RECENZIJA: Mjesto tišine (A Quiet Place, 2018)

MJESTO TIŠINE
 (A QUIET PLACE)
 uloge: John Krasinski, Emily Blunt, Millicent Simmonds,
 Noah Jupe
 scenarij: Brian Woods, Scott Beck & John Krasinski
 režija: John Krasinski
 proizvodnja: Paramount Pictures, SAD, 2018.
 trajanje: 90 min.

Živimo u zbilja zanimljivim vremenima kad se jednom Michaelu Bayu zna omaći da producira film u kojem ne samo da nema spektakularnog razaranja ili eksplozija, nego se po broju likova, ograničenom i nimalo glamuroznom mjestu radnje i drugim detaljima čini sličnijim niskobudžetnom studentskom filmu nego projektu iza kojeg stoje velika hollywoodska imena i studiji. SF-horor Mjesto tišine je također neobičan film i zbog toga što bi se doslovno mogao nazvati “obiteljskim”, s obzirom da su dvoje glavnih likova muž i žena, a koje tumače John Krasinski i Emily Blunt, koji su supružnici u stvarnom životu. Upravo je Krasinski inzistirao na takvom aranžmanu, s obzirom da mu je također bila povjerena i režija, a s obzirom da je i sudjelovao na pisanju scenarija, može se reći da ovaj film za suvremeni Hollywood ima neobično snažan autorski pečat.

Radnja se odvija 2020. godine, a protagonisti, odnosno jedini likovi su članovi obitelji Abbot, koja bi po svemu trebala biti prosječna američka obitelj, da se nije našla u okolnostima zbog kojih bi mogla biti posljednja američka obitelj. Nekoliko mjeseci ranije je svijet postao metom invazije krvoločnih i naizgled neuništvih čudovišta koja su uspjela poubijati gotovo cijelo čovječanstvo. Abbotovi su tu sudbinu izbjegli jer su bili među onim sretnicima koji su bili shvatili da su čudovišta slijepa, odnosno da ih na ljudske mete privlače zvuk. Druga je sretna okolnost u tome što je njihova tinejdžerska kći Regan (Simmodns) gluha, pa su se Abbottovi odavno naučili sporazumijevati znakovnim jezikom, a što itekako dobro dođe obitelji koja nastoji proizvoditi što manje zvukova i tako privlačiti pažnju na sebe. Iako su prilikom jedne ekspedicije izgubili 3-godišnjeg sina, Evelyn (Blunt) i Lee (Krasinski) godinu dana kasnije čekaju prinovu u obitelji, pronašavši utočište na farmi koju su preuredili tako da svaka njihova aktivnost izaziva što manje zvukova. Buntovna Regan i njen mlađi brat Marcus (Jupe) se, međutim, teško mire sa monotonim životom koji, s druge strane, ako prestanu biti na oprezu, može biti brutalno i krvavo prekinut.

Iako je Bay za film nekako uspio “stući” 17 milijuna dolara (najvjerojatnije za specijalne efekte kojim su dočarana čudovišta), Mjesto tišine predstavlja za trijumf za Hollyoowod gotovo nezamislivog minimalizma. Radnja je izuzetno ekonomično predstavljena, bez suvišnih podzapleta i komplikacija, te Mjesto tišine traje izuzetno brzih 90 minuta. Ono što je posebno zanimljivo jest to da u filmu gotovo da nema konvencionalnih dijaloga, odnosno se sve dočarava gestama i znakovnim jezikom, pa bi se po nekim možda i ne tako labavim kriterijima ovo moglo proglasiti i nijemim filmom. S druge strane, koncept je postavljen na izuzetno uvjerljiv i suvisao način – protagonisti ne govore zato što su na to jednostavno prisiljeni. To, s jedne strane, postavlja problem ekspozicije, odnosno objašnjavanja publici kako se svijet pretvorio u tako grozno mjesto, a pri čemu se, dakako, ne smiju koristiti protagonisti i njihovi dijalozi. Krasinski to vrlo vješto rješava početnom scenom u napuštenoj samoposluzi, gdje priču o kraju svijeta pričaju apokaliptičke naslovnice novina i tabloida, odnosno zahvaljujući tome što je Leeje lik inženjer, te je prisiljen praviti bilješke o svojim projektima koje uključuju špekulacije o čudovištima i njihovim eventualnim slabostima.

Mjesto tišine je, s obzirom na svoju komornost, film koji velikim dijelom nose glumci, i može se reći da su se iskazali. Emily Blunt bi i daleko kompleksnije uloge pojela za doručak, a ovdje lik Evelyn tumači bez ikakvih problema. No, ipak se može reći da je u sjenu svog muža, koji je sjajan u ulozi vjerojatno najboljeg supruga i oca kojeg netko može zamisliti, ne samo postapokaliptičnim uvjetima, nego i inače. Lee je, slučajno ili namjerno, velikim dijelom sličan liku Joela iz tematski i općim tonom slične video-igre The Last of Us. Izuzetnu je ulogu ostvarila i Simmonds, koja je gluha u stvarnom životu; iako je njenom liku zapao nezahvalan zadatak da čini gluposti bez kojih nijedan, pa ni ovako rafinirani, horor ne može funkcionirati, ona ga je obavila na način da za gledatelji, svemu usprkos, za Regan čuvaju simpatije i nadaju se da će na kraju ipak nekako preživjeti. Krasinski je obavio sjajan posao i kao režiser, prije svega u scenama u kojima se vješto stvara napetost po svim pravilima starog dobrog Hitchcocka. Tu je, dakako, i prilično nekonvencionalna završnica koja je dovoljno uvjerljiva i efektna da ne izgleda pretenciozno. Iako je Krasinski u par navrata ubacio nekoliko ne baš opravdanih i uvjerljivih scena koji Mjestu tišine oduzimaju savršenost, većina negativnih kritika će ovaj film dobiti iz pogrešnih razloga, koji imaju daleko više veze s ideološkim debatama i sukobima usijanom atmosferom u svijetu kojem prijeti neka sasvim druga apokalipsa. Tako će autorima zamjerati nedostatak “različitosti”, odnosno to što su protagonisti bjelačka obitelj iz srednje klase, to što promoviraju nekakve prevladane “rodne uloge”, odnosno što inzistiraju na “pro life” vrijednostima. Ono što će posebno zaboljeti dežurne dušobrižnike jest to što Abbottovi među alate za preživljavanje koriste vatreno oružje, a što je dovoljno da ih se proglasi oličenjem “prepperskih” fantazija, odnosno ekvivalentom zaostalih trumpoljubačkih seljačina koji bi trebali biti izvor apokalipse u stvarnom životu. Za nadati se je da će svijet opstati dovoljno dugo, odnosno da će doći vrijeme u kojem će Mjesto tišine biti ništa osim vrlo dobar SF-horor film.

OCJENA: 8/10

Oglasi

RECENZIJA: Looper (2012)

Looper 07

Emily Blunt (izvor: GabboT)

LOOPER
uloge: Bruce Willis, Joseph Gordon-Levitt, Emily Blunt, Jeff Daniels, Piper Perabo
scenarij: Rian Johnson
režija: Rian Johnson
proizvodnja: FilmNation, SAD, 2012.
trajanje: 118 '

Putovanje kroz vrijeme je jedan od najpopularnijih motiva znanstvene fantastike, ali i obično ne baš previše zahvalan kada su u pitanju SF-filmovi. Složenost cijelog koncepta se čini prevelikom za prosječne hollywoodske filmaše, pa filmovi na tu temu obično završe kao razočaranje. S druge strane, kada se vremenskim putovanjima priđe kako treba, rezultati znaju biti izuzetno dobri, o čemu svjedoče žanrovski klasici kao što su “Terminator” i “Dvanaest majmuna”. Scenarist i režiser Rian Johnson, čiji se film “Looper” nedavno pojavio u našim kinima, je očigledno sebi zadao cilj da dosegne tako visoke standarde.

Radnja filma je smještena u 2044. godinu, svijet koji na prvi pogled ne izgleda bitno drukčiji od današnjeg. Tehnologija je ostvarila određeni napredak, ali su desetljeća ekonomske krize učinila svoje, te većina stanovništva grca u siromaštvu, često prisiljena lutati ili prolijevati krv za svakodnevnu koricu kruha. U takvim okolnostima je razumljivo da mnogi mladi ljudi, poput protagonista Joea Simmonsa (Gordon-Levitt), put do boljeg života vide jedino u kriminalu. Njegovu karijeru pomaže i to da kriminal postoji u bliskoj budućnosti, odnosno da su upravo kriminalci pronašli praktičnu primjenu tada pronađenom vremenskom stroju. Ličnosti koje treba “ukloniti” se jednostavno šalju u prošlost, gdje ubojice ili “looperi” poput Joea brišu i njih i sve tragove njihovog postojanja. Joe uživa u dobrom životu, sve dok se ne ispostavi kako je dobio zadatak likvidirati ostarjelu verziju samog sebe (Willis).

Johnson je još u svom hvaljenom prvijencu “Brick” – film noiru smještenom u srednjoškolski milje – pokazao spremnost za uhvatiti se u koštac s neobičnim konceptima. U slučaju “Loopera” je zadatak izgledao još teži, jer je žanrovske i komercijalne parametre, odnosno inzistiranje na akciji i sličnim atraktivnim sadržajima, trebalo pomiriti sa intrigantnim idejama kao što su djedov paradoks, i to na način koji neće vrijeđati gledateljsku inteligenciju. U tome je Johnson imao pomoć izuzetno kvalitetne glumačke ekipe.  Mladi Gordon-Levitt koji se posljednjih godina profilira u jednog od najzanimljivijih američkih glumaca iskoristio je jednu od rijetkih prilika da briljira kao zvijezda. Međutim, pun pogodak predstavlja angažman Brucea Willisa, kojemu očito leže filmovi o vremenskom putovanju; nakon  “Dvanaest majmuna” je napravio dobar posao i u “Odrastanju”, filmu sa prilično sličnim konceptom gdje je njegov lik bio suočen sa samim sobom kao osmogodišnjim dječakom. Willis i njegov mladi kolega u “Looperu” izvrsno funkcioniraju kao jedan od najatipičnijih, ali najzanimljivijih tandema u povijesti kinematografije; Gordon-Levitt je zahvaljujući šminki i protezama, ali i vještom “skidanju” manira, više nego uvjerljiv kao pomlađena verzija Willisa. Odnos dva lika, koji jedan prema drugom osjećaju bliskost, ali i duboko neprijateljstvo zbog drukčijih iskustava i na njima temeljenih životnih stavova, je vrlo dobro razrađen.

Johnsona valja pohvaliti i zbog toga što nastoji, koliko god je to moguće, biti dosljedan mračnoj viziji svijeta u kome su, između ostalog, striptizete toliko siromašne da sebi ne mogu priuštiti silikonske umetke. Takav stav je, pak, mnogo vidljiviji i kroz eksplicitno nasilje i krvoproliće, ali i kroz postupke protagonista koji krše neke od hollywoodskih tabua. Johnson, možda previše uplašen da bi time od sebe otjerao publiku, kao svojevrsno sidro negdje u drugoj polovici filma uvodi “normalni” lik samohrane majke. Iako nju tumači uvijek raspoložena i ovdje prilično efektna Emily Blunt, od tog trenutka “Looper” postaje nešto konvencionalniji film gdje s klišejima dolaze i prva razočaranja. Međutim, bez obzira na njih, ovo ostvarenje predstavlja jedan od najboljih SF-filmova u posljednje vrijeme, na vrlo dobrom putu da postane “Blade Runner” ili “Matrix” našeg doba.

OCJENA: 8/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 9. listopada 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Vječne zaruke (2012)

VJEČNE ZARUKE
(THE FIVE-YEAR ENGAGEMENT)
uloge: Jason Segel, Emily Blunt, Chris Pratt, Alison Brie, Rhys Ifans
scenarij: Jason Segel
režija: Nicholas Stoller
proizvodnja: Universal, SAD, 2012.
trajanje: 124 '

Ako danas mislite biti “cool”, onda na brak morate gledati kao patrijarhalnu, ugnjetavačku instituciju čije je vrijeme prošlo (osim ako brak nije između osoba istog spola, kada, pak, predstavlja vrhunsko dostignuće suvremenog doba). Stoga je prilično zanimljivo kako je ultraliberalni Hollywood prema tom tradicionalnoj instituciji zadržao više nego pozitivan stav, barem ako je suditi prema sadržaju romantičnih komedija gdje je upravo odlazak pred oltar cilj kojemu protagonisti sve moraju žrtvovati. Jedan od rijetkih primjera tog žanra koji se bavi onime što se događa nakon izrečenog “da” jesu Vječne zaruke koje je režirao Nicholas Stoller.

Scenarij Stollera i Jasona Segela, doduše, tom temom bavi posredno s obzirom da dvoje protagonista predstavljaju nevjenčani par koji žive zajedno. Radnja započinje u San Franciscu kada Tom Solomon (Segel), kuhar u elitnom restoranu, nakon godinu dana veze zaprosi studenticu psihologije Violet Barnes (Blunt). Ona s oduševljenjem pristaje i par objavljuje zaruke, ali će se niz okolnosti urotiti kako bi ih natjerao da odgađaju vjenčanje. Među njima je najvažnije to da je Violet primljena na prestižni postdoktorski studij u Michiganu; Tom zbog toga odlučuje prekinuti svoju uspješnu kulinarsku karijeru kako bi joj pravio društvo. Međutim, kada se nekoliko godina rastegne na nešto dulje razdoblje, Tom dobiva brojne razloge da zažali zbog svoje odluke; ne samo što je prisiljen živjeti u onome što izgleda kao provincijska zabit gdje ima malo potrebe za njegovim talentima, nego i Violet privlači sve veću pažnju svog šefa, profesora Wintona Childsa (Ifans).

Iskusniji gledatelji će bez većih problema u Vječnim zarukama prepoznati autorski potpis producenta Juda Apatowa, koji je upravo u žanru romantičnih komedija izgradio reputaciju jednog od rijetkih ikonoklasta suvremenog Hollywooda. To se ogleda ne samo u kočijaškom rječniku i eksplicitnom prikazu seksualnosti, nego i u mnogo ozbiljnijem, pa i mračnijem, pristupu životnim fenomenima, pa tako ovaj film u onome što prosječni hollywoodski proizvod prodaje kao “sretan završetak” zapravo vidi tek početak stalne i neravnopravne borbe s najgorim frustracijama. Tome je svoj doprinos dao i Jason Segel, koji talent za prikazivanje ranjivosti suvremenog muškarca u današnjem svijetu pokazuje i kao scenarist i kao tumač glavne uloge; u potonjem je spreman čak i odati hommage samom sebi u znamenitoj sceni s početka Preboljeti Sarah Marshall kada je i ranjivost i muškost prikazao na najeksplicitniji mogući način.

Segelu društvo, kao što je to već običaj kod Apatowljevih ostvarenja, pravi prilično raznorodna, ali i raspoložena glumačka postava. Među njima se najviše ističe engleska glumica Emily Blunt, koja se posljednjih nekoliko godina nametnula kao vrhunska komičarka koja je svojim talentom često spašavala filmove koji to uopće ne zaslužuju. U Vječnim zarukama to, pak, nije bilo potrebno; film vrlo dobro funkcionira i bez nje, jer je Segel film napunio živopisnim likovima, a režiser Nicholas Stoller (također stari Segelov i Apatowljev suradnik) vrlo dobro radio s upravo s glumačkom ekipom. Rhys Ifans tako u jednoj briljantnoj sceni uspijeva simpatičnim učiniti lik koji bi u tradicionalnom filmu ovog žanra bio negativac. Pravo je otkriće, međutim, Alison Brie u ulozi protagonističine sestre.

S druge strane, Vječne zaruke, kao i drugi Apatowljevi filmovi, pate od nedostatka čvrste narativne strukture, kao i sklonosti predugom trajanju, zbog čega kvaliteta humora zna varirati. Srećom, baš u trenucima kada radnja i likovi počinju izgledati dosadnima i predvidljivima, dolazi do kratkog, ali spasonosnog bljeska scenarističke lucidnosti koja ovaj film čini rijetkim, ali dragocjenim primjerom inteligentne hollywoodske zabave.

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 10. srpnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

OCJENA: 7/10