Oznaka: Ewan McGregor

RETRO-RECENZIJA: Moulin Rouge! (2001)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Od svih filmskih žanrova koji se nisu mogli prilagoditi novim vremenima vjerojatno je najtežu sudbinu imao mjuzikl. Ta je filmska vrsta prilično teško prosla u prethodna dva desetljeća, obilježena dominacijom glazbenog videa – forme koja je daleko kraća, jednostavnija i jeftinija od nečega za sto nije vjerojatno da ce uspjeti gledatelje odrzati budnima u sat i pol vremena. To, svakako, ne znači da nije bilo filmaša koji su na ovaj ili onaj način taj gotovo odumrli žanr pokusali vratiti u zivot. No, njihovi rezultati (Allenov Svi kažu volim te i Brannaghov Nenagrađeni ljubavni trud) su bili uglavnom razočaravajuči. Jedini koji se mogao pohvaliti s

kakvim-takvim uspjehom bio je Alan Parker sa svojom Evitom, ali taj je film vise dugovao popularnosti Madonne nego željom publike da uziva u žanru koji joj je bio stran. No, gotovo pola desetljeća kasnije jedan mjuzikl je ponovno postao jednim od najrazvikanijih filmova godine, pa i pravi pravcati film-događaj od kojeg se mnogo očekivalo. Zasluge za to pripadaju australskom filmašu Bazu Luhrmannu, čija je bizarna adaptacija Romea i Julije vjerojatno uvjerila “Foxove” glavešine kako je on u stanju modernoj publici prodati i najstaromodniji sadržaj. Luhrmannove ambicije su bile sasvim u skladu s “Foxovim” očekivanjima

– on je smatrao kako bi boemska prica o Parizu s kraja prošlog stoljeća dobro sjela u “fin-de- siecle” atmosferi pred novi milenij. Na žalost, niz nesretnih okolnosti (smrt Luhrmannovog oca, razvod glavne glumice Nicole Kidman) i stalno prekoračenje budžeta su uzrokovali da Moulin Rouge! bude dovršen gotovo godinu i pol dana nakon što je bilo planirano. Na kraju je kritika bila oduševljena, ali ne i publika koja je Luhrmannovom spektakularnom mjuziklu uglavnom okrenula leđa.

Radnja filma se događa u Parizu 1899. godine, točnije u boemskoj četvrti Montmartre gdje mladi i siromašpni Englez Christian (McGregor) pokušava ostvariti svoju veliku ambiciju da napiše veliko djelo o “istini, ljepoti, slobodi i ljubavi”. Stjecajem okolnosti Christian će se upoznati sa skupinom boemskih umjetnika na čelu s Toulouse-Lautrecom (Leguizamo), kojima bi Christianov spisateljski talent dobro došao za veliki projekt – predstavu “Spectacular

Spectacular” koju namjeravaju “utrapiti” Harryju Zidleru (Broadbent), kazališnom impresariju i vlasniku “Moulin Rougea”, kabarea koji predstavlja najpopularnije mjesto za noćni izlazak u Parizu. Ono što boemi ne znaju jest da je “Moulin Rouge” u financijskim problemima, te da bi Zidleru dobro došla injekcija od strane moćnog vojvode od Monrotha (Roxburgh). Da bi odobrovoljio vojvodu, Zidler mu misli “namjestiti” svoju glavnu zvijezdu – kurtizanu Satine (Kidman). No, stjecajem okolnosti doći će do zabune i Satine će mladog Christiana zamijeniti za vojvodu. Taj nesporazum će rezultirati time da se Christian i Satine smrtno zaljube jedno u drugo, ali njihova profesionalna i romantična veza će biti pod sjenom vojvode kao i strašne tajne koja prijeti zauvijek upropastiti njihovu srecu.

Moulin Rouge! već na samom početku uspijeva u onome što je bilo nezamislivo za bilo koji holivudski film u posljednjih par desetljeća – da publiku ostavi otvorenih usta. Odmah nakon prilično nekonvencionalne špice Luhrmann jasno daje do znanja da će njegov prikaz Pariza s kraja 19. stoljeća (u potpunosti rekonstruiranog u australskim studijima) biti prožet stilom koji je obiljezio *Romea i Juliju* – videospotovskom tehnikom dovedenom do savršenstva, kao i vještim korištenjem vrhunske scenografije, kostimografije i specijalnih efekata koji se pretvaraju u vatromet zvukova i boja koji će impresionirati i najindiferentnijeg gledatelja. To prije svega dolazi do izražaja u glazbenim brojevima koji su vjerojatno jedni od najbolje postavljenih u cijeloj povijesti scenske umjetnosti. Osim što Luhrmann koristi “otkacene” montažne i vizualne tehnike, gledatelja će najviše iznenaditi to sto se ti brojevi oslanjaju na glazbu 20. stoljeća, pri čemu se vjesto kombiniraju razliciti izvori – od Nat King Colea do “Nirvane”. Taj zabavni anakronizam samo pomaze uspostavljanju nadrealne atmosfere koja ce prožimati cijeli film. No, ono sto će isto tako iznenaditi jest i činjenica da se u glazbenim brojevima Luhrmann koristi vokalnim mogućnostima svojih glumaca, pa tako imamo priliku ne samo vidjeti Nicole Kidman u jednom od njenih najglamuroznijih izdanja, nego i čuti kako su njene pjevačke mogućnosti sasvim dostojne njenog božanskog izgleda.

Gledatelji koji su uzlozeni ovoj, na trenutke bezobzirnoj, demonstraciji manipulativne moći slike i zvuka možda neće obratiti pažnju da cijelu tu konstrukciju skupa drži prilično slabašan zaplet koji se svodi na niz vec stotinu i vise godina prežvakanih klišeja (siromašni umjetnik, kurtizana sa zlatnim srcem itd.), kao i da su likovi svedeni na arhetipove. To samo po sebi i nije tako važno, s obzirom da Luhrmann ne krije da mu je ovdje bitnija forma od sadržaja, ali Moulin Rouge! ipak pred kraj postaje pomalo razvučen i ti nedostaci dolaze do izražaja, završnica možda i neće imati katartički učinak na modernu i ciničnu publiku. No, s druge strane, iako Moulin Rouge! nije onakvo remek-djelo kakvim je trebao biti, izvrsna glumačka

ekipa (među kojima se ističe Jim Broadbent čija će izvedba redefinirati Madonnin “Like A Virgin” isto onako kao sto je to svojevremeno učinio Tarantino u Psima iz rezervoara) i izvrsna glazba garantiraju da je riječ o nadasve ugodnom doživljaju koji će današnjim

gledateljima ostati u dugom i prijatnom sjecanju.

OCJENA: 7/10

uloge: Nicole Kidman, Ewan McGregor, John Leguizamo, Jim Broadbent,
Richard Roxburgh, Gary McDonald, Jacek Koman, Matthew Whittet, Kerry
Walker, Caroline O’Connor, David Wenham, Christine Anu, Kylie Minogue
scenografija: Catherine Martin
kostimografija: Catherine Martin & Angus Strathie
fotografija: Donald McAlpine
montaza: Jill Billcock
glazba: Craig Armstrong, Marius De Vries & Steve Hitchcock
scenarij: Baz Luhrmann & Craig Pearce
rezija: Baz Luhrmann
proizvodnja: 20th Century Fox/Bazmark Films, SAD/Australija, 2001.
distribucija: Continental
trajanje: 127′

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 1. studenog 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Zvjezdani ratovi – Epizoda II: Klonovi napadaju (Star Wars – Episode II: Attack of the Clones, 2002)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment 
uloge: Ewan McGregor, Hayden Christensen, Natalie Portman, Samuel
L. Jackson, Frank Oz, Temuera Morrison, Christopher Lee, Anthony
Daniels, Kenny Baker, Jay Laga'aia, Silas Carson, Ahmed Best, Jack
Thompson, Jimmy Smits, Pernilla August
glazba: John Williams
scenarij: George Lucas & Jonathan Hales
režija: George Lucas
proizvodnja: 20th Century Fox/Lucasfilm, SAD, 2002.
distribucija: Continental
trajanje: 143'

Vjerojatno nijedan film posljednjih godina nije u naša kina došao nakon toliko grozničavog iščekivanja kao što je to slučaj s Klonovi napadaju, petim (odnosno drugim, ako ih poredamo kronološki) nastavkom iz Lucasove megapopularne sage Ratovi zvijezda. Ironijom sudbine, Klonovi napadaju to imaju prije svega zahvaliti svom prethodniku, Fantomskoj prijetnji, nastavku sage koja je nakon dva desetljeća manje fenomen sedme umjetnosti a više fenomen popularne kulture. Lucas je, naravno, s Fantomskom prijetnjom namlatio golemi novac, ali su mnogi zagriženi fanovi bili razočarani, koliko neumitnim (i po Prijetnju poraznim) usporedbama s originalnom trilogijom, toliko s infantilnošću filma čiji je glavni junak iritantno 9- godišnje derište. Mnogi su, pak, držali da stvari ipak moraju krenuti nabolje jer je Imperij uzvraća udarac, drugi film iz originalne trilogije, po mišljenju mnogih ispao ne samo najboljim dijelom Lucasove sage nego i jednim od najboljih SF-filmova ikada snimljenih. Zbog toga su očekivanja bila velika i, paradoksalno, razočaravajući rezultati prethodnika su ta očekivanja ovaj put učinila još većima.

Dodatni razlog za optimizam jest i u činjenici da se nova trilogija bavi događajima koji su se zbili prije onih opisanih u originalnoj trilogiji, te tako ovdje imamo priliku vidjeti kako se stara, časna Republika polako transformirala u zli Imperij, a pozitivci iz Fantomske prijetnje postupno postali monstrumima. Radnja započinje deset godina nakon događaja iz prethodnog filma, kada Padme Amidala (Portman), bivša kraljica Nabooa, a sada senatorica, dolazi na planet Coruscant kako bi u Senatu izrazila svoje protivljenje nastojanjima da se secesionistički pokret u Republici suzbije vojnom silom. Amidala postaje metom atentatora, i nakon nekoliko neuspjelih pokušaja Jedi vitezovi joj kao tjelohranitelje dodjeljuju Obi-Wan Kenobija (McGregor) i njegovog mladog pripravnika Annakina Skywalkera (Christensen). Njih dvojica se ubrzo razdvoje, jer Kenobi kreće u potragu za plaćenim ubojicom Jango Fettom (Morrison), za kog se ispostavi da je upetljan u mutne poslove oko izgradnje tajne vojske klonova, navodno za račun Republike. Dotle će Annakin sluziti kao Amidalin tjelohranitelj na Naboou, i ubrzo shvatiti da je u nju zaljubljen. I Amidala mu uzvraća osjećaje, svjesna toga da je ljubavna veza najstrože zabranjena Jedi vitezovima, dok istovremeno Annakina počinju mučiti unutarnji demoni gori od tragićne ljubavi – grižnja savjesti zbog majke Shmi (August) koju je ostavio na rodnom planetu Tatooine, kao i uvjerenje da Sila s kojom je obdaren ne treba biti sputana strogim jedijevskim pravilima.

Ako je Lucasu cilj bio napraviti bolji film od Fantomske prijetnje, već na prvi pogled se može vidjeti da je u tome barem djelomično uspio. Klonovi napadaju su vizualno raskošniji, kompjuterski generirani specijalni efekti su još dojmljiviji, lokacije su raznovrsnije, a kostimi i scenografija daleko inventivniji nego u svim prethodnim filmovima. Naravno, tu je i niz spektakularnih akcijskih scena – od vratolomne utrke po zračnim koridorima Coruscanta na početku do neobično kompleksne završnice koja uključuje dvoboj svjetlosnim mačevima i pravu pravcatu bitku s desetinama tisuća sudionika. Vizualnu spektakularnost također prati složenost zapleta, koji nastoji gledateljima objasniti to kako se naizgled savršena demokratska i slobodarska Republika mic po mic pretvorila u svoju suprotnost, pri čemu su, kao sto je to uvijek slučaj, mnogi od glavnih pokretača tog procesa na početku imali najplemenitije namjere. Zbog složenosti radnje i nastojanja da se gledateljima sve lijepo objasni, Klonovi napadaju u prvom dijelu imaju vise dijaloga nego akcije, ali ti dijalozi, na žalost, nisu na visini. Na visini nije ni traljavo postavljena romansa Annakina i Amidale (iako ima daleko više iskrenosti i prave drame od romanse Jacka i Rose u Titanicu) koju također uništavaju traljavi dijalozi, loš izbor Haydena Christensena za glavnog glumca, i konačno, nedostatak ikakve suvisle interakcije s Natalie Portman.

No, taj najveći nedostatak Klonova ipak nije razlog da ovaj film nazovemo neuspjehom. Čak i u sadržajnom smislu Klonovi napadaju su bolji od svog prethodnika – ton je mnogo mračniji i ozbiljniji, a zaplet i likovi postavljeni tako da izgledaju kao suvisli dio mnogo šire cjeline, tako i da i neki naizgled nepotrebni i iritantni elementi Fantomske prijetnje (poput Jar Jar Binksa) polako sjedaju na svoje mjesto i možemo ih vidjeti u novom svjetlu. Zaokružena autorska vizija, koja se ovdje bolje vidi nego i u jednom drugom holivudskom proizvodu, možda će nekome biti i politički problematična, jer Lucas ovdje prilično eksplicitno iznosi tezu prema kojoj je demokracija po svojoj prirodi slabašna i krhka, te da se ona u pravilu degenerira i s vremenom preraste u diktaturu. Zbog svega toga je pomalo nezahvalno pisati recenziju ovog filma, jer ćemo pravi sud moći donijeti tek kada vidimo treći dio sage. Ali već sada imamo razloga za zabrinutost – ako su Klonovi napadaju bolji od Fantomske prijetnje isto kao sto je Imperij bio bolji od Nove nade, znači li to da će sljedeći nastavak prema Prijetnji i Klonova biti isto sto je razočaravajući Povratak Jedija (inače bolji od oba dva filma iz nove serije) bio prema Novoj nadi i Imperiju?

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 17. lipnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.