RETRO-RECENZIJA: Ljubav bez izlaza (The Deep End, 2001)

uloge: Tilda Swinton, Goran Visnjic, Jonathan Tucker, Peter Donat, Josh
 Lucas, Raymond J. Barry, Tamara Hope, Jordan Dorrance
 glazba: Peter Nashel
 scenarij: Scott McGehee & David Siegel (po romanu Blank Wall
 Elisabeth Sanxay Holding)
 režija: Scott McGehee & David Siegel
 proizvodnja: Fox Searchlight, SAD, 2001.
 distribucija: VTI
 trajanje: 100 '

Jezero Tahoe na granici Kalifornije i Nevade predstavlja jedno od najpopularnijih odmarališta za bolje stojeće Amerikance, ali za Margaret Hall (Swinton) ono predstavlja dom kojeg dijeli s troje djece, svekrom Jackom (Donat), ali ne i suprugom – mornaričkim oficirom koji je veći dio godine na drugom kraju svijeta. Margaretina malograđanska idila se počne rušiti kada otkrije kako je njen 17-godišnji sin Beau (Tucker) već duže vrijeme u ljubavnoj vezi s dvostruko starijim muškarcem Darbyjem Reeceom (Lucas). Margaret nastoji razvrgnuti tu vezu, uvjerena kako je Darby ništa drugo do ljigavac koji nastoji iskoristiti mladu “piletinu”, a njene sumnje se potvrđuju kada Darby prihvati novac u zamjenu za raskid romanse. No, to nije kraj priče, jer će posljednji susret dvoje ljubavnika završiti svađom i tučnjavom. Kada slijedećeg jutra Margaret primijeti na Beauovom licu primjeti masnice, a potom nedaleko od svoje kuće pronađe i Darbyjev leš odmah će pomisliti na najgore i odlučiti da poduzme sve ne bi li sakrila leš, odnosno odstranila sve dokaze koji ubijenog povezuju s njenim sinom. No, njeni napori su unaprijed osuđeni na propast, jer ubrzo nakon toga joj u nenajavljeni posjet dolazi mračni tip po imenu Alex Spiro (Višnjić), pokazuje prilično eksplicitnu video-kazetu sa Darbyjem i Beauom u glavnim ulogama i prijeti da će je poslati policiji ukoliko ne dobije 50.000 US$. Margaret jednostavno nije u stanju skupiti toliko novca u kratkom vremenu, te joj se život uskoro pretvara u pravu pravcatu noćnu moru.

Čitateljice “Glorije” će mozda biti razočarane, ali Goran Višnjić ipak nije glavni razlog zbog koga bi se trebao pogledati ovaj film. Riječ je, naime, o zapletu već iskorištenom za klasični triler Maxa Ophulsa Trenutak nepažnje iz 1949. godine (u kome su glavne uloge tumacili James Mason i Joan Bennett, a koji je prije nešto više od godinu dana bio emitiran na HRT-u). Scenarističko-režiserski tim McGehee-Siegel su nešto osuvremenili zaplet te ga “začinili” s dosta hitchcockijanskih motiva (od kojih je, dakako, najprepoznatljiviji onaj o “običnom covjeku u neobicnoj situaciji”) te je rezultat njihovih napora prilično rijedak primjer kvalitetnog, inteligentnog i vrlo dobro snimljenog trilera koji se moze nazvati “hitchcockijanskim” u najpozitivnijem smislu riječi (te koji je dobio nagrade na uglednom Sunadnce festivalu). Dva su razloga zbog kojih se ovaj film ističe mešu trenutnom ponudom. Prvi je izvrsna fotografija Gilesa Nuttgensa koja je savrseno uhvatila prirodne ljepote jezera Tahoe te Ljubav bez izlaza učinila mnogo ugodnijim oku nego sto bi se to dalo zaključiti iz njegovog, za današnje holivudske prilike smiješno malog, budžeta od 3 milijuna US$. Drugi je razlog Tilda Swinton, britanska glumica dosada specijalizirana za uloge u “otkačenim” filmovima (Orlando, Žal), koja se ovdje tako dobro nosila sa za nju atipičnom ulogom prosječne američke domaćice da je bilo čak i govora o “Oscaru” (kojeg ni ona ni film nisu dobili, jer, za razliku od nešto opuštenijeg žirija u Sundanceu, licemjerna losanđeleska Akademija i moćni holivudski gay-lobi nemaju namjeru kršiti nepisane zakone “političke korektnosti” i nagrađivati film koji osobe s “alternativnim životnim stilom” pokazuje kao išta drugo nego svece i mučenike). Iako je završnica filma pomalo prerazvučena i previše melodramatska, to nije razlogom da se Ljubavi bez izlaza ipak ne oda zasluženo priznanje i zahtjevnoj publici preporuči kao jedan od najsvjetlijih skrivenih dragulja naše prilično žalosne DVD i video-ponude.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 24. srpnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

Oglasi

RETRO-RECENZIJA: Posljednja volja (The Last Will, 2001)

uloge: Goran Višnjić, Alison Heruth-Waterbury, Stefan Lysenko, Angelica
 Bridges, Predrag "Pedjo" Vušović, Boris Dvornik, Ivo Gregurević, Filip
 Šovagović, Ljubomir Kerekeš, Jasna Palić
 glazba: Dragan Lukić & Zlatan-Stipišić "Gibonni"
 scenarij: Vicenco Blagaić, Ivica Ivanisevic & Ante Tomić
 rezija: Zoran Sudar
 proizvodnja: Global Film/Jadran Film/HRT/JLP, Hrvatska/SAD, 1999.
 distribucija: Metro Film/UCD
 trajanje: cca. 100'

Za Posljednju volju se odmah može reći da je jedan od najboljih hrvatskih filmova napravljenih u posljednjih desetak godina, ali svatko tko je imao nesreću gledati hrvatske filmove u tom razdoblju zna da to i nije baš nešto s čime bi se netko trebao posebno hvaliti. Slična je stvar i s ovom šašavom krimi-komedijom koja je razbila neke od rekorda hrvatskog filma u proteklom razdoblju, i to najviše zahvaljujući budžetu (koji je navodno veći čak i od Četveroreda) i poslovnim nesuglasicama njegovih tvoraca koji su premijeru odgodili za dvije godine. Zaplet o bračkom turističkom vodiču i “galebu” Bepu Štambuku (za one rođene iza 1980. godine, “galeb” je lokalni zavodnik, specijaliziran za strane turistkinje) koji je stjecajem okolnosti postao nasljednikom megamilijunskog bogatstva i tako sebi na vrat navukao plaćene ubojice iz Amerike je ništa drugo nego izgovor da se karizma Gorana Višnjića iskoristi u svrhu propagande hrvatskog turizma. Zbog toga je Posljednja volja jedan od najljepših hrvatskih filmova – kamera uredno bilježi sve prirodne ljepote Jadrana, a scenarij trojca Blagaić-Ivanišević-Tomić uredno pokušava reciklirati živopisni mediteranski ugođaj Malog mista. Na žalost, neugledna Alison Heruth-Waterbury u glavnoj ulozi (i njen nedostatak interakcije u ljubavnim scenama s Višnjićem) te par traljavo snimljenih akcijskih scena ipak odaju dojam da je riječ o filmu daleko jeftinijem nego što bi nas u to htjeli uvjeriti njegovi autori. No, Posljednja volja je za hrvatske prilike ipak prilično veliko postignuće, pa stoga ipak zaslužuje nešto vise od prolazne ocjene.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 16. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Vjerna žena (Committed, 2000)

 uloge: Heather Graham, Casey Affleck, Luke Wilson, Goran Visnjic,
 Patricia Velazquez, Marc Ruffalo, Kim Dickens, Clea DuVall, Summer
 Phoenix, Art Alexakis, Mary Kay Place, Dylan Baker
 scenografija: Sharon Lomofsky
 kostimografija: Beth Pasternak
 fotografija: Tom Krueger
 montaža: Curtiss Clayton & Colleeen Sharp
 glazba: Calexico
 scenarij: Lisa Kruger
 režija: Lisa Kruger
 proizvodnja: Miramax, SAD, 2000.
 distribucija: UCD
 trajanje: 98'
 

Za razliku od većine Amerikanki koje vjenčanje smatraju samo prvom fazom oduzimanja polovice nečije krvavo stečene imovine, njujorška menadžerica Joline (Graham) sasvim ozbiljno shvaća bračne zavjete. Kada njen suprug Carl (Wilson) jednog dana nestane kako bi ponovno započeo svoj zivot, Joline je odlučna da ga pronađe i vrati u bračnu luku. No to nije nimalo lako, jer je Joline prisiljena lunjati širom Amerike. No, stjecajem okolnosti završi u El Pasu gdje se Carl zaposlio kao fotoreporter u lokalnom listu. Ne želeći se odmah suočiti s njim, Joline će se zadovoljiti ulogom samozvanog “anđela čuvara” i tako saznati kako je Carl započeo vezu s lokalnom konobaricom Carmen (Velazquez). No to Joline neće obeshrabriti u namjeri da obnovi svoj brak, pa je čak ni udvaranje od strane šarmantnog lokalnog umjetnika Neila (Višnjić) neće uvesti u iskusšenje.

Vjerna žena je film koji pozitivne kritike u hrvatskim medijima ima prije svega zahvaliti tome sto u njemu jednu od sporednih uloga igra Goran Višnjić, kao i tome sto je scenarij i režiju napisala zena, pa ga “politički korektni” snobovi nastoje cijeniti kao nekakav pseudofeministički manifest. Na žalost, Lisa Kruger, koja je pažnju “Miramaxovih” glavešina na sebe skrenula svojim malim nezavisnim filmom Manny & Lo, uopće nije zaslužila nikakve panegirike. Riječ je o “high concept” romantičnoj komediji koji dotičnu frazu predstavlja u najgorem mogućem svjetlu. Naime, uopće nije smiješna a Krugerova ovdje demonstrira očitu nesposobnost da sastavi suvisli zaplet. Jedino što u filmu valja jest nekoliko simpatičnih sporednih likova koje tumači šarolika i zanimljiva glumačka ekipa. Među njima najviše valja istaći Patriciju Velazquez (Mumija) koja prilično uspješno “skida” Sandru Bullock, a prilično su zanimljivi i meksički filmaš Alfonso Arau kao Carmenin djed-čarobnjak i Dylan Baker (Sreća) kao urednik lokalnih novina. Na žalost, Heather Graham (Kralj pornića) ovdje još jednom dokazuje svoju reputaciju jedne od najprecijenjenijih holivudskih starleta i očitu nesposobnost da film nosi na svojim nejakim plećima, a i inače dobri Luke Wilson kao njen suprug demonstrira glumačke sposobnosti slavonskog hrasta. Zbog svega ovoga Vjerna žena predstavlja jedno od većih razočaranja u našoj video-ponudi.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 1. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RECENZIJA: Početnici (2011)

Beginners
(izvor: Wikipedia)
POČETNICI
(BEGINNERS)
uloge: Ewan MacGregor, Christopher Plummer, Melanie Laurent, Goran Višnjić
scenarij: Mike Mills
režija: Mike Mills
proizvodnja: Focus Features, SAD, 2011.
trajanje: 104 '

 

Odluka Baracka Obame da eksplicitno podrži istospolne brakove se može, pogotovo u kontekstu predstojećih izbora, tumačiti na različite načine. Jedan od njih je nastojanje da se izađe u susret svojoj ideološki “nabrijanoj” biračkoj bazi, pri čemu se posebno ističe ultraliberalni Hollywood. Američka filmska elita je posljednjih godina i desetljeća upravo u promicanju prava istospolnih osoba pronašla najefektniji način potvrde vlastite modernosti, progresivnosti i društvene relevantnosti; u tome je najviše uspjeha imala na televiziji, a daleko manje na velikim ekranima, gdje je eksplicitni prikaz LGBT tematike još uvijek u domeni “umjetničkih” ili “dajte mi Oscar” filmova nalik na Početnike.

 

Mike Mills, autor filma, je inspiraciju pronašao u vlastitoj obitelji. Njegov fiktivni alter ego Oliver (MacGregor) je likovni umjetnik koji se kroz flashbackove prisjeća nekoliko prethodnih godina koji su započeli smrću majke, odnosno šokatnim priznanjem njegovog 75-godišnjeg oca Hala (Plummer) o vlastitoj homoseksualnosti. Hal je nakon toga, usprkos duboke starosti, nastojao nadoknaditi propušteno i dugo potiskivane sklonosti izraziti burnim načinom života koji, između ostalog, uključujuje i desetljećima mlađeg dečka Andyja (Višnjić). Nekoliko godina kasnije Hal je umro, a Oliver počinje sumnjati da su slabi temelji dugogodišnjeg braka i obitelji koja ga je podigla razlog zašto je on sam povučen, odnosno nesposoban za dugotrajniju vezu. S tim sumnjama će se morati suočiti i kada upozna Annu (Laurent), šarmantnu francusku glumicu koja, pak, i sama ima problematičan odnos s ocem.

 

Početnici su se u hrvatskim kinima pojavili relativno kasno, usprkos publiciteta koji bi inače pružio angažman Gorana Višnjića, odnosno “Oscar” koji je za ulogu Hala osvojio Christopher Plummer. Iako se može špekulirati o tome da je razlog bila “problematičnost” scena u kojima nesuđeni hrvatski Bond ljubaka s muškarcem koji bi mu mogao biti djed, domaća publika, zapravo, i nije mnogo propustila. Na početku se, doduše, mora priznati da je Plummer itekako zaslužio svoj zlatni kipić. Velikan kanadskog glumišta, kome je to priznanje pripalo u devetom desetljeću života, s nevjerojatnom lakoćom balansira između humora i patetike, stvarajući velike simpatije za svoj lik.

 

S druge strane, kao i mnogi “dajte mi Oscar” filmovi, i Početnici imaju problema sa narativnim i konceptualnim okvirom za tako impresivne glumačke nastupe. Millsovo učestalo korištenje flashbackova i skakanje u različita vremenska razdoblja će zbuniti dio gledatelja. Veći problem je u tome što film sadrži dvije sasvim različite priče čije je jedino vezivno tkivo (nominalni) protagonist koga tumači ne baš pretjerano raspoloženi Ewan MacGregor; Halova životna transformacija je, dakako, mnogo zanimljivija od romanse Olivera i Anne koja izgleda kao koncentrat standardne romantične komedije. Tu od neke velike pomoći nije ni Tarantinova muza Melanie Laurent sa svom svojom “otlačenošću”, isto kao i simpatični Halov/Oliverov psić. Bez obzira koliko god na trenutke gledanje Početnika učinili ugodnijim, ti ga detalji u suštini čine banalnim, “prepakiranim” hollywoodskim proizvodom. Iako Plummer na svojim ostarjelim plećima uspijeva održati ovaj film iznad vode, i iako je on gledateljima uglavnom ugodno iskustvo, Početnici pokazuju kako se danas i male, “nezavisne” hollywoodske drame po svojoj predvidljivosti mogu natjecati s blockbusterima.

 

OCJENA: 5/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 15. svibnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)