RECENZIJA: Miljenica (The Favourite, 2018)

Prije nešto od više od dvije godine su nas pokušali uvjeriti da će ovaj svijet postati mjesto neopisive sreće i blagostanja kada na čelo njegove najmoćnije zemlje dođe jedna žena, a nešto kasnije da čovječanstvo koje nije htjelo iskoristiti tu priliku ne zaslužuje živjeti i da je možda najbolje da što brže skonča u nuklearnoj apokalipsi. Taj stav se temelji u redovima današnje “woke” elite tako popularnoj tezi da je Y kromosom jedan od glavnih uzroka sveg zla na svijetu, odnosno da je svaka vlast na čijem je čelu žena u pravilu bolja od vlasti na čijem je čelu muškarac. Oni koji vole kopati po povijesnim knjigama se s time neće složiti i prije će zaključiti da univerzalni Sturgeonov zakon važi i za ženske vladare, pa se tako na ličnosti poput Katarine Velike ili Thatcher dolaze na stotine diletantica koje su svojim državama i podanicima donijele godine, desetljeća, a nekad i stoljeća bijede, ratova i sveopće propasti. Povijest Britanskog Otočja, tako draga hollywoodskim filmašima, dala je dosta prilike da se provjeri ta teorija i to zahvaljujući relativno velikom broju žena na prijestolju i relativno dugim vladavinama. Jedna takva priča je predložak za Miljenicu, crnu komediju grčkog režisera Yorgosa Lanthimosa.

Radnja se događa 1708. godine kada Engleskom i Škotskom, nedugo nakon što su se formalno spojile u Ujedinjeno Kraljevstvo, vlada kraljica Anne (Colman). Nekoliko godina nakon što je došla na prijestolje poslije iznenadne smrti muža, sredovječna Anne s bori sa lošim zdravljem i većinu vremena provodi baveći se raznim ekscentričnim hobijima, pa je previše ne zanimaju tako trivijalne stvari kao što je upravljanje državom, čak i situaciji kada se ona nalazi u višegodišnjem iscrpljujućem ratu s Francuskom, vodećom evropskom velesilom. Srećom se na dvoru nalazi Sarah Churchill (Weisz), vojvotkinja od Marlborougha, njena najbolja prijateljica i ljubavnica koja joj uvijek spremna na svoja pleća preuzeti nepotrebne gnjavaže, čak i ako to znači da će se morati baviti visokom politikom i donošenjem dalekosežnih odluka, uključujući one o daljoj isplativosti rata, pri čemu joj je glavni motiv pomoći karijeru svog muža Johna kojemu su vojničke pobjede nad Francuzima donijele slavu i bogatstvo. Sarahinu svakodnevnicu de facto vladarice Britanskog Otočja privremeno prekine dolazak njene daleke rođake Abigail Hill (Stone), kćeri osiromašenih plemića koja se nada da će se nekako uspjeti uhljebiti na dvoru. Sarah s njom, međutim, nije previše impresionira te smatra da je dovoljno velikodušna ako je uvali u kuhinju kao običnu sluškinju. Sretan splet okolnosti vezan uz kraljičin giht i incident prilikom kojeg je Abigail otkrila ljekovita svojstva lokalnog bilja međutim mladoj ženi daju priliku da kraljici olakša zdravstvene probleme i tako počne postupno stjecati njenu okolnost. Prije nego što se Sarah može snaći i shvatiti što se događa, Abigail se vještim manipulacijama i prljavim trikovima nametne kao nova siva eminencija na dvoru, a sve to pozorno prate političari iz međusobno suprotstavljenih stranaka, uključujući konzervativne torijevce kojima je jako stalo da se rat završi kako ne bi morali plaćati poreze nužne za njegovo financiranje.

Miljenica je svoju premijeru imala na venecijanskoj Mostri, gdje je osvojila nagradu žirija i kup Volpi za ulogu Olivie Colman, ali će svoju pravu vrijednost za širu filmsku javnost iskazati tek po završetku “oskarovske” utrke. U tom će se smislu često uspoređivati s Marijom kraljicom Škotske, s obzirom da ta dva filma dijele protagoniste u obliku vladarica Britanskog Otočja. Usporedbe ta dva filma su premoćno u korist Miljenice, a što i ne treba previše iznenaditi jer je Lanthimosprilično iskusan režiser, koji je zahvaljujući nizu temom, atmosferom i stilom neobičnih filmova stekao reputaciju jednog od najzanimljivijih filmaša današnjice. Ono što je možda daleko važnije jest da Lanthimos nije bio nimalo opterećen dnevnom politikom, odnosno potrebom da podilazi SJW dušobrižnicima. Tako se Miljenica teško može nazvati feminističkim filmom, barem ako se pod feminizmom podržava stav da su muškarci i žene jednaki kada su u pitanju glupost, nesposobnost, pohlepa i beskrupuloznost. Film za koji je scenarij Tonyja McNamare na ekranizaciju morao čekati dva desetljeća (navodno zato što su troje protagonista lezbijke) ne samo pokazuje da se “slabiji spol” može komotno natjecati s muškarcima po pitanju destruktivnih političkih spletki, nego su u njemu muškarci tretirani upravo onako kao što bi tipični hollywodski film tretirao muškarce – kao ukras, ili kao, u najbolju ruku, groteskno smiješna stvorenja. Tome u prilog ide i kostimografija, pa su svi muškarci, čak i kada ih glume danas veliki zavodnici kao Nicholas Hoult i Joe Alwyn, ne samo svedeni na najčešće bespomoćne pijune u borbi dvije beskrupulozne za naklonost treće, nego je njihov status potvrđen grotesknim perikama i tonama šminke na licu. Svemu tome, dakako, treba dodati i vješto korištenje crnog humora i prilično zanimljive dijaloge.

No, kao i obično kada je riječ o filmovima “oskarovske” sezone, najviše će se pažnje obratiti na glumu. Sve tri glumice su napravile sjajan posao, pri čemu je možda najlošije prošla Weisz najviše zato što je već etablirano ime pa se od nje “oskarovski” nastup i može očekivati. Mlada Emma Stone se iskazala i kroz sjajno vladanje besprijekornim britanskim izgovorom. Najviše će pohvala, pak, dobiti Colman, koja bez ikakvih problema svoj lik učinila toliko fascinantnim da je u stanju u jednoj te istoj sceni kod gledatelja izazvati i sažaljenje i duboku antipatiju. Lanthimosov film se zato može smatrati opravdanim favoritom u borbi za “Oscara”, usprkos pomalo razvučene i ne baš potpuno jasne završnice. Ako na kraju balade završi bez zlatnih kipića, bit će lako zaključiti da je to zbog dnevnopolitičkih razloga, odnosno zbog toga što losanđeleska Akademija možda voli žene na vlasti, ali ne onakve kakvima su prikazane u Miljenici.

MILJENICA

(THE FAVOURITE)

uloge: Emma Stone, Rachel Weisz, Olivia Colman

scenarij: Deborah Davis & Tony McNamara

režija: Yorgos Lanthimos

proizvodnja: Focus Features, UK/SAD/Irska, 2018.

trajanje: 120 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Birdman (2014)

BIRDMAN
uloge: Michael Keaton, Zack Galifianakis, Edward Norton, Andrea Riseborough, Amy Ryan, Emma Stone, Naomi Watts, Lindsay Duncan
scenarij: Alejandro G. Inarritu, Nicolas Giacobone, Alexander Dinelaris Jr., Armando Bo
režija: Alejanrdo G. Inarritu
proizvodnja: Fox Searchlight, SAD, 2014.
trajanje: 119 min.

Oni koji prati hollywoodsku produkciju prilikom sezonskog lova na “Oscare” su mogli zapaziti nešto što bi se moglo nazvati trendom. Dio producenata je zaključio da filmske biografije, koje ionako imaju bolju “prođu” među Akademijim glasačima nego drugi žanrovi, mogu biti još atraktivnije ako temom, radnjom ili likovima budu vezane uz zlatno doba Hollywooda. Time se, dakako, najviše nastoji iskoristiti nostalgija gerontokratskog glasačkog tijela, koje voli misliti kako su u njihova “dobra stara” vremena hollywoodski filmovi bili prava umjetnost, a glumačke zvijezde istinska božanstva, koja se nisu morala brinuti da će ih s Olimpa svrgnuti nekakav nepoprezni tweet. Stoga se rezultat najnovijeg “oskarovskog” nadmetanja može smatrati svojevrsnom povijesnom ironijom. Birdman Alejandra Inarritua, koji je početkom ove godine osvojio prestižne kipiće, u mnogo čemu predstavlja antitezu hollywoodskih autohagiografskih tendencija – riječ je filmu koji umjesto svijetle prošlosti na prilično autoironičan način prikazuje hollywoodsku suvremenost.

Naslovni lik, koga tumači Michael Keaton, je Riggan Thomas, glumac koji je prije mnogo godina stekao status megazvijezde tumačeći lik superheroja Čovjeka-ptice (Birdman), ali čija su slava i popularnost odavno nestali. Radnja prikazuje kako se anonimnosti i beznačajnosti pokušava riješiti tako što producira, režira i tumači glavnu ulogu u brodvejskoj adaptaciji novele Raymonda Carvera. Taj ambiciozni pothvat, pak, je opterećen brojnim poteškoćama, odnosno Thomasovim problemima na profesionalnom i osobnom planu. Tokom produkcije se mora suočiti sa dugo vremena zanemarenom kćeri (Stone) koja se upravo izliječila od ovisnosti, nadobudnim metodskim glumcem (Norton) koji namjerava preuzeti projekt, snobovskom brodvejskom kritičarkom (Duncan) koja namjerava uništiti “bahatog hollywoodskog pridošlicu”, ali najviše sa samim sobom, odnosno alter egom Birdmana koji je isto tako neprijateljski raspoložen prema pokušaju glumca da napravi drastični zaokret u vlastitoj karijeri.

Inarrituova ostvarenja se ističu neobičnom, odnosno nekonvencionalnom strukturom, koja često čak i onima manje upućenima u sedmu umjetnost govore kako je riječ o art-filmu. U slučaju Birdmana se ta neobičnost ogleda prije svega u tome da je cjelokupna radnja, bez obzira na to što se odvija u različitim vremenima i mjestima, prikazana u jednom jedinom kadru. Inarritu je, dakako, sve to snimio u različitim kadrovima, ali je izuzetna vještina pri montiranju i potpuno neprimjetni stvorila dojam savršene i naizgled ničim prekinute cjeline. Tehničko savršenstvo Birdmana, međutim, predstavlja tek dio odgovora na pitanje o tajni njegovog uspjeha. Mnogo je zanimljivije to što je Inarritu svoje kreativne resurse primijenio na komediju, odnosno žanr s kojim art-film, ali i on sam, baš i nije bio “na ti”.

Scenarij koji je Inarritu napisao zajedno s brodvejskim piscem Alexandeerom Dinelarisom i argentinskim sineastima Nicolasom Giacoboneom i Armandom Boom, je tako za temu uzeo sam svijet filma i kulture uopće, podvrgnuvši ga žestokoj satiri gdje se ne štedi ni hollywoodski komercijalizam ni brodvejski art-snoberaj. Pri svemu tome je Michael Keaton sjajno obavio svoj posao, odigravši jednu od najboljih, ali istovremeno i najriskantnijih uloga svoje karijere. Isto onako kao što je Thomas filma ima vlastiti alter ego, tako se i Thomas može shvatiti kao Keatonov alter ego s obzirom na to da je i on sam nekoć davno postao superzvijezda tumačeći lik Batmana da bi ga danas zaboravili zbog toga što isti lik tumače njegove mlađe, zgodnije i coolerskije kolege. Keatonu dosta pomaže prilično raznorodna, ali i raspoložena glumačka postava, među kojom posebno treba pohvaliti danas prilično aktivnu Emmu Stone, ali i Edwarda Nortona koji se s godinama i nedostatkom glavnih angažmana danas prilično dobro nosi. Birdman bi, doduše, mogao biti još bolji, odnosno savršen, da nije glazbe meksičkog jazz glazbenika Antonija Sancheza koja gledatelje prečesto podsjeća da gledaju art-film i tako razbija nužnu iluziju. Međutim, i ovako se “Oscar” čini više nego zasluženim. Možda su to prepoznali i časne starine u losanđeleskoj Akademiji, svjesni da je danas, za razliku od njihovog vremena, filmova koji uistinu zaslužuju zlatne kipiće ima manje nego u “dobra stara vremena”.

OCJENA: 8/10

 

RECENZIJA: Čudesni Spider Man 2 (2014)

Peter Parker and Gwen Stacy
(izvor: marvelousRoland)

ČUDESNI SPIDER MAN 2
(THE AMAZING SPIDER-MAN 2)
uloge: Andrew Garfield, Emma Stone, Jamie Foxx, Danne DeHann, Campbell Scott, Embeth Davidtz, Colm Feore, Paul Giamatti, Sally Field
scenarij: Alex Kurtzman, Roberto Orci & Jeff Pinkner
režija: Marc Webb
proizvodnja: Columbia Pictures/Marvel Entertainment, SAD, 2014.
trajanje: 142'

Hollywoodski blockbusteri, pogotovo oni koji se temelje na strip-serijama o superherojima, ne samo što zbog bezličnosti i ponavljajućih likova, tema i predvidljivosti podsjećaju na izbore u Hrvatskoj, nego ponekad zbog industrijskog tempa kojim se štancaju znaju izazivati zbrku kod manje upućenih ili opreznih dijelova publike. Najveću takvu opasnost pruža “rebootirana” franšiza o Spidermanu, koja je u kino-dvorane došla tek pet godina nakon završetka, odnosno deset godina naakon početka prethodne. A, s obzirom da iza originalnog stripa stoji danas u Hollywoodu dominantna izdavačka kuća Marvel, lako je zamisliti da serija koju producira studio Columbia bude shvaćena kao dio šire cjeline X-Mena (koji je ugrabio 20th Century Fox) ili tzv. Marvelovog filmskog univerzuma (koji drži Disney). S druge strane, brzina kojom se franšiza o Spidermanu reinkarnirala omogućava relativno brze i jednostavne usporedbe s prethodnim verzijama. Jedan od najboljih primjera za to pruža Čudesni Spider-Man 2, koga bi bilo manje korisno uspoređivati sa svojim prethodnikom iz 2012. godine, a više s deset godina starijim Spider-Manom 2.

Režiser Marc Webb je u prethodnom filmu već odradio obvezu da publici prikaže kako je nastao glavni junak, odnosno kako se od skromnog njujorškog gimnazijalca Petera Parkera (Garfield) transformirao u čovjeka sa posebnim moćima koji maskiran spašava grad od kriminalaca i svakojakih čudovišta. Scenarij, pak, ovaj put omogućava da se u nepunih dva i pol sata ubaci daleko više materijala koji bi trebali zadovoljiti kako poklonike originalnog stripa koji žude za kultnim likovima, tako i publiku koja traži dodatne količine melodrame. Ovo posljednje bi trebao pružiti nastavak Parkerove ljubavne veze sa lijepom kolegicom Gwen Stacy (Stone), ali koja zapada u poteškoće jer je Parker jednostavno previše opterećen svojom životnom misijom, ali i zabrinut zbog toga što bi na svoju voljenu djevojku mogao navući pažnju kojekakvih zlikovaca. Jedan od njih bi mogao biti Max Dillon (Foxx), elektroinženjer u korporaciji Oscorp koga nesreća na radnom mjestu transformira u čudovište po imenu Electro. Spašavanje grada od zlikovca dodatno komplicira i dolazak Harryja Osborna (DeHaan), Parkerovog prijatelja iz djetinjstva koji je naslijedio očev poslovni imperij, ali također i genetske malformacije koje će mu skratiti život ukoliko ne bude koristio neke od potencijalno opasnih Oscorpovih tehnologija.

Webbovo nastojanje da u svoj film utrpa što je moguće više sadržaja je rezultiralo time da je drugi nastavak novog Spidermana prilično konfuzan, tonom i kvalitetom neujednačen film. U njemu mnoge stvari ne funkcioniraju, ali se neke, s druge strane, isplate pogledati. Tako na samom početku, odnosno prologu koji prikazuje sudbinu protagonistovih roditelja, imamo priliku vidjeti jednu od najefektnijih akcijskih scena u Hollywoodu u posljednje vrijeme. Kada se radnja prebaci u sadašnjost, odnosno kada se prikazuje kako Spiderman poskakujući putuje njujorškim ulicama iležerno rastura kriminalce, film je teško shvatiti ozbiljno. To se pogotovo odnosi na karikaturalni lik ruskog negativca, koji tumači ispod maske potpuno neprepoznatljivi Paul Giamatti. A onda scenaristi publici nameću ozbiljnost, pogotovo u scenama koje prikazuju moralne i druge dileme koje protagonistu nameće njegov odnos s djevojkom. Ozbiljan ton će se povremeno vraćati u film i konačno biti potvrđen i završnicom koja je donedavno bila prilično nekonvencionalna za današnji Hollywood.

Konfuznost radnje i preveliki broj, često nepotrebnih ili neiskorištenih likova, djelomično nadoknađuje prilično raznovrsna i dobro raspoložena glumačka ekipa. Garfield i Stone, koji predstavljaju ljubavni par u stvarnom životu, uspijevaju održavati dobru “kemiju”, i to mnogo bolje nego što su to činili Tobey Maguire i Kirsten Dunst kao protagonisti prethodne serije. Izuzetno je dobar posao napravio i mladi DeHann, iako se njegov prikaz zlosretnog mladog bogataša može shvatiti prilično sličnim liku iz Kronika, odnosno korak prema tipskim ulogama psihološki mučenih negativaca. Foxx, barem dok ne preuzme identitet električnog čudovišta, je isto tako prilično zanimljiv kao genijalni ekscentrik. Završnica filma, pak, daje određenu nadu da će treći (i prilično izgledni) nastavak Webbu i Columbiji dati priliku da ponude nešto novo. S druge strane, to što je Čudesni Spider Man 2 bolji od Čudesnog Spider Mana i svog deset godina starog ekvivalenta onakvo dostignuće koje sa sobom donosi neke pretjerano velike količine optimizma.

OCJENA: 5/10

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Gangsterski odred (2013)

poster-gangster-squad
(izvor: vhb100696)

GANGSTERSKI ODRED
(GANGSTER SQUAD)
uloge: Josh Brolin, Ryan Gosling, Sean Penn, Nick Nolte, Emma Stone
scenarij: Will Beall
režija: Ruben Fleischer
proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2013.
trajanje: 118 '

U novoproglašenom kulturnom ratu protiv vlasnika dugih i kratkih cijevi po američkim domovima, njegovi hollywoodski prvoborci ne vide ništa čudno da se u hollywoodskim filmovima taj isti alat ne samo obilato koristi, nego i promiče kao najefikasnije sredstvo za rješavanje ozbiljnih društvenih problema. Malo koji film to ilustrira kao “Gangsterski odred”, koji je upravo došao u naša kina.

Radnja, “inspirirana stvarnim događajima”, je smještena u Los Angeles 1949. godine. Kalifornijska metropola, okupana suncem i hollywoodskim glamurom doživljava ekonomski bum, ali krije i mračnu stranu čije je utjelovljenje Mickey Cohen (Penn), krvoločni židovski gangster koji je bezobzirnim nasiljem na njenim ulicama stvorio zločinačko carstvo, nedodirljivo za Cosa Nostru, a još više za lokalne vlasti čije predstavnike drži u džepu. Jedan od rijetkih poštenih čuvara zakona je novi šef policije Bill Parker (Nolte) koji je Cohenovoj strahovladi odlučio stati na kraj, ali isto tako zna tu s redovnim metodama nema izgleda. Umjesto toga kombinira načelo “na ljutu ranu ljuta trava” s gerilskom strategijom, te osniva malu postrojbu koja će prepadima na Cohenove kockarnice i pošiljke droge financijski iscrpiti njegovu organizaciju. Na njenom čelu je narednik John O’Mara (Brolin), prekaljeni veteran svjestan da ga u vlastitom gradu čekaju oružani obračuni ništa manje opasni od bitaka koje je vodio u drugom svjetskom ratu.

“Gangsterski odred” je mjesecima prije premijere stekao negativni publicitet, i to zahvaljujući “višoj sili”, odnosno tome da je scena obračuna strojnicama u prepunoj kino-dvorani, prikazana u traileru, malo previše podsjećala na stvarni pokolj u gradu Aurora. Zbog toga se hitno morala nadosnimiti nova scena a premijera pomicati iz rujna u siječanj, kada Hollywood po običaju gledateljima ubacuje “škart” materijal. Loš termin i nove zlokobne koincidencije su ovaj film unaprijed osudile na propast i loše kritike, ali i bez njih bi ostvarenje Rubena Fleischera predstavljalo ogromno razočarenje.

Los Angeles krajem 1940-ih je mjesto i vrijeme prilično omiljeno kod narcisoidnog Hollywooda, ali i prilično zahvalno ako se u njega uloži određeni talent, a o čemu svjedoči proza Jamesa Ellroya i “L.A. Confidential”. Fleischer je, na njega, pak, gotovo u potpunosti preslikao matricu Chicaga početkom 1930-ih, odnosno de Palminih “Nedodirljivih” (sadistički gangsterski vladar grada, “kreativan” pristup povijesnim činjenicama, etnički šarolika policijska ekipa uključujući geeka koji gine mučeničkom smrću, moralno besprijekoran protagonist sa savršenom riđokosom suprugom). Problem za Fleischera je u tome što on nije manirist poput de Palme, a nema ni Morriconea da pruži adekvatni soundtrack. Od svih scena će gledateljima najviše u pamćenju ostati scene intenzivnog nasilja (komadanje, sakaćenje, spaljivanje) koje iz cenzorskih razloga relativno kratko traju. Neke od akcijskih scena (poput noćne potjere automobilima) su zanimljive, ali završnica, koja uključuje obavezni obračun šakama, će uglavnom izazvati zijevanje. Ono što možda najviše bode oči jesu gotovo samoparodijski klišeji. Tako su na likove mladog policajca i Cohenove ljubavnice, ubačene samo radi obaveznog ljubavnog podzapleta, potrošeni talenti Ryana Goslinga i Emme Stone. Crni i hispanoamerički policajac u O’Marinom odredu, pak, ispunjavaju kvotu “političke korektnosti” nauštrb realističkog prikaza rasizma u tadašnjim SAD (vjerojatno da će za par godina u sličnom filmu istim likovima biti pridodani žena i otvoreni gej).

S druge strane, ovaj “Odred” nije nimalo “politički korektan” kada kao recept za uklanjanje kriminala nude policajce koji krše zakon i pri tome ubijaju, premlaćuju i sakate “društveno neprihvatljive” elemente. S obzirom na neka nama na žalost još uvijek bliska iskustva, hollywoodsko veličanje “svijetle” prošlosti vlastitog grada je dodatni razlog za veliki palac dolje.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 20. siječnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Čudesni Spider-Man (2012)

The Amazing Spiderman
(izvor: zoe toseland)

ČUDESNI SPIDER-MAN
(THE AMAZING SPIDER-MAN)
uloge: Andrew Garfield, Emma Stone, Rhys Ifans, Dennis Leary, Sally Field
scenarij: james Vanderbilt, Alvin Sargent & Steve Kloves
režija: James Webb
proizvodnja: Columbia, SAD, 2012.
trajanje: 138 '

Od svih scena u novom hollywoodskom blockbusteru Čudesni Spider-Man najzanimljivija je ona u kojoj nastavnica naslovnog junaka prilikom predavanja navodi kako su teoretičari zaključili kako u književnosti postoji ograničeni broj zapleta. Scena je zanimljiva prije svega zato što nije teško pretpostaviti da su je scenaristi ubacili kako bi odgovorili na pitanje koje postavljaju mnogi kritičari – “da li je ovaj film uistinu bio potreban”.

Iako dijeli istog protagonista s filmskim serijalom koji je u prošlom desetljeću razbijao rekorde na svjetskim kino-blagajnama, Čudesni Spider-Man nije njegov nastavak nego remake, odnosno, kako se to odnedavno u Hollywoodu voli govoriti, “reboot”. Film je prvotno trebao biti četvrti nastavak originalne trilogije, ali su “kreativne razlike” s režiserom Samom Raimijem producente potakle na to da originalnu seriju jednostavno završe i krenu ispočetka s novom. Takav postupak, doduše, ne predstavlja presedan u Hollywoodu, a nekada, kao što je to slučaj s Nolanovim filmovima o Batmanu, može donijeti izvrsne rezultate. Međutim, Čudesni Spider-Man je neobičan po tome što predstavlja remake filma koji je publika imala prilike vidjeti prije deset godina; s druge strane, s obzirom na to kako strip-geekovi danas vedre i oblače u Hollywoodu i inzistiraju na vjernosti originalnom predlošku, nije bilo šanse za neko preveliko skretanje od zapleta iz Raimijeve verzije.

To, naravno, znači da će scenarij Jamesa Vanderbilta, Alvina Sargenta i Steve Klovisa biti u svojim osnovnim crtama identičan onome iz 2002. godine. Protagonist i ovaj put započinje kao skromni tinejdžer koji kao geek trpi ponižavanja u srednjoj školi sve dok mu ugriz radioaktivnog pauka ne da neobične moći. Njih će, dakako, prvo pokušati koristiti da se osveti školskim zlostavljačima i pokuša osvojiti djevojku, tek da bi ga ubojstvo voljenog strica potaklo da ih koristi u borbi protiv kriminala, a na kraju i poludjelim znanstvenicima koji prijete uništenjem New Yorka.

Naslovna uloga je povjerena Andrewu Garfieldu, 28-godišnjem Britancu koji posjeduje neosporni glumački talent, ali čiji angažman se može objasniti i sličnošću s Robertom Pattinsonom, odnosno kao pokušaj da se u kino dovuku i “twihardi”. Iako je prilično uvjerljiv kao tinejdžer, u tome je još uvjerljivija njegova 23-godišnja partnerica Emma Stone, a s kojom posjeduje dobru “kemiju”. Njihove zajedničke scene su najbolji dio filma, što i ne iznenađuje, s obzirom da je režiser Marc Webb reputaciju izgradio na hvaljenoj romantičnoj komediji (500) dana ljubavi. Akcijske scene, međutim, za Webba predstavljaju problem i u tome je od slabe pomoći i superiorna tehnologija, uključujući 3D za koji nije trebala naknadna konverzija. Još više mu je ruke sputao nenadahnuti scenarij koji ni najbolji i najiskusniji glumci ne mogu spasiti od “deja vu” efekta

Možda je to najočitije u scenama koje prikazuju glavnog negativca, čiji lik tumači Rhys Ifans. Dok bi u nekom drugom filmu transformacija od ambicioznog, ali općenito dobronamjernog liječnika u gušteroliko čudovište bila diriljiva, ovdje izaziva zijevanje, jer su varijacije na sličnu temu već viđene u prethodna tri filma. Njegov gušterski lik također budi previše sjećanja na Emmerichovu Godzillu, još jedan primjer kako divovski gmazovi i New York nisu najbolji recept za suvremene blockbustere.

Usprkos svega toga, i nova verzija Spider-Mana će napraviti dobar posao na kino-blagajnama i dobiti povoljne kritike. U njoj, bez obzira na to, mogu istinski uživati samo onaj mali dio gledatelja koji je proteklih deset godina izbjegavao kino-dvorane.

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 17. srpnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

OCJENA: 4/10