RECENZIJA: Između svjetova (2011)

Twixt (film)

(izvor: Wikipedia)

IZMEĐU SVJETOVA
(TWIXT)
uloge: Val Kilmer, Bruce Dern, Elle Fanning, Ben Chaplin, Joanne Whalley, Ben Chaplin
scenarij: Francis Ford Coppola
režija: Francis Ford Coppola
proizvodnja: Pathe/Zoetrope, SAD, 2011.
trajanje: 88 '

Od svih kraljeva Novog Hollywooda danas se možda najmanje govori o Francisu Fordu Coppoli. Razlog za to bi mogao biti u banalnoj činjenici da su tvorca Kuma i Apokalipse konačno dohvatile godine, ali i u tome da je on već odavno sebe nametnuo kao instituciju te da njegov obiteljski brend uspješno nosi kći Sofia. To ne znači da stari majstor više ne snima filmove; stvar je u tome da su to filmovi koji iz nekog razloga ne izazivaju pažnju ikoga osim najzagriženijih filmofila. Nešto slično se zbilo s Twixt, horor-filmom koji se godinu dana nakon festivalske premijere u Torontu kod nas prikazuje pod naslovom Između svjetova, a koji, vjerovali ili ne, uopće nije prikazan u Americi.

Na samom početku film izgleda kao ekranizacija romana Stephena Kinga, što možda i nije teško očekivati, s obzirom da je protagonist, čiji lik tumači Val Kilmer, opisan kao nižerazredna verzija popularnog pisca. Hal Baltimore je specijalist za horor-romane o vješticama koji, pogođen kreativnom krizom, za život pokušava zarađivati potpisujući primjerke svojih knjiga u knjižarama. Tijekom jedne takve turneje dolazi u gradić čiji živopisni šerif Bobby La Grange (Dern) u Baltimoreu vidi idealnog partnera da ostvari vlastite književne ambicije. U zamjenu za suradnju na sljedećem romanu, Baltimoreu nudi dragocjenu inspiraciju u obliku aktualnog slučaja morbidnih ubojstva koje upravo istražuje. Baltimorea istraga dovede do još mračnijih događaja iz gradske prošlosti, a u čijem rasvjetljavanju će mu pomoći duhovi koje sreće u snovima.

Coppola, nakon što je odavno na polju filma ostvario sve što se može ostvariti u svijetu filma, sebi može dozvoliti ono što je većini njegovih kolega u današnjem Hollywoodu gotovo nezamislivo – snimati filmove “za svoju dušu”, bez ikakvog vanjskog komercijalnog pritiska niti potrebe da osvaja zlatne kipiće. Tako se može reći da je pod stare dane ponovno ostvario ideal autorskog filma kome je težila njegova novohollywoodska generacija. U slučaju Između svjetova se eksplicitno osobni karakter filma odražava i u tome što je kao inspiracija Coppoli, prema vlastitom svjedočenju, poslužio san “podmazan” bocom rakije. Pretakanje tog iskustva u cjelovečernji film, s druge strane, daje još jedan primjer umjetničkog djela čije stvaranje čini zadovoljstvo umjetniku, ali daleko manje ili nikakvo zadovoljstvo publici.

To ne znači da Između svjetova nema nikakvu vrijednost; neki dijelovi filma se doimaju maštovitima, originalnima i prilično efektnima, a posebno se ističe scena u kojoj se dekonstruira jedno od najpoznatijih djela američke književnosti. Filmofile će prilično zabavljati pronalaženje niza citata i homagea koje je Coppola posvetio svojim kolegama i uzorima. Oni zauzimaju široki raspon od Lyncha i njegovog Twin Peaksa, klasičnog trilera Noć lovca pa sve do eksploatacijskih filmova, poput Demencije 13 koju je sam Coppola napravio za Rogera Cormana na samom početku svoje karijere. Film se osvrće i na stvarni život, pa tako Kilmer i njegova bivša supruga Joanne Whalley tumače stvarne supružnike, a jedan od pozapleta se tiče i obiteljske tragedije nalik na onu koja je Coppolu pogodila u stvarnom životu.

Sve je to, međutim, od male koristi čim gledatelj postane svjestan da je Coppola, u nastojanju da film učini “drukčijim” zanemario potrebu da Između svjetova predstavljaju suvislu cjelinu. Kako film ide prema svom kraju, to se sve više čini kako je velikog majstora izdala inspiracija, odnosno da ne zna kako ga završiti. Kada do kraja dođe, on je zbrzan, neuvjerljiv i razočaravajući. Treba se nadati kako se ista stvar neće moći reći za Coppolinu filmografiju.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 30. listopada 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Oglasi

Još jedan “Dan nezavisnosti” ?

[picapp src=”5/0/4/1/Roland_Emmerich_brings_6ee2.JPG?adImageId=5337843&imageId=6731694″ width=”234″ height=”132″ /]

Nakon što je Obamino osvajanje Nobelove nagrade za mir zazvalo brojne usporedbe s Gorbačovom te tako dalo određenu podlogu tezama Igora Panarina o skoroj propasti SAD, za očekivati je da će se slična predviđanja koristiti i za jedan od glavnih simbola američke kulturne hegemonije u svijetu – Hollywood.

Jedno od njih je, iako ne tako eksplicitno, dao Francis Ford Coppola, slavni režiser, producent i stjegonoša Novog Hollywooda – pokreta koji je 1970-ih revitalizirao američku kinematografiju i stvorio podlogu za blockbustere Lucasa i Spielberga. Coppola je u Bejrutu, gdje promovira svoj novi film “Tetro”, izjavio da je američka filmska industrija u velikoj krizi i da će od šest ili sedam velikih studija koji danas postoje njih dva ili tri propasti. Prema Coppolinim riječima, oni koji budu preostali će nastojati praviti filmove kao “Harry Potter”, odnosno stalno pokušavati iznova snimiti “Ratove zvijezda”.

Coppolin kolega Roland Emmerich, koji je kao glavni poticaj za početak vlastite karijere upravo naveo nastojanje da snimi vlastite “Ratove zvijezda”, kao da se potrudio potvrditi predviđanja autora “Kuma”. Naime, upravo je objavljeno kako je Emmerich napisao scenarij za, ni manje ni više, nego nastavak “Dana nezavisnosti”. 20th Century Fox je, navodno, spreman odobriti projekt, ali ne ako bi prethodno morao iskesati desetke milijuna dolara za honorar Willu Smithu na čijem sudjelovanju Emmerich inzistira.

Vijest o još jednom “Danu nezavisnosti” će kod većine pratitelja holivudskih zbivanja biti dočekana i s nevjericom i s rezignacijom. Original je bio komercijalno uspješan i na trenutke prilično zabavan film, ali ipak proizvod svog vremena. Grcanje u američkom nacionalizmu, tako karakteristično za Hollywood u pred-bushovskoj eri, bi danas bilo daleko teže prodati svjetskoj publici. Emmerich vjerojatno misli kako su s dolaskom Obame u Bijelu kuću stvari vratile na svoje mjesto, ali bi takva procjena, kao i mnoge u Emmerichovoj karijeri, mogla biti pogrešna.

Cinici bi, pak, mogli cijelu priču shvatiti kao ništa drugo do lukavo podgrijavanje publiciteta za novi Emmerichov film katastrofe “2012”.