RECENZIJA: Teorija svega (The Theory of Everything, 2014)

Većina biografskih filmova u današnjem Hollywoodu za temu ima ličnosti iz industrije zabave, uglavnom glumce i filmaše (kako bi se u sezoni nagrada lakše moglo na kartu nostalgije i solidarnosti hvatati gerontokratsko biračko tijelo losanđeleske Akademije) ili glazbenike (jer se soundtrackom lakše promovira film). S druge strane je bilo teško očekivati da bi se Hollywood u biografskom filmu mogao pozabaviti nekim znanstvenikom, bez obzira koliko on bio važan za današnji svijet. Izuzetak bi mogli činiti znanstvenici čije polje rada, kao u slučaju Kinseya prije deset godina, omogućava da se skupljaju bodovi na promoviranju hollywoodskog turbo-liberalizma ili oni znanstvenici čije biografije, poput  Johna Nasha u Genijalnom umu, sadrže ključni sastojak za dobivanje glumačkog “Oscara” – fizički ili mentalni nedostatak koji od tumača glavne uloge traži dodatni napor. Teorija svega, koja je premijeru imala na ovogodišnjem festivalu u Torontu, je ostvarenje koje pripada potonjoj kategoriji.

Protagonist filma je Stephen Hawking, britanski fizičar koga široka javnost manje zna zbog toga što je u posljednjih nekoliko desetljeća znanost obogatio nizom revolucionarnih teorija koje nastoje objasniti univerzum, a više zbog toga što mu je to uspjelo usprkos neurodegenerativne bolesti zbog koje je vezan za kolica i izgubio moć govora. Radnja započinje 1963. godine kada je Hawking (Redmayne) mladi student na Cambridgeu kojem je najveći problem u životu neugledni “nerdovski” izgled. Usprkos toga, svojim neortodksnim zamislima uspijeva impresionirati ne samo svoje profesore nego i studenticu književnosti Jane Wilde (Jones) koja sa njim započinje ljubavnu vezu. Hawkingov svijet se, pak, sruši nakon što mu je dijagnostirana amiotrofična lateralna skleroza (ALS, ista ona bolest radi koje su se celebrityji nedavno na društvenim mrežama polijevali vodom) a liječnici predvide tek dvije godine života. Hawking ispočetka to vrijeme nastoji posvetiti isključivo svojim znanstvenim istraživanjima, te smatra da bi Jane samo smetala. Ona je, međutim, odlučna ostati uz muškarca koga voli, te se za njega vjenča i rađa mu troje djece. Kako godine prolaze, a Hawkingovo stanje postaje sve gore i gore, tako se i njihov odnos mijenja, pogotovo nakon što Jane upozna šarmantnog nastavnika glazbe Jonathana Jonesa (Cox).

Film je prije svega posvećen Hawkingu, odnosno njegov glavni adut (i “oskarovska” uzdanica) bi trebao biti Eddie Redmayne. Ne može se reći da se mladi britanski glumac i bivši maneken, najpoznatiji po ulozi Mariusa u Jadnicima, nije potrudio. Njegova transformacija u gotovo karikturalnog “nerda” , a potom prikaz postupne, ali nezaustavljive fizičke degeneracije, je dojmljiva. Međutim, i Hawking i Redmayne u svemu tome nekako uspiju doći u drugi plan. To je prije svega zasluga Felicity Jones, britanske glumice koja u posljednje vrijeme pretendira zauzeti “nišu” uloga u biografskim filmovima koje je dotada držala Emily Blunt. Jones, osim što prilično dobro glumi, i dobro izgleda, a to se, dakako, može reći za cijeli film. Marsh, režiser u čijem su opusu najpoznatiji dokumentarci kao Man on Wire i Project Nim, posvećeni živopisnim ličnostima i događajima 1970-ih, itekako se potrudio film učiniti vizualno atraktivnim, a to se posebno odnosi na scene s početka 1960-ih, odnosno prikaz početka ljubavne veze između Hawkinga i Jane, koje ponekad izgledaju kao da su “izronile” iz hollywoodskih mjuzikala i romantičnih komedija tog doba.

Sve to, međutim, ne može sakriti osnovni problem filma – scenarij Anthonyja McCartena koji, kao i kod mnogih sličnih biografskih filmova, ne uspijeva od nekoliko godina i desetljeća nečijeg života sastaviti nekakvu koherentnu dramsku cjelinu. A to je posebno teško izvesti u filmu u kome nema negativaca, a još teže kada su temelj za scenarij memoari još uvijek žive osobe, i to one kojoj je, kao bivšoj gospođi Hawking, u interesu svoj odnos s protagonistom učiniti što idiličnijim. McCarten tako tek baca natuknice o nekakvim konfliktima – to se prije svega odnosi na Hawkingov ateizam nasuprot Jane kao pobožne anglikanke, kao i njegovo odbijanje da je oženi nakon što mu je dijagnosticiran ALS. Film postaje zanimljiv tek u trenutku kada u život Hawkingovih uđe lik Jonathana, ali i to na način koji izgleda kao parodija televizijske sapunice; tome nimalo ne pomaže što nastup Charlieja Coxa povlači paralele s likom koga je tumačio u Carstvu poroka. Tu nije od previše pomoći ni to što su bračni problemi Hawkingovih prikazani u filmu temeljeni na stvarnim događajima, a pogotovo kada kraj braka gotovo da i nije prikazan. Lik njegovateljice Elaine Mason (Peake) se tek nakratko pojavljuje, i to kao profesionalka za koju uopće nije jasno kako je to uspjela postati novom gospođom Hawking. Zapravo, mnogo toga u filmu nije jasno, uključujući i ono što bi trebalo biti najvažnije – Hawkingove teorije, odnosno zbog čega su imale takav značaj za suvremenu znanost. Međutim, to se čini malo preteškim sadržajem za današnju publiku, i, što je važnije, prosječnog glasača Akademije kome je Teorija svega prvenstveno namijenjen.

S druge strane, Marshovo ostvarenje je tehnički “ispeglano” i u suštini prilično dopadljivo, tako da će veliki dio gledatelja imati razloga zanemariti svoje nedostatke. Ako kojim slučajem neki od njih budu potaknuti da bace oko na deset godina star BBC-jev film (gdje je Hawkinga tumačio Benedict Cumberbatch) ili, još bolje, uzmu u ruke neku od Hawkingovih knjiga, moglo bi se reći da je ispunio svoju svrhu postojanja.

THE THEORY OF EVERYTHING

uloge: Eddie Redmayne, Felicity Jones, Charlie Cox, Maxine Peake, James Thewliss

scenarij: Anthony McCarten

režija: James Marsh

proizvodnja: Working Title, UK, 2014.

trajanje: 123 ‘

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Rogue One: Priča iz Ratova zvijezda (Rogue One: A Star Wars Story, 2016)

Za 2016. će se, barem još neko vrijeme, govoriti kao jednoj od najgorih ili najokrutnijih godina. S tom će se ocjenom slagati poklonici Ratova zvijezda, s obzirom da je prema njima bila posebno okrutna. Ne samo što su se u prethodnih 365 dana morali zauvijek rastati od nekih, u svim drugim slučajevima opskurnih, ali njima prilično dragih imena vezanih uz popularne likove iz originalne serije, nego im je najveća okrutnost priređena na samom kraju. To se prije svega odnosi na Rogue One, film koji je trebao predstavljati svojevrsni novi početak franšize, odnosno trenutak kada se ona prvi put počela izvlačiti iz skuta svog tvorca Georgea Lucasa i odlaziti na mjesta na koja on nije išao. Iako će hollywoodske i druge knjigovođe taj film, barem ako je suditi po izvještajima s kino-blagajni, proglasiti trijumfom, oni pravi i najokorjeliliji “warseri” će ga proglasiti tragedijom. I to, da stvar bude gora, iz razloga koji zapravo nemaju previše veze s njegovom općom kvalitetom. Riječ je o spletu okolnosti zbog kojih će dijelu publike Rogue One, a prije svega njegova završna scena, izuzetno teško pasti, te ono što je mogao biti jedan od najboljih filmova iz serije učiniti jednom od najvećih trauma.

Rogue One je zamišljen kao prvi od tzv. epizodnih filmova Ratova zvijezda, odnosno onih čiji sadržaj nije čvrsto vezan uz unutarnju kronologiju sage. Radnja je smještena između završetka prednastavaka (treće epizode Osveta Sitha, 2005) ili, preciznije, neposredno prije početka originalne trilogije (četvrte epizode Nova nada, 1977), te se, zapravo, u njoj prikazuje ono što je sam uvod Lucasovog filma naveo u svojoj rečenici – kako su obavještajci Pobunjeničkog saveza uspjeli dobaviti tajne dokumente Imperija zahvaljujući kojima je u Novoj nadi uništeno njeno naizgled neuništivo superoružje Zvijezda smrti. Uvodne scene pokazuju kako je za to, zapravo, zaslužan njen tvorac, genijalni znastvenik Galen Erso (Mikkelsen), koji je za Imperij radio protiv svoje volje i u svoje životno djelo namjerno ugradio skrivenu “Ahilovu petu”. Ključ za njeno otkrivanje bi trebala dobiti njegova kći Jyn (Jones) koja se, stjecajem okolnosti, poveže s pobunjeničkim obavještajcem Casianom Andorom (Luna) i njegovim droidom K2-SO (Tudyk). Put ih odvodi na buntovni planet Jhedu, gdje će prvi put imati prilike vidjeti destruktivne mogućnosti Zvijezde smrti, ali i svojoj družini priključiti prebjegloj imperijalnog pilota Bodhija Roka (Ahmed), slijepog redovnika-mačevaoca Chirruta Imwea (Yen) i plaćenika Bazea Malbusa (Wen). Nastojanje da se dočepaju planova će ih nagnati da ih pokušaju ukrasti iz imperijalnog stožera na planetu Scarif, što je pothvat za koji je svima jasno da se previše ne razlikuje od samoubojstva.

Da je Rogue One predstavlja apokrif Ratova zvijezda može se vidjeti na samom početku, kada fanove serijala više neće dočekati uobičajeni uvod u obliku slova koja se vrte na ekranu. Oni s malo više sluha će, pak, brzo shvatiti kako im nedostaje prepoznatljiva glazbena podloga Johna Williamsa, iako se njegova zamjena Michael Giacchino trudi oponašati njegov stil. Međutim, najvažnija promjena u odnosu na prethodnih sedam filmova sage se odnosi na scenarij, odnosno na žanrovsko određenje. Elementi melodrame, dječačke pustolovine i političke alegorije su u formuli zamijenjeni sastojcima koji su, kao što je to naveo cijeli niz kritičara, daleko bliži “čistom” ratnom filmu. Tvorci sinopsisa – John Knoll i Gary Whitta (poznat po scenariju za postapokaliptičnu Knjigu iskupljenja i rad na video-igri Gears of War) – su se fokusirali gotovo isključivo na to prikažu kako su pobunjenici dobili planove o Zvijezdi smrti i to pod pretpostavkom da se to zbilo na spektakularno nasilan način. Zbog toga Rogue One sadrži najviše scena borbe u cijeloj seriji, da bi sve kulminiralo prilično impresivnim završnim obračunom koji se istovremeno odigrava i u svemiru i na površini planeta. Iako će neki kao uzor pronaći žanrovske klasike kao što su Topovi Navarone, daleko više utjecaja bi se pronašlo u nešto kasnijim, oporijim i mračnijim ostvarenjima kao što su Dvanaest žigosanih, pa i ne čudi što mnogi upravo ovaj film nazivaju onime što je zlosretni Odred otpisanih trebao biti. Mračni karakter, zapravo, i ne bi trebao čuditi, s obzirom da je zbog narativne kohezije Rogue One morao biti lišen konvencionalnog hepi enda, odnosno da svaki gledatelj upoznat s Novom nadom zna da, ma što protagonisti učinili, neće spriječiti neke apokaliptične događaje koji počinju nedugo nakon što je radnja ovog filma završila. Scenarij Chrisa Weitza i Tonyja Gilroya se ne ustručava na to podsjetiti gledatelje, pružajući im prizore zastrašujuće destrukcije koja blijedi čak i u usporedbi s daleko spektakularnijom kataklizmom u Sila se budi. A tu je, dakako, i odnos prema protagonistima, čije je odsustvo u sljedeća tri nastavka sage prilično lako objasniti time da su šanse za njihovo preživljavanje završetka bliže onima u djelima Georgea R.R. Martina nego J.R.R. Tolkiena.

Te likove tumači po imenima prilično impresivna glumačka ekipa koja, slično kao i prethodni redovni nastavak, inzistira na rasnoj raznolikosti, mada bi oni ciničniji prisustvo hongkonške zvijezde Donnieja Yena i njegovog kineskog kolege Jianga Wena mogli objasniti željom da se osigura kinesko tržište, bez kojega danas svaki hollywoodski studio može staviti ključ u bravu. Među njima se najviše ističe Yen, i to prije svega zahvaljujući demonstraciji borilačkih vještina nalik na one iz japanskih filmova o Zatoichiju, koji su tvorcima poslužili kao prilično očigledan uzor. Ostatak obavlja posao koji bi se u najboljem slučaju mogao nazvati solidnim, a to uključuje i Felicity Jones, možda najljepše od svih lica koje je krasilo plakate u cijeloj povijesti sage. Slično se može reći i za Garetha Edwardsa, režisera koji se prije toga istakao Godzillom, projektom koji pokazuje njegov talent za prikaz spektakularne destrukcije, ali i nemogućnost da prevlada scenarističke nedostatke. A oni su, kao što je to prečesto slučaj, najveći problem ovog filma.

Za Rogue One se mogu naći navodi da je bio podvrgavan scenarističkom dotjerivanju, a argumenti za to se mogu pronaći i u samom filmu koji se u nekim dijelovima čini nedovršenim. Možda se to najviše može vidjeti u slučaju Sawa Gerrere, pobunjeničkog vođe koga tumači uvijek sjajni Forest Whitaker, a koji je opisan kao “ekstremist”, mada se u filmu ne vidi po čemu bi se on, zapravo, trebao razlikovati od protagonista i drugih “umjerenih pobunjenika”. Te, i druge scenarističke “rupe”, međutim, će obično pasti u drugi plan. Gledatelji koji se po prvi puta sreću s univerzumom Ratova zvijezda će biti zabavljeni, dok će okorjeli fanovi biti oduševljeni nizom opskurnih referenci na najpoznatije likove i događaje iz sage. To se odnosi kako na pojavu Dartha Vadera, tako i lik imperijalnog guvernera Grand Moff Tarkina koga, zahvaljujući čudesima modernog CGI-ja utjelovluje Peter Cushing usprkos toga što je bio preminuo daleke 1994. godine. Sličan postupak je primijenjen i na jedan lik koji se pojavljuje u samoj završnoj sceni, koja je, međutim, bila izuzetno gorka svima onima koji su vidjeli 28. prosinca 2016. godine. Rogue One je jedno od boljih ostvarenja Ratova zvijezda, ali i primjer kako “čaša meda ište čašu zuči”.

ROGUE ONE: PRIČA IZ RATOVA ZVIJEZDA
(ROGUE ONE: A STAR WARS STORY)
uloge: Felicity Jones, Diego Luna, Ben Mendelsohn, Donnie Yen, Mads Mikkelsen, Alan Tudyk, Riz Ahmed, Jiang Wen, Forest Whitaker
scenarij: Chris Weitz & Tony Gilroy
režija: Gareth Edwards
proizvodnja: Lucasfilm/Walt Diseny Pictures, SAD, 2016.
trajanje: 134 min.

OCJENA: 7/10