RETRO-RECENZIJA: Tko je komu smjestio (The Score, 2001)

uloge: Robert de Niro, Edward Norton, Marlon Brando, Angela Bassett,
 Paul Soles, Gary Farmer
 glazba: Howard Shore
 scenarij: Kario Salem, Lem Dobbs & Scott Marshall Smith (sinopsis:
 Daniel Taylor & Kario Salem)
 režija: Frank Oz
 proizvodnja: Paramount, SAD, 2001.
 distribucija: VTI
 trajanje: 123'

Nick Wells (de Niro) je vrhunski obijač sefova kojemu su godine učinile svoje i koji je umalo bio uhvaćen u svojoj posljednjoj akciji. Nakon toga je odlučio da prestane s tim poslom, smatrajući kako je sebi već osigurao dovoljno novca za mirnu egzistenciju vlasnika jazz kluba u Montrealu, odnosno zajednički zivot sa stjuardesom Diane (Bassett). Ali njegov stari prijatelj i suradnik Max (Brando) mu daje ponudu koja se ne odbija – basnoslovno vrijedno antikno žezlo koje se, stjecajem okolnosti, našlo u zgradi montrealske carinarnice, i koje bi Nicku omogućilo da ostatak života provede bez financijskih problema. No, Nick prilicno nerado pristaje na posao, i to iz dva razloga – osim što se akcija mora obaviti u njegovom mjestu boravka, prisiljen je koristiti se uslugama partnera – Jackieja Tellera (Norton), mladog kriminalca koji je, glumeći osobu s poteškoćama u razvoju, dobio posao domara u carinarnici te tako bio u prilici da izvidi cijelu situaciju i “uspava” alarmne sustave. Jedino što planu nedostaje jest netko tko je u stanju razbiti sef, i Nick je čovjek za to, ali će ovaj pothvat predstavljati veliko iskušenje čak i za stručnjaka s njegovim iskustvom.

Na prvi pogled, Tko je komu smjestio izgleda kao film svjetlosnim godinama iznad prosjeka suvremene holivudske produkcije. Scenarij je materiji (inače prilično često korištenoj u povijesti Hollywooda) pristupio s maksimalnom ozbiljnošću – kriminalci u filmu su pokazani kao vrhunski profesionalci, planiranje pljačke je gotovo jednako fascinatno kao sama izvedba, a uobičajeni klišeji i neuvjerljivosti su svedene na minimum. Zatim je tu glumačka postava koju rijetko kada imamo prilike vidjeti u posljednje vrijeme – umjesto jedne velike zvijezde imamo njih tri, od kojih svatko predstavlja “majstora” svoje generacije – Brandoa, de Nira i mladog Nortona (Klub boraca). No, oni koji zbog svega ovoga budu očekivali remek-djelo će nakon dva sata biti prilično razočarani. Za to je možda najveći razlog loš izbor ržzisera – Frank Oz, bivši “mapetovac” i posuđivač glasa Yodi u Lucasovim Ratovima zvijezda, se specijalizirao za lagane komedijice i u svom pokušaju da se dokaže u žanru trilera je svoj posao shvatio previše ozbiljno, lišivsi film humora i učinivši ga daleko dosadnijim nego što je trebao biti. Drugi ozbiljni problem je Ozov slab smisao za ekonomiju filmske vrpce – što zbog strahopoštovanja prema glumačkim veličinama, što zbog strahopoštovanja prema scenariju, radnja je prerazvučena (čemu doprinosi i skroz nepotrebni podzaplet s Nickovom djevojkom), a tu je, naravno i “neočekivani” obrat na kraju, koji prilično kvari dojam, iako je, doduše, mnogo uvjerljiviji nego u sličnim holivudskim projektima. No, ovom filmu ipak treba dati palac gore, i to najvipe zato što predstavlja za današnje doba prilično rijedak primjer holivudskog proizvoda koji je napravljen “lege artis”.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 7. srpnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Zvjezdani ratovi – Epizoda II: Klonovi napadaju (Star Wars – Episode II: Attack of the Clones, 2002)

uloge: Ewan McGregor, Hayden Christensen, Natalie Portman, Samuel
L. Jackson, Frank Oz, Temuera Morrison, Christopher Lee, Anthony
Daniels, Kenny Baker, Jay Laga'aia, Silas Carson, Ahmed Best, Jack
Thompson, Jimmy Smits, Pernilla August
glazba: John Williams
scenarij: George Lucas & Jonathan Hales
režija: George Lucas
proizvodnja: 20th Century Fox/Lucasfilm, SAD, 2002.
distribucija: Continental
trajanje: 143'

Vjerojatno nijedan film posljednjih godina nije u naša kina došao nakon toliko grozničavog iščekivanja kao što je to slučaj s Klonovi napadaju, petim (odnosno drugim, ako ih poredamo kronološki) nastavkom iz Lucasove megapopularne sage Ratovi zvijezda. Ironijom sudbine, Klonovi napadaju to imaju prije svega zahvaliti svom prethodniku, Fantomskoj prijetnji, nastavku sage koja je nakon dva desetljeća manje fenomen sedme umjetnosti a više fenomen popularne kulture. Lucas je, naravno, s Fantomskom prijetnjom namlatio golemi novac, ali su mnogi zagriženi fanovi bili razočarani, koliko neumitnim (i po Prijetnju poraznim) usporedbama s originalnom trilogijom, toliko s infantilnošću filma čiji je glavni junak iritantno 9- godišnje derište. Mnogi su, pak, držali da stvari ipak moraju krenuti nabolje jer je Imperij uzvraća udarac, drugi film iz originalne trilogije, po mišljenju mnogih ispao ne samo najboljim dijelom Lucasove sage nego i jednim od najboljih SF-filmova ikada snimljenih. Zbog toga su očekivanja bila velika i, paradoksalno, razočaravajući rezultati prethodnika su ta očekivanja ovaj put učinila još većima.

Dodatni razlog za optimizam jest i u činjenici da se nova trilogija bavi događajima koji su se zbili prije onih opisanih u originalnoj trilogiji, te tako ovdje imamo priliku vidjeti kako se stara, časna Republika polako transformirala u zli Imperij, a pozitivci iz Fantomske prijetnje postupno postali monstrumima. Radnja započinje deset godina nakon događaja iz prethodnog filma, kada Padme Amidala (Portman), bivša kraljica Nabooa, a sada senatorica, dolazi na planet Coruscant kako bi u Senatu izrazila svoje protivljenje nastojanjima da se secesionistički pokret u Republici suzbije vojnom silom. Amidala postaje metom atentatora, i nakon nekoliko neuspjelih pokušaja Jedi vitezovi joj kao tjelohranitelje dodjeljuju Obi-Wan Kenobija (McGregor) i njegovog mladog pripravnika Annakina Skywalkera (Christensen). Njih dvojica se ubrzo razdvoje, jer Kenobi kreće u potragu za plaćenim ubojicom Jango Fettom (Morrison), za kog se ispostavi da je upetljan u mutne poslove oko izgradnje tajne vojske klonova, navodno za račun Republike. Dotle će Annakin sluziti kao Amidalin tjelohranitelj na Naboou, i ubrzo shvatiti da je u nju zaljubljen. I Amidala mu uzvraća osjećaje, svjesna toga da je ljubavna veza najstrože zabranjena Jedi vitezovima, dok istovremeno Annakina počinju mučiti unutarnji demoni gori od tragićne ljubavi – grižnja savjesti zbog majke Shmi (August) koju je ostavio na rodnom planetu Tatooine, kao i uvjerenje da Sila s kojom je obdaren ne treba biti sputana strogim jedijevskim pravilima.

Ako je Lucasu cilj bio napraviti bolji film od Fantomske prijetnje, već na prvi pogled se može vidjeti da je u tome barem djelomično uspio. Klonovi napadaju su vizualno raskošniji, kompjuterski generirani specijalni efekti su još dojmljiviji, lokacije su raznovrsnije, a kostimi i scenografija daleko inventivniji nego u svim prethodnim filmovima. Naravno, tu je i niz spektakularnih akcijskih scena – od vratolomne utrke po zračnim koridorima Coruscanta na početku do neobično kompleksne završnice koja uključuje dvoboj svjetlosnim mačevima i pravu pravcatu bitku s desetinama tisuća sudionika. Vizualnu spektakularnost također prati složenost zapleta, koji nastoji gledateljima objasniti to kako se naizgled savršena demokratska i slobodarska Republika mic po mic pretvorila u svoju suprotnost, pri čemu su, kao sto je to uvijek slučaj, mnogi od glavnih pokretača tog procesa na početku imali najplemenitije namjere. Zbog složenosti radnje i nastojanja da se gledateljima sve lijepo objasni, Klonovi napadaju u prvom dijelu imaju vise dijaloga nego akcije, ali ti dijalozi, na žalost, nisu na visini. Na visini nije ni traljavo postavljena romansa Annakina i Amidale (iako ima daleko više iskrenosti i prave drame od romanse Jacka i Rose u Titanicu) koju također uništavaju traljavi dijalozi, loš izbor Haydena Christensena za glavnog glumca, i konačno, nedostatak ikakve suvisle interakcije s Natalie Portman.

No, taj najveći nedostatak Klonova ipak nije razlog da ovaj film nazovemo neuspjehom. Čak i u sadržajnom smislu Klonovi napadaju su bolji od svog prethodnika – ton je mnogo mračniji i ozbiljniji, a zaplet i likovi postavljeni tako da izgledaju kao suvisli dio mnogo šire cjeline, tako i da i neki naizgled nepotrebni i iritantni elementi Fantomske prijetnje (poput Jar Jar Binksa) polako sjedaju na svoje mjesto i možemo ih vidjeti u novom svjetlu. Zaokružena autorska vizija, koja se ovdje bolje vidi nego i u jednom drugom holivudskom proizvodu, možda će nekome biti i politički problematična, jer Lucas ovdje prilično eksplicitno iznosi tezu prema kojoj je demokracija po svojoj prirodi slabašna i krhka, te da se ona u pravilu degenerira i s vremenom preraste u diktaturu. Zbog svega toga je pomalo nezahvalno pisati recenziju ovog filma, jer ćemo pravi sud moći donijeti tek kada vidimo treći dio sage. Ali već sada imamo razloga za zabrinutost – ako su Klonovi napadaju bolji od Fantomske prijetnje isto kao sto je Imperij bio bolji od Nove nade, znači li to da će sljedeći nastavak prema Prijetnji i Klonova biti isto sto je razočaravajući Povratak Jedija (inače bolji od oba dva filma iz nove serije) bio prema Novoj nadi i Imperiju?

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 17. lipnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.