RECENZIJA: Tulipanska groznica (Tulip Fever, 2017)

TULIPANSKA GROZNICA
 (TULIP FEVER)
 uloge: Dane DeHaan, Alicia Vikander, Christoph Waltz, Jack O'Connell, Holiday Grainger, Judi Dench, Zach Galifiakanis, Matthew Morrison, Cara Delevingne, Tom Hollander
 scenarij: Tom Stoppard
 režija: Justin Chadwick
 proizvodnja: Open Road Films, SAD, 2017.
 trajanje: 107 min.

Upravo ovih dana kriptovalute doživljavaju dosad najspektakularniji pad vrijednosti, a što je, bez svake sumnje, prilika da skeptični mainstream ekonomisti još jednom taj fenomen proglase “mjehurom”. Onima, koji, pak, još uvijek ne znaju značenje riječi “mjehur” u ekonomskom kontekstu će mainstream mediji ponuditi detaljna objašnjenja, odnosno opisivati kako je riječ o nekoj banalnoj i bizarnoj robi koja zbog burzovnih špekulacija i masovne pohlepe dobije astronomsku cijenu i ima stalni rast vrijednosti prije nego što se zdrav razum i ekonomski zakoni gravitacije pobrinu za još strmoglaviji i spektakularniji pad, koji će bez ičega ostaviti mase koje su u njega bile ulagale nadajući se kruhu bez motike. Jedan od najstarijih i najpoznatijih fenomena te vrste je tzv. tulipanska groznica u Nizozemskoj u prvoj polovici 17. stoljeća, koja je poslužila kao podloga zapletu filma Tulipanska groznica koji se, stjecajem okolnosti, upravo ovih dana prikazuje u našim kino-dvoranama.

Film se temelji na romanu engleske književnice Deborah Moggach, koji je u scenario adaptirao ugledni Tom Stoppard. Radnja se događa u doba kada Nizozemska Republika, nakon što je ostvarila nezavisnost u dugogodišnjem ratu protiv Španjolske, uživa status najprosvijećenije i najliberalnije europske države, a kojoj je razvoj trgovine i kapitalizma donio i dotle nezapamćeno bogatstvo, koje se, između ostalog, odražava i kroz dotada rijetke i egzotične tulipane kao novi statusni simbol. Bogatog trgovca Cornelisa Sandvoorta (Waltz), međutim, muče neke druge brige, jer je stekao izuzetno bogatstvo koje zbog smrti supruge i djeteta, međutim, nema kome ostaviti. U tu je svrhu sebi iz sirotišta dobavio mladu i lijepu Sophiju (Vikander) i od nje učinio novu suprugu. Ona mu, usprkos izuzetnih napora koje Cornelis u nju ulaže, nikako ne može roditi nasljednika, a dodatne probleme će izazvati i to što se do ušiju zaljubila u Jana van Loosa (DeHaan), mladog, ali siromašnog slikara koga je Cornelis bio unajmio da im naslika obiteljski portret. U međuvremenu, njena sluškinja Maria (Grainger) ima daleko ozbiljnije probleme, jer joj je momak Willem (Jack O’Connell) nestao ostavivši je trudnom. I dok se Jan, uvjeren da od slikarstva nema kruha, pokušava naglo obogatiti kroz trgovinu tulipanima, dotle dvije žene u domu Sandvoortovih dolaze na domišljatu ideju da pomognu jedna drugoj.

Iako naslov sugerira povijesni ep koji bi publici trebao prikazati fascinantni događaj od iz relativno daleke prošlosti, koji je, s druge strane, prilično aktualan za moderni svijet, Tulipanska groznica je film koji se gotovo uopće ne bavi ekonomijom i kome se cijela priča o tulipanima svodi na nadmetanje hrpe naivnih gubitnika u krčmama koje glume burze. Scenarij daleko više pažnje obraća na melodramu, odnosno ljubavni trokut koje tvore supružnici Sandvoort i mladi umjetnik, a koji je, pogotovo u drugom dijelu, začinjen na trenutke simpatičnom, ali u suštini ne baš originalnom ili posebno efektnom farsom. Cijela priča o tulipanima, brzom bogaćenju i burzovnim kataklizmama je tu tek nekakav izgovor za jednu rutinsku kostimiranu melodramu nalik na Dvije sestre za kralja koje je režiser Justin Chadwick ištancao 2008. godine. Još bolji primjer što je “pjesnik” stvarno htio reći daje i zloglasni Zaljubljeni Shakespeare, slična kombinacija melodrame i farse kojom se Harvey Weinstein prije nepuna dva desetljeća nametnuo kao profesionalni hvatač nezasluženih “Oscara” i u kojoj je priču o Shakespeareu više nadahnuo izvrsni glumački rad nego banalni scenarij.

U ovom potonjem, međutim, Tulipanska groznica debelo zaostaje za weinsteinovskim standardima. Uvijek pouzdani Christoph Waltz se prilično dobro zabavlja i od lika koji bi po nepisanim hollywoodskim kanonima bio negativac čini simpatičnog džentlmena. Alicia Vikander se, pak, ovdje također trudi, ali zbog banalnog scenarija prečesto tone u preglumljivanje te će gledateljima, barem onima koji na to vole obraćati pažnju, prije ostati u sjećanju zbog par scena u kojima se pojavljuje gola. Ali, svakako je najveće razočarenje Dane DeHaan, koji sve više sliči Leonardu diCapriju u mladim danima i koji kao da pokušava ponoviti njegovu najpoznatiju ulogu iz Titanica. Što i ne bio toliki problem da kojim slučajem u filmu postoje spektakularni specijalni efekti ili, što je još važnije, nekakva “kemija” nalik na onu koju je diCaprio imao s Kate Winslet. Toga ovdje, međutim, nema, i ostalo je tek rutinersko otaljavanje priče do predvidljivog hepi enda, u kojoj se čak i najveća burzovna kataklizma u dotadašnjoj povijesti svodi na šačicu utučenih likova u krčmi, a naracija tvrdi da je vlada, kao u nekim sličnim prigodama četiri stoljeća kasnije, previše razigrane kapitaliste dovela u red. Oni koji danas gledaju naslovnice o pucanju “mjehura” će reći da se iz tog događaja malo naučilo. Oni koji pogledaju ovaj film bi rekli da su njegovi autori naučili još manje.

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Umjetnik (2011)

 

Jean Dujarin avec son Oscar pour le film "...
(izvor: Arash Derambarsh)
UMJETNIK
(THE ARTIST)
uloge: Jean Dujardin, Berenice Bejo, James Cromwell, John Goodman, Penelope Ann Miller
scenarij: Michel Hazanavicius
režija: Michel Hazanavicius
proizvodnja: La Petite Reine, Francuska 2011.
trajanje:  100 '

Kao što ljeti blockbusterima nastoji izmusti novac od publike s najnižim kriterijima, ukusom i intelektualnim sposobnostima, tako se Hollywood u zimskoj sezoni nagrada za to nastoji iskupiti larpurlartističkim snoberajem i dijeljenjem priznanja filmovima samo zato što su “drukčiji”. Zlobnici bi i pobjednika ovogodišnje “oskarovske” utrke – francuski film Umjetnik – mogli okarakterizirati kao manifestaciju sličnog fenomena. Oni još zlobniji bi to što se film bavi samim Hollywoodom, odnosno njegovim “zlatnim dobom” 1920-ih i 1930-ih, protumačili kao nostalgiju uzrokovanu nesposobnošću prilagodbe suvremenom digitalnom dobu, odnosno gerontokratskim karakterom losanđeleske Akademije, koja se po starosti članova može usporediti s CK KP Sovjetskog Saveza prije Gorbačova.

 

Negativnim reakcijama na “oskarovski” spektakl je kumovala predvidljivost ishoda utrke za zlatnim kipićima. Čim se na kanskom festivalu Umjetnika dohvatio Harvey Weinstein, priča je bila završena; mjesecima unaprijed se znalo da će njegov lobističko-propagandni stroj neumoljivo satirati svu konkurenciju te tako donijeti drugi “Oscar” zaredom nakon Kraljevog govora. O tome da li je “Oscar” za Umjetnika nezaslužen se može raspravljati, ali se isto tako mora priznati da novi trijumf producenta zbog koga Hollywood danas zovu “Harveywoodom” izgleda drukčije od prethodnog.

 

Najveće zasluge za to treba pripisati autoru Michelu Hazanaviciusu koji holivudsku nostalgiju nije iskoristio samo kao temu, nego kao i koncept. Priča o zvijezdi nijemih filmova Georgeu Valentinu (Dujardin) izgleda upravo onako kao što bi izgledao holivudski film napravljen 1920-ih; dakle film koji je crno-bijeli, u formatu slike 4:3 i, što je najvažnije, bez izgovorenog dijaloga. Hazanavicius se pobrinuo da se hommage zlatnom dobu nijemog Hollywooda iskaže ne samo u tehničkom, nego i u sadržajnom smislu. Ton filma je gotovo bezobrazno sentimentalan, a priča potpuno uprošćena u svojoj melodramatičnosti.

 

Hazanaviciusu odlazak u filmsku prošlost, zapravo, i nije predstavljao takav problem, s obzirom da su njegova dva prethodna ostvarenja – filmovi o tajnom agentu OSS 117 – bili izuzetno uspješne parodije špijunskih filmova, odnosno klasičnih bondijada iz 1960-ih. Dujardin, koji je u njima bio “skidao” Conneryja, se u slučaju Umjetnika pokazao kao savršen izbor; ne samo što je uspješno utjelovio lik temeljen na Rudolphu Valentinu, Douglasu Fairbanksu i drugim nijemim velikanima, nego mu je pružio efikasnu kombinaciju humora, šarma i patetike. Slično se može reći i za Hazanaviciusovu suprugu Bérénice Bejo koja tumači Valentinovu mladu, šarmantnu i zvučnom filmu bolje prilagođenu kolegicu Peppy Miller. Dujardin i Bejo, koji su već bili surađivali pod Hazanaviciusovom palicom, djeluju kao sjajan par. Možda čak i previše sjajan, s obzirom da su zasjenili svoje američke kolege čije će se epizodne uloge bolje pamtiti po šminki nego likovima koje su tumačili.

 

Koncept Umjetnika je sjajno osmišljen te vrlo dobro realiziran, iako ne savršeno. U nekim se dijelovima film doima prerazvučen, a uz izvrsnu originalnu glazbu Ludovia Bourcea nije bilo potrebe za korištenjem teme Bernarda Herrmanna iz 1950-ih koju će filmofili – upravo ona publika kojoj je ovaj film namijenjen – bez problema prepoznati kao anakrono strano tijelo. Ti sitni nedostaci su, međutim, mala cijena za užitak u filmu koji predstavlja najboljeg “oskarovskog” pobjednika nakon dugog vremena i primjer holivudske “stare škole” u najpozitivnijem smislu riječi.

 

OCJENA: 8/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 6. ožujka 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)