Oznaka: Haley Joel Osment

RETRO-RECENZIJA: A. I. – Umjetna inteligencija (A. I. : Artificial Intelligence, 2001)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

uloge: Haley Joel Osment, Frances O’Connor, Sam Robards, Jake Thomas,
Jude Law, William Hurt, Brendan Gleeson, Jake Angel, Robin Williams,
Ben Kingsley
scenografija: Rick Carter
kostimografija: Bob Ringwood
fotografija: Janusz Kaminski
montaza: Michael Kahn
glazba: John Williams
scenarij: Steven Spielberg (sinopis: Ian Watson) (po priči Supertoys Last All Summer Long Briana W. Aldissa)
režija: Steven Spielberg
proizvodnja: Warner/Dreamworks/Amblin, SAD, 2001.
distribucija: Issa
trajanje: 146′

Ovog ljeta se dogodilo nesto što je samo prije desetak godina izgledalo nezamislivo – ambiciozni SF-spektakl u režiji Stevena Spielberga propao je u američkim kinima. Danas to možda i nije takvo iznenađenje, s obzirom da danas Spielberg nije neupitno holivudsko božanstvo kakvim su ga mnogi nekoć smatrali. Ali najvažniji razlog je prije svega u tome što A.I. – Umjetna inteligencija nije Spielbergov film u pravom smislu riječi. Dotični je film više od nekoliko desetljeća bio jedan od omiljenih projekata jednog drugog filmskog velikana – Stanleya Kubricka, koji je žanr svojevremeno zadužio takvim remek-djelima kao što su 2001: Odiseja u svemiru i Paklena naranča. Za Kubricka se godinama govorilo da radi na adaptaciji SF-priče Briana W. Aldissa, ali je on, što zbog svog perfekcionizma, a što zbog toga sto specijalni efekti još nisu bili na visini, prednost dao nešto manje zahtjevnim Širom zatvorenim očima. U međuvremenu je u cijelu priču uskočio Spielberg, s kojim je Kubrick prijateljevao preko telefona puna dva desetljeća. Nakon što su dugo raspravljali o ovom projektu, Kubrick je izjavio kako bi on bolje pristajao Spielbergovom umjetničkom senzibilitetu. Nakon Kubrickove smrti Spielberg je odmah prionuo na posao i A.I. – Umjetna inteligencija je smatrana jednim od najambicioznijih filmova ljeta 2001. godine. Ali, kao i mnogi drugi ambiciozni projekti koji su došli u američka kina u to vrijeme, ni ovaj nije zadovoljio visoka očekivanja, pa se u neku ruku može smatrati jednim od većih ovosezonskih razočaranja.

Radnja se odvija u bliskoj budućnosti, kada su se uslijed globalnog zatopljenja otopile polarne kape i razina mora drastično narasla, potopivši mnoge priobalne gradove širom svijeta, uključujući New York. Zbog smanjenja obradivih površina, vlade su uvele strogu kontrolu rađanja kao i široku primjenu robota kako bi se smanjila potreba za ljudskom radnom snagom koja troši dragocjene resurse. S vremenom su se roboti toliko razvili da mogu obavljati svakojake, pa i najsloženije funkcije, a korporacija “Cybertronics”, na čijem je čelu profesor Allen Hobby (Hurt) odnedavno je stvorila prototip čovjekolikog robota koji bi trebao zadovoljiti potrebe parova bez djece. Jedan od takvih parova čine Henry (Robards) i Monica Swinton (O’Connor), čiji je sin Martin (Thomas) obolio od neizlječive bolesti i održava se u kriogeničkoj suspenziji. Swintoni nevoljko pristaju da testiraju novi proizvod, koji dolazi u obliku Davida (Osment), robota-dječaka koji je programiran da voli svoju “majku”. No, idlilični zivot robota i “obitelji” prestaje kada Martin čudom bude izliječen i vrati se roditeljima koji će svog biološkog sina pretpostaviti robotu. Nakon niza incidenata Monica se odluči riješiti Davida, ali nema srca da ga vrati korporaciji koja će ga uništiti. David je umjesto toga ostavljen u šumi i odatle počinje njegova odiseja s jednim jedinim ciljem – ponovno pronaći majku i učiniti sve kako bi mu ona vratila osjećaje. U tom teškom i na trenutke apokaliptičnom putovanju Davidu će pomoć pružiti Gigolo Joe (Law), robot specijaliziran za pružanje seksualnih usluga ženama.

Svatko tko malo bolje poznaje opus dvojice režisera bi vjerojatno A.I. dočekao s prilično skepse, odnosno barem Spielbergove tvrdnje kako je nastojao što je moguće biti vjerniji Kubrickovoj viziji. Naime, Kubrickov hladni i mizantropski pogled na svijet je prilično teško pomiriti sa Spielbergovim često infantilnim sentimentalizmom. Zbog toga ni ne iznenađuje što se A.I. cini filmom kojeg su centrifugalne sile njegovih duhovnih tvoraca učinile nedosljednim i zbrkanim od samog početka. Doduše, film je podijeljen u nekoliko segmenata, pa se u prvoj trećini, koja je najkubrickovskija od svih, ta zbrkanost i ne da tako lako primijeniti. No, nakon što napustimo superluksuzni, ali i hladni dom Swintonovih u kojemu se robotska ljubav sudara s ljudskom bezosjećajnošću, kubrickovska vizija svijeta prepušta mjesto spielbergijanskoj bajci u kojemu se motivi priče o Pinocchiju i “politička korektnost” publici serviraju suptilnošću slona u staklarskoj radnji. No, najgore od svega dolazi na kraju kada nam Spielberg servira krajnje zbunjujući ali i krajnje neuvjerljivi deus ex machina epilog koji će vecinu gledatelja ostaviti uglavnom ravnodušnim. Te strukturne mane cijelog filma su koliko- toliko kompenzirane glumačkom izvedbom, pri čemu je australska glumica Frances O’Connor obavila daleko bolji posao od svojih razvikanih kolega Osmenta i Lawa u robotskim ulogama. U vizualnom smislu film je takodjer prilicno dojmljiv, pogotovo u Blade Runnerom inspiriranim scenama futurističkog Rogue Cityja, kao i u potopljenog New Yorka (gdje iz mora, između ostalog, strše i tornjevi WTC-a). A.I. je film koji također postavlja neka prilično zanimljiva i intrigantna etička pitanja o granicama ljudskosti, ali, na žalost, holivudski zabavljač Spielberg ipak nije prava osoba koja bi na to mogla dati odgovore.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 28. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Šalji dalje (Pay It Forward, 2000)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
ŠALJI DALJE
(PAY IT FORWARD)

uloge: Kevin Spacey, Helen Hunt, Haley Joel Osment, Jay Mohr, James
Caviezel, Jon Bon Jovi, Angie Dickinson, David Ramsey, Gary Werntz,
Colleen Flynn, Marc Donato, Kathleen Wilhoite, Liza Snyder
scenografija: Leslie Dilley
kostimografija: Renee Ehrlich Kalfus
fotografija: Oliver Stapleton
montaza: David Rosenbloom
glazba: Thomas Newman
scenarij: Leslie Dixon (po romanu Catherine Ryan Hyde)
rezija: Mimi Leder
proizvodnja: Warner, SAD, 2000.
distribucija: Issa
trajanje: 123'

Mali Trevor McKinney (Osment) živi zajedno sa samohranom majkom Arlene (Hunt), ženom koja radi dva posla da bi prehranila dijete i stalno se bori s vlastitim alkoholizmom. Prvog dana škole Trevorov razred dobija novog nastavnika – Eugenea Simoneta (Spacey), koji je razuzdanu djecu prije u stanju utišati ožiljcima od opekotina na svom licu nego nekim posebnim autoritetom. Ipak, njegov domaći zadatak pod naslovom “Što sam u stanju učiniti da svijet ucinim boljim” će malog Trevora natjerati na razmišljanje i rezultirati s jednostavnom ali efektnom idejom zvanom “šalji dalje”. Trevor je, naime, uvjeren kako je svatko u stanju učiniti tri dobra djela u korist slučajnih namjernika, a svatko od njih potom učiniti tri dobra djela drugim namjernicima. Prvi od njih je heroinski ovisnik i beskućnik Jerry (Caviezel) kojeg će Trevor na kratko primiti u kuću. Drugi je njegova majka, a treći sam gospodin Simonet za kojeg je Trevor uvjeren da predstavlja idealnog muškarca za njegovu majku. Ali, stvari, kao i obično, ne funkcioniraju onako kako su zamišljene. Nakon određenog vremena za sve to se zainteresira novinar Chris Chandler (Mohr) koji je i sam postao predmetom “šalji dalje” altruizma.

Šalji dalje je film koji vapi za “Oscarima” isto onako kako je Budiša vapio za ključevima od Amruševe. Na prvi pogled se čini da ta ambicija i nije tako velika, s obzirom da od troje glavnih glumaca dvoje (Spacey i Hunt) imaju vec zlatne kipiće u svojim ormarima, a treći, mali Osment, je već imao jednu nominaciju za Šesto čulo. Kada se tome doda da i Spacey i Huntova glume invalide, bilo je jasno da su se producenti nadali kako će se glasači losanđeleske Akademije držati svojih obićaja i nagraditi uloge hendikepiranih ljudi. Što se glavnog “Oscara” tiče, njega je trebala donijeti altruistička poruka filma u koju scenaristica Dixon očigledno duboko vjeruje. Ali, dobre namjere same po sebi nisu dovoljne da bi se stvorio dobar film. Rezišerka Mimi Leder (Mirotvorac, Žestoki udar) se, kao jedna od Spielbergovih učenica, trudi film obogatiti mješavinom sentimentalnosti i obiteljskih vrijednosti koje su postale zaštitni znak njenog velikog učitelja. No, to se u filmu događa na skroz pogrešnim mjestima, pogotovo u drugoj polovici filma, kada se socijalno angažirana drama pretvara u jeftini ljubić, odnosno obiteljsku kroniku primjereniju televizijskoj produkciji. Kada sve to eskalira u ultrasentimentalnoj i ne bas najuvjerljivijoj završnici, već je kasno – gledatelji su do tada već shvatili kako su bili izloženi holivudskoj manipulaciji. Iako u filmu ima nekoliko simpatičnih trenutaka (za koje je najzaslužniji Lederin suprug Gary Wentzler u ulozi altruističkog odvjetnika), te iako Spacey i Huntova pokazuju kako znaju glumiti, njih je premalo za dva sata koliko traje ovaj film. Zbog svega ovog Šalji dalje je film kojemu njegov naslov sasvim odgovara barem u jednoj prilici – kada vam ga netko preporuci za gledanje.

OCJENA. 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 10. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.