RETRO-RECENZIJA: Nešto o Adamu (About Adam, 2000)

uloge: Stuart Townsend, Kate Hudson, Frances O'Connor, Charlotte Brady, Adam
 Maher, Rosaleen Linehan
 glazba: Adrian Johnston
 scenarij: Gerard Stembridge
 režija: Gerard Stembridge
 proizvodnja: BBC Films/Bord Scannan na hEireann, Britanija/Irska, 2000.
 distribucija: UCD
 trajanje: 105 '

Nešto o Adamu se od niza romantičnih komedija (uključujući one s Britanskog Otočja, koje su posebna klasa) razlikuje prije svega po u najmanju ruku nekonvencionalnom protagonistu. Adam (Townsend) je simpatični dečko koji u jednom dublinskom baru uspije zavesti konobaricu Lucy (Hudson) i njih dvoje se ubrzo zaruče. Naravno, kada se Lucyna neugledna sestra Laura (O’Connor) počne zanimati za tajanstvenog stranca, Adam će joj odmah uzvratiti osjećaje, isto kao sto će drugoj Lucynoj sestri Alice (Bradley) pružiti malo relaksacije od dosadnog braka, a i Lucyn brat David (Maher) će ubrzo sa užasom shvatiti kako ga Adam privlači. I dok bi konvencionalni filmaši ovu situaciju razriješili tako što bi Adama prikazali kao bezdušnu varalicu ili psihopata, scenarist i režiser Stembridge Adama pokazuje kao pozitivca – idealnog muškarca koji je uvijek spreman svakoj ženi pružiti upravo ono za čime ona zudi. Osim osvježavajuće pozitivnog odnosa prema poligamiji, Nešto o Adamu pruža i prilično zanimljivu sliku moderne Irske koja se nedavno počela oslobađati stega nesretne prošlosti i utjecaja Katoličke crkve, te Dublin izgleda poput svake normalne zapadne metropole. Stembridge je za ovaj film također koristio prilično modernu nelinearnu “rashomonsku” narativnu strukturu, a i britansko-irskoj glumačku ekipu je dosta obogatila simpatična Amerikanka Kate Hudson (Korak do slave), koja se relativno dobro snalazi s irskim naglaskom. Dojam o filmu kvari pomalo isforsirana završnica koja svojom konvencionalnošću odudara od ostatka filma, ali Nešto o Adamu svejedno predstavlja još jedan dokaz da i prezreni i hipereksploatirani žanr romantične komedije uvijek može donijeti nešto novo.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 17. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

Oglasi

RETRO-RECENZIJA: Mansfield Park (1999)

uloge: Frances O'Connor, Jonny Lee Miller, Alessandro Nivola,
 Embeth Davidtz, Harold Pinter, James Purefoy, Justine Waddell,
 Victoria Hamilton, Sheila Gish, Hannah Taylor-Gordon
 scenografija: Christopher Hobbs
 kostimografija: Andrea Galer
 fotografija: Michael Coulter
 montaža: Martin Walsh
 glazba: Lesley Barber
 scenarij: Patricia Rozema (po romanu Jane Austen)
 režija: Patricia Rozema
 proizvodnja: BBC Films, Britanija, 1999.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 112'

Početkom 19. stoljeća mlada Fanny Price (O’Connor) odrasta u Mansfield Parku, seoskom imanju gdje ju je primio njen bogati i ugledni rođak Sir Thomas Bertram (Pinter) i tako izbavio od siromaštva Portsmoutha gdje joj žive otac, majka i ostatak obitelji. Mlada Fanny je obdarena ne samo ljepotom nego i umom, zbog čega se zbližila sa Sir Thomasovim sinom Edmundom (Miller). No, od Fanny se očekuje da se uda za naočitog susjeda Henryja Crawforda (Nivola), dok Bertramovi Edmundu nastoje “namjestiti” Henryjevu sestru Mary (Davidtz). No, Fanny je previše načitana i slobodoumna da bi dozvolila da joj tako kroje sudbinu. Kada otkrije kako Mansfield Park svoje bogatstvo duguje robovima koji crnče na karipskim plantažama, Fanny će dobro preispitati i Henryja i sve ljude oko sebe.

Kanadskoj filmašici Patriciji Rozemi vjerojatno je išla na živce velika popularnost ekranizacija djela Jane Austen kod ženske publike, s obzirom da ti filmovi, slično kao i cjelokupni opus britanske spisateljice, promoviraju prilično anti-feministički svjetonazor prema kojemu se svaka žena mjeri prema muškarcu kojega je uspjela dovesti pred oltar. Stoga je odlučila uciniti nešto naizgled nemoguće – feministicku ekranizaciju romana Jane Austen, i u tome joj je poslužio Mansfield Park, roman koji je zbog svoje hermetičnosti i dujiine bio najmanje popularan među svim filmašima. Naravno, vjernost originalu nije bila među Rozeminim prioritetima, pa je radnja prilično izmijenjena i začinjena nekim prilično ne- austenovskim elementima kao sto su incest, lezbijstvo i narkomanija, a sam lik Fanny Price modeliran prema liku stvarne Jane Austen i pretvoren u vatrenu feministicu. No ova ekranizacija, iako se vjerojatno neće svidjeti književnim puristima, ipak koliko-toliko funkcionira usprkos ubacivanja socio-političkih tema koje bas i nisu primjereni austenovskim ljubićima. Razlog tome je prije svega u prilično raznorodnoj glumačkoj postavi kojom dominira Australka Frances O’Connor (Ljubav i druge katastrofe, AI), a i ugledni britanski kazališni režiser Harold Pinter je impozantan u ulozi aristokratskog patrijarha. S druge strane, Jonny Lee Miller (Trainspotting, Hakeri) se i dalje ne može maknuti od bljedunjave uloge princa na bijelom konju. Ipak, kada se sve zbroji i oduzme, Mansfield Park je profesionalno urađeno djelce koje ce biti zanimljivo čak i onima koji nemaju baš previše sklonosti prema autorima herc-literature s početka 19. stoljeća.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 20. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: A. I. – Umjetna inteligencija (A. I. : Artificial Intelligence, 2001)

uloge: Haley Joel Osment, Frances O’Connor, Sam Robards, Jake Thomas,
Jude Law, William Hurt, Brendan Gleeson, Jake Angel, Robin Williams,
Ben Kingsley
scenografija: Rick Carter
kostimografija: Bob Ringwood
fotografija: Janusz Kaminski
montaza: Michael Kahn
glazba: John Williams
scenarij: Steven Spielberg (sinopis: Ian Watson) (po priči Supertoys Last All Summer Long Briana W. Aldissa)
režija: Steven Spielberg
proizvodnja: Warner/Dreamworks/Amblin, SAD, 2001.
distribucija: Issa
trajanje: 146′

Ovog ljeta se dogodilo nesto što je samo prije desetak godina izgledalo nezamislivo – ambiciozni SF-spektakl u režiji Stevena Spielberga propao je u američkim kinima. Danas to možda i nije takvo iznenađenje, s obzirom da danas Spielberg nije neupitno holivudsko božanstvo kakvim su ga mnogi nekoć smatrali. Ali najvažniji razlog je prije svega u tome što A.I. – Umjetna inteligencija nije Spielbergov film u pravom smislu riječi. Dotični je film više od nekoliko desetljeća bio jedan od omiljenih projekata jednog drugog filmskog velikana – Stanleya Kubricka, koji je žanr svojevremeno zadužio takvim remek-djelima kao što su 2001: Odiseja u svemiru i Paklena naranča. Za Kubricka se godinama govorilo da radi na adaptaciji SF-priče Briana W. Aldissa, ali je on, što zbog svog perfekcionizma, a što zbog toga sto specijalni efekti još nisu bili na visini, prednost dao nešto manje zahtjevnim Širom zatvorenim očima. U međuvremenu je u cijelu priču uskočio Spielberg, s kojim je Kubrick prijateljevao preko telefona puna dva desetljeća. Nakon što su dugo raspravljali o ovom projektu, Kubrick je izjavio kako bi on bolje pristajao Spielbergovom umjetničkom senzibilitetu. Nakon Kubrickove smrti Spielberg je odmah prionuo na posao i A.I. – Umjetna inteligencija je smatrana jednim od najambicioznijih filmova ljeta 2001. godine. Ali, kao i mnogi drugi ambiciozni projekti koji su došli u američka kina u to vrijeme, ni ovaj nije zadovoljio visoka očekivanja, pa se u neku ruku može smatrati jednim od većih ovosezonskih razočaranja.

Radnja se odvija u bliskoj budućnosti, kada su se uslijed globalnog zatopljenja otopile polarne kape i razina mora drastično narasla, potopivši mnoge priobalne gradove širom svijeta, uključujući New York. Zbog smanjenja obradivih površina, vlade su uvele strogu kontrolu rađanja kao i široku primjenu robota kako bi se smanjila potreba za ljudskom radnom snagom koja troši dragocjene resurse. S vremenom su se roboti toliko razvili da mogu obavljati svakojake, pa i najsloženije funkcije, a korporacija “Cybertronics”, na čijem je čelu profesor Allen Hobby (Hurt) odnedavno je stvorila prototip čovjekolikog robota koji bi trebao zadovoljiti potrebe parova bez djece. Jedan od takvih parova čine Henry (Robards) i Monica Swinton (O’Connor), čiji je sin Martin (Thomas) obolio od neizlječive bolesti i održava se u kriogeničkoj suspenziji. Swintoni nevoljko pristaju da testiraju novi proizvod, koji dolazi u obliku Davida (Osment), robota-dječaka koji je programiran da voli svoju “majku”. No, idlilični zivot robota i “obitelji” prestaje kada Martin čudom bude izliječen i vrati se roditeljima koji će svog biološkog sina pretpostaviti robotu. Nakon niza incidenata Monica se odluči riješiti Davida, ali nema srca da ga vrati korporaciji koja će ga uništiti. David je umjesto toga ostavljen u šumi i odatle počinje njegova odiseja s jednim jedinim ciljem – ponovno pronaći majku i učiniti sve kako bi mu ona vratila osjećaje. U tom teškom i na trenutke apokaliptičnom putovanju Davidu će pomoć pružiti Gigolo Joe (Law), robot specijaliziran za pružanje seksualnih usluga ženama.

Svatko tko malo bolje poznaje opus dvojice režisera bi vjerojatno A.I. dočekao s prilično skepse, odnosno barem Spielbergove tvrdnje kako je nastojao što je moguće biti vjerniji Kubrickovoj viziji. Naime, Kubrickov hladni i mizantropski pogled na svijet je prilično teško pomiriti sa Spielbergovim često infantilnim sentimentalizmom. Zbog toga ni ne iznenađuje što se A.I. cini filmom kojeg su centrifugalne sile njegovih duhovnih tvoraca učinile nedosljednim i zbrkanim od samog početka. Doduše, film je podijeljen u nekoliko segmenata, pa se u prvoj trećini, koja je najkubrickovskija od svih, ta zbrkanost i ne da tako lako primijeniti. No, nakon što napustimo superluksuzni, ali i hladni dom Swintonovih u kojemu se robotska ljubav sudara s ljudskom bezosjećajnošću, kubrickovska vizija svijeta prepušta mjesto spielbergijanskoj bajci u kojemu se motivi priče o Pinocchiju i “politička korektnost” publici serviraju suptilnošću slona u staklarskoj radnji. No, najgore od svega dolazi na kraju kada nam Spielberg servira krajnje zbunjujući ali i krajnje neuvjerljivi deus ex machina epilog koji će vecinu gledatelja ostaviti uglavnom ravnodušnim. Te strukturne mane cijelog filma su koliko- toliko kompenzirane glumačkom izvedbom, pri čemu je australska glumica Frances O’Connor obavila daleko bolji posao od svojih razvikanih kolega Osmenta i Lawa u robotskim ulogama. U vizualnom smislu film je takodjer prilicno dojmljiv, pogotovo u Blade Runnerom inspiriranim scenama futurističkog Rogue Cityja, kao i u potopljenog New Yorka (gdje iz mora, između ostalog, strše i tornjevi WTC-a). A.I. je film koji također postavlja neka prilično zanimljiva i intrigantna etička pitanja o granicama ljudskosti, ali, na žalost, holivudski zabavljač Spielberg ipak nije prava osoba koja bi na to mogla dati odgovore.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 28. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.