RECENZIJA: Nerve (2016)

uloge: Emma Roberts, Dave Franco, Juliette Lewis, Emily Meade, Miles Heizer, Machine Gun Kelly
scenarij: Jessica Scharzer
režija: Henry Joost & Ariel Schulman
proizvodnja: Lionsgate, SAD, 2016.
trajanje: 96 min.

Otkad je svijeta i vijeka čangrizavi starkelje su mlađe generacije običavali nazivati glupima. Doba u kome živimo na prvi pogled im daje za pravo. Oni malo ciničniji bi rekli da mlade generacije nisu ništa gluplje od prethodnih, odnosno da je jedina razlika u tome što su medicinska i druga civilizacijska dostignuća ublažila posljedice nekih glupih mladenačkih poteza koji su u prošlosti znali donositi Darwinovu nagradu. Još važnijim se čine i suvremene tehnologije, a prije svega društvene mreže. Tako današnji adolescenti i “milenijci” nisu ništa gluplji ni pametniji od svojih prethodnika, ali je bitna razlika u tome, što za razliku od svojih očeva i djedova, svoju glupost imaju priliku ne samo trajno zabilježiti nego i podijeliti sa cijelim svijetom, a neke od onih manje inteligentnih izbora potiče i nezajažljiva potreba da se steknu “lajkovi”, odnosno pritisak da se po svaku, pa i najvišu, cijenu bude “cool” i “hip”. Tim se temama pozabavio i Nerve, tinejdžerski triler snimljen u režiji Henryja Joosta i Ariela Schulmana.

Radnja se temelji na istoimenom romanu Jeanne Ryan iz 2012. godine. Protagonistica, čiji lik tumači Emma Roberts, je Venus “Vee” Delmonico, 18-godišnja gimnazijalka sa njujorškog Staten Islanda koja se zbog stidljivosti zaštitničkoj majci (Lewis) ne usudi reći kako je primljena na umjetnički fakultet na drugom dijelu zemlje, isto kao što ne može prići momku koji joj se sviđa. Njena najbolja prijateljica Sydney (Meade) joj je sa svojim pustolovnim duhom sušta suprotnost, a nova pustolovina u koju se upustila je Nerve, online igra koja svoje korisnike dijeli u dvije skupine – “gledatelje” koji je financiraju online donacijama te “igrače” koji za novac odgovaraju na njihove izazove. Sydney je, zahvaljujući spremnosti za egzibicionističke i slične ekscese stekla popularnost kao “igračica” te se Vee i sama impulzivno uključi u igru. Njen prvi izazov je taj da u jednom baru poljubi stranca, te tako upoznaje šarmantnog Iana (Franco), za koga se kasnije ispostavi da je i sam “igrač”, odnosno da njen izazov nije bio nikakva slučajnost. Ian i Vee postaju tim te brzo steknu popularnost zahvaljujući kojoj primaju sve unosnije, ali opasnije izazove. Kako oni postaju opasniji, tako Nerve pokazuje i svoju mračnu stranu, pa Vee sa užasom shvaća da je Nerve ne samo igra koja se ne može prekinuti, nego i da svaki takav pokušaj može biti okrutno kažnjen.

Joost i Schulman su se činili dobrim izborom za ovu vrstu filma, s obzirom da je njihovo prethodno ostvarenje, dokumentarni film Catfish, za temu također imalo Internet, odnosno njegovu nešto mračniju stranu u obliku lažnih online identiteta i na njima temeljenih online ljubavnih veza. Filmu je dosta pomogao i izlazak mobilne igre Pokemon Go, koji je koincidirao s premijerom, te tako temu masovnih online-igara učinio dodatno aktualnom. Za pristup autora prema tim fenomenima se može reći da je isto onako ambivalentan kao i odnos koji prema Internetu općenito pokazuje Hollywood u posljednjih par desetljeća. Nerve je tako, pogotovo u početnim scenama, prikazana kao “cool” i dinamična igra koja protagonistici ne samo što pruža sjajnu zabavu, nego je potiče da nadvlada psihološke traume i inhibicije, odnosno da ostvari sebe. U drugom dijelu filma, pak, Nerve prikazuje svoju mračnu stranu, odnosno ukazuje kako “lijek” postaje gori od bolesti, pogotovo ako ga koriste mlade i nezrele osobe, poput većine korisnika današnjih društvenih mreža. Scenarij Jessice Scherzer također koristi jednu prilično zanimljivu ideju – film nema konvencionalnog negativca, odnosno sama igra je opisana kao “otvoreni kod” bez hijerharhije, te sve loše što se događa Vee i onima koji padnu u nemilost “gledatelja” ne nastaje od jednog pojedinca, nego od trolovske mase kojoj je daleko lakše svoju destruktivnost iskazati zaštićena anonimnošću i pripadnošću globalnom internetskom krdu.

Osim što se ističe nekim zanimljivim i intrigantnim zamislima, Nerve se, pogotovo na početku, može pohvaliti i kvalitetnom režijom. Ako se zanemari iritantno korištenje suvremene pop glazbe kao zvučne podloge u nastojanju da se film mlađoj publici proda kao “cool”, Joost i Schulman zbivanja prikazuju frenetičnim tempom, često radeći od Veeinih izazova atraktivne akcijske scene, a jedna od njih se ističe napetošću u takvoj mjeri da je se ne bi postidio ni Hitchcock. Glumačka ekipa, iako se po “dobrom starom” hollywoodskom običaju sastoji glumaca u kasnim 20-im i ranim 30-im (kao što je slučaj s Jamesovim bratom Daveom Francom) koji tumače tinejdžere, je prilično raspoložena. To uključuje i Emmu Roberts, koja (srećom) svojim izgledom daleko više podsjeća na tetku Juliju nego oca Erica, koja je više nego solidna u ulozi koja bi s nešto manje talentiranim autorima iza kamere bila prilično nezahvalna. To, naravno, ne znači da Nerve nema nedostataka, i to onih ozbiljnijih. Prije svega je realizam žrtvovan cenzorskim rejtinzima namijenjenim za mlađu publiku, pa tako u filmu nema eksplicitnijih referenci na seks. Daleko gorom se čini odluka da se toj istoj publici mora servirati hepi end, a što scenarij čini stvarajući malu armiju hakera s “dark weba” koja protagoniste spašava poput konjice u klasičnim vesternima. Da je Nerve bio napravljen s nešto malo više hrabrosti, mogao je postati uistinu uznemirujući triler ili barem satirička crna komedija. S druge strane, kada se uzme u obzir koliko često, pogotovo u današnjem Hollywoodu, takva ostvarenja završe kao potpuna razočaranja, ovom filmu se za njegovih više nego podnošljivih sat i pol može itekako pogledati kroz prste.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Velika pljačka (2013)

Liam Hemsworth

Liam Hemsworth (izvor: Gage Skidmore)

VELIKA PLJAČKA
(EMPIRE STATE)
uloge: Liam Hemsworth, Michael Angarano, Dwayne Johnson, Emma Roberts, Paul Ben-Victor
scenarij: Adam Mazer
režija: Dito Montiel
proizvodnja: Lionsgate, SAD, 2013.
trajanje: 94 '

Gledajući kako nekoć ugledna i neupitna imena posljednjih godina paradiraju po Rementincu, a još više entuzijazam s kojim ih isti oni koji su im ljubili ruke danas razapinju kao “lopine”, postavlja se jedno pitanje. Što bi obični čovjek učinio da se našao u njihovoj situaciji, odnosno da bi se iskušenje “samoposluživanja” na račun tuđeg novca “malom čovjeku” bilo isto tako neodoljivo kao i “izopačenim” odličnicima? Nama susjedni Talijani na to pitanje imaju običaj odgovarati izrekom prema kojoj je prilika ono što razlikuje lopova od poštenog čovjeka. A jedna takva, i to prilično spektakularna, prilika je glavni element radnje američkog filma Empire State, naslov koga je domaći distributer po dobrom starom običaju “prekrstio” u bezličnu i neproduhovljenu Veliku pljačku.

Radnja filma je smještena u New York, odnosno istoimenu saveznu državu kojoj je “Empire State” (“Carstvo država”) nadimak, a ista fraza može poslužiti kao ironični komentar na “njujorško stanje uma”. Ono 1982. godine, kada započinje film, ne izgleda previše dobro, a što i ne iznenađuje s obzirom na izuzetno lošu ekonomsku situaciju, koja se odražava na beznađe, kriminal i nasilje na ulicama. Besparica teško pogađa doseljeničke obitelji, poput one čiji je član Chris Potamitis (Hemsworth), sin bivšeg grčkog policajca koji nastoji u novoj domovini nastaviti obiteljsku tradiciju i priključiti se njujorškoj policiji. Mladenačka neopreznost i uhićenje zbog marihuane, za koje je zaslužan Chrisov najbolji prijatelj Eddie (Angrano), je, međutim, Chrisu zapriječila upis na policijsku akademiju, te se umjesto toga mora zadovoljiti karijerom zaštitara u “Empireu”, kompaniji za prijevoz novca. Posao je naporan, opasan, monoton i izuzetno slabo plaćen, ali Chris s vremenom primjećuje kako ga njegovi kolege, ali i šefovi, ne shvaćaju previše ozbiljno, odnosno da milijune uskladištenih novčanica nitko zapravo ne čuva. Nakon dosta premišljanja, Chris se “posluži” sa nekoliko desetaka tisuća dolara i ustanovi da to nitko nije primijetio. Problemi umjesto toga nastanu kada se o tome “izlane” Eddieju koji, pak, cijelu priču prenosi lokalnim grčkim mafijašima koji traže “komad” svega što Chris uzima ili namjerava uzeti sa svog radnog mjesta.

Usprkos na prvi pogled impresivne glumačke postave, Velika pljačka je završila “ispod radara”, a u SAD, zapravo, nije imala kino-distribuciju. Odluka producenata da filmu daju ponižavajući status “direct-to-video” se, s jedne strane, može protumačiti relativno niskim budžetom, ali ne i nedostatkom ambicija. Scenarist Adam Mazar je, naime, autor nagrađivanog biografskog TV-filma o Jacku Kevorkianu, a režiju potpisuje Dito Montiel, bivši pank-glazbenik koji se preorijentirao na pisanje romana i režiranje filmova čiji su protagonisti mladi ljudi koji na razne riskantne načine pokušavaju zaraditi koricu kruha u urbanoj džungli. Ono što Veliku pljačku odlikuje jest to da se temelji na istinitim događajima (pa tako započinje dokumentarnim televizijskim snimkama, a završava modernim epilogom u kojoj stvarni Chris Potamitis daje intervju). New York ranih 1980-ih je rekonstuiran na ekonomičan, ali prilično uvjerljiv način, odnosno sve do trenutka kada Montiel mora današnju publiku podsjetiti kako je “Velika jabuka” do dolaska autoritarnog Rudyja Giulianija na mjesto gradonačelnika (koji se u filmu nakratko pojavljuje kao lik, odnosno federalni tužitelj zadužen za istragu pljačke) bilo ne samo opasno, nego i izuzetno nasilno mjesto na život. Moralne dileme s kojima se suočava protagonist su tako nimalo suptilno naglašene sudbinom njegovog dobronamjernog kolege i prijatelja koga glumi Michael Rispoli. Film također sadrži scene oružanih obračuna i krvoprolića koje se doimaju malo previše spektakularno da bi bili uvjerljivi za cijelu priču, te se doimaju naknadno umetnutim, kako bi se umjetno “napumpao” inače previše prozaični sadržaj. S druge strane je u filmu prilično zanimljivo gledati kako se fenomen kriminala nastoji prikazati u njegovom ekonomskom kontekstu, kao što i to da mu je ključan katalizator nečija glupost i nesposobnost. U slučaju Velike pljačke se među idiote i nesposobnjakoviće ubrajaju i kriminalci i žrtve, i u takvoj mjeri da film na trenutke počinje sličiti na crnu komediju.

Ironičan, crnohumorni ton filma, odnosno atmosfera koju upotpunjava vješto korištenje pjesme “It Never Rains in Southern California” Alberta Hammonda u soundtracku, će mnoge nagnati na usporedbe sa Scorsesejevim Dobrim momcima, neizbježne i za to što je pothvat protagonista ovog filma nadmašio pothvat Scorsejevih “junaka”. Takve su usporedbe za Veliku pljačku, međutim kobne, dijelom zato što je Montiel, koji se ionako ne može pohvaliti bog-zna-kakvom filmografijom, daleko ispod Scorseseja, ali i zato što je film u mnogo čemu nedovršen, pa su tako neki podzapleti tek naznačeni, a i završnica (predvidljiva nakon što se u istragu uključi superpolicajac koga glumi Dwayne Johnson) je prilično antiklimaktična. Možda je razlog u neodstatku novca ili inspiracije, a možda zato što je u originalnom obliku ili zamisli bio predug za Lionsgateove producente.

S druge strane je glumačka postava obavila dobar posao. Iako se Hemsworth u glavnoj ulozi više sliči manekenu, nego sirovom klipanu s opakih njujorških ulica, njegova je uloga adekvatna, isto kao i Johnson kao iskusni i nezaustavljivi čuvar zakona. Mnogo je zanimljiviji Michael Angarano kao njegov suicidalno bedasti prijatelj, ali i pouzdani karakterni glumac Paul Ben-Victor kao njegov otac. Ti detalji će zadovoljiti publiku koja od Velike pljačke ništa osim neobavezne zabave, niti je tangira to da je ovaj film očigledno mogao pružiti nešto više.

OCJENA: 5/10

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Obitelj Miller (2013)

English: Jason Sudeikis at the film premiere o...

Jason Sudeikis (izvor: Wikimedia Commons)

OBITELJ MILLER
(WE'RE THE MILLERS)
uloge: Jennifer Aniston, Jason Sudeikis, Emma Roberts, Will Poulter, Ed Helms, Nick Offerman, Katherine Hahn
scenarij: Bob Fisher, Steve Faber, Sean Aners & John Morris
režija: Rawson Marshall Thurber
proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2013.
trajanje: 110 '

 

Ovog ljeta su mnogi spektakularni blockbusteri podbacili ili propali. Njima je smrknulo, ali je zato svanulo ostvarenjima iz druge ili treće lige, čiji su budžet i ambicije bili za današnje hollywoodske standarde smiješno mali, a niska očekivanja publike bilo teško iznevjeriti. Jedan od takvih filmova je i komedija “Obitelj Miller” Rawsona Marshalla Thurbera. Prkoseći negativnim kritikama, iskazao se kao ugodno iznenađenje za šefove studija “Warner Bros” i bez problema višestruko vratio uloženih 37 milijuna dolara budžeta.

 

Iako su na scenariju radila četvorica autora, zaplet “Millera” je, zapravo, prilično jednostavan. Protagonist je David Clark (Sudeikis), diler marihuane iz Denvera koji je imao nesreću da mu grupa uličnih delinkvenata opljačka robu i novac koji je dugovao svom dobavljaču Bradu Gurdlingeru (Helms). Kako bi dug izbrisao, David pristaje na naizgled rutinski posao preuzimanja droge u Meksiku. Kako bi izbjegao premetačinu vozila na granici, David odlučuje preuzeti lažni identitet “normalnog” obiteljskog čovjeka. Za tu krinku mu je potrebna lažna obitelj čije članove pronalazi u susjedstvu – stariju, ali uščuvanu striptizetu Rose (Aniston) kao lažnu suprugu; tinejdžersku beskućnicu Casey (Roberts) kao kći, a naivnog 18-godišnjeg susjeda Kennyja (Poulter) kao sina. Na početku su jedni drugima antipatični, ali održavanje iluzije o savršenoj obitelji im postaje najmanji problem jednom kada dođu u Meksiko.

 

“Obitelj Miller” izgleda iznenađujuće dobro zato što je u traileru, kao kod svakog lošeg hollywoodskog filma, detaljno prepričana radnja i potrošena većina najjačih gegova. Ono što publika nije vidjela u traileru je, međutim, dovoljno dobro da je zabavi. Za to je zaslužna prilično raspoložena glumačka ekipa koja se sastoji od komičarskih veterana (poput Sudeikisa i Aniston, koji su zajedno nastupili u “Kako se riješiti šefa”), mladih snaga (kao Emma Roberts i Britanac Will Poulter), ali i relativno nepoznatih karakternih glumaca. Među potonjima se ističu Nick Offerman i Kathryn Hahn u briljantnom nastupu kao autentično “normalni” bračni par Fitzgeraldovih, a koji služi kao svojevrsni pandan disfunkcionalnim “Millerima”. Anniston se u karijeri mogla pohvaliti talentom za glumu, ali ne i za izbor uloga; ovdje joj je uloga striptizete prilično dobro sjela, pa je gledatelji mogu prihvatiti čak i kada, prema nepisanim konvencijama, mora nastupati s neočekivano mnogo odjeće za današnje standarde te profesije. Casting, doduše, nije bio savršen – Molly Quinn (poznata po ulozi kćeri u popularnoj TV-seriji “Castle”) je potpuno potrošena za nedovoljno oformljen lik, a francuski glumac Tomer Sisley (poznat kao Largo Winch u adaptaciji istoimenog stripa) nije nimalo uvjerljiv kao meksički narkobos.

 

Drugi, možda mnogo važniji razlog zašto su “Millerovi” dobri jest u tome što se ispod hrpe klišeja i nedorađenih likova i zapleta ipak može pronaći nešto kao društveni komentar, odnosno poruka, i to poruka koja je neuobičajeno pozitivna za ova cinična vremena. Protagonisti film započinju ne kao gubitnici nego i kao društveni izopćenici; oni su toga potpuno svjesni, ali se tješe prezirom prema onima koji su u životnoj igri prošli bolje i ostvarili konvencionalni američki san o kući, dobro plaćenom poslu i nuklearnoj obitelji. Međutim, kada stjecajem okolnosti počnu glumiti takvu obitelj, onda na kraju to uistinu i postaju, razvivši osjećaje i veze koje su dotle nisu mogli niti htjeli imati. Taj konzervativni koncept je, s druge strane, ublažen uvođenjem Fitzgeralda koji ispod buržujske vanjštine kriju prilično nekonvencionalni privatni život, a na kraju ipak iskazuju razumijevanje  za one ispod njih na društvenoj ljestvici.  Prevladavanje ekonomskom krizom produbljenog jaza među različitim socieokonomskim grupama je, izgleda, ono što publika želi vidjeti na ekranu kada već ne može u stvarnom životu.

 

OCJENA:6/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 4. rujna 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)