MAJSTORI (HANDYMEN) uloge: Areta Ćurković, Nikša Butijer, Goran Bogdan, Bojan Navojec scenarij: Dalibor Matanić režija: Dalibor Matanić proizvodnja: HRT, Hrvatska, 2013. trajanje: 76 '
Kada je u pitanju hrvatski film, kriteriji kvalitete, čak i u današnje doba, koje se ponekad bez ironije naziva “zlatnim”, su daleko niži nego kod drugih kinematografija. Što zbog objektivnih okolnosti vezanih uz malo tržište, financijsku bazu i kadrovske resurse, a što zbog subjektivnih okolnosti vezanih uz politiku, klanove i nesposobne “uhljebe” koje vode hrvatsku kulturnu politiku, od hrvatskog filma se u pravilu može očekivati manje nego od ne-hrvatskog filma (ili barem onog ne-hrvatskog filma koji predstavlja gro našeg kino-repertoara). Zbog toga, da bi se neki hrvatski film, smatrao dobrim on mora ispuniti daleko manje uvjeta nego ne-hrvatsko ostvarenje. A što znači da je hrvatskim filmašima bolje da ne eksperimentiraju s visokim budžetom, neobičnim koncepta ili kompliciranim zapletom i likovima, odnosno da stvari drže što jednostavnijim. Možda najbolji primjer takve prakse je komedija Majstori Dalibora Matanića.
Radnja započinje u jednom naizgled idiličnom zagrebačkom kućanstvu. Keka (Ćurković) je vrijedna i požrtvovna supruga koja ne štedi truda i energije kako bi svom suprugu, željezničkom službeniku Baji (Butijer) spremila najbolju moguću večeru. Baja je, međutim, toliko iscrpljen i frustriran svojim poslom da pri povratku kući koristi prvu priliku da ode u krevet, a Keku gotovo ne primjećuje. To, međutim, nije slučaj sa Ilijom (Bogdan), mladićem koji usprkos katastrofalne sklonosti da pada i izaziva kaos posjeduje talent za kućne opravke; osim njega posjeduje i sklonost prema Keki koja, pak, ostaje neuzvraćena, ali ga Baja iz financijskih razloga stalno poziva u kuću kada se nešto pokvari. Kada Baja jednom otkrije što Ilija namjerava sa njegovom suprugom, dolazi do incidenta prilikom koga će Keki “prekipjeti”. Ona impulzivno napušta kuću i odlazi na more, odnosno mjesto gdje su ona i Baja proveli medeni mjesec. Baja i Ilija nedugo potom kreću za njom, dok u samom mjestu dolazak usamljene Zagrepčanke izaziva zanimanje lokalnog ribara i “galeba” Luje (Navojec).
Matanić je danas najpoznatiji po Finim mrtvim djevojkama, jednim od pionirskih LGBT filmova u hrvatskoj kinematografiji, odnosno jednim od prvih hitaca u kulturnom ratu koji je prošle godine eskalirao s ustavnim referendumom. Njegov najuspješniji film, barem što se publike tiče, je bio Blagajnica hoće ići na more, koju su kritičari, ne bez negativnih konotacija, proglasili “populističkom” komedijom. Majstori bi su daleko sličniji Blagajnici, ne samo u recikliranju elemenata zapleta (odlazak frustrirane Zagrepčanke na more), nego i u inzistiranju na blagom humoru, odnosno korištenju zabavnih pjesama iz “dobrih starih vremena” kao glazbene pratnje. Oni malo kritičniji bi rekli kako Majstori također preuzimaju neke od negativnih regionalno-kulturnih stereotipova Blagajnice, odnosno kako je lik Luje kao tipični “galeb” Dalmatincima čini ono što se u Blagajnici činilo Hercegovcima.
Takve sličnosti su, međutim, prilično površne. Ono što Majstore čini različitim u odnosu na hrvatski film jest upravo odvojenost od sumorne hrvatske stvarnosti, odnosno nedostatak bilo kakve opipljive društvene angažiranosti. Likovi i zaplet, zapravo, izgledaju kako da bi komotno mogli biti smješteni u 1980-e i 1970-e koje ponekad prilično napadno sugeriraju hitovi iz soundtracka. U konceptualnom smislu Matanić inzistira na jednostavnosti, odnosno malenom broju čvrsto profiliranih likova, koje bi bez problema savladali i daleko manje talentirani glumci od Ćurković, Butijera, Bogdana i Navojeca. Još je važnije što su svi ti likovi funkcioniraju kao pozitivci, odnosno što film na kraju svakome od njih pruža kakav-takav hepi end.
To ne znači da Majstori nemaju nedostataka. Matanić je ipak u manjem dijelu filma eksperimentirao, prije svega tako što je Ilijin lik učinio nesnosno trapavim i tako stvorio prigodu da njegovo ostvarenje sadrži za hrvatski film prilično rijetke scene slapsticka. Na samom početku te scene djeluju kao kakvo-takvo osvježenje, ali s vremenom Matanić na njih sasvim zaboravi; scena dugog kadra u kojoj Ilija izaziva kaos na zagrebačkoj ulici se doima kao da je zalutala u film, baš kao i lik samoubojice, koga tumači Krešimir Mikić, i koji izgleda kao da je zalutao iz stripa o Alanu Fordu. Relativna kratkoća filma, s druge strane, uspijeva spriječiti da na vidjelo izađu glavni nedostaci Majstora, odnosno dojam da je ovo ostvarenje, zapravo, moglo daleko bolje funkcionirati kao TV-film. No, oni gledatelji koji zalutaju u kino-dvorane i koji su spremni sniziti kriterije, neće imati previše razloga za nezadovoljstvo.
