Party Like It’s 1931

I dok pojedini hrvatski mediji pripremaju javnost za predstojeći ulazak u EU, oni koji malo prate zbivanja u Uniji ne mogu a da ne primijete sve veće sličnosti s nekim ranijim državnopravnim konstrukcijama čiji je Hrvatska član bila. Ili, preciznije, situaciji u Uniji je sve sličnija situaciji u izvjesnoj federaciji krajem 1980-ih.

Sada je svima jasno da globalna recesija nije obična recesija koja je trebala proći krajem 2009. godine, nego daleko ozbiljnija kriza koja na vidjelo pokazuje sve ono što se desetljećima skrivalo pod sag. A to, dakako, uključuje ne samo razlike u mentalitetu i ekonomskoj razvijenosti pojedinih članica EU, nego i razlike u njihovim monetarnim i fiskalnim politikama, kao i – a što se je za pokojnu SFRJ bilo kobno – kako bi EU, zapravo, trebala izgledati.

Najvažniji razlog za zabrinutost na tom polju predstavlja sve veći jaz između Francuske i Njemačke – država čiji je savez, odnosno međusobna usklađenost politika, jedan od temelja EU. Der Spiegel je tome posvetio članak koji sugerira da su odnosi dviju zemalja na najgoroj točki od kraja drugog svjetskog rata, a da veliki udio u tome imaju međusobne antipatije i suparništvo Nicolasa Sarkozyja i Angele Merkel po pitanju tko će biti spasiti Evropu. Isti članak navodi i neprijateljski odnos francuskog tiska prema Njemačkoj, a što svakog poznavatelja historije treba dodatno zabrinuti, s obzirom da je upravo šovinistički tisak bio jedan od ključnih faktora za izbijanje katastrofalnog njemačko-francuskog rata 1870. godine.

A da Evropa može regresirati u “dobra stara” vremena, izgleda da je uvjeren i Jose Manuel Barroso koji je u razgovoru s vođama evropskim sindikata naveo mogućnost da u tri PIIGS države – Grčkoj, Portugalu i Španjolskoj – ponovno na vlast dođu ekstremni desničari, odnosno fašistički diktatori kojih su se te države riješile tek 1970-ih. John Monks, vođa evropskog sindikata TUC, je današnju situaciju usporedio s 1931. godinom, kada su sve te države počele kretati prema dugogodišnjim diktaturama. U pitanju je možda pretjerivanje, ali iskustva s ovih prostora uče da propagandistička pretjerivanja nekada imaju neugodnu navadu da se pretvore u stvarnost.

Soros zabrinut za euro

U dobra stara hladnoratovska vremena se govorilo da kada netko u Kremlju kihne, washingtonski kremljolozi dobiju upalu pluća. Danas bi se nešto slično moglo reći za Georgea Sorosa i njegove javne procjene o budućnosti nekih valuta. Svaki put kad mađarsko-američki milijarder ustanovi da s nekom od valuta nije u redu, svaki valutni špekulant bi trebao umirati od straha.

Ono što je Soros rekao za euro u komentaru za Financial Times, međutim, nije rekao ništa naročito originalno. Uglavnom se sve svodi na to da je grčka dužnička kriza jasno pokazala ogromne nedostatke cijelog koncepta na kome se temelji euro, tj. da je monetarna unija država-članica EU nije komplementarna s političkom, odnosno da pojedinačne vlade previše ljubomorno čuvaju svoj suverenitet, a  što blokira zajedničko djelovanje u teškim situacijama. Soros je uvjeren da je EU u stanju spasiti Grčku koju nova socijalistička vlada Georgea Papandreoua dovodi u red, ali da ostatku PIIGS-a (Portugal, Španjolska, Irska i Italija) pomoći u ovom trenutku nema.

EU bi uistinu mogla na kraju balade dati nekakvu financijsku injekciju Grčkoj, ali je razlog za to i u najavama grčkog premijera – koji sve manje krije svoju “ljubav” prema škrtoj njemačkoj kolegici Merkel – da je njegova vlada spremna kao alternativu razmotriti i financijsku pomoć Rusije i Kine sa svim političkim i drugim implikacijama koje to sa sobom nosi.

Frka u Grka

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=greece&iid=7878312″ src=”0/c/9/2/EU_Leaders_In_980d.JPG?adImageId=10245770&imageId=7878312″ width=”234″ height=”155″ /]

U četvrtak nam je rečeno da je u Bruxellesu na samitu Europske Unije postignut sporazum o pomoći Grčkoj da otplati svoje sada već legendarne dugove. Kriza, za koju sve više ekonomista govori da bi mogla imati kataklizmičke posljedice, odnosno potpuno zaustaviti oporavak od globalne recesije, je međutim previše velika i previše komplicirana da bi se mogla riješiti na jednom sastanku.

Zapravo, vrlo je vjerojatno da su na tom sastanku pale neke teške riječi. Taj je dojam teško izbjeći nakon što se – dan nakon “spasonosnih” odluka – grčki premijer George Papandreou obratio naciji preko televizije te optužio svoje europske kolege da “šalju nejasne signale” o svojim namjerama, odnosno “stvaraju atmosferu katastrofe koja će se pretvoriti u samoispunjavajuće proročanstvo”.

Iako Papandreou nije spominjao nikakva imena, većina svjetskih medija smatra da je meta njegovog bijesa Angela Merkel, odnosno njemačka vlada koja ne želi ni čuti da se Grčkoj šalje ikakva financijska pomoć, jer bi najveći dio te pomoći trebala iskesati upravo njemački porezni obveznici. Nijemcima je najvažnije očuvati stabilnost eura, odnosno skromna, ali za ostatak Evrope nedostižna dostignuća svog ekonomskog oporavka u prethodnoj godini.

Dio ekonomista smatra da se Grčkoj ne smije dati pomoć, jer bi se time destablizirao euro, odnosno da EU jednostavno nema novaca za tu vreću bez dna. Drugi, pak, smatraju da bi predstojeći bankrot Grčke mogao dovesti do lančane reakcije, odnosno da će doći do potpunog kolapsa financija u PIIGS-u (Portugal, Irska, Italija, Grčka, Španjolska) koje je kriza pogodila teže nego druge članice EU; posebno brine to što bi kolaps Španjolske mogao “izvesti” financijsku krizu u Latinsku Ameriku, te tako dovesti do još većih ekonomskih, političkih, a možda i sigurnosnih komplikacija u svijetu. Sve češće se spominje mogućnost potpunog ili djelomičnog ukidanja eura kao jedno od mogućih opcija za ublažavanje krize.

O svemu tome u našim medijima teško da se može naći slovo. To i ne iznenađuje – prizor demonstranata koji na atenskim ulicama pale zastavu EU je malo previše bogohulan, isto kao ideja da Unija za svoj 28. dragulj u kruni neće imati ni prebijene kinte.