Istopljena pahulja

Lako je biti general poslije bitke, ali je to još lakše ako je bitka izgubljena bez ispaljenog metka. Takvom se dojmu teško oteti nakon što je Hamed Bangoura objavio kako odustaje od svog razvikanog projekta Pahulja. Iako, s obzirom na tradicionalnu hrvatsku sklonost “netalasanju” i kretanju “linijom manjeg otpora”, sudbina ove najnovije revolucije previše iznenađuje, od sličnih neslavnih projekata u bližoj i daljoj prošlosti se razlikuje prije svega zbog toga što je do njenog kraja došlo prilično brzo. A još više po tome  što je njen pokretač, za razliku od brojnih sličnih samozvanih mesija i hrvatskih usrećitelja, zaključio kako takav projekt premašuje njegove fizičk e, intelektualne i druge sposobnosti, te je bio dovoljno pošten da takav zaključak podijeli s ostatkom javnosti.

Može se očekivati da će ta ista javnost na vijest o Bangourinoj kapitulaciji reagirati s mnogo manje emocija nego na vijest o početku njegovog zlosretnog pohoda. I oni koji su s njome bili oduševljeni, i oni koji su s njome plašili malu djecu – u oba slučaja neopravdano – će, kao i mnogo puta dosad, jednostavno slegnuti ramenima i pronaći milijun razloga zbog kojih stvari u Hrvatskoj ostaju iste kako što su uvijek bile, odnosno da njeni građani i dalje žive u najboljem od svih mogućih svjetova.

Razlog za fijasko Pahulje, međutim, valja manje tražiti u objektivnim okolnostima, koliko u tome da njen tvorac nije najbolje osmislio niti javnosti najbolje predstavio svoju inicijativu. Već samo ime je bilo pogrešno odabrano. Pahulja možda pokreće lavinu, ali većini stanovnika Hrvatske – odnosno svima onima koji će ove zime skijanje moći gledati jedino na televizijskim aparatima – ti pojmovi previše ne znače. Sam pojam pahulja će ih podsvjesno podsjetiti na topljenje, odnosno na nešto nestalno; one koji malo bolje barataju engleskim jezikom će podsjetiti na frazu “snowball in hell” kojom se opisuju šanse koje je imao taj projekt.

Još više je u oči mogla upasti zavodljiva jednostavnost cijele ideje – lustracija dosadašnjeg političkog establishmenta. Ne samo što bi se njoj taj isti establishment, koji iza sebe, dakako, ima i represivni i propagandni aparat, pronašao razne elegantne i manje elegantne načine da je eliminira, nego bi, da se kojim slučajem i formalno ostvari, pronašao još lakše načine da je zaobiđe. Ako bi se, na primjer, sadašnjim strankama zabranio rad, one bi vrlo jednostavno osnovale nove pod starim imenom; zabrana rada njihovih čelnika bi se još lakše izigrala kandidiranjem rodbine, prijatelja, ljubavnika i zahvalnih “uhljeba” koji bi, barem neko vrijeme, štetočinsku aktivnost nastavili u njihovo ime.

Bangoura je imao dodatnu nesreću da sa svojom idejom o radikalnom uklanjanju hrvatske političke paradigme dođe u referendumsko vrijeme, kada su ideološke i druge podjele koje tu paradigmu hrane došle do svog vrhunca. Svatko tko bi se pred “sudbonosni” 1. prosinac odbio eksplicitno opredijeliti za jednu od dviju “kristalno jasnih” opcija je mogao računati na status izdajnika ili, u najboljem slučaju, “korisnog idiota” koji pomaže suprotnoj strani. Moglo bi se pretpostaviti da je upravo to motiviralo hrvatske intelektualce i javne ličnosti da Bangouri uskrate podršku daleko ispod razine koju je on mogao očekivati; i da je to, više od svega ostalog, Bangouru uvjerilo da se ostavi “ćorava posla”.

I, tako se stvari, bez obzira na to koliko se sadašnja ekonomska kriza produbljuje, ponovno vraćaju na “normalu”, istu onu koju bi konstantnom trebale učiniti i predložene ustavne promjene (koje, između ostalog, zatvaraju svaku mogućnost referenduma koji bi ugrozio postojeći  izborni sustav ili u pitanje doveo tople briselske sinekure u EU i NATO-u). Bangoura u povijest ulazi kao još jedan naivni i nesposobni idealist koji je precijenio vlastitu moć da zamuti hrvatsku političku “močvaru”.

Što, dakako, ne znači da nema “igrača” koji su to u stanju. Samo što oni, poput Željke Markić koju Bangoura, slučajno ili namjerno, spominje u svom oproštajnom pismu, za takve aktivnosti obično ulažu daleko više truda i strpljenja od najgorljivijih Facebook revolucionara.

Lustracija 2.0 ili novi početak

Trendu Facebook postova koji dolaze na naslovnice portala umjesto prijelomnih vijesti i/li ozbiljnih kolumni se pridružio i Hamed Bangoura, čiji se tekst našao na index.hr. Njegov tekst se od sličnih razlikuje po jednom sitnom, ali vrlo bitnom detalju. Dok većina Facebook i drugih komentatora samo ukazuje na probleme koji desetljećima muče hrvatsko društvo, Bangoura se potrudio ponuditi rješenje. I to ne bilo kakvo, nego jedno koje je istovremeno radikalno, jednostavno, ali i, bez svake sumnje popularno među najširim slojevima hrvatskog stanovništva. I, ono što je u svemu tome najvažnije, “sjela” je na plodno tlo, s obzirom da je uspjeh pokretanja najnovijeg ustavnog referenduma svima onima koji sanjaju o radikalnim rješenjima, uključujući Bangouru i njegovu armiju Facebook sljedbenika, u ruke dao izuzetno efikasan i moćan alat. Neki bi rekli, da je slično kao u slučaju LGBT prava i ćirilice, u pitanju opasna igračka s kojom se ne bi trebala igrati djeca; trebat će, doduše, vremena da se takva upozorenja od strane hrvatskog političkog establishmenta još isprofiliraju. Bangouru se, zasad, ne shvaća previše ozbiljno, iako se kroz ironiju u ovom komentaru  može prepoznati mnogo ozbiljnije upozorenje.

Bangourina inicijativa, zapravo, nije naročito nova ni originalna. Predstavlja samo varijaciju ideje o lustraciji o kojoj se od 1989. godine mnogo pričalo i koja je malo primijenjivana u postkomunističkim zemljama, a gotovo uopće nije u Hrvatskoj. Bangourina Lustracija 2.0 bi samo primjenu njenog osnovnog načela – imkompatibilnost pojedinaca i organizacija koji su svoju karijeru, bogatstvo i politički utjecaj izgradili u bivšem “problematičnom” sustavu sa novim demokratskim poretkom – pomakla nepunih četvrt stoljeća unaprijed. Isto onako kao što je komunistička, totalitarna i represivna prošlost diskvalificirala ili trebala diskvalificirati pojedine ljude i stranke od sudjelovanja u novoj političkoj igri, isto tako bi novu Hrvatsku trebalo lišiti onih koji su tokom postkomunističke tranzicije Hrvatsku upropastili svojom korupcijom i nesposobnošću.

Iako ideja na prvi pogled izgleda revolucionarno, takva dramatična “preslagivanja” političke scene nisu bez presedana u suvremenim demokracijama, pa čak ni ne moraju sadržavati mase na ulicama ili juriše na Bastilju. U Italiji je tako svojevrsna mini-lustracija provedena 1990-ih kada su korupcijski skandali sa scene preko noći “zbrisali” Demokršćansku i Socijalističku stranku, a što je bilo dovoljno da se ono što slijedi nazove Drugom republikom. U gotovo svim postkomunističkim zemljama Evrope danas vodeće stranke nisu one koje su dominirale na samom početku ili prvim godinama demokracije.

Ono što Bangourinu ideju razlikuje od svih tih procesa jest to da ona pretpostavlja da do njih u Hrvatskoj ne može doći prirodnim, odnosno institucionalnim putem. HDZ i SDP već 23 godine drže monopol na vlast, koji se doima jednako čvrst i neprobojan kao i onaj koji je do 1990. godine držala SKH/SKJ. Svaki pokušaj da se Hrvatskoj nametne neka treća opcija je unaprijed otpisan kao ljevičarski i/li desničarski ekstremizam ili “neodgovorni” populizam. Najveći problem svim zagovornicima treće opcije je, međutim, taj da “tiha većina” koja traži nešto drugo svoje frustracije zadovoljava gunđanjem na Facebooku, dok HDZ i SDP mogu slobodno računati na manjinu koju će potkpiti uhljebljivanjem u sve mastodontskijoj upravi, odnosno zavoditi guranjem priča o ćirilici i istospolnim brakovima. Dok god te dvije stranke zajedno mogu dobiti više od 50 % glasova, ozbiljnije razmrdavanje hrvatske stranačke scene, a zajedno s njima i ozbiljnije ekonomske i političke reforme, ne dolaze u obzir.

Stoga je potrebno učiniti nešto što bi okorjelog hrvatskog desničara natjerala da glasa za nešto drugo od stranke čiji je vođa poslao Gotovinu u Haag,  isto kao okorjeli hrvatski ljevičar mora pronaći razlog da zaokruži nešto drugo od “liberalne stranke centra” koja smanjuje radnička prava i privatizira državnu imovinu radikalnije od Margaret Thatcher. I jedan i drugi, dakako, će se za sadašnje opcije opredijeliti manje zbog toga što osjeća neku posebnu ljubav prema Karamarkovoj ili Milanovićevoj družini, a više zbog toga što ga godinama i desetljećima plaše da će oni drugi Hrvatskoj – kroz obnovu NDH ili Jugoslavije – prirediti sudbinu goru od smrti. Istovremena zabrana rada HDZ i SDP bi razbila taj začarani krug i natjerala neka nova, nešto pragmatičnija “preslagivanja” koja na svoj način funkcioniraju na lokalnim i regionalnim razinama i gdje, što je posebno bitno, daleko bolje prolaze nezavisne liste i “treće opcije”.

Iako se Bangourina ideja na prvi pogled izgleda privlačnom, ona je, na žalost, tek jedan primjer hrvatske sklonosti liniji manjeg otpora. Ako je cilj razbiti začarani krug koji čine HDZ i SDP, on se na pravilni način mora postići tek težim, odnosno prirodnim ili institucionalnim putem. Presijecanje Gordijskog čvora kroz zabrane, čak i ako i iza njih stoji referendumska većina građana, je presedan koji bi u budućnosti mogao imati  neočekivane i, vrlo vjerojatno, neugodne posljedice. Prije svega, svaki budući hrvatski vlastodržac bi ga mogao koristiti tako da pojedine političke opcije, stranke i pojedince proglasi “neprihvatljivima” i prema njima primijeni ne samo zabrane, nego i neka druge represivne metode. Ako se svemu tome doda umjetno napuhana, ali danas prilično stvarna hrvatska politička polarizacija, kao i sve oštrija borba za krizom sve nagriženiji dio kolača za uhljebljivanje, lako je zamisliti kako će tako zamišljeni ostracizam postati tek jedan katalizator za eskalaciju donedavno nezamislivog nasilja. Jedini argument za Bangourinu inicijativu je u tome što bi ona neke od tih neugodnih procesa –  koji će se pojaviti bilo “neolustracijskog” referenduma ili ne – mogla, barem na neko vrijeme, odgoditi ili ublažiti.