RETRO-RECENZIJA: Harry Potter i Kamen mudraca (Harry Potter and the Philosopher’s Stone, 2001)

uloge: Daniel Radcliffe, Emma Watson, Rupert Grint, Tom Felton, Alan
Rickman, Maggie Smith, Robbie Coltrane, Ian Hart, Richard Harris, John
Cleese, Zoe Wanamaker, Richard Griffiths, Fiona Shaw, Harry Millings
glazba: John Williams
scenarij: Steven Kloves (po romanu J.K. Rawling)
režija: Chris Columbus
proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2001.
distribucija: Intercom Issa
trajanje: 152 ‘

Knjige o dječaku-čarobnjaku Harryju Potteru predstavljaju jedan od najvećih fenomena našeg doba  i čiji je junak postao najpopularnijim dječjim herojem usprkos žestoke konkurencije Interneta, video-igara, televizije i holivudskih blockbustera. I filmska adaptacija Harryja Pottera i Kamena mudraca, prvog romana iz serije, predstavlja svojevrstan fenomen – za razliku od mnogih prethodnih primjera, Hollywood je ovaj put bio neobično vjeran originalu. Najveće zasluge za to ima Chris Columbus, američki filmaš (Gđa Doubtfire) spielbergijanske orijentacije čija se sklonost dječjim i infantilnim sadržajima prilično poklopila s vizijom J.K. Rowling. Gotovo sve scene i dijalozi iz romana su vjerno preneseni na ekran, pa film zbog toga traje gotovo dva i pol sata, što možda predstavlja i nepodnošljivi teret djeci, kojoj je ovaj film prvenstveno namijenjen. Ali, s druge strane, Columbus je zahvaljujući izvrsnoj britanskoj glumačkoj ekipi (i malom Radcliffeu koji je savršeno “skinuo” Pottera) i 125 milijuna US$ budžeta uspješno rekonstruirao svijet J.K. Rowling, te ga učinio prihvatljivim čak i onima koji nisu pročitali originalne knjige. Iako je zaplet prilično slabašan, i prije svega sluzi kao izgovor za upoznavanje s junakom buduće serije filmova, Harry Potter i Kamen mudraca je i s takvim nedostacima više nego zabavan, s mnogim dojmljivim scenama te predstavlja jedno od rijetkih ugodnih iznenadđnja iz Hollywooda, odnosno film koji se uistinu može preporučiti svim uzrastima.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 17. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

Oglasi

RECENZIJA: Noa (2014)

English: A photo I personally took of Darren A...
Darren Aronofsky (izvor: Wikimedia Commons)
NOA
(NOAH)
uloge: Russell Crowe, Jeniffer Connelly, Ray Winstone, Emma Watson, Logan Lerman, Anthony Hopkins, Douglas Booth
scenarij: Darren Aronfosky & Ari Handel
režija: Darren Aronofsky
proizvodnja: Paramount Pictures, SAD, 2014.
trajanje: 138 '

Damir Boras, novi rektor zagrebačkog Sveučilišta, je izjavom da će Sveučilište voditi u skladu s “biblijskim vrijednostima” ispalio još hitac u kulturnim ratovima koji posljednjih godinu dana zabavljaju hrvatsku javnost, te tako izazvao predvidljivu reakciju svih onih koji “biblijske vrijednosti” nikako ne mogu pomiriti s onime pod čime se podrazumijeva moderna civilizacija. Glavni argument tezi o njihovoj nespojivosti jest sadržaj knjige na kojoj se temelje biblijske vrijednosti, prije svega u njenom starozavjetnom dijelu koji uključuje mnoge prilično neugodne i krvave događaje. Vjerojatno najneugodniji od svih je Veliki potop, koji, pak, predstavlja podlogu priče o Noi i njegovoj arci, a koja je, sasvim prigodno za uskršnje blagdane, evocirana u hollywoodskom spektaklu Noa koji se našao u hrvatskim kino-dvoranama.

Ulaganje stotinjak milijuna dolara u ekranizaciju teksta koji predstavlja temelj današnje judeokršćanske kulture se na prvi pogled čini prilično neobičnim potezom za današnji Hollywood, koji je stvorio reputaciju glavnog zagovornika društvenog liberalizma i čije se vrijednosti često smatraju radikalnim odbacivanjem svega onoga što se promoviralo u Bibliji. Još je neobičnije što je za takav projekt odabran Darren Aronofsky, filmaš čija su specijalnost duboko osobna art-ostvarenja koja znaju bacati u ekstazu kritičare i kupe prestižne nagrade, ali za koje je malo vjerojatno da će gledatelje dovesti u kino. Razlog zbog kojeg je Paramount Pictures pristao ući u taj projekt se, s druge strane, može pronaći u održavanju tradicije koju je taj studio stvorio snimajući povijesne i biblijske spektakle u zlatno doba Hollywooda. Aronofsky je, pak, u zamjenu za blockbusterski budžet morao pristati na određene kreativne kompromise kako bi njegovo ostvarenje bilo u stanju ostvariti svoju komercijalnu funkciju. Takvi kompromisi ne moraju uvijek završiti poraznim rezultatom, ali često sadrže rizik da filmovi završe u “limbu” između komercijalnog i art-snobovskog svijeta. Moglo bi se reći da se nešto takvo dogodilo i Noi.

Aronofskom je u prilog išlo to što je starozavjetni tekst o Noi i Potopu prilično kratak, odnosno siromašan detaljima, te je tako, kao i brojnim književnicima i umjetnicima u posljednjih par tisućljeća, imao dosta kreativnog prostora za različita tumačenja i prikaze. U ovom slučaju je riječ o prilično radikalnoj obradi biblijskog teksta koja, je uz predvidljive kritike iz kršćansko-fundamentalističkih krugova, dovela i do zabrane filma u cijelom nizu islamskih zemalja (gdje se Noa smatra prorokom). Radnja tako počinje nekoliko generacija iza Postanka, u vrijeme kada su se potomci Adama i Eve proširili svijetom i, uz pomoć palih anđela Nefilima, izgradili industrijsku civilizaciju, ali isto tako zagadili i opustošili Zemlju te je oskvrnuli nasiljem. Noa i njegova mala obitelj (Crowe) predstavljaju jedine pravednike koji ne jedu meso, ne pustoše zemlju i ne prakticiraju nasilje. Nou s vremenom počnu mučiti vizije masovnog pomora u vodi, a nakon što dobije savjet od svog djeda Metuzalema (Hopkins) počinje graditi veliku arku kako bi u njoj sklonio nedužne, odnosno životinje koje će poslije potopa nastaniti svijet. Prije samog potopa se, međutim, mora obračunati sa masama očajnih nasilnika koje Tubal-Kain (Winstone) koji se želi dočepati sigurnosti na Arci.

Potop predstavlja najspektakularniji od svih događaja u Bibliji, te se upravo u tome krije razlog zašto je Paramount pristao uložiti novac u Nou. Prikaz sveopće destrukcije, ali i pretpotopnog svijeta – za koji se može pretpostaviti da je izgledao prilično drukčije od današnjeg – je trebao pružiti priliku za demonstriranje CGI-ja i drugih čarolija u hollywoodskom arsenalu. U tome se vjerojatno krije i razlog zbog koga su prilično opskurni Nefilimi iz biblijskih tekstova (o čijoj pravoj prirodi traju tisućljetne debate) pretvoreni u kamene divove zadužene za pomaganje prvim ljudima, a potom u Noine pomagače koji će sudjelovati u epskoj bitci protiv hordi koje nastoje zauzeti Arku. Aronofsky, međutim, ne koristi priliku da izgradi uistinu zanimljiv pretpotopni svijet; Zemlja koju nastanjuju potomci Adama i Eve je sumorna pustoš nalik na one u postapokapolitičnim ostvarenjima, i umjesto CGI-ja je dočarana prilično banalnim korištenjem islandskih lokacija. Kada se u filmu uistinu počne događati nešto zanimljivo, odnosno životinje počnu dolaziti u Arku, te scene ne izgledaju spektakularno. Čak i velika bitka pred sam potop izgleda prilično dosadno, pogotovo kada se usporedi sa sličnim okršajima u Gospodaru prstenova. Nefilimi, umjesto da predstavljaju izraz nečijeg kreativnog genija, su mnogim kritičarima dali priliku za posprdne usporedbe s Transfomerima. Zanimljivo je da vizualno najimpresivnija sekvenca – u kojoj tekst koji prepričava tradicionalnu priču o Postanku prate kadrovi koji prikazuju evoluciju čovjeka – najkraća i gledateljima vjerojatno neće toliko upasti u oči.

Kritičari koji će Noi dati palac gore argumente obično nastoje pronaći u tome da je Aronofsky dao prilično “hrabru” (čitaj: “hipstersku”) reinterpretaciju starozavjetne priče, odnosno nastojao je uskladiti s radikalno ekološkim, New Age i drugi “politički korektnim” idejama koji predstavljaju ortodoksiju današnjeg Hollywooda. Bog se tako ne spominje, nego tek naziva “Tvorcem”; Noi se on ne obraća neposredno, nego Noa tek vlastite vizije tumači kao njegov glas; grijeh zbog koga čovječanstvo mora biti uništeno nije toliko u nasilju koliko u uništenju prirode, odnosno konzumaciji mesa (što, s obzirom da je Aronofsky deklarirani veganac, i ne bi trebalo previše iznenaditi). Sva ta hrabrost, odnosno nastojanje da se “modernost” kroz vješto popunjavanje biblijskih “rupa” pomiri sa religijskom tradicijom je potrošena, s obzirom da posljednji i potencijalno najzanimljiviji dio filma postaje najlošiji od svih.

Za pretpostaviti je da većina gledatelja, bili vjernici ili ne, zna kako će cijela priča o Potopu i Arci završiti, odnosno da će Noa na kraju, bez obzira na sve prepreke, uključujući gotovo parodijskog negativca koga rutinski tumači Winstone, uspjeti u svojoj misiji. Aronofsky mora, stoga odgovoriti na pitanje, “kako”. Boravak Noe i njegove obitelji na Arci je u tome imao najviše dramskog potencijala – bilo kroz grižnju savjesti zbog gomile ljudi koji su namjerno ostavljeni da umru, bilo kroz egzistencijalne, pa čak i seksualne tenzije koje izaziva situacija u kojoj je netko danima i tjednima prisiljen dijeliti ograničeni prostor. Aronofsky, međutim, preko toga uglavnom prelazi i, poput mađioničara iz šešira, kao razlog za napetost stvara Noinu transformaciju od dobroćudnog pastira i djedice u religijskog fanatika uvjerenog nepopravljivost ljudske vrste i uvjerenog da ista sudbina koja je zadesila ostatak čovječanstva mora zadesiti i njegovu obitelj. Croweu to daje priliku za nešto više demonstracije glumačkog umijeća, ali je Aronofsky, nastojeći opravdati Noino prihvaćanje tog antihumanističkog stava, stvorio nekoliko prilično slabašnih scena koje sugeriraju ljudsku “opačinu” (i pri tome, onima koji su skloni pronalaziti zlobne povijesne paralele, sugeriraju sličnost Noe s još jednim vegetarijancem koji je promovirao “konačna rješenja” za problematičnu ljudsku populaciju). Još se bijednijim čini i sukob Noe sa Hamom čiji lik tumači prilično bljedunjavi Logan Lerman, a čija je bljedolikost prilično “elegantan” način da se izbjegnu eventualne rasističke konotacije vezane uz tzv. Hamovo prokletstvo. Kada se taj sukob razriješi na predvidljivo melodramatičan način, a nakon njega slijedi isto tako predvidljivi epilog, gledateljima će ostati dojam o autoru čiji su kreativni kompromisi sa hollywoodskom komercijalom upropastili prilično osobni i potencijalno ikonoklastički film, a gledateljima svejedno nisu bili u stanju dostaviti “pravi” hollywoodski blockbuster.

OCJENA: 4/10

 

 

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Ovo je kraj (2013)

Jay Jonah Seth James Danny Craig
Jay Jonah Seth James Danny Craig (izvor: Sean Davis)
OVO JE KRAJ
(THIS IS THE END)
uloge: Seth Rogen, Jay Baruchel, James Franco, Jonah Hill, Danny McBride, Craig Robinson, Michael Cera, Emma Watson
scenarij: Seth Rogen & Even Goldberg
režija:  Seth Rogen & Evan Goldberg
proizvodnja: Columbia Pictures, SAD, 2013.
trajanje: 106 '

Jedan od najefikasnijih načina izazivanja smijeha se može pronaći u tome da se neke svakodnevne, rutinske ili apstraktne fraze shvate doslovno ili takvima pokušaju dočarati pred ekranom. Jedan od primjera bi mogao biti skeč u irskoj humorističkoj TV-emisiji “Republic of Telly” gdje su se ekranizirali stihovi najpoznatijih rock ili pop pjesama. Sličan koncept koristi i “Ovo je kraj”, komedija Setha Rogena i Evana Goldberga, samo što u ovom slučaju umjesto pop-glazbe kao predložak služi apokalipsa, odnosno njen opis u Bibliji.

Gledatelji će, međutim, morati malo sačekati prije nego što shvate o kakvom je, zapravo, filmu riječ. “Ovo je kraj” počinje kao “normalna” komedija, poput mnogih iz Rogenovog opusa. Jedino se neobičnim čini što je u njoj protagonist sam Rogen, isto kao što i njegov kolega i sunarodnjak Jay Baruchel tumači samog sebe. Radnja prikazuje kako je Baruchel iz Kanade došao u Los Angeles kako bi se družio sa Rogenom, sada već uspješnim hollywoodskim komičarem i scenaristom. Povod je zabava koju je njihov prijatelj James Franco priredio u svom novom raskošnom domu, i na kojoj se okupio niz drugih celebrityja i glumaca. Baruchelove neugodnosti u susretu s hollywoodskim ličnostima slavnijim od sebe, međutim, dolaze u drugi plan nakon potresa i niza spektakularnih i uznemirujućih događaja koji kulminiraju otvaranjem zemlje ispred Francove kuće i masovnom pogibijom učesnika zabave. Među preživjelima su Rogen, Baruchel, Franco, Jonah Hill, Craig Robinson i Danny McBride, koji u kući postaju suočeni s nedostatkom televizije, Interneta, vijesti o vanjskom svijetu, ali i prilično ograničenim rezervama hrane, vode i drugih potrepština. Njihove pokušaje da prežive otežavaju sve veće međusobne tenzije, ali i spoznaja da se vani motaju demoni iza kojih bi mogao stajati Sotona.

Apokalipsa kao podloga za crnu komediju je zanimljiva, iako ne previše originalna ideja (sličan koncept je ovog ljeta koristio i britanski film “Kraj svijeta”). Ono što je još zanimljivije jest da je apokaliptičko pustošenje Los Angelesa i ostatka svijeta zapravo u drugom planu, pa tako i protagonistima treba daleko više vremena nego publici da zbroji dva i dva i shvati o čemu je, zapravo, riječ. Rogenov i Goldbergov scenarij se čak i previše ne trudi parodirati klišeje žanra, pa se danas sveprisutni zombiji spominju tek u jednom trenutku. Tvorcima filma je apokalipsa tek izgovor za film u kome se razmažene hollywoodske zvijezde odjednom nađu u situaciji da, poput svoje publike, moraju sami brinuti o nekim tako prozaičnim stvarima kao što su hrana, piće, krov nad glavom i spašavanje golih života. A još je zanimljivije i to da mnoge od tih zvijezda tumače fiktivne, i u mnogo čemu nimalo simpatične verzije same sebe, a za koje publici uglavnom neće biti previše krivo kada ih snađe, u pravilu neugodan, kraj.

“Ovo je kraj” je velikim dijelom prilično zabavan i na trenutke urnebesno smiješan film, iako sadrži scene masovnog krvoprolića, kao i prolijevanja svakojakih tjelesnih izlučevina. Juddu Apatowu, producentu i režiseru koji je Rogenu i družini omogućio karijeru, odana je počast i po tome što se inzistiralo na prikazu izvjesnih dijelova muške anatomije, a što je detalj karakterističan upravo za njegov opus. Nekon nekog vremena, međutim, postaje izvjesno da je “Ovo je kraj” nastao od kratkog (i nikad prikazanog) filma “Jay and Seth versus the Apocalypse” iz 2007. godine. To se odgleda u njegovoj razvučenosti i pokušaju da se u cjelovečernji format  utrpaju sadržaji bez previše humora ili inspiracije. To se odnosi na scene bijega pred demonima, prilično izlizano parodiranje “Egzorcista”, a pogotovo na finalu gdje se sudbina protagonista raspliće u kombinaciji patetike i ne baš previše uvjerljivih CGI-efekata. Mnogima će epilog ukazati na nedostatak ukusa autora. Usprkos tog i drugih razočaranja, “Ovo je kraj” zaslužuje preporuke, iako će više za poklonike autora i filmofile nego za širu publiku.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Bling Ring (2013)

FSLC Summer Talks
Sofia Coppola (izvor: tamaradulva)
BLING RING
(THE BLING RING)
uloge: Katie Chang, Israel Broussard, Emma Watson, Claire Julien, Taissa Farmiga, Leslie Mann
scenarij: Sophia Coppola
režija: Sophia Coppola
proizvodnja: American Zoetrope/A24, SAD, 2013.
trajanje: 90 '

Kada jednom budućnost nalik na onu iz “Pobješnjelog Maxa”, “Živih mrtvaca” i “Fallouta” postane stvarnost, povjesničarima koji među ruševinama budu tražili uzroke propasti današnje civilizacije će kao vrijedan artefakt poslužiti i “Bling Ring”, najnoviji film Sophie Coppole.

Radnja se temelji na istinitim događajima u Los Angelesu prije nekoliko godina, odnosno seriji provala u domove hollywoodskih zvijezda i celebrityja. Policijska istraga je na kraju dovela do grupe tinejdžera čije su biografije i zločinački motivi izazvali medijsku senzaciju. Provalnici su, naime, svi pripadali situiranim obiteljima, vozili “bijesne” aute, svake noći “partijali” po najelitnijim klubovima, a jedna od njih, manekenka Alexis Neiers, je u vrijeme uhićenja snimala vlastitu reality seriju. Coppola, koja je kao dijete hollywoodskog moćnika odrasla u sličnom svijetu, je u toj priči pronašla dosta zajedničkog sa svojim opusom, kojim dominiraju teme povlaštenih i od običnih smrtnika otuđenih pojedinaca.

Javnosti je, međutim, najvažniji detalj filma bio angažman Emme Watson, mlade britanske glumice koja se posljednjih godina nastoji “odlijepiti” od uloge Hermione u seriji filmova o Harryju Potteru, koja joj obilježila djetinjstvo i učinila globalnom zvijezdom. Lik Nicki Moore (temeljen na Neiers, koja je služila kao neslužbeni savjetnik na snimanju) se doima možda i pomalo ekstremnim korakom u tom smjeru, s obzirom da se kao razmažena, potpuno amoralna i ne baš previše bistra djevojka doima kao sušta suprotnost dobroj i pametnoj curici iz Potterove sage. Watson se, usprkos tome, hrabro nosi sa svojom ulogom; njen, za hollywoodske standarde možda ipak previše običan izgled, je čini ne toliko uvjerljivom u ulozi starlete. Kao nominalna zvijezda je u “Bling Ringu” ipak zasjenjena svojim manje poznatim kolegama koje su obavile mnogo impresivniji glumački posao. Tu najviše valja istaći Katie Chang kao sociopatsku djevojku koja pokreće kolo zločina, kao i Israela Broussarda kao jedinog muškog člana bande.

Coppola je u “Bling Ringu” zadržala svoj hladni, odmjereni stil režije, koji će pogotovo upasti u oči kada se njeno ostvarenje usporedi s Korineovim tematski sličnim “Spring Breakersima”. Ovdje nema golotinje, seksa i nasilja, a strogi cenzorski rejting je “Bling Ring” je zaradio isključivo zahvaljujući autentično prostačkom rječniku kao i prikazu nesmiljenog drogiranja tinejdžerskih likova. Coppola je, s jedne strane, njihovom svijetu prišla iz pozicije “insajdera”, ali s druge strane ju je fascinirala uloga modernih medija i društvenih mreža u cijeloj aferi koju starije generacije, poput njene, sve teže shvaćaju, ali s čijim se – u ovom slučaju negativnim – posljedicama moraju nositi. Provalnička družina je, naime, ključne podatke o odsutnosti slavnih kućevlasnika iz Los Angelesa, dobivala njihove Facebook statuse; ali je, pak, i sama dolijala zahvaljujući hvalisanju plijenom – uglavnom nakitom i “krpicama” – na Facebooku. Ono što je možda najfascinantniji detalj cijelog slučaja jest i taj da između zločinaca i žrtava i po pitanju morala, “inteligencije” i dobrog ukusa nije bilo nekih velikih razlika, pa se tako dogodilo da jedna članica bande i jedna od opljačkanih “zvijezda” na kraju čame u istom zatvoru. Objema grupama je također bila zajednička opsjednutost “slavom” po svaku cijenu; najpoznatija žrtva Paris Hilton je tako velikodušno pristala ustupiti vlastitu raskošnu kuću i “bolesnu” garderobu za rekonstruciju scena pljački. Coppolin scenarij fascinira svojim kliničkim dokumentarističkim pristupom, ali gledateljima ne ostavlja nijedan lik s kojim bi se htjeli identificirati, niti objašnjava uzroke, a još manje sugerira terapeutska rješenja za patološke pojave koje je prikazala. Pomisao da će svijetom vladati ličnosti poput njenih protagonista nakon “Bling Ringa” ostavlja gorak okus u ustima.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 10. srpnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Harry Potter i Darovi smrti 2. dio (2011)

HARRY POTTER I DAROVI SMRTI, 2. DIO
(HARRY POTTER AND THE DEATHLY HALLOWS PT II)
uloge: Daniel Radcliffe, Rupert Grint, Emma Watson, Ralph Fiennes
scenarij: Steve Kloves (po romanu J. K. Rowling)
režija: David Yates
proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2011.
trajanje: 130 '
Daniel Radcliffe, Emma Watson & Rupert Grint (...
Daniel Radcliffe, Emma Watson & Rupert Grint (izvor: Wikimedia Commons)

S obzirom što je sve Hollywood u stanju napraviti, postojali su razlozi da se Harry Potter i darovi smrti 2 čekaju sa strepnjom. Warner Bros, studio koji je na temelju autorskih prava za seriju popularnih romana J. K. Rowling stvorio imperij vrijedan 21 milijardu dolara, sebi je u osmom i posljednjem nastavku mogao priuštiti sve što padne na pameti njegovim šefovima. Režija je mogla biti povjerena Uweu Bollu, mjesto radnje iz Engleske premješteno na Havaje, a jedan od likova oživljen samo zato da se preko Davida Pattinsona u kina pokušaju dovući poklonici Franšize Koja Se Ne Smije Imenovati. Sve to, a i mnogo gore stvari, ne bi spriječilo armije gledatelja da pogledaju osmi film, i to iz banalnog razloga što su pogledali prethodnih sedam.

Srećom, holivudsko ziheraštvo i običaj držanja za ustaljene formule je u ovom slučaju poslužilo svrsi i omogućilo da serija filmova o Harryju Potteru – koja se, s izuzetkom Jamesa Bonda, može smatrati komercijalno najuspješnijom franšizom u povijesti sedme umjetnosti – završi, barem zasad, kao ostvarenje koje čini nekakvu suvislu i u estetskom smislu zaokruženu cjelinu. To dostignuće, s kojim se može pohvaliti malo koja franšiza, je posljedica mnogo veće vjernosti književnom predlošku, odnosno simbiotskom odnosu studija i J.K. Rowlings koja je romane unaprijed prilagođavala budućoj ekranizaciji.

Kao jedan od izuzetaka bi se, na prvi pogled mogao navesti i posljednji roman Harry Potter i darovi smrti čijih se 700 stranica radnje teško moglo utrpati u cjelovečernji format. Warner Bros je, međutim, taj problem “elegantno” riješio podijelivši njegovu ekranizaciju u dva dijela. Osim što je time povećana zarada, veliko finale serije, odnosno spektakularni obračun mladog čarobnjaka Harryja Pottera (Radcliffe) sa svojim smrtnim neprijateljem Lordom Voldemortom (Fiennes) je u narativnom smislu postalo kompaktnije, s obzirom da je u prvom dijelu (prethodnom filmskom nastavku) već prikazane sve komplicirane okolnosti koje bi trebale dovesti do dramatičnog raspleta.

Odluka o podjeli ekranizacije je omogućila i da posljednji filmski Harry Potter stilski i po ugođaju postane bitno različit od pretposljednjeg. Dok su Darovi smrti 1 u mnogo čemu izgledali kao postapokaliptični film ceste, radnja drugog djela se vraća u Hogwarts, koji postaje poprište bitke koja se svojom spektakularnošću može mjeriti sa epskim završnicama Gospodara prstenova i (prve) trilogije Rata zvijezda. Institucija koju su zahvaljujući lepršavom Kamenu mudraca prije desetak godina gledatelji upoznali, a mnogi i zavoljeli, ovdje postaje mjesto događaja koji su, poput protagonista, ozbiljniji i, što je najvažnije, mračniji. Gledateljima, čak i onima koji su zahvaljujući književnom predlošku unaprijed upoznati s raspletom, neće biti svejedno gledati prizore u kojima se omiljena škola pretvara u hrpu ruševina, a među stotinama leševa nalaze i neki od najpopularnijih likova.

David Yates, redatelj kojem se najčešće pripisuje novi, mračniji i ozbiljniji ton Harryja Pottera, i ovaj put se iskazao kao pun pogodak. U posljednjem nastavku je pokazao vještinu kako u scenama koje se ističu svojom “komornošću” tako i u epskoj završnici. Još veće je njegovo ovladavanje 3D tehnologijom, koja svoje potencijale pokazuje u akcijskim scenama, a Hogwartsu daje uistinu novu dimenziju. Također se istakao i dobrim osjećajem za ritam, pa je ovaj film primjetno kraći od prethodnika, a da se to ne osjeti na radnji i prikazu likova. Jedini izuzetak bi možda predstavljala tek scena epiloga, koja se doima pomalo banalnom i ne baš uvjerljivom za filmsku franšizu koja se odlikovala najvišim standardima današnje holivudske čarolije. Taj nedostatak, koji se prije svega treba pripisati autorici predloška, međutim neće utjecati na općenito povoljan dojam o ovom ostvarenju.

S Darovima smrti 2 je Hollywood pokazao da nekad zna i prijatno iznenaditi. Ostaje nada da će zdrav razum pobijediti pohlepu, te da neće biti nastavaka, prequela, reboota ili sličnih razloga da fanovi Harryja Pottera za dvadeset godina proklinju J. K. Rowling zbog toga što im je “silovala djetinjstvo”.

OCJENA: 8/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 19. srpnja 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)