RETRO-RECENZIJA: Crveni zmaj (Red Dragon, 2002)

uloge: Anthony Hopkins, Edward Norton, Ralph Fiennes, Emily
 Watson, Harvey Keitel, Mary-Louise Parker, Philip Seymour
 Hoffman, Anthony Heald, Ken Leung, Frankie Faison
 glazba: Danny Elfman
 scenarij: Ted Tally (po romanu Thomasa Harrisa)
 režija: Brett Rattner
 proizvodnja: Dino De Laurentiis/Scott Free/Universal, SAD, 2002.
 distribucija: Kinematografi
 trajanje: 124'

I dok nas je Hollywood u posljednje vrijeme navikao (na uglavnom bezlične) remakeove popularnih filmova od prije 25-30 godina, talijanski producent Dino de Laurentiis je nedavno razbio rekord uzevpi kao predloćak film kojeg je bio producirao prije desetljeće i pol –  Lovac na ljude Michaela Manna iz 1986. godine. Razlog za tu odluku jest u globalnoj popularnosti Hannibala Lectera, lika koji se na velikim ekranima pojavio upravo u Mannovom filmu temeljenom na romanu Crveni zmaj Thomasa Harrisa. Najpopularniji serijski ubojica na svijetu se tada pojavio tek kao sporedan lik i umjesto oskarovca Anthonyja Hopkinsa ga je tumačio Brian Cox. No, Lovac na ljude je propao u kinima da bi tek Demmeov nastavak Kad jaganjci utihnu (s kojim de Laurentiis nije htio imati nipta) stvari doveo na svoje mjesto. Nakon špto je 2001. godine de Laurentiis producirao komercijalno uspješni, ali u suštini bezlični nastavak pod naslovom Hannibal, odlučio je do kraja eksploatirati Harrisov materijal te se u nedostatku novog romana odlučio za novu adaptaciju starog. Anthony Hopkins je još jednom doveden da tumači Lectera, a režija je povjerena Brettu Rattneru, filmašu specijaliziranom za komedije.

Radnja filma započinje godine 1980. kada Will Graham (Norton) agent FBI specijaliziran za lov na serijske ubojice pokušava riješiti seriju brutalnih ubojstava u Baltimoreu korištenjem posebne psihološke metode pomoću koje se pokušava uživjeti u um ljudi koje nastoji uhvatiti. Kada jedne večeri dolazi po savjet uglednom baltimorskom psihijatru dr. Hannibalu Lecteru (Hopkins) nema pojma da će ga taj susret umalo koštati glave kada slučajno otkrije da je dobri liječnik u stvari manijakalni ubojica. Jedva preživjevši, Graham napušta FBI da bi ga sedam godina kasnije njegov bivši sef John Crawford (Keitel) došao zamoliti da mu pomogne kao savjetnik u istrazi serije neobično opakih ubojstava pri čemu su žrtve manijaka obitelji, masakrirane u svojim kućama. Nakon dosta nećkanja Graham pristaje pomoći Crawfordu i u tu svrhu regrutira savjetničke usluge nikog drugog do Lectera, koji je sada zatvoren u dobro čuvanoj duševnoj bolnici. No, Lecter pak ima vlastite ideje o tome kako bi taj slučaj trebao završiti te na domišljat način stupa u kontakt s ubojicom – ekscentričnim usamljenikom po imenu Francis Dollarhyde (Fiennes). Graham, pak, ubojicu nastoji isprovocirati uz pomoć beskrupuloznog novinara Freddyja Loundsa (Hoffman). Planove obojice muškaraca ce ugroziti Reba McClane (Watson), slijepa djevojka s kojom Dollarhyde započinje ljubavnu vezu i koja će ga potaknuti da, makar privremeno, prestane s ubijanjem.

Za sve one koji su, poput autora ovih redaka, svojevremeno gledali Mannov original i pročitali Harrisov književni predlozak, Crveni zmaj neće donijeti ništa novo. No, “deja vu” ipak neće biti potpun, jer je Rattnerov film drukčijeg ugođaja i drukčijeg stila od onoga sto se moglo gledati prije desetljeće i pol; za razliku od ultra-stiliziranog Manna, Rattnerov stil režije je mnogo konvencionalniji, a zlobnici bi rekli i bliži TV-filmu. No Rattner je dovoljno dobar da nedostatke scenarija svede na najmanju moguću mjeru. Što se, pak, Tallyjevog scenarija tiče, on je daleko vjerniji književnom predlosku od Lovca na ljude, sto će, uz korištenje nekih elemenata iz Mannovog filma, Crveni zmaj učiniti mnogo duzim od svog prethodnika (i potencijalno dosadnijim).

Kada je sadržaj filma unaprijed poznat, jedino što gledatelje moze zanimati jest izvedba. Ona je uglavnom profesionalnog kvaliteta, pri čemu najvise valja pohvaliti Emily Watson, dok su sve ostale uloge u sjeni onih od prije šesnaest godina. Čak i Anthony Hopkins sa svom svojom zločestom karizmom, slično kao i u Hannibalu, predstavlja parodiju svoje najpoznatije uloge i nije do koljena Brianu Coxu iz Lovca na ljude. Tome su razlog i pomalo nespretna scenaristička rješenja kojima je njegov lik od sporednog promoviran u glavni. Ostatak glumačke ekipe – Norton, Fiennes, Hoffman, Keitel itd. – također je daleko ispod originala, iako se nikome od njih ne može predbaciti da su loše obavljali posao. Ženskom dijelu publike će ovaj film vjerojatno biti drazi od Lovca na ljude jer se u liku Dollarhydea pojavljuje ljepotan Ralph Fiennes, a u pojedinim ključnim scenama i bez odjeće. Iako se postavlja pitanje da li je ovaj film uopće imao smisla, napravljen je dovoljno profesionalno da zasluži preporuke, a ako nekog gledatelja potakne da pogleda Lovca na ljude, može se reći da je ispunio svrhu svog postojanja.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 14. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RECENZIJA: Kradljivica knjiga (2013)

hr_The_Book_Thief_1
(izvor: mirror of erised)
KRADLJIVICA KNJIGA
(THE BOOK THIEF)
uloge: Sophie Nelisse, Nico Liersch, Emily Watson, Geoffrey Rush, Roger Allam
scenarij: Michael Petroni
režija: Brian Percival
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD/Njemačka, 2013.
trajanje: 131'

Posljednjih dvadeset i nešto godina su filmovi koji se natječu i osvajaju “Oscare” postali isto onako konfekcijski predvidljivi kao i oni koji svakog ljeta nastoje isprazniti džepove manje zahtjevne publike. Među nepisanim pravilima koja diktiraju ishod svakog natjecanja za zlatne kipiće se našlo i ono koje je možda najbolje sažeo afroamerički režiser Spike Lee s riječima “Želite dobiti ‘Oscar’? Snimite film o Holokaustu!” Još jedno takvo pravilo jest i ono prema kome će Oscar lakše dobiti film o kome je jedan od likova dražesno dijete nego film u kome kome takvog lika nema. Možda najuspješnije kombiniranje ta dva nepisana pravila se mogla naći u Život je lijep Roberta Begninija iz 1997. godine. Ove je godine istu formulu pokušala iskoristiti Kradljivica knjiga, ekranizacija hvaljene omladinske knjige australskog pisca Markusa Zusaka.

Radnja započinje 1938. godine u nacističkoj Njemačkoj. Djevojčica Liesel Meminger (Nelisse) je ostala bez brata koji je umro od gladi i majke, koja ju je, progonjena kao komunist, morala napustiti. Liesel u jednom gradiću udomljavaju Hans (Rush) i Rosa Hubberman (Watson), bračni par bez djece. Dok je supruga ispočetka zainteresirana isključivo za novčanu naknadu od države, dotle njen muž s oduševljenjem prihvati posao novog roditelja i pomaže Liesel da nauči čitati. Njen život, kojim dominiraju sukobi s drugom školskom djecom, ali i prijateljstvo sa mladim susjedom Rudyjem (Liersch), se počne mijenjati kada je novootkrivena vještina čitanja počne okretati prema knjigama, uključujući i one “nepoćudne” koje nacisti vole spaljivati na javnim manifestacijama. Situaciju dodatno zakomplicira i Kristalna noć, nakon koje Max Vandenburg (Schnetzer), mladi Židov čiji je otac spasio Hansov život u prvom svjetskom ratu, pronađe utočište u podrumu Hubbermanovih. Liesel i Max se ubrzo sprijatelje, ali njihov odnos se nađe ne samo pod sjenom opasnosti od otkrivanja, nego i drugog svjetskog rata koji će posredno ili neposredno dotaknuti čak i provincijski gradić.

Vjerojatno svjesni da se u moru “oskarovskih” filmova o Holokaustu moraju po nečemu isticati, tvorci Kradljivice knjige su odlučili preuzeti jedan od neobičnijih elemenata književnog predloška. Naraciju filma, naime, pruža nitko drugi nego Smrt, kome je glas posudio britanski glumac Roger Allam. Morbidne i crnohumorne opaske tog lika, obično vezane uz vrijeme u kome je, kako kaže, “imao prilično posla”, je, međutim, prilično teško pomiriti sa sentimentalnim karakterom ostatka filma. One se, još k tome, pojavljuju prilično rijetko, te bez te fantastično-mistične distrakcije Kradljivica knjiga može funkcionirati sasvim dobro.

Ako se zanemari taj nepotrebni scenaristički trik, Kradljivica knjiga uglavnom koristi klišeje vezane uz vrijeme i mjesto radnje, ali u tome nije ništa bolja ili lošija od sličnih filmova. Najzanimljivije je to da se to crno poglavlje povijesti prikazuje iz perspektive “malih” običnih ljudi, odnosno da su mnoge stvari koje su danas nezamislive nekada bile sasvim banalne. Gradić u kome živi Liesel, da nije sveprisutnih zastava s kukastim križem, izgleda poput mjesta s razglednice; sukobi među likovima su više izazvani osobnim netrpeljivostima i banalnim zavadama nego ideologijom; čak i lokalni nacistički glavešine se prikazuju kao oportunisti, a ne ideološki fanatici. S druge strane je sasvim razumljivo da se u filmu mora prikazati krajnje posljedice nacističke ideologije – bilo kroz Kristalnu noć, bilo kroz pomalo anakrone ceremonije spaljivanja knjiga i, konačno, kroz prizor Židova na ulici koje pred kraj filma vode u logore. Gledateljima je, međutim, jasno sugerirano tko je u priči pozitivac – buntovnička Liesel kao i anđeoski dobronamjerni i požrtvovni Hans, te Rudy, koji će birajući između nacističke ideologije i ljubavi prema Liesel, jasno odabrati ovo drugo. Završnica filma, dakako, kao i mnoga ostvarenja na temu Holokausta, sadrži poratni epilog, ali je isto tako utopljena u sentimentalnu “ljigu”.

Ono što Kradljivicu knjiga izdiže iznad prosjeka i čini gledljivom je talent Briana Percivala, britanskog režisera dosad poznatog jedino po popularnoj TV-seriji Downton Abbey. U ovom je filmu pokazao veliku brigu za detalje zahvaljujući kojoj naoko banalna svakodnevnicu gradića prije sedam i pol desetljeća izgleda fascinantnom za moderne gledatelje. Najviše će u oči, međutim, upasti kanadska (kvebečka) glumica Sophie Nelisse čiji šarm uspijeva izazvati smiješak kod gledatelja usprkos turobnih prizora i ugođaja kojim obiluje ovaj film. Zahvaljujući njoj, kao i nekolicini poslovično pouzdanih glumaca – poput “oskarovca” Geoffreya Rusha – Kradljivica knjiga se isplati pogledati, čak i onim gledateljima koji misle da su već vidjeli sve što se na temu Holokausta moglo vidjeti.

OCJENA: 6/10

Enhanced by Zemanta