RETRO-RECENZIJA: Osveta (Collateral Damage, 2002)

uloge: Arnold Schwarzenegger, Elias Koteas, Francesca Neri, Cliff Curtis,
John Leguizamo, John Turturro, Lindsay Frost, Miguel Sandoval,
glazba: Graeme Revell
scenarij: David Griffiths (sinopsis: Ronald Roose & David Griffiths)
režija: Andrew Davis
proizvodnja: Warner, SAD, 2002.
distribucija: Intercom Issa
trajanje: 108'

Osveta je uobičajeno kretenski prijevod hrvatskih distributera za izraz koji doslovno znači “popratna steta”, a koji je u posljednje desetljeće predstavljao Pentagonov odgovor za sva neugodna pitanja u vezi zločina počinjenih nad bespomoćnim civilima po Iraku, Somaliji, Afganistanu i Srbiji. Mnogi su se pitali kako bi Amerikanci reagirali da im netko vrati barem dio onoga sto su učinili tim nesretnim nacijama, i prije par mjeseci smo dobili taj odgovor. Osama bin Laden, pak, nije koristio izraz “popratna šteta” i u tom smislu je pokazao manje smisla za ironiju od negativaca u ovom filmu – kolumbijskih ljevičarskih gerilaca ciji je vođa El Lobo (Curtis) digao u zrak kolumbijski konzulat u Los Angelesu i usput ubio ženu i dijete glavnog junaka, vatrogasca Gordona Brewera (Schwarzenegger). No to je manje-više jedina prednost zapleta Osvete nad stvarnim životom. U neumitnoj usporedbi filma sa događajima koji su nešto prije pola godine uzdrmali temelje suvremenog svijeta, Osveta je imala nesreću da više nego ijedan drugi film predstavlja oličenje svega sto je loše u suvremenom Hollywoodu. Nije tu riječ samo o uobičajenom američkom šovinizmu i vrijeđanju inteligencije gledatelja. Glavni junak je skromni vatrogasac koji ne samo sto uspijeva preživjeti usred građanskim ratom napaćene zemlje o kojoj, inače, nema pojma, nego još negativce rasturi onako kako to u stvarnom životu nisu mogli niti “Zelene beretke”, Rangeri, SEAL-ovi i SAS. Doduše, scenarij Davida Griffithsa na trenutke pokušava pokazati nešto malo vise razumijevanja za uzroke terorizma u suvremenom svijetu, pa su tako uz kolumbijske ljevičare kao negativci pokazani i pripadnici desničarskih “eskadrona smrti”,  a i CIA je pokazana daleko mračnijom institucijom nego što se to Hollywood usudio učiniti za vrijeme reaganovskih 80-tih. No, sve su to najsitnije naznake koje su u u raspletu filma zagubljene, poput nekoliko prilično zanimljivih sporednih likova (koje tumače Turturro i Leguizamo) čiji su najsvjetliji trenuci najvjerojatnije ostali zagubljeni na montažnom stolu. Ono što je nama ostalo jest Schwarzenegger koji u šestom desetljeću života sve teže može glumiti nepobjedivi stroj za rasturanje negativaca. A i finale je prilično žalosno – negativci se ponovno pokazuju kao totalni kreteni, a i njihova superspektakularna teroristička akcija je jad i bijeda u usporedbi s onim sto su priredile njihove kolege u stvarnom životu. Na žalost, zbog ove morbidne koincidencije Osveta (čija je premijera bila odgođena par mjeseci) će biti pamćena daleko više nego što to objektivno zaslužuje.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 8. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

Oglasi

RETRO-RECENZIJA: Hannibal (2001)

uloge: Anthony Hopkins, Julianne Moore, Gary Oldman, Ray Liotta,
 Frankie Faison, Giancarlo Giannini, Francesca Neri, Zeljko Ivanek,
 Hazzelle Goodman
 scenografija: Norris Spencer
 kostimografija: Janty Yates
 fotografija: John Mathieson
 montaza: Pietro Scalia
 glazba: Hans Zimmer
 scenarij: David Mamet & Steven Zaillian (po romanu Thomasa Harrisa)
 rezija: Ridley Scott
 proizvodnja: MGM/Universal/De Laurentiis/Scott Free, SAD/Britanija,
 2001.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 131'

Hollywood danas, za razliku od prijašnjih vremena, nedostatak vlastite originalnosti nastoji nadoknaditi remakeovima umjesto nastavcima. To što nastavaka ima manje nego ranije ne znači da su oni sami po sebi kvalitetniji nego u doba kada se reputacija svakog iole popularnijeg hita uništavala nastavkom par godina nakon premijere. Najbolji primjer za to je Kad jaganjci utihnu Jonathana Demmea, jedan od najboljih i najutjecajnijih filmova prethodnog desetljeća i jedan od rijetkih primjera kada su “Oscari” došli u prave ruke. Ta uznemirujuća priča o briljantnom ali i opasnom serijskom ubojici i njegovom bizarnom odnosu s agenticom FBI je, kao što se i moglo očekivati, jednostavno morala imati nastavak. Doduše, trebalo je proći nešto vremena prije nego sto je autor originalnog romana Thomas Harris napisao predložak, a onda su se producenti našli pred nizom problema vezanih uz činjenicu da je “Oscarom” nagrađena glavna glumica Jodie Foster smatrala kako bi scenarij “Hannibala” trebao biti bitno drukčiji od romana. Što se režisera Jonathana Demmeja tiče, on je odmah napustio projekt i njegovo je mjesto zauzeo danas najcijenjeniji holivudski plaćenik Ridley Scott (Osmi putnik, Blade Runner, Gladijator). Na kraju je Fosterova, iako su joj producenti bili udovoljili po pitanju scenarija, napustila projekt i ulogu Clarice Starling je preuzela Julianne Moore. Iako je kritika bila podijeljena, publika je nasjela reklamnoj kampanji i Hannibal je bio jedan od komercijalno uspješnih holivudskih hitova 2001. godine.

Radnja filma započinje deset godina nakon sto je nekoć ugledni psihijatar dr. Hannibal Lecter (Hopkins) uspio pobjeći iz ludnice gdje je držan zbog serije okrutnih umorstava. Lecter je ne samo uspio izmaći svim pokušajima hvatanja nego je iskoristio svoje odlično poznavanje talijanskog jezika, kulture i umjetnosti da se pod lažnim identitetom dr. Fella skrasi u Firenzi gdje ga čeka posao kustosa u lokalnom muzeju. Clarice Starling (Moore), agentica FBI kojoj je Lecterova ekspertiza pomogla u njenom prvom važnom slucaju, nikako se nije lišila nade da će ga jednog dana privesti pravdi. U međuvremenu, njena vlastita karijera je ugrožena nakon rutinskog hapšenja koje se pretvorilo u masakr. To predstavlja izvrsnu priliku za Masona Vergera (Oldman), utjecajnog bogatuna koji je svojevremeno nakon susreta s Lecterom ostao unakažen i vezan uz krevet. Uz pomoć svojih veza u Washingtonu, među koje spada seksistički službenik Ministarstva pravde Paul Krendler (Liotta), Verger uspijeva urediti da Starling ponovno dobije Lecterov slučaj. No, Vergeru, dakako, cilj nije Lectera privesti pravdi, koliko iskoristiti Starling kao mamac koji bi Lectera doveo u ruke Vergerovih okrutnih plaćenika. U međuvremenu je za Lecterovo hvatanje raspisao nagradu od nekoliko milijuna US$ i to je više nego dovoljan razlog za firentinskog policijskog inspektora Pazzija (Giannini) da počne pratiti “dr. Fella” ne bi li ga uhvatio u privatnom aranžmanu.

S obzirom na reputaciju svog “oskarovskog” prethodnika, bilo je za očekivati da ce se Hannibal teško moći s njim uspoređivati te da će usporedbe u pravilu biti na njegovu štetu. No, uistinu je malo tko mogao očekivati da će rezultati te usporedbe biti toliko porazni, odnosno da će Jodie Foster imati toliko razloga da se veseli što je digla ruke od ovog projekta. Za razliku od prethodnika, koji je ponudio nešto svježe, originalno i natjerao gledatelje da razmišljaju, Hannibal se sveo na uobičajeno neproduhovljenu i konfekcijsku eksploataciju najnižih poriva publike, koje bi trebao zadovoljiti naslovni junak. Zbog svega toga su likovi, a pogotovo odnos između Lectera i Starlingove – najfascinantniji dio prethodnika – lišeni bilo kakvog sadržaja, a sam Lecter pretvoren u vlastitu karikaturu. Ono što je u prethodniku bilo oličenje zla, ovdje je uglađeni i profinjeni gospodin čija ljubav prema uzvišenoj kulturi i vrhunskoj modi koji bi prema svim holivudskim stereotipovima sugerira “tetkicu” (Lecterov homoseksualizam se u par scena čak i nepto eskplicitnije naznačuje, očigledno u pokušaju producenata da se prikazivanjem Lectera kao malo “pomaknutog” pozitivca dodvore moćnom holivudskom gay lobiju, koji im još nije oprostio lik Buffalo Billa u Kad jaganjci utihnu). Naravno, s obzirom da bi publika trebala za Lectera navijati, čak i u scenama gdje (čak i za holivudske standarde prilično zorno prikazano) rearanžira unutrašnjost svojih još uvijek živućih žrtava, tipovi protiv kojih se Lecter bori moraju biti jos gori od njega – bogatuni koji su u stanju nekažnjeno činiti najgore zločine, korumpirani policajci, seksistički birokrati ili homicidalne seljačine. S obzirom da su likovi ovdje svedeni na stereotipove, uopće nije bitno tko ih glumi, pa je jasno zašto je Oldman zahtijevao da mu se ime izbriše s uvodne špice. S druge strane, izbor Ridleya Scotta za režisera bio je pravilan, s obzirom da Scotta vise zanimaju lijepe sličice nego likovi ili priča. Scott fino koristi firentinske lokacije, ali ce gledatelj svejedno imati dojam da gleda dva sata dugi video-spot umjesto normalnog filma. I scene klanja (uključujući famoznu demonstraciju Lecterovih kulinarskih sposobnosti na kraju) su, za razliku od prethodnika, jasno prikazane. I dok je Demme znao kako kod gledatelja izazvati strah i mučninu, Scott izaziva samo mučninu i to je osjećaj koji će pogoditi većinu onih nesretnika koji podlegnu propagandi i pristanu dva sata svog zivota utrošiti na ovu prostituciju talenata. Zbog svega ovoga čovjek skoro poželi da netko kao Lecter postoji u stvarnosti kako bi autore ovog nedjela pozvao na večeru.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 29. prosinca 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.