RECENZIJA: Tajna broja sedam (What Happened to Monday, 2017)

TAJNA BROJA SEDAM
 (WHAT HAPPENED TO MONDAY)
 uloge: Noomi Rapace, Willem Dafoe, Glenn Close, Marwan Kanzan
 scenarij: Max Botkin & Kevin Williamson
 režija: Tommy Wirkola
 proizvodnja: SND Films/Vendome Pictures, UK/SAD/Francuska/Belgija, 2017.
 trajanje: 123 min.

Originalnost ideje sama po sebi nije ni jamac, a ni nužni preduvjet kvalitete nekog filma. Ako se priča zna kvalitetno ispričati, nije toliko važno da ju je publika imala prilike čuti već prije. Ako se, međutim, ideja ne zna kvalitetno iskoristiti, ne samo što ni njena originalnost neće biti od velike pomoći, nego će nedostatak originalnosti biti mnogo iritantniji. Još je žalosniji slučaj kada se u cjelovečernjem filmu pokušava iskoristiti ideja koju je netko već ranije bio daleko bolje i uspješnije razradio u televizijskoj seriji. Kao jedan takav primjer bi mogla poslužiti Tajna broja sedam, SF-film čiji će zaplet izazvati dosta “deja vu” efekata kod poklonika TV-serije Orphan Black.

Radnja je smještena u drugu polovicu 21. stoljeća u federalnoj Europi čiji su se vlastodršci, kao i ostatak svijeta, suočeni s naizgled nerješivim ekološkim i demografskim problemima, odlučili na neka drastična rješenja. Tako je donesen zakon kojim je najstrože zabranjeno rađanje više od jednog djeteta, pri čemu se roditelji kažnjavaju, a tako rođen “višak” djece smješta u krio-komore gdje bi zamrznuta trebala čekati neka sretnija vremena. Terrence Settman (Dafoe) za tako nešto nema strpljenja ni razumijevanja nakon što mu je kći preminula prilikom rađanja sedmorki. Umjesto toga se odluči zadržati svih sedmoro unuka, pri čemu je sretna okolnost što su sve sedmoro identične blizanke; one će sve vrijeme boraviti u jednom stanu, pri čemu će samo jednoj od njih biti dozvoljeno da na određeni dan u tjednu izlazi vani, te će sve vrijeme glumiti jednu te istu osobu. Sustav funkcionira trideset godina, ali različite verzije Karen Settman – međusobno prozvane po danima u tjednu – usprkos identičnog izgleda imaju različite karaktere i sklonosti. To sa sobom izazove cijeli niz problema, koji konačno eskaliraju kada se Ponedjeljak jednog dana ne vrati svojim sestrama. Ostalih šest je prisiljeno vanredno preuzeti njen identitet i pokušati otkriti što im se dogodilo, dok istovremeno postaje jasno da su im vlasti za petama.

Režija filma je bila povjerena Tommyju Wirkoli, Norvežaninu koji je prije nekoliko godina izazvao zanimanje izuzetno zabavnim filmovima o borbi protiv nacista-zombija. Iako se na prvi pogled čini da bi priča o preuzimanju identiteta mogla savršeno poslužiti za komediju zabune, scenarij Maxa Botkina i Kevina Williamsona ne koristi te potencijale. Tako je distopijski svijet neugodno bliske budućnosti prikazan mrtvački ozbiljno. Tu nema čak ni prilike da Rapace, jedna od najtalentiranijih evropskih glumica današnjice, nešto pokuša napraviti sa zahtjevnom višestrukom ulogom. A još poraznije izgledaju neumitne usporedbe s Tatjanom Maslany čije su uloge klonova u Orphan Black daleko bolje scenaristički obrađene. Misterij iz originalnog naslova filma će pronicljiviji gledatelji razriješiti davno prije nego što učine likovi, isto kao što ni dramatični obrati u melodramatskoj završnici neće predstavljati neko posebno razočaranje.

To, dakeko, ne znači da je Tajna broja sedam loš film. Wirkola se izuzetno zabavlja režirajući akcijske scene koje na trenutke izgledaju isto tako impresivno kao i u Atomskoj plavuši. Dio gledatelja će, pak, zabavljati detalji koji odaju posvete na neke od klasika filmske distopije, kao što je, na primjer Zeleni sojlent, a tu se mogu pronaći i neki uznemirujuće alegorije na trenutna zbivanja. Tako su opaki i krvoločni negativci u filmu službenici, odnosno uposlenici nečega što u bi se trebala transformirati današnja EU, a u liku glavne zlikovke koju tumači Glenn Close nije teško prepoznati Hillary Clinton. Bez obzira na niz propuštenih prilika, dva sata prolazi prilično brzo i glatko, a što je dostignuće kojim se ne mogu pohvaliti žanrovski i tematski slična, ali mnogo razvikanija ostvarenja iz Hollywooda.

OCJENA: 5/10

Oglasi

RETRO-RECENZIJA: Kobna privlačnost (Fatal Attraction, 1987)

uloge: Michael Douglas, Glenn Close, Anne Archer, Ellen Hamilton
 Lantzen, Stuart Pankin, Ellen Foley
 glazba: Maurice Jarre
 scenarij: James Dearden & Nicholas Meyer (po originalnom scenariju
 Jamesa Deardena)
 režija: Adrian Lyne
 proizvodnja: Paramount, SAD, 1987.
 distribucija: VTI
 trajanje: 123 '

Krajem 80-tih su kino-prikazivači bivše Jugoslavije shvatili da gube rat s rastućom konkurencijom video-klubova te da moraju nešto učiniti po pitanju kvantiteta i kvaliteta svoje ponude. Jedan od prvih koji je odlučio tome stati na kraj bio je beogradski distributer filma Kobna privlačnost. Sve do 1988. godine uobičajena praksa eksjugoslavenskih kino-prikazivača bila je da se holivudski hitovi otkupljuju i u kina šalju godinu ili dvije nakon američke premijere. Video-klubovi su, nasuprot tome, besramno koristili zakonske rupe i zakone divljeg kapitalizma kako bi gledateljima piratske kopije najnovijih hitova stavljali na raspolaganje samo par mjeseci kasnije, koristeći mrežu video-pirata u Singapuru. Beogradski distributer ih je odlučio preduhitriti osiguravši da kino-premijera Kobne privlačnosti bude u isto vrijeme kada i u Singapuru, no nije računao na domišljatost i drskost domaćih pirata. Beogradski video- pirati su iskoristili priliku da se dočepaju dobre, telekino-kopije filma, pa su je vrlo brzo lansirali na tržište. Tako je film istovremeno bio i u kinima i u videotekama, ali tu priča o Kobnoj privlačnosti ne završava. U Splitu su video-klubovi sami iskusili kako je to kada im netko otima novac – njihovu vlastitu video-kopiju je iskoristila lokalna kinoteka i organizirala masovne i vrlo dobro posjećene video-projekcije, naravno sve u trenutku kada je film igrao u kinu. Ova priča ne samo sto pokazuje sto se dešava kada dode do potpunog kolapsa jednog sustava, nego i koliko je kontroverzni triler Adriana Lynea svojevremeno bio popularan kod publike.

Glavni junak filma je Dan Gallagher (Douglas), njujorški odvjetnik koji ima sve razloge da se smatra uspješnim i sretnim – materijalno je osiguran unosnim poslom u uglednoj tvrtki, ima divnu suprugu Beth (Archer) i prekrasnu kći Ellen (Lantzen). No, nakon što je na poslu slučajno upoznao privlačnu izdavačku agenticu Alex Forrest (Close) i nakon što su mu žena i kći preko vikenda otišli posjetiti roditelje, Dan podliježe iskušenju i upusta se u malo vanbračnog “šaranja”. Rezultat je kratka i žestoka romansa i Dan smatra da na tome treba ostati. Ali, za Alex se ispostavlja da je imala nešto malo drukčije viđenje te veze te zahtijeva da je Dan nastavi viđati. Danu, naravno, to ne pada na pamet, pogotovo nakon što se postupno ispostavi da Alex, najblaže rečeno, ne predstavlja oličenje duševnog zdravlja i na odbijanje reagira tako sto Dana počinje gnjaviti telefonskim pozivima. Ti pozivi s vremenom eskaliraju u vrijeđanje, noćna buđenja, prijetnje da će sve reći supruzi i uništiti mu brak, a na kraju i Danov automobil postaje vandaliziran. Dan se nalazi u neugodnoj situaciji – s jedne strane se mora suočiti s ovim problemom, a s druge strane želi spasiti brak i obitelj poštediti noćne more koju je sam skuhao.

Kobna privlačnost je u filmske antologije usla kao naslov zasluzan za pokretanje lavine erotskih trilera u Hollywoodu krajem 80-tih i pocetkom 90-tih godina (čijim je zaštitnim znakom postao Michael Douglas). Dio kritičara je u to doba važnost filma pronašao u skrivenoj metafori za fenomen AIDS-a i efekte koje ce ta nova, opaka bolest imati na društvene norme. No, najglasnije od svih su bile feministice koje su film tada dočekale na nož kao primjer mizoginije i napad na “profesionalne, samohrane žene”. Američki kritičarski establishment, tada u fazi prihvaćanja “politički korektne” ideologije, dao im je za pravo i ispljuvao film. Publika je, s druge strane, imala drukčije misljenje te Kobnu privlačnost ucinila jednim od najpopularnijih filmova svog vremena.

Zasluge za to najprije idu izvrsnom scenariju Britanca Jamesa Deardena, koji je malo preradio svoj kratki film iz 1980. godine. Nova verzija, napravljena zajedno s Nicholasom Meyerom, svoj najveći kvalitet ima u tome sto prikazuje situaciju koja se može dogoditi običnim ljudima širom ovog planeta; glavnog junaka može tumačiti holivudska zvijezda kao sto je Michael Douglas, ali situaciju u kojoj se našao možemo zamisliti kao podlogu mnogih članaka “crne kronike”. Realizam Kobne privlačnosti se može pripisati i sjajnoj režiji Adriana Lynea, kojemu je scenarij sa svojim moralizatorskim veličanjem obiteljskih vrijednosti očito stajao pri srcu (i čije teme će ponovno istražiti u Nevjernoj petnaest godina kasnije). Lyne vješto koristi autentične njujorške eksterijere i interijere kako bi stvorio realističnu, a istovremeno i klaustrofobičnu atmosferu, a u tome mu dosta pomaže i neobično kvalitetna glazba Mauricea Jarrea. No, temelj filma su ipak izvrsne uloge Michaela Douglasa, Glenn Close i Anne Archer – svaka od njih je od glumaca trazila vrhunac umijeća s obzirom na njihovu emocionalnu složenost, kao i činjenicu da se svaki od likova transformira tako da publiku postupno privlači, odnosno odbija od sebe. Glenn Close je od svih napravila najbolji posao, iskoristivši ovu ulogu za jednu od najefektnijih glumačkih transformacija u povijesti Hollywooda – glumica specijalizirana za uloge anđeoskih likova je stvorila image zloćke i psihopatske kučke koji će joj dobro poslužiti u nastavku karijere. Iako kontroverzna završnica (naknadno nasnimljena u nastojanju da se film učini komercijalnijim) gledateljima može biti previse nasilna, univerzalnost teme i kvalitet uložen u Kobnu privlačnost će ovaj film privući i onim gledateljima koji ne osjecaju preveliku nostalgiju za krajem 80-tih.

OCJENA: 9/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 13. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.