Oznaka: Emily Blunt

RECENZIJA: Oppenheimer (2023)

Christopher Nolan je bez sumnje najuspješniji i najutjecajniji filmaš našeg doba. U posljednjih četvrt stoljeća ne samo da je dostavio niz iznimno popularnih blockbuster filmova koji su dominirali globalom kino blagajnom, već je i osvojio i zadržao naklonost kritičara kao jedan od rijetkih redatelja 21. stoljeća koji je zadržao status pravog filmskog *autora*. Za razliku od mnogih svojih suvremenika koji su odbačeni kao puki zanatlije ili plaćenici studija, Nolan je njegovao reputaciju ozbiljnog umjetnika koji radi unutar komercijalne mainstream produkcije. Taj uspjeh je, pak, stvorio kult oko njega, čiji su pristaše, kao što nedavna galama oko njegove nadolazeće adaptacije Odiseje pokazuje, trošili neumjerene količine vremena i energije uvjeravajući svakoga tko je htio slušati da Nolan nije sposoban učiniti ništa krivo. Ipak, bez sumnje najveći trijumf i kruna postignuća Nolanove karijere do sada bio je njegov biografski film *Oppenheimer* iz 2023. godine, koji je ne samo postao jedan od velikih ljetnih blockbuster filmova—nevjerojatan uspjeh za povijesnu dramu od tri sata—već je i osvojio niz Oscara, uključujući najbolji film i najboljeg redatelja, učvrstivši Nolanovo mjesto u panteonu velikana filma.

Film je temeljen na knjizi Američki Prometheus, dobitnici Pulitzerove nagrade iz 2005. godine koju su napisali Kai Bird i Martin J. Sherwin, posvećenoj životu J. Roberta Oppenheimera, američkog nuklearnog fizičara najpoznatijeg po svom radu na Projektu Manhattan tijekom Drugog svjetskog rata, što će mu kasnije priskrbiti kontroverzni nadimak “otac atomske bombe”. Biografija se široko smatra definitivnim prikazom Oppenheimerova života, a Nolanova adaptacija uvelike crpi iz njezinog detaljnog istraživanja i nijansiranog prikaza genijalnog, ali duboko nesavršenog čovjeka.

Nolanov scenarij zauzima nelinearni pristup Oppenheimerovom životu, skačući između različitih vremenskih razdoblja s redateljevim karakterističnim nehajem prema konvencionalnoj kronologiji. Međutim, zaplet uglavnom počinje s Oppenheimerom (Cillian Murphy), koji studira fiziku na najprestižnijim europskim sveučilištima—među njima Cambridge i Göttingen—gdje dolazi pod utjecaj pionira kvantne fizike. Po povratku u Ameriku 1930-ih, predavao je fiziku na Caltechu i Berkeleyju, etablirajući se kao jedan od vodećih teoretičara fizike svoje generacije. Oppenheimer, iako sam ne politički angažiran, zastupao je ljevičarska uvjerenja, a mnogi njegovi kolege i poznanici bili su čak i nositelji iskaznica Komunističke partije. Među njima su buili njegov brat Frank Dylan Arnold), djevojka Jean Tatlock (koja glumi Florence Pugh) i Kitty (koja glumi Emily Blunt), druga djevojka koju će na kraju oženiti i s kojom će osnovati obitelj. Te asocijacije kasnije će postati problematične kada se Hladni rat izazove antikomunističku paranoju u SAD.

Oppenheimerov rad na teoretskoj fizici, koji je uključivao projekte cijepanja atoma, bio je zasjenjen nacističkom invazijom na Poljsku u rujnu 1939., koja je započela Drugi svjetski rat i navela mnoge istaknute fizičare, uključujući Alberta Einsteina (Tom Conti), da upozore američku vladu na mogućnost da Hitler razvije nuklearno oružje. Američka je vlada ozbiljno shvatila to upozorenje i započela tajni, skup i ambiciozan program razvoja vlastitog oružja prije nego što Nijemci postignu isto. Oppenheimer je na kraju postavljen na čelo projekta, koji će nadzirati uz pomoć generala američke vojske Leslieja Grovesa (Matt Damon), graditelja Pentagona, koji je izgradio malo tajno naselje za smještaj znanstvenika i laboratorija u Los Alamosu u Novom Meksiku. Iako je Njemačka kapitulirala u svibnju 1945. prije nego što je prva bomba izgrađena, Japan se još uvijek bori. U srpnju 1945. Oppenheimer je nadzire prvi test bombe u pustinji kod Alamogorda. Dvije nove bombe su naknadno izgrađene i isporučene američkoj vojsci, koja ih je ispustila na Hirošimu i Nagasaki u kolovozu 1945., dovodeći do japanske kapitulacije i kraja rata.

Nakon bombardiranja, Oppenheimer je bio na zenitu svoje popularnosti, slavljen kao znanstveni genij i ratni heroj koji je doveo najrazorniji sukob u povijesti do njegova kraja. Iako Oppenheimer nikad javno nije pokajao svoju ulogu u atomskim bombardiranjima, kako se Hladni rat razvijao, postajao je sve zabrinutiji da to možda neće biti posljednji put da će se atomsko oružje upotrijebiti. Otvoreno se suprotstavljao razvoju još moćnije hidrogenske bombe, projektu koji je zagovarao njegov kolega Edward Teller (Benny Safdie). 1949. godine taj mu je stav stvorio duboki sukob s Lewisom Straussom (Robert Downey Jr.), vodom Komisije za atomsku energiju. Strauss, kojega je Oppenheimer javno ponizio na kongresnim saslušanjima, osvetio se 1954. godine organizirajući uskraćivanje Oppenheimerove sigurnosne dozvole, čime je okončao njegov utjecaj na američku nuklearnu politiku. Četiri godine kasnije, samom Straussu je uskraćena pozicija američkog tajnika za trgovinu kada je znanstvena zajednica, koja je prezirala zlostavljanje Oppenheimera, okrenula američku javnost i senatore protiv njegova potvrđivanja.

Nolana je za film nadahnulo sjećanje na odrastanje u ranim 1980-im u Engleskoj, kada je Hladni rat ponovno eskalirao i strah od nuklearnog apokalipse teško je ležao na mnogim umovima. Počeo je razmatrati film temeljen na *Američkom Prometeju* u kasnim 2010-im, ali njegova je tema postala zastrašujuće još relevantnija s izbijanjem Rusko-ukrajinskog rata 2022. godine i još više s kasnijim sukobima koji su, na ovaj ili onaj način, uključivali nuklearne sile i ponovno podigli sablast atomskog ratovanja.

Oppenheimer je bio prvi film koji je Nolan snimio od 2000. godine za studio koji nije Warner Bros.; to je bilo djelomice zbog njegova nezadovoljstva načinom na koji je Warner distribuirao njegov prethodni film Tenet, koji je, ironično, također spominjao Oppenheimera u svom dijalogu. Oppenheimer je bio primjetan po tome što je izašao u isto vrijeme kao i Barbie, blockbuster koji je Warner Bros. intenzivno promovirao, a mnogi su spekulirali da je Warner namjerno zakazao Barbie da uništi Nolanove izglede na blagajni kao osvetu za njegov odlazak Universalu. Oba filma iznenadujuće su dobro prošla, često služeći kao jedan od vrlo rijetkih i uspješnih primjera kontra-programiranja i stvorivši fenomen nazvan “Barbenheimer” – publiku koja odlazi gledati oba filma kao vrstu kulturnog događaja.

Nolan u Oppenheimeru još jednom demonstrira vrhunske redateljske vještine tijekom cijelog filma. Publika može, unatoč nelinearnoj strukturi, lako razlikovati različita vremenska razdoblja i shvatiti što se događa kroz suptilne vizualne znakove i pomake u paleti boja. Tri sata trajanja filma prolaze iznimno brzo, čak i za publike koje nisu navikle na epske biografije, zahvaljujući Nolanovom propulzivnom montažnom ritmu i neumolivom momentumu filma.

Nolanu također izrazito pomaže njegova glumačka postava, ponajprije Cillian Murphy, koji je bio jedan od njegovih dugogodišnjih suradnika još od Batman: Početak. Murphy uspješno utjelovljuje Oppenheimera u različitim fazama njegova života, od ambicioznog mladog fizičara do progonjenog starijeg državnika znanosti. Murphy, koji je zasluženo osvojio Akademijsku nagradu za najboljeg glumca za svoj trud, čak se podvrgnuo posebnoj dijeti kako bi utjelovio izgao izgled pravog Oppenheimera, demonstrirajući predanost fizičkoj transformaciji koja je postala očekivana u prestižnim biografskim filmovima.

Iako je i Robert Downey Jr. osvojio Oscara, u njegovom slučaju za najboljeg sporednog glumca, njegova izvedba, primjetna po tome što je jedan od najstarijih likova u njegovoj karijeri, lako je zasjenjena Murphyjevim dominirajućim ostvarenjem. Ostatak glumačke postave također je dobar, iako su u mnogim slučajevima veliki glumci svedeni na ono što se svodi na slavne cameo uloge, igrajući velike povijesne ličnosti koje se pojave u jednoj ili dvije scene prije nego što nestanu. To uključuje Matta Damona, koji djeluje prilično blijedo u usporedbi s Paulom Newmanom koji je 1989. godine tumačio isti lik Leslieja Grovesa u filmu Fat Man and Little Boy.

Film također profitira na glazbenoj skladbi Ludwiga Göranssona, koja stvara atmosferu nadolazeće strave i, unatoč tome što je uglavnom elektronička, ne zvuči anakronistički unatoč tome što se znatno razlikuje od orkestralne glazbe tipične za sredinu 20. stoljeća.

Ipak, postoji ozbiljna mana filma koja ga lišava pravog veličanstva. Jedna je konceptualna—Nolan se fokusira u prvom dijelu na Oppenheimerov put prema rukovođenju Projekta Manhattan, a drugi se pretvara u ponekad beznačajnu sudsku dramu, reducirajući Oppenheimerove duboke etičke dileme u sukob između dva tvrdoglava čovjeka. Složenost unutarnje borbe znanstvenika spljoštena je u proceduralnu bitku oko sigurnosnih dozvola.

Drugi je problem Nolanovo povremeno podleganje arthouse pretencioznosti. To se odražava u raznim scenama snimljenim u crno-bijeloj tehnici—iako ponekad pomažu razlikovati različita razdoblja—i djelomice u Oppenheimerovim vizijama buduće nuklearne apokalipse. Ali najgrči primjer je scena u kojoj Oppenheimer vidi svoje prijatelje i poznanike kako se užasno spaljuju na način na koji su žrtve iz Hirošime i Nagasakija bile, sugerirajući da je ipak imao dvojbi o svojoj ulozi u bombardiranju, unatoč povijesnim dokazima suprotnoga. To je teška vizualna metafora koja potkopava inače suzdržani pristup filma.

Drugi, možda manje opravdan, spust u pretencioznost jest prikaz Oppenheimera nagog i njegove supruge koja zamišlja seks s Jean Tatlock tijekom saslušanja 1954. godine. To izgleda prenaglašeno melodramatično i previše simbolički, a može se interpretirati kao način da Nolan pokaže koliko je bio nedodirljiv u tom trenutku svoje karijere, uvjerivši Universal da pošalje film u kina s R-rejtingom bez straha, jer je njegovo ime bilo pridruženo projektu.

Unatoč tim manama, Oppenheimer ostaje impresivno postignuće i svjedočanstvo Nolanovog jedinstvenog položaja u suvremenom filmu. To je film koji uspijeva biti i komercijalni blockbuster i ozbiljna povijesna drama, ravnoteža koju bi malo koji filmski stvaratelj mogao postići. Ipak, čovjek ne može a da ne osjeti da bi s malo manje teške ruke i više povjerenja u inteligenciju publike, mogao biti remek-djelo umjesto da bude samo vrlo dobar film.

OPPENHEIMER

uloge: Cillian Murphy, Emily Blunt, Matt Damon, Robert Downey, Jr., Florence Pugh

scenarij: Christopher Nolan

režija: Christopher Nolan

proizvodnja: Universal, SAD, 2023.

trajanje: 180 ‘

**OCJENA: 7/10**

RECENZIJA: Djevojka u vlaku (Girl on the Train, 2016)

Nedostatak originalnost u suvremenom Hollywoodu se odražava na mnoge načine. Jedan od njih je praksa direktora velikih studija da potaknuti uspjehom jednog filma koga je napravio suparnički studio odluče napraviti vlastitu verziju. Motiv iza svega toga je, obično pogrešna, procjena da je prethodni film bio predvodnik nekakvog trenda u popularnoj kulturi koga valja na brzinu financijski iskoristiti. Nekada takva praksa nije bila problem, ali u doba Twittera od davanja zelenog svjetla za neki projekt do dolaska u kino-dvorane zna proći dovoljno vremena da hirovita publika u potpunosti promijeni svoje shvaćanje onoga što je “cool” i “hip”. Još je gore kada se nečija uspješna formula pokušava koristiti s drugim, ali manje kvalitetnim sastojcima. Jedan od najnovijih primjera za takav fenomen jest triler Djevojka u vlaku, hollywoodska ekranizacija kriminalističkog romana britanske spisateljice Paule Hawkins.

Naslovni lik filma je Rebecca Watson (Blunt), žena koja prilikom rutinskih putovanja vlakom u grad i natrag ima običaj promatrati kuću u predgrađu gdje živi mladi bračni par – Scott (Evans) i Megan Hipwell (Bennet) – čiji život smatra savršenim. Ta se idilična slika rasprsne u paramparčad kada otkrije Megan kako se ljubi s drugim muškarcem, a još više kada dozna da je Megan nestala i tako postala predmetom policijske istrage. Rebeccin pokušaj da o svemu, kao dobar građanin, obavijesti policiju izaziva probleme, i to zbog nekih detalja koje u pitanje dovode njenu vjerodostojnost i motive. Hipwellovi, naime, žive u neposrednom susjedstvu Rebeccinog bivšeg muža Toma (Theroux) i njegove nove supruge Anne Boyd (Ferguson), a sama Rebecca ima ozbiljan problem s alkoholom koji se odražava kroz nepredvidljivo i ponekad nasilno ponašanje, ali i sumračna stanja nakon kojih se ničega ne sjeća. Rebecca odlučuje istragu započeti sama, nastojeći otkriti što se to zapravo dogodilo s Megan i nije li možda upravo ona za to odgovorna.

Djevojka u vlaku je hollywoodskim glavešinama izgledala kao sjajna stvar ne samo zahvaljujući tome što je riječ o književnom bestseleru, nego i o književnom bestseleru po mnogim elementima sličnom Nestaloj, kriminalističkom romanu autorice Gillian Flynn zaslužnoj za prilično uspješan film Davida Finchera. Sličnosti se prije svega odnose na to da zaplet govori o istrazi žene koja je nestala, kao i da se prilikom rasvjetljavanja tog misterija mogu očekivati različite perspektive i razni dramatični obrati. Prilikom ekranizacije se, međutim, zaboravilo na ono što je u svemu ključno – scenarij Gillian Flynn je Nestalu čvrsto ukotvila uz radnju i mjesto predloška, te osnovni kriminalistički zaplet temeljito začinila inteligentnim opservacijama o današnjoj ekonomiji i kulturi. Nasuprot tome, scenarij Erin Cresside Wilson radnju bez neke naročite potrebe premješta iz Londona u New York i svodi na prilično jednostavnu i razočaravajuće predvidljivu detektivsku priču koju bi neki manje pretenciozni autor mogao komotno utrpati u 30-minutnu epizodu K.T. 2. A i sam misterij će gledatelji moći davno prije završetka riješiti čak i bez nekih naročith detektivskih sposobnosti; dovoljno je podsjetiti “politički korektnih” normi suvremenog Hollywooda, odnosno nepisanih pravila prema kojima negativci smiju pripadati točno određenim etničkim, rasnim i rodnim skupinama. Taj će nedostatak teško ukloniti čak i pokušaji da će publici pažnja skrene nekim nepotrebnim detaljima, poput psihijatra koga tumači Edgar Ramirez, venezuelanski glumac čija bi slika mogla stajati pored izraza “latinski ljubavnik” u suvremenom hollywoodskom rječniku.

Ono što bi Djevojku u vlaku moglo učiniti zanimljivom jest prije svega pomalo nekonvencionalna struktura, odnosno to što se zbivanja prikazuju u flashbackovima, ali i iz perspektive tri glavna ženska lika. To je prilika da tri prilično različite, ali u posljednje vrijeme prilično eksponirane glumice pokažu svoj talent, i ona je uglavnom iskorištena. Rebecca Ferguson je zanimljiva kao nekadašnja preljubnica koja se transfomirala u požrtvovnu suprugu i majku, a mlada Haley Bennett je impresivna kao promiskuitetna žena koja krije mračnu tajnu iz prošlosti. Najimpresivnija je, međutim, Emily Blunt kojoj je uloga alkoholom natopljene ruševine Rebecce vjerojatno najneugodniji lik koga je ikada tumačila u karijeri, ali koja svoj posao radi tako dobro da s nje ne možemo skinuti pogled. Na žalost, čak ni to nije dovoljno da nadoknadi ozbiljne probleme u melodramatskom i neuvjerljivom scenariju, uključujući završnu scenu koja će, usprkos eksplicitnog krvoprolića, kod velikog dijela publike izazvati smijeh. Djevojka u vlaku je za razliku od svog uzora neslavno propala kod kritičara, te može poslužiti kao još jedan argument da ono što u Hollywoodu izgleda kao sigurna staza prečesto zna završiti kao stranputica.

DJEVOJKA U VLAKU

(THE GIRL ON THE TRAIN)

uloge: Emily Blunt, Rebecca Ferguson, Haley Bennet, Justin Theroux, Luke Evans, Allison Janney, Edgar Ramirez, Lisa Kudrow

scenarij: Erin Cressida Wilson

režija: Tate Taylor

proizvodnja: Universal, SAD, 2016.

trajanje: 112 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Na rubu budućnosti (Edge of Tomorrow, 2014)

Kreativnost u Hollywoodu je danas na prilično žalosnoj razini, a kao jedan od primjera može poslužiti, iako ne vlastitom krivnjom, i Na rubu budućnosti. Riječ je, naime, o jednom od rijetkih visokobudžetnih SF-filmova koji nije remake ili reboot neke franšize, odnosno svoje korijene nema u superherojima i svijetu stripu, ali kojemu će se svejedno zamjerati nedostatak originalnosti. Ili će barem biti teško pronaći ijedan prikaz filma u kome se ne spomene Beskrajni dan, mnogo poznatije i više od dva desetljeća staro ostvarenje s kojim ovaj film dijeli temelj zapleta. On, doduše, čak i u slučaju Ramisovog klasika nije bio previše originalan. Zbog toga se nitko previše nije bunio ni kada je japanski pisac Hiroshi Sakurazaka za obradu slične teme u svom romanu All You Need Is Kill (Sve što trebaš je ubijanje) dobio nominaciju za japanski ekvivalent nagrade Nebula. A još manje kada je slijedila popularna manga, a nakon nje i hollywoodska adaptacija. 

Radnja filma se događa u bliskoj budućnosti u kojoj se Zemlja postala metom invazije vanzemaljskih stvorenja pod imenom Mimici. Prije nego što je čovječanstvo svoje vojne, tehničke i druge resurse organiziralo u Ujedinjene obrambene snage i nekako ih uspjelo zaustaviti, osvajači su uspjeli pod svoj nadzor staviti skoro cijelu Europu. U Britaniji, koja je izbjegla tu sudbinu, se priprema velika invazija protiv Mimika u Europi. Bill Cage (Cruise) je bojnik američke vojske zadužen za propagandu, koga njegove sposobnosti uvjeravanja kobno iznevjere prilikom susreta sa generalom Brighamom (Gleeson), zapovjednikom invazije. Cageovo kukavičko odbijanje da invaziju snima na prvoj crti bojišnice generala natjera da bojnika uhiti i kao običnog vojnika baci u jednu od brojnih postrojbi koja će sudjelovati u iskrcavanju. Užasnuti Cage, u čiju priču o časničkom činu nitko ne vjeruje, doživljava niz neugodnih iznenađenja, a najgore od svih je otkriće da su Mimici bili unaprijed upozoreni na invaziju, te se veliki pothvat pretvara u krvavi fijasko. U njemu gine i sam Cage, ali se odmah probudi na početku prethodnog dana. Njegovi pokušaji da ga preživi svaki put dovode do pogibije, ali jednom slučajno sretne proslavljenu narednicu Ritu Vrataski (Blunt), vrhunski izvježbanu veteranku borbe koja izgleda ima neku ideju o tome što se s Cageom događa. Cage s njom prije bitke stupa u kontakt, polako stječe nužne vještine za preživljavanje i koristi svaku priliku da bi u novom pokušaju ne samo preživi  dan, nego i izmijeni ishod bitke.

Dougu Limanu, poznatom po tome što je uspješno pokrenuo franšizu filmova o Jasonu Bourneu, Na rubu budućnosti nije prvi značajniji izlet u vode SF-žanra. Prije šest godina je s filmom Jumper pokušao pokrenuti franšizu filmova o mladiću koju je otkrio sposobnost teleportacije, ali je u tome imao daleko manje uspjeha. Novi pokušaj, u kome je za glavnu ulogu odabrao Toma Cruisea, koji se još uvijek može nazvati velikom zvijezdom, se čini nešto izglednijim, iako je i Cruise nedavno imao itekakvih promašaja u svojoj karijeri, uključujući Zaborav, još jedan spektakularni SF-film. Novo ostvarenje se, pak, odlikuje izuzetno jednostavnim i efektnim scenarijem. Situacija u kojoj se našlo čovječanstvo je prikazana odmah na početku, likovi su jasno identificirani i bez suvišnih detalja, tako se radnja filma može komotno ugurati u ispod dva sata, daleko manje od standarda koji u Hollywoodu danas važi za ostvarenja ovakvog tipa. Neopterećen potrebom da se publici odgovara na pitanja “što” i “zašto”, scenarij se, poput protagonista, daleko više bavi pitanjem “kako”. Osnovni problem svih filmova o vremenskoj petlji je izbjegavanje monotonije; Liman ga rješava vještom montažom, odnosno kroz sitne detalje koje jedan te isti događaj prikazuju na različit način. Važan začin filmu je i humor, koji, s obzirom na sudbinu koju opetovano doživljava protagonist i gotovo svi drugi likovi, mora biti crn.

Jedan od velikih aduta filma je i Cruise. Glumac koji je imao karijeru dugu nekoliko desetljeća, ali u kojoj njegovi likovi gotovo nikada nisu imali problem ostati živi, ovdje to nadoknađuje s učestalim pogibijama. Situacija u kojoj se nalazi protagonist je također prilično zahvalna sa glumačke strane s obzirom da daje priliku za evoluciju. Cage započinje film kao patetični ljigavac i kukavica, i lako je zamisliti publiku kako navija da on u invaziji dobije zasluženu sudbinu; no, s vremenom, on se, prvo iz potrebe, a potom iz uvjerenja, pretvara u iskusnog i prekaljenog borca, a na kraju i vođu koji iskreno suosjeća i brine za drugove s kojima je nebrojeno puta dijelio život i smrt. Cruise još bolje funkcionira u duetu s Emily Blunt, jednom od najdarovitijih britanskih glumica u posljednje vrijeme. U filmu je ona predstavljena kao tvrda ratnica i razbijačica nalik na Ripley u Aliensima, odnosno predstavlja nešto što bi, da je o nekom ambicioznijem i jačem filmu riječ, postalo jedna od najvećih filmskih ikona našeg doba. A čak i u relativno malenom prostoru za razvoj likova Liman i Blunt uspijevaju toj ikoni dati dašak prave ljudskosti, odnosno sugerirati da je narednica Vrataski, poput Cagea, jednom bila patetično, uplašeno stvorenje koje je stjecaj okolnosti doveo u neobičnu situaciju.

Na rubu budućnosti, iako kvalitetno napravljen, ipak u nekim dijelovima odaje prilično iritantni nedostatak kreativnosti i originalnosti. To će možda najviše u oči upasti kada se ispostavi da, s obzirom na situaciju, linije fronte, pa i strategiju, sukob u kome sudjeluje protagonist izgleda kao “remake” Drugog svjetskog rata. Moglo bi se reći da je glavni razlog za to ideja da velika američka premijera bude zakazana za 6. lipanj, odnosno upravo na 70. obljetnicu savezničkog iskrcavanja u Normandiji (koje je, doduše, prošlo mnogo bolje od invazije u ovom filmu). Najveće razočaranje, međutim, predstavlja završnica, u kojoj je protagonist na prilično “jeftin” način izbačen iz vremenske petlje, a zato da bi njegova herojska akcija – u kojoj, ovaj put, može poginuti trajno – postala još uzbudljivija. Završni obračun, smješten na jedan od najživopisnijih ali i zbog vanzemaljske invazije preobraženih europskih lokaliteta, se doima konfuznim i “nabrijenim” isključivo zato da bi se mogla demonstrirati 3D tehnologija. Naravno, tu je i očekivani hepi end, ali za koga nije bilo adekvatnog obrazloženja, bilo zbog nedostatka vremena, ili, što se čini vjerojatnijim, inspiracije. Usprkos toga, Na rubu budućnosti zaslužuje pohvale, kao jedno od rijetkih hollywoodskih ostvarenja koje pokazuje da se kvalitetna zabava može napraviti čak i od onoga što bi po prirodi stvari trebalo biti deja vu.

NA RUBU BUDUĆNOSTI

(EDGE OF TOMORROW)

uloge: Tom Cruise, Emily Blunt, Bill Paxton, Brendan Gleeson

scenarij: Christopher McQuarrie, Jez Butterworth & John-Henry Butterworth

režija: Doug Liman

proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2014.

trajanje: 113′

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Mjesto tišine (A Quiet Place, 2018)

MJESTO TIŠINE
 (A QUIET PLACE)
 uloge: John Krasinski, Emily Blunt, Millicent Simmonds,
 Noah Jupe
 scenarij: Brian Woods, Scott Beck & John Krasinski
 režija: John Krasinski
 proizvodnja: Paramount Pictures, SAD, 2018.
 trajanje: 90 min.

Živimo u zbilja zanimljivim vremenima kad se jednom Michaelu Bayu zna omaći da producira film u kojem ne samo da nema spektakularnog razaranja ili eksplozija, nego se po broju likova, ograničenom i nimalo glamuroznom mjestu radnje i drugim detaljima čini sličnijim niskobudžetnom studentskom filmu nego projektu iza kojeg stoje velika hollywoodska imena i studiji. SF-horor Mjesto tišine je također neobičan film i zbog toga što bi se doslovno mogao nazvati “obiteljskim”, s obzirom da su dvoje glavnih likova muž i žena, a koje tumače John Krasinski i Emily Blunt, koji su supružnici u stvarnom životu. Upravo je Krasinski inzistirao na takvom aranžmanu, s obzirom da mu je također bila povjerena i režija, a s obzirom da je i sudjelovao na pisanju scenarija, može se reći da ovaj film za suvremeni Hollywood ima neobično snažan autorski pečat.

Radnja se odvija 2020. godine, a protagonisti, odnosno jedini likovi su članovi obitelji Abbot, koja bi po svemu trebala biti prosječna američka obitelj, da se nije našla u okolnostima zbog kojih bi mogla biti posljednja američka obitelj. Nekoliko mjeseci ranije je svijet postao metom invazije krvoločnih i naizgled neuništvih čudovišta koja su uspjela poubijati gotovo cijelo čovječanstvo. Abbotovi su tu sudbinu izbjegli jer su bili među onim sretnicima koji su bili shvatili da su čudovišta slijepa, odnosno da ih na ljudske mete privlače zvuk. Druga je sretna okolnost u tome što je njihova tinejdžerska kći Regan (Simmodns) gluha, pa su se Abbottovi odavno naučili sporazumijevati znakovnim jezikom, a što itekako dobro dođe obitelji koja nastoji proizvoditi što manje zvukova i tako privlačiti pažnju na sebe. Iako su prilikom jedne ekspedicije izgubili 3-godišnjeg sina, Evelyn (Blunt) i Lee (Krasinski) godinu dana kasnije čekaju prinovu u obitelji, pronašavši utočište na farmi koju su preuredili tako da svaka njihova aktivnost izaziva što manje zvukova. Buntovna Regan i njen mlađi brat Marcus (Jupe) se, međutim, teško mire sa monotonim životom koji, s druge strane, ako prestanu biti na oprezu, može biti brutalno i krvavo prekinut.

Iako je Bay za film nekako uspio “stući” 17 milijuna dolara (najvjerojatnije za specijalne efekte kojim su dočarana čudovišta), Mjesto tišine predstavlja za trijumf za Hollyoowod gotovo nezamislivog minimalizma. Radnja je izuzetno ekonomično predstavljena, bez suvišnih podzapleta i komplikacija, te Mjesto tišine traje izuzetno brzih 90 minuta. Ono što je posebno zanimljivo jest to da u filmu gotovo da nema konvencionalnih dijaloga, odnosno se sve dočarava gestama i znakovnim jezikom, pa bi se po nekim možda i ne tako labavim kriterijima ovo moglo proglasiti i nijemim filmom. S druge strane, koncept je postavljen na izuzetno uvjerljiv i suvisao način – protagonisti ne govore zato što su na to jednostavno prisiljeni. To, s jedne strane, postavlja problem ekspozicije, odnosno objašnjavanja publici kako se svijet pretvorio u tako grozno mjesto, a pri čemu se, dakako, ne smiju koristiti protagonisti i njihovi dijalozi. Krasinski to vrlo vješto rješava početnom scenom u napuštenoj samoposluzi, gdje priču o kraju svijeta pričaju apokaliptičke naslovnice novina i tabloida, odnosno zahvaljujući tome što je Leeje lik inženjer, te je prisiljen praviti bilješke o svojim projektima koje uključuju špekulacije o čudovištima i njihovim eventualnim slabostima.

Mjesto tišine je, s obzirom na svoju komornost, film koji velikim dijelom nose glumci, i može se reći da su se iskazali. Emily Blunt bi i daleko kompleksnije uloge pojela za doručak, a ovdje lik Evelyn tumači bez ikakvih problema. No, ipak se može reći da je u sjenu svog muža, koji je sjajan u ulozi vjerojatno najboljeg supruga i oca kojeg netko može zamisliti, ne samo postapokaliptičnim uvjetima, nego i inače. Lee je, slučajno ili namjerno, velikim dijelom sličan liku Joela iz tematski i općim tonom slične video-igre The Last of Us. Izuzetnu je ulogu ostvarila i Simmonds, koja je gluha u stvarnom životu; iako je njenom liku zapao nezahvalan zadatak da čini gluposti bez kojih nijedan, pa ni ovako rafinirani, horor ne može funkcionirati, ona ga je obavila na način da za gledatelji, svemu usprkos, za Regan čuvaju simpatije i nadaju se da će na kraju ipak nekako preživjeti. Krasinski je obavio sjajan posao i kao režiser, prije svega u scenama u kojima se vješto stvara napetost po svim pravilima starog dobrog Hitchcocka. Tu je, dakako, i prilično nekonvencionalna završnica koja je dovoljno uvjerljiva i efektna da ne izgleda pretenciozno. Iako je Krasinski u par navrata ubacio nekoliko ne baš opravdanih i uvjerljivih scena koji Mjestu tišine oduzimaju savršenost, većina negativnih kritika će ovaj film dobiti iz pogrešnih razloga, koji imaju daleko više veze s ideološkim debatama i sukobima usijanom atmosferom u svijetu kojem prijeti neka sasvim druga apokalipsa. Tako će autorima zamjerati nedostatak “različitosti”, odnosno to što su protagonisti bjelačka obitelj iz srednje klase, to što promoviraju nekakve prevladane “rodne uloge”, odnosno što inzistiraju na “pro life” vrijednostima. Ono što će posebno zaboljeti dežurne dušobrižnike jest to što Abbottovi među alate za preživljavanje koriste vatreno oružje, a što je dovoljno da ih se proglasi oličenjem “prepperskih” fantazija, odnosno ekvivalentom zaostalih trumpoljubačkih seljačina koji bi trebali biti izvor apokalipse u stvarnom životu. Za nadati se je da će svijet opstati dovoljno dugo, odnosno da će doći vrijeme u kojem će Mjesto tišine biti ništa osim vrlo dobar SF-horor film.

OCJENA: 8/10

RECENZIJA: Looper (2012)

Looper 07
Emily Blunt (izvor: GabboT)

LOOPER
uloge: Bruce Willis, Joseph Gordon-Levitt, Emily Blunt, Jeff Daniels, Piper Perabo
scenarij: Rian Johnson
režija: Rian Johnson
proizvodnja: FilmNation, SAD, 2012.
trajanje: 118 '

Putovanje kroz vrijeme je jedan od najpopularnijih motiva znanstvene fantastike, ali i obično ne baš previše zahvalan kada su u pitanju SF-filmovi. Složenost cijelog koncepta se čini prevelikom za prosječne hollywoodske filmaše, pa filmovi na tu temu obično završe kao razočaranje. S druge strane, kada se vremenskim putovanjima priđe kako treba, rezultati znaju biti izuzetno dobri, o čemu svjedoče žanrovski klasici kao što su “Terminator” i “Dvanaest majmuna”. Scenarist i režiser Rian Johnson, čiji se film “Looper” nedavno pojavio u našim kinima, je očigledno sebi zadao cilj da dosegne tako visoke standarde.

Radnja filma je smještena u 2044. godinu, svijet koji na prvi pogled ne izgleda bitno drukčiji od današnjeg. Tehnologija je ostvarila određeni napredak, ali su desetljeća ekonomske krize učinila svoje, te većina stanovništva grca u siromaštvu, često prisiljena lutati ili prolijevati krv za svakodnevnu koricu kruha. U takvim okolnostima je razumljivo da mnogi mladi ljudi, poput protagonista Joea Simmonsa (Gordon-Levitt), put do boljeg života vide jedino u kriminalu. Njegovu karijeru pomaže i to da kriminal postoji u bliskoj budućnosti, odnosno da su upravo kriminalci pronašli praktičnu primjenu tada pronađenom vremenskom stroju. Ličnosti koje treba “ukloniti” se jednostavno šalju u prošlost, gdje ubojice ili “looperi” poput Joea brišu i njih i sve tragove njihovog postojanja. Joe uživa u dobrom životu, sve dok se ne ispostavi kako je dobio zadatak likvidirati ostarjelu verziju samog sebe (Willis).

Johnson je još u svom hvaljenom prvijencu “Brick” – film noiru smještenom u srednjoškolski milje – pokazao spremnost za uhvatiti se u koštac s neobičnim konceptima. U slučaju “Loopera” je zadatak izgledao još teži, jer je žanrovske i komercijalne parametre, odnosno inzistiranje na akciji i sličnim atraktivnim sadržajima, trebalo pomiriti sa intrigantnim idejama kao što su djedov paradoks, i to na način koji neće vrijeđati gledateljsku inteligenciju. U tome je Johnson imao pomoć izuzetno kvalitetne glumačke ekipe.  Mladi Gordon-Levitt koji se posljednjih godina profilira u jednog od najzanimljivijih američkih glumaca iskoristio je jednu od rijetkih prilika da briljira kao zvijezda. Međutim, pun pogodak predstavlja angažman Brucea Willisa, kojemu očito leže filmovi o vremenskom putovanju; nakon  “Dvanaest majmuna” je napravio dobar posao i u “Odrastanju”, filmu sa prilično sličnim konceptom gdje je njegov lik bio suočen sa samim sobom kao osmogodišnjim dječakom. Willis i njegov mladi kolega u “Looperu” izvrsno funkcioniraju kao jedan od najatipičnijih, ali najzanimljivijih tandema u povijesti kinematografije; Gordon-Levitt je zahvaljujući šminki i protezama, ali i vještom “skidanju” manira, više nego uvjerljiv kao pomlađena verzija Willisa. Odnos dva lika, koji jedan prema drugom osjećaju bliskost, ali i duboko neprijateljstvo zbog drukčijih iskustava i na njima temeljenih životnih stavova, je vrlo dobro razrađen.

Johnsona valja pohvaliti i zbog toga što nastoji, koliko god je to moguće, biti dosljedan mračnoj viziji svijeta u kome su, između ostalog, striptizete toliko siromašne da sebi ne mogu priuštiti silikonske umetke. Takav stav je, pak, mnogo vidljiviji i kroz eksplicitno nasilje i krvoproliće, ali i kroz postupke protagonista koji krše neke od hollywoodskih tabua. Johnson, možda previše uplašen da bi time od sebe otjerao publiku, kao svojevrsno sidro negdje u drugoj polovici filma uvodi “normalni” lik samohrane majke. Iako nju tumači uvijek raspoložena i ovdje prilično efektna Emily Blunt, od tog trenutka “Looper” postaje nešto konvencionalniji film gdje s klišejima dolaze i prva razočaranja. Međutim, bez obzira na njih, ovo ostvarenje predstavlja jedan od najboljih SF-filmova u posljednje vrijeme, na vrlo dobrom putu da postane “Blade Runner” ili “Matrix” našeg doba.

OCJENA: 8/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 9. listopada 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Vječne zaruke (2012)

VJEČNE ZARUKE
(THE FIVE-YEAR ENGAGEMENT)
uloge: Jason Segel, Emily Blunt, Chris Pratt, Alison Brie, Rhys Ifans
scenarij: Jason Segel
režija: Nicholas Stoller
proizvodnja: Universal, SAD, 2012.
trajanje: 124 '

Ako danas mislite biti “cool”, onda na brak morate gledati kao patrijarhalnu, ugnjetavačku instituciju čije je vrijeme prošlo (osim ako brak nije između osoba istog spola, kada, pak, predstavlja vrhunsko dostignuće suvremenog doba). Stoga je prilično zanimljivo kako je ultraliberalni Hollywood prema tom tradicionalnoj instituciji zadržao više nego pozitivan stav, barem ako je suditi prema sadržaju romantičnih komedija gdje je upravo odlazak pred oltar cilj kojemu protagonisti sve moraju žrtvovati. Jedan od rijetkih primjera tog žanra koji se bavi onime što se događa nakon izrečenog “da” jesu Vječne zaruke koje je režirao Nicholas Stoller.

Scenarij Stollera i Jasona Segela, doduše, tom temom bavi posredno s obzirom da dvoje protagonista predstavljaju nevjenčani par koji žive zajedno. Radnja započinje u San Franciscu kada Tom Solomon (Segel), kuhar u elitnom restoranu, nakon godinu dana veze zaprosi studenticu psihologije Violet Barnes (Blunt). Ona s oduševljenjem pristaje i par objavljuje zaruke, ali će se niz okolnosti urotiti kako bi ih natjerao da odgađaju vjenčanje. Među njima je najvažnije to da je Violet primljena na prestižni postdoktorski studij u Michiganu; Tom zbog toga odlučuje prekinuti svoju uspješnu kulinarsku karijeru kako bi joj pravio društvo. Međutim, kada se nekoliko godina rastegne na nešto dulje razdoblje, Tom dobiva brojne razloge da zažali zbog svoje odluke; ne samo što je prisiljen živjeti u onome što izgleda kao provincijska zabit gdje ima malo potrebe za njegovim talentima, nego i Violet privlači sve veću pažnju svog šefa, profesora Wintona Childsa (Ifans).

Iskusniji gledatelji će bez većih problema u Vječnim zarukama prepoznati autorski potpis producenta Juda Apatowa, koji je upravo u žanru romantičnih komedija izgradio reputaciju jednog od rijetkih ikonoklasta suvremenog Hollywooda. To se ogleda ne samo u kočijaškom rječniku i eksplicitnom prikazu seksualnosti, nego i u mnogo ozbiljnijem, pa i mračnijem, pristupu životnim fenomenima, pa tako ovaj film u onome što prosječni hollywoodski proizvod prodaje kao “sretan završetak” zapravo vidi tek početak stalne i neravnopravne borbe s najgorim frustracijama. Tome je svoj doprinos dao i Jason Segel, koji talent za prikazivanje ranjivosti suvremenog muškarca u današnjem svijetu pokazuje i kao scenarist i kao tumač glavne uloge; u potonjem je spreman čak i odati hommage samom sebi u znamenitoj sceni s početka Preboljeti Sarah Marshall kada je i ranjivost i muškost prikazao na najeksplicitniji mogući način.

Segelu društvo, kao što je to već običaj kod Apatowljevih ostvarenja, pravi prilično raznorodna, ali i raspoložena glumačka postava. Među njima se najviše ističe engleska glumica Emily Blunt, koja se posljednjih nekoliko godina nametnula kao vrhunska komičarka koja je svojim talentom često spašavala filmove koji to uopće ne zaslužuju. U Vječnim zarukama to, pak, nije bilo potrebno; film vrlo dobro funkcionira i bez nje, jer je Segel film napunio živopisnim likovima, a režiser Nicholas Stoller (također stari Segelov i Apatowljev suradnik) vrlo dobro radio s upravo s glumačkom ekipom. Rhys Ifans tako u jednoj briljantnoj sceni uspijeva simpatičnim učiniti lik koji bi u tradicionalnom filmu ovog žanra bio negativac. Pravo je otkriće, međutim, Alison Brie u ulozi protagonističine sestre.

S druge strane, Vječne zaruke, kao i drugi Apatowljevi filmovi, pate od nedostatka čvrste narativne strukture, kao i sklonosti predugom trajanju, zbog čega kvaliteta humora zna varirati. Srećom, baš u trenucima kada radnja i likovi počinju izgledati dosadnima i predvidljivima, dolazi do kratkog, ali spasonosnog bljeska scenarističke lucidnosti koja ovaj film čini rijetkim, ali dragocjenim primjerom inteligentne hollywoodske zabave.

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 10. srpnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

OCJENA: 7/10