuskih autora roman pretvorila u konceptualni album, a potom i mjuzikl čija se engleska verzija u Londonu neprekidno prikazuje od 1985. godine. Postavši kazališna institucija, “Jadnici”, ili “Les Miz” kako ih od milja zovu u anglosaskom svijetu, su već godinama bili predmet špekulacija o filmskoj adaptaciji, i s obzirom na uspjeh “Chicaga”, neumitnom lovu na “Oscare”. Te su špekulacije danas postale stvarnost zahvaljujući projektu povjerenom pretprošle godine “Oscarom” nagrađenom Britancu Tomu Hooperu.

Film počinje impresivnom scenom stotina osuđenika među kojima se nalazi Jean Valjean (Jackman), koji upravo prima uvjetni otpust nakon devetnaest godina provedenih iza rešetaka zbog sitne krađe. Gladan, odbačen i ponižen, Valjean zbog plemenite geste jednog biskupa odluči promijeniti život i pod novim identitetom posvetiti život dobrim djelima; zbog toga godine 1823. umirućoj radnici Fantine (Hathaway) obećava kako će se brinuti o njenoj kćeri. Godine 1832. s njom živi u Parizu i postane upetljan u burne događaje kada se sada već odrasla Cosette (Seyfried) zaljubi u mladog revolucionara Mariusa (Redmayne), dok istovremeno Valjeana neumorno progoni policajac Javert (Crowe).

Prosječnom gledatelju će trebati malo vremena da se navikne na “Jadnike” zbog toga što se u njemu tekst gotovo nikad ne izgovara, nego samo pjeva, pa je, zapravo sličniji operi nego mjuziklu. Također će trebati privikavanja zbog Hopperove odluke da umjesto playbacka koristi žive snimke pjevanja, odnosno za pjesme koristi izvođače daleko poznatije po glumačkim nego vokalnim talentima. To ne mora uvijek biti loše, pogotovo u slučaju Hugha Jackmana koji je već izgradio reputaciju u kazališnim mjuziklima, a Anne Hathaway predstavlja izuzetno ugodno iznenađenje s obzirom na jednostavnu, ali efektnu izvedbu pjesme “I Dreamed a Dream”. S druge strane, za Russella Crowea je odmah jasno da je po tom pitanju u daleko nižoj ligi, iako će uši publike biti pošteđena strahota nalik na one koje je priredio Pierce Brosnan u filmu “Mamma Mia”.

Hooper se uglavnom uspješno pobrinuo da glazbu prate adekvatni vizualni sadržaji, odnosno da gledatelji vide gdje je otišlo 61 milijuna dolara budžeta. Neke od scena su zbilja dojmljive, iako se malo koja može usporediti s početnom. Hooper je tu bio ograničen Hugoovim predloškom, odnosno potrebom da prikazuje scene pariških ulica, barikada i kanalizacije već prikazanih u mali milijun ekranizacija “Jadnika”. Zbog toga se u velikoj mjeri oslanjao na krupne planove, ali i neka rješenja koja nisu najsretnija, poput komično-grotesknog prikaza bračnog para Thenardier koje tumače možda malo previše raspoloženi Sacha Baron Coen i Helena Bonham-Carter. Publici će možda najviše upasti u oči relevantnost filma, odnosno globalna kriza zbog koje se njen sve veći dio može identificirati s naslovom i simpatizirati likove mladića s crvenim zastavama koji oružjem na barikadama žele stvoriti jedan ljepši, bolji i pravedniji svijet. Iako takvi pokušaji u povijesti obično ne završe najsretnije, u slučaju “Jadnika” će dva i pol sata eskapističke zabave biti sasvim dovoljno.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 10. veljače 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)