RETRO-RECENZIJA: Ničija zemlja (2001)

uloge: Branko Đurić, Rene Bitorajac, Filip Šovagović, George Siaditis,
 Simon Callow, Katrin Cartlidge, Mustafa Nadarević, Bogdan Diklić,
Đuro Utješanović
 glazba: Danis Tanović
 scenarij: Danis Tanović
 rezija: Danis Tanović
 proizvodnja: Casablanca/Man's Films/Counihan-Villiers/Mae, Bosna i
 Hercegovina/Belgija/Britanija/Francuska/Slovenija, 2001.
 distribucija: Discovery
 trajanje: 98 '

Hrvatski jal se prošle godine iskazao u odnosu prema uspjesima nasih susjeda. Slično kao što je zlatna medalja Srbo-Crnogoraca na svjetskom prvenstvu odjednom izazvala nestanak NBA i ignoriranje košarke na državnoj televiziji, tako je i “Oscar” za bosanski film Ničiju zemlju izazvao zanimljive reakcije kod domaćih kriticara. Oni desne provenijencije su napali film kao ulizivanje međunarodnoj zajednici i njenoj politici “ekvidistance”, dok lijevi art-snobovi Danisu Tanoviću nisu mogli oprostiti što je zlatni kipić preoteo njihovom favoritu, Jeunetovoj Amelie. Oni ciničniji komentatori su Tanovićevu pobjedu tumačili željom americkog kulturnog establishmenta da u jeku anti-muslimanske histerije pokaće kako SAD, eto, znaju biti velikodušne prema muslimanskoj zemlji. Da su pozitivne kritike filma u američkom tisku bile više uvjetovane “političkom korektnošću” nego nekim posebnim estetskim kriterijima, svjedoči i to da je ugledni kritičar Roger Ebert u svom članku pokazao kako film možda uopće nije gledao, zamijenivši Bosance s Hrvatima.

Radnja filma se dogada u ljeto 1993. godine, za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. Skupina bošnjackih vojnika jedne maglovite noći zaluta i završi na brisanom prostoru ispred svojih položaja. Kada svane jutro, bosanski Srbi koriste priliku da ih posmicaju artiljerijskom i mitraljeskom vatrom. Jedini preživjeli je Čiki (Đurić), koji utočište pronalazi u napuštenom rovu na “ničijoj zemlji”. Stjecajem okolnosti tamo će zavrsiti i Nino (Bitorajac), mladi srpski vojnik, kojemu Čiki odluči poštediti život jer smatra kako bi ga mogao iskoristiti kao oruđe da se dočepa bosnjackih polozaja. Njihova se situacija zakomplicira kada otkriju da je Čikijev suborac Cera (Sovagovic) živ, ali se ne smije micati, jer ispod sebe ima odskočnu minu koja bi mogla uništiti cijeli rov. Ne znajući kako bi deaktivirali minu, Čiki i Nino pozivaju UNPROFOR. Francuski zapovjednik Marchand (Siatidis), usprkos protivljenja svojih nadređenih, misli intervenirati, ali za to dobiva dozvolu tek kada za cijelu priču dozna ambiciozna britanska TV-novinarka Jane Livingstone (Cartlidge) koja će od te afere napraviti medijski cirkus.

Da američki i većina zapadnih kritičara nije shvatila što je pjesnik htio reći govori i činjenica da su oni Ničiju zemlju proglasili komedijom. Ovaj film je, u stvari, mrtvački ozbiljna drama koju pojedina sarkastična replika glavnih junaka ne sprečava da svoju poruku o besmislu rata, ljudskoj nesposobnosti da prevladaju mržnju i neefikasnosti UN-ovog “mirotvorstva” gledateljima dostavlja sa suptilnošću buldožera. Ta je ista poruka potcrtana i mračnom završnicom u kojoj se ironija miješa s tragedijom, a završna scena u neku ruku predstavlja Tanovićev metaforički komentar na nedovršenost rata u Bosni i Hercegovini. Tanović, koji je svoj zanat izučio kao snimatelj u Armiji BiH za vrijeme rata, vješto se koristi slovenskim lokacijama kao i dobrim castingom kako bi izvukao maksimum iz relativno skromnog budzeta (kojeg je potpomoglo mali milijun evropskih art-fondova). Branko Đurić, Rene Bitorajac i Filip Šovagović su sjajni u svojim ulogama koje nadopunjavaju neka poznata lica ex-jugoslavenske kinematografije u sporednim ulogama. No, možda će najduže svima u sjećanju ostati Katrin Cartlidge (LOMECI VALOVE), nedavno preminula britanska glumica, koja je maestralno “skinula” Christiane Amanpour. Tanovićev film je mogao biti još bolji da nije sadržavao pseudodokumentarni segment koji je gledatelje morao podsjetiti na korijene sukoba u Bosni i Hercegovini te im pokazati tko je tu pravi negativac. Tanović je u tome mogao biti nešto suptilniji, no Ničija zemlja, iako je daleko od remek-djela, opravdala je pažnju stranih kritičara te daje nadu da će kinematografija naših susjeda ponovno zauzeti ono mjesto u svijetu koje joj pripada.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 18. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RECENZIJA: Visoka modna napetost (2013)

VISOKA MODNA NAPETOST
(TENSION)
(FASHION TENSION)
uloge: Goran Navojec, Bojan Navojec, Mijo Jurišić, Marija Škaričić, Marija Mikulić, Petar Mišo Mihočević, Miran Kurspahić
scenarij: Filip Šovagović, Ivica Đikić, Robert Perišić
režija: Filip Šovagović
proizvodnja:. HAVC/HRT, Hrvatska, 2013.
trajanje: 100 '

Posljednje godine su nas navikle na naslovnice u kojima se tvrdi da je pojedini hrvatski film imao “rekordno otvaranje”, a iz čega bi se moglo zaključiti kako hrvatska kinematografija upravo proživljava nešto kao zlatno doba. Isti zaključak bi se mogao izvesti i na temelju brojki koje je krajem prošle godine objavio Hrvatski audiovizalni centar (HAVC), a koje govore da je Hrvatska prošle godine proizvela čak 16 cjelovečernjih filmova, a što predstavlja povijesni rekord, odnosno da su svi ti filmovi imali rekordni broj gledatelja. Te su brojke uistinu dojmljive, ali bi ih netko zloban mogao usporediti sa statistikama koje su svojevremeno objavljivali sovjetski uredi, a u kojima su rekordni uspjesi u proizvodnji ugljena, čelika, tenkova i zrakoplova krili nešto prozaičnije, ali neugodnije činjenice o praznim policama, redovima za kruh i raspadnutim cipelama. Dojmu da je hrvatskim filmskim glavešinama kvantiteta važnija od kvalitete bi značajno mogla doprinijeti i Visoka modna napetost, komedija koja se usprkos zvučnih imena i intrigantnog koncepta u hrvatska kina provukla bez neke velike pompe.

Radnja se događa na dalmatinskom otoku Bura, odnosno mjestu kojemu načelnik Pero Lumbarda (Goran Navojec) nastoji izboriti status grada, koristeći dvije strategije. Jedna je povećanje broja stanovnika preko potrebnih 100, a čemu poteškoću predstavlja starija prosječna dob i sklonost žitelja da umiru, a druga je posjet talijanskog modnog kreatora (Mihočević) koji bi trebao promovirati otok i u njega dovesti investitore. Sve to se odvija u kontekstu načelnikovih uglavnom bezuspješnih pokušaja da vlastitu disfunkcionalnu obitelj dovede u red, prije svega brata Čobija (Bojan Navojec), svećenika koji je napustio Crkvu, te Bubija (Jurišić), narkomana koga je droga svojevremeno odvela u zatvor. Potonji će, usprkos toga što ga je brat “uhljebio” za svjetioničara, izazvati incident s gotovo apokaliptičkim posljedicama.

Visoka modna napetost na prvi pogled izgleda kao savršen materijal za populističku komediju, odnosno upravo onakve projekte koji hrvatsku publiku privlače u kina i hrvatskom filmu daju ono što je na ovim prostorima najbliže komercijalnom uspjehu. Radnja je smještena u živopisno dalmatinsko mjesto, likovi su ekscentrični, zaplet govori o oštrom sukobu karaktera, kultura, svjetonazora od kojih bi netko kao Miljenko Smoje napravio urnebes. S druge strane, likovi otpadnutog svećenika, narko-propaliteta i grotesknog gradonačelnika kao svojevrsne karikature današnjeg hrvatskog establishmenta i društva su mogli zadovoljiti one koji u hrvatskim komedijama vole gledati neki aktualni komentar; to da je lik talijanskog kreatora gej i da sa sobom voda mladog ljubavnika je, pak, moglo film jasno staviti dati dodatnu angažiranost, odnosno u ideološkom smislu ga vezati za stranu koja je u hrvatskom kulturnom ratu bila poražena  na nedavnom referendumu. Filmu je dodatni šarm trebao dati i bivši predsjednik Stipe Mesić koji se pojavljuje glumeći samog sebe.

Iza svega je, pak, stajao Filip Šovagović, vrhunski glumac koji je film ne samo režirao, nego i producirao i za njega napisao glazbu. Ovo potonje ne mora uvijek biti loše, a o čemu svjedoči opus Johna Carpentera, ali u ovom konkretnom slučaju odaje nekoga koga se uporno trudi napraviti autorski film s velikim A, odnosno da je riječ o nekakvoj velikoj umjetnosti. Visoka modna napetost tako nimalo ne krije svoje nastojanje da se proda kao “art film” koga obični smrtnici, upravo oni o kojima ovise ta “rekordna otvaranja” (i koji kao porezni obveznici financiraju HAVC, koji također stoji iza ovog projekta) ne razumiju niti žele shvatiti. Koristeći za hrvatske standarde ne baš male resurse, kao i živopisne hvarske lokacije, Šovagović film snima iz različitih rakursa, a njegov direktor fotografije Mirko Pivčević svako malo miješa crno-bijelu sa slikom u boji. Scenarij je potpuno konfuzan, a likovi, osim glavnog koga tumači izvrsni i sjajno rasploženi Goran Navojec, nisu nimalo profilirani, te će gledateljima trebati dosta vremena i strpljenja da pohvataju konce i shvate tko je tko. Dodatnu zbrku će stvoriti naracija više likova, i to ona s iritirajućom tendencijom ponavljanja replika, koje zvuče prilično otrcano u društvu sadržaja radio-emisije o klimatskim promjenama koju kao dio zvučne podloge vodi Krešimir Mišak, i koja se doima mnogo zanimljivija i intrigantnija od svega što se čuje na ekranu. Tu i tamo se u filmu može nabasati na koji svijetli trenutak, prije svega replike i detalje koji alegorijski komentiraju aktualna politička i ekonomska zbivanja, ali će oni publici, barem onoj običnoj, malo značiti. Još manje će značiti i stranoj publici za koju je u domaćoj verziji ostavljen titl na engleskom, koji domaćim poznavateljima tog jezika nudi malo dodatne razonode. Opći dojam je da će Visoka modna napetost svima koji kino odlaze radi zabave predstavljati razočarenje, a ako su previše strpljivi i tu zabavu čekaju do odjavne špice, predstavljat će mučenje. A to je žrtva koja, bez obzira na domoljubne motive svih onih koji žele podržati rast i razvoj domaće kinematografije, u ovom konkretnom slučaju nije opravdana.

OCJENA: 2/10

Enhanced by Zemanta