RETRO-RECENZIJA: Uljez (Impostor, 2001)

uloge: Gary Sinise, Madeleine Stowe, Vincent d'Onofrio, Tony Shalhoub,
 Tim Guinee, Elizabeth Pena, Mekhi Phifer, Kimberly Scott, Clarence
 Williams III
 glazba: Mark Isham
 scenarij: Caroline Case, Ehren Kruger & David N. Twohy (po prici
 Philipa K. Dicka)
 režija: Gary Fleder
 proizvodnja: Dimension Films, SAD, 2000.
 distribucija: UCD
 trajanje: 102'

Dolazak Uljeza u naše videoteke koincidirao je s kino-premijerom Specijalnog izvještaja, pa bi se na temelju toga moglo zaključiti kako je poznati SF-autor Philipa K. Dick prilično popularan u današnjem Hollywoodu. Što i ne iznenađuje s obzirom da su Dickove priče poslužile kao predložak za Blade Runner i Totalni opoziv – dva prilično uspješna SF-filma u prethodnim desetljećima. No popularnost nije garancija uspjeha, u što su se uvjerili oni koji su ovog ljeta očekivali Uljeza u hrvatskim kinima. Umjesto toga je film izašao samo na videu, a nedostatak hrabrosti hrvatskih distributera nije ništa drukčiji od američkih producenata koji su film gotovo godinu dana držali u bunkeru prije nego što je izbačen u terminu kada bi napravio najmanju štetu reputaciji njihove tvrtke.

Radnja se dogada 2079. godine. Zemlja je u bespoštednom ratu s genetski superiornom rasom vanzemaljaca s Alpha Centaurija koji su uništili mnoge kolonije i prisilili vladu da mnoge gradove stavi pod zaštitu elektromagnetskih polja. Spence Olham (Sinise) je znanstvenik koji radi na superoružju koje bi preokrenulo tok rata. Jednog dana će ga uhapsiti agenti službe sigurnosti na čelu s majorom Hathawayom (d’Onofrio) i optužiti da je centaurska “krtica” – kiborg koji je ubio pravog Olhama i preuzeo njegov identitet kako bi u pogodnom trenutku izvršio atentat na premijera Zemlje (Crouse). Olham to poriče i koristi priliku za bijeg, nakon čega će se skrivati u podzemlju i naletiti na dilera Calea (Phifer) kojega će zamoliti za pomoc. U zamjenu za narkotike iz bolnice u kojoj radi Olhamova supruga Maya (Stowe) Cale će bjeguncu pomoći da provede test koji će dokazati kako je ljudsko biće.

Prva stvar koja upada u oči kod Uljeza jest njegova nedovršenost, koja proizlazi iz činjenice da je početno bio zamišljen tek kao jedan od tri kratka segmenta koji su trebali tvoriti ambiciozni SF-omnibus temeljen na Dickovoj prozi. No, producenti su, vidjevši kratki 30-minutni film, umjesto toga odlučili tu originalnu priču razvući u cjelovečernji film. Zbog toga Uljez ima intrigantan početak i prilično zanimljiv (iako ne tako nepredvidljiv) završetak, a između toga se svodi na seriju kao lopatom nabacanih akcijskih scena zbog kojih više nalikuje Davisovom Bjeguncu nego ičemu što bi trebalo pripadati SF-u. Dodatni problem koji je mučio producente bio je i nedostatak novca – dobar dio scena je “posuđen” iz filmova kao što su Svemirski vojnici, Gattaca i Armagedon, a futuristički megalopolis gdje se odvija većina akcije ne izgleda veći od jednog gradskog trga. Tu je i ne baš najspretnija režija Garyja Fledera (Čekajući smrt u Denveru) koja previše inzistira na “cool” kadrovima, a manje na jasnoći zbivanja na ekranu. S druge strane inače pouzdani karakterni glumci kao Gary Sinise (Forrest Gump) i Vincent d’Onofrio (Full Metal Jacket) se ne snalaze kao protagonisti, a dojam na trenutke spašava tek nekoliko njihovih kolega u manjim ulogama. Sve u svemu, Uljez predstavlja veliko razočaranje za one koji su očekivali novi Blade Runner.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 12. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

Oglasi

RECENZIJA: Neprijatelj pred vratima (2013)

IMG_4896 Jason Statham
Jason Statham (izvor: PRESSEFOTOS)
NEPRIJATELJ PRED VRATIMA
(HOMEFRONT)
uloge: Jason Statham, James Franco, Wynona Ryder, Kate Bosworth, Rachelle Lefevre, Izabella Vidovic, Frank Grillo, Clancy Brown, Chuck Zito
scenarij: Sylvester Stallone
režija: Gary Fleder
proizvodnja: Millennium Films/Nu Image/Open Road, SAD, 2013.
trajanje: 100 '

Daleko veći izvor frustracije od loših filmova, kako za kritiku tako i za publiku, su loši filmovi za koje se lako vidi da su mogli biti dobri, samo da se netko malo više pobrinuo oko nekoliko sitnih detalja. Još veću frustraciju znaju činiti i domaći distributeri koji takvim filmovima prevode naslove na najgori mogući način te tako stvaraju nepotrebnu zbrku. Jedan od takvih primjera je Homefront, akcijski film Garyja Fledera koji se u našim kinima pojavio pod naslovom Neprijatelj pred vratima, a koji će za godinu-dvije gledatelji kablovskih i sličnih servisa miješati s istoimenim ratnim spektaklom iz prethodnog desetljeća.

Začetnik filma bio je Sylvester Stallone, koji je napisao scenarij u čijoj je originalnoj koncepciji trebao predstavljati završni dio ciklusa o Johnu Rambu. Međutim, u posljednje vrijeme prilično hiperaktivni glumac je zaključio da možda neće imati vremena ni energije da ponovno oživotvori jedan od svojih najpoznatijih likova. Umjesto toga je scenarij iskoristio kako bi adaptirao istoimeni roman Chucka Logana, posljednjeg iz serije o bivšem policajcu Philu Brokeru. U filmu naslovni lik, koji tumači Jason Statham, je agent DEA koji se uspio ubaciti u “bikersku” bandu trgovaca metamfetaminom koju vodi Danny T (Zito). Na samom početku radnje akcija hvatanja krene spektakularno krivo, pri čemu pogine Dannyjev sin, a njegov otac se prilikom uhićenja zakune na krvavu osvetu. Broker nakon toga uzima novi identitet i zajedno sa 10-godišnjom kćeri Maddy (Vidovic) nastoji izgraditi novi život u gradiću  u državi Louisiana. Živopisni pejzaži i prostrano imanje s konjima čine ruralnu idilu, koju, pak, rasprši incident na školskom igralištu. Maddyna uspješna obrana od nasilnog dječaka Brokera dovodi u sukob s dječakovom rodbinom koja, u skladu s lokalnim običajima, takve sporove rješava po načelu krvne osvete. Za Brokera je još veći problem taj što je dječakov stric Gator Bodine (Franco), sitni, ali ambiciozni i beskrupulozni diler amfetamina koji će uspjeti “provaliti” tajnu Brokerovog identiteta, te u tome vidjeti priliku da stvori vlastiti narko-imperij.

Režiser Gary Fleder u svojoj filmografiji nema ništa osim uglavnom bezličnih akcijskih filmova, što je domena u kojoj često boravi i glavni glumac Jason Statham. Ono što Neprijatelja pred vratima čini, barem nominalno, različitim od akcijske konfekcije jest to što je taj projekt uspio okupiti prilično ugledna imena, koja se mogu pohvaliti nekim uglednim nagradama. Uz Stallonea, za koga se prečesto zaboravlja da je napisao za “Oscarom” nagrađen Rocky, tu je i “Zlatnim globusom” ovjenčana, a danas pomalo i zaboravljena Wynona Ryder. Njoj je povjerena uloga amoralne i od amfetamina ruinirane striptizete, u kojoj se ona poslovično trudi, pa čak i u jednoj, za njenu dosadašnju karijeru prilično atipičnoj sceni seksa. Ipak, najviše će pažnje preuzeti James Franco kao karizmatični negativac, a što je uloga koju bi trebao odigrati sa zavezanim očima. Na svoju nesreću, jedan sličan lik je tumačio u nedavnom Proljetnom ludilu, i neumitne usporedbe će njegovu izvedbu učiniti blijedom, rutinerskom i nezanimljivom. Mnogo bolji dojam, pak, daje Kate Bosworth kao metamfetaminom ruinirana majka dječaka koja pokreće ciklus nasilja; bivša hollywoodska ljepotica se prilično potrudila pretvoriti u olupinu, ali je filmu dala neobičnu dozu realizma, prikazavši kako kriminal u američkoj zabiti zna i posredno uništavati ljude.

Ono što je možda najzanimljivije kod Neprijatelja pred vratima jest upravo to što je smješten u milje “običnih” ljudi, mnogi od kojih je prema kriminalu i nasilju odvela teška socijalna situacija. A još je zanimljivije to što bi, s obzirom na neke arhetipske elemente zapleta, na primjer motiv došljaka koji se nastoji prilagoditi ksenofobnoj sredini, može shvatiti i kao moderni vestern. Stalloneov scenarij odaje i nastojanje da se “white trash” seljačine, jedina društvena grupa koju je danas “politički korektno” prikazivati kao bezvrijedni šljam, prikažu na nešto humaniji način nego što to čini Hollywood, odnosno sugerira kako se, uz malo tople ljudske riječi i razumijevanja, mogu odvesti na pravi put.

Međutim, svi ti potencijalno intrigantni elementi scenarija su upropašteni inzistiranjem na akcijskim klišejima, pri čemu se prilično ističe spektakularni, ali, zapravo nepotrebni početak, kao i nešto manje spektakularni, ali prilično predvidljiv i, zapravo, razočaravajući kraj. Da su Stallone i Fleder pokazali malo više truda, film je mogao biti daleko bolji. Na primjer, početne scene u kojima se pokazuje Brokerova prošlost federalnog agenta su mogle biti izbačene, odnosno razlog zbog koga se preselio je mogao daleko bolje funkcionirati kao misterij za gledatelje. Zapravo, cijeli podzaplet s narko-bosovima i osveti je bio nepotreban, te je film mogao biti bolji da se sveo na sukob Brokera sa lokalnim “krkanima”. Na žalost, ta, kao i mnoge prilike su propuštene. Neprijatelj pred vratima vjerojatno neće previše naškoditi velikim imenima koja su u njemu sudjelovala, ali će to biti slaba utjeha publici koja se upravo zbog tih imena daleko više razočarala.

OCJENA: 3/10

Enhanced by Zemanta