RECENZIJA: Hal (2018)

HAL
režija: Amy Scott
proizvodnja: Oscilloscope Films, SAD, 2018.
trajanje: 85 min.

Kada se spomene Zlatno doba Hollywooda, obično se pod time podrazumijeva klasično razdoblje 1930-ih i 1940-ih. Dio filmofila će, pak, biti skloniji pod zlatno doba u američkoj tvornici snova nešto što je počelo tri desetljeća kasnije, odnosno 1970-ih. U to su vrijeme manje-više sve svjetske kinematografije bilježile kreativni bum, često tumačen kao odraz burnih društvenih promjena u prethodnom desetljeću. Njih nije bio pošteđen ni Hollywood, gdje se stari poredak, temeljen na mogulima i velikim studijima nestao, a novi još uvijek nije bio uspostavljen. Tu je prazninu ispunila generacija izuzetno talentiranih mladih filmaša, spremna na kreativne i druge rizike i nesputana dotadašnjim strogim pravilima, a što je rezultiralo nizom raznovrsnih i izuzetno kvalitetnih ostvarenja od kojih će mnoga ući u antologije najboljih filmova ikada snimljenih. Ta je generacija postala poznata kao Novi Hollywood, a danas su mnogi njegovi najistaknutiji predstavnici, poput Coppole, Scorsesea, Lucasa i Spielberga, postali ikonama novog establishmenta, u mnogim stvarima nimalo različitog od onog kojeg su uspješno razbijali u svojim mladenačkim danima. Nijedno od tih imena, međutim, svojim životom i djelom ne utjelovljuje buntovnu, ikonoklastičku i “umjetničku” esenciju Novog Hollywooda kao Hal Ashby, čiji su život i djelo predmet dokumentarnog filma Hal u režiji Amy Scott.

Ashby je možda više od svih filmaša Novog Hollywooda odgovarao stereotipu buntovnog “baby boomera”, bilo kroz imdiž dugokosog bradatog hipija, bilo kroz životni stil kojim je dominirala marihuana, a ponekad i neke “teže” droge, ali najviše kroz sadržaj svojih najpoznatijih i najuspješnijih filmova, koji su se 1970-ih na ovaj ili onaj način obračunavali s ekonomsko-političkim poretkom, moralom i običajima dotadašnje Amerike ukazujući na njihovo naličje, odnosno nudeći alternativu kroz slavljenje buntovnog pojedinca. Stoga je, pomalo, ironično da je Ashby, zapravo pripadao ranijoj generaciji te da je svoju filmsku karijeru započeo u tzv. Starom Hollywoodu kao pomoćni radnik, a potom kao montažer koji će na kraju ispeći zanat radeći sa nekim od najvećih majstora u klasičnim studijima. Kao veliki filmaš se uspio nametnuti tek sa svojom bizarnom crnom komedijom Harold i Maude 1971. godine nakon koje će slijediti niz uspješnih, hvaljenih, nagrađivanih i danas među klasike svrstavanih ostvarenja okončan 1979. godine s isto tako crnom i bizarnom komedijom Dobro došli, gospodine Chance.

Amy Scott, koja je kao i Ashby, karijeru započela kao montažerka, se u filmu posvećenom svojem velikom uzoru koristi tradicionalnim metodama biografskog dokumentarca, uključujući one koje možete očekivati kada je njegov predmet ličnost iz svijeta filma. Tako se Ashbyjev opus ilustrira kroz inserte iz njegovih najpoznatijih filmova, razgovore s kolegama, prijateljima, suradnicima, kao i mlađim poklonicima, među kojima je možda najpoznatiji danas uspješni producent Judd Apatow. Scott se također koristi i riječima samog Ashbjya, bilo kroz sačuvane audio-snimke, bilo kroz pisma i službene dopise koje čita mladi glumac Ben Foster. Scott nastoji priču o njegovoj hollywoodskoj karijeri ispreplesti kroz prikaz njegovih ranih dana koje su obilježili odrastanje u provinciji, obiteljske tragedije, siromaštvo i lutanje trbuhom za kruhom, te sugerira kako je upravo tada, upoznavši naličje američkog sna, stekao trajne simpatije za sve one koji su neshvaćeni, diskriminirani ili potlačeni zbog drukčijeg spola, boje kože, vjere, načina života ili mišljenja koje odudara od “srednje struje”, te kako se s upravo njima solidarizirao i nastojao promovirati kroz svoje djelo. Ashby je također prikazan i kao duboko principijelan čovjek, spreman da se do posljednjeg trenutka bori za vlastitu viziju, a zbog čega je dolazio u sve veće sukobe sa novostvorenim hollywoodskim establishmentom 1980-ih i zbog čijeg neshvaćanja i zlobe njegovi filmovi u tom desetljeću nisu imali uspjeha, a što će kulminirati s Osam milijuna načina da umreš 1986. godine, fijaskom nakon koje je došao na crnu listu tri godine prije tragične i prerane smrti.

Scott očito ima hagiografske namjere, iako se na trenutke trudi dati barem neki dašak objektivnosti, pa tako gledatelji imaju prilike vidjeti i neke ne baš pohvalne detalje iz života koji uključuju kako dijete ostavljeno u ranoj mladosti, pet razvodom završenih brakova, ali i sugestije da su neke od malo težih droga možda mogle imati neke veze s time što su mu karijera i život završili na tako tužan način. Oni malo pažljiviji bi, pak, mogli zamijetiti da u ovom filmu dosta toga nedostaje, uključujući intervjue s nekim od Ashbyjevih najpoznatijih suradnika, kao što su Jack Nicholson i Warren Beatty, čije je odsustvo kompenzirano tri desetljeća starim arhivskim snimkama govora održanih na komemoraciji preminulom Ashbyju. Hal se također velikim dijelom oslanja na nostalgični pristup 1970-ima koje za ostarjele “baby boomere” predstavljaju zlatno doba, te je pitanje koliko će on imati učinka na mlađe gledatelje. S druge strane, ovaj je film koristan onima koji su već ranije stekli filmofilske sklonosti, odnosno onima koje zanima povijest Hollywooda, a koja je u jednom relativno kratkom razdoblju izgledala spektakularnije i ružičastije od svega što je došlo nakon njega.

OCJENA: 6/10

Oglasi