Ukoliko ste posljednjih godina i desetljeća prije Trumpove ere imali prilike gledati politički kontekst hollywoodskih filmova ili način na koji su zbivanja komentirali američki mainstream mediji, mogli ste zaključiti kako posjedovanje vatrenog oružja kod običnih građana predstavlja uzrok sveg zla na svijetu, te kako je ukidanje Drugog amandmana američkog Ustava plemeniti cilj za čije ispunjavanje treba koristiti sva moguća sredstva. Cijena koja se za to mora platiti, međutim, možda bude i previsoka, barem ako je vjerovati osnovnoj premisi američke TV-serije Into the Badlands.

Radnja se, naime, događa u relativno dalekoj budućnosti gdje se ostvario san svih zagovornika zabrane vatrenog oružja, odnosno gdje ono više jednostavno ne postoji. Okolnosti u kojima je do toga došlo su, međutim, bile apokaliptičke prirode – ratovi koji su iscrpili i potpuno razorili civilizaciju i stoljeća kaosa iza kojih su ostali samo djelići moderne tehnologije. Ostaci preživjelog čovječanstva žive u području zvanom Badlands (doslovno “Loše zemlje”) gdje je kaos zamijenio feudalni poredak u kome nekolicina baruna, pod izgovorom fizičke zaštite, upravlja i eksploatira mase kmetova (doslovno “kotačića”), a u tome im pomažu male vojske tzv. “clippera”, elitnih ratnika vrhunski izvježbanih u borilačkim vještinama i mačevanju. Jedan od tih “clippera” je Sunny (Daniel Wu), glavni zapovjednik u vojsci baruna Quinna (Marton Csokas). Prilikom obračuna sa nomadima Sunny slučajno pronađe i u “clippere” regrutira dječaka po imenu M.K. (Aramis Knight) za koga se ispostavljada posjeduje natprirodne moći. Taj isti dječak zanima i Quinnove suparnicu Udovicu (Emily Beecham) koja ga misli iskoristiti kako bi se obračunala sa drugim barunima, a stvari dodatno komplicira suparništvo dviju Quinnovih supruga – starije Lydije (Orla Brody) i mlađe Jade (Sarah Bolger), od kojih potonja održava tajnu ljubavnu vezu s Quinnovim sinom i nasljednikom Ryderom (Oliver Stark).

Daniel Wu, koji je kao jedan od koproducenata serije, je relativno nepoznat američkoj (a samim time i svjetskoj) publici, ali je zato u Hong Kongu i na azijskom tržištu izgradio reputaciju zvijezde, prije svega nastupajući u kung fu, odnosno wuxia filmovima. Wu je rođen u SAD, te je jedan od motiva za Into the Badlands bilo nastojanje da se taj žanr približi, odnosno prilagoditi gledateljima u njegovoj domovini. Zbog toga je Into the Badlands smješten u postapokaliptičku daleku budućnost u kojoj bi Amerika mogla dovoljno sličiti drevnoj Kini. Ne može se reći da nije uložen nikakav trud da se serija učini različitom od drugih postapokaliptičkih ostvarenja – u smislu ikonografije, dizajna i općeg ugođaja se tu daleko manje oslanja na Pobješnjelog Maxa i Fallout, a mnogo više na Hillove legendarne Ratnike podzemlja (prije svega u uniformama suparničkih vojski), kao što lokacije u Louisiani pružaju osvježenje u odnosu na pustinjske pejzaže, a tamošnja imanja prilično uvjerljivo “glume” sjedišta feudalnih velmoža. Fiktivni univerzum se nastoji učiniti uvjerljivim i kroz korištenje novih riječi.

Taj je trud, međutim, velikim dijelom kompromitiran time što se potencijalno fascinantni svijet Badlandsa prikazuje kroz iritantno predvidljive i klišeizirane zaplete koji bi izgledali otrcani čak i u trećerazrednoj meksičkoj sapunici. Nimalo ne pomaže ni neujednačena gluma, pri čemu se posebno ističe groteskno našminkani Marton Csokas kome nije dosta to što nosi kostim robovlasničkog južnjačkog patrijarha, nego mora pokazivati i kako je savršeno savladao južnjački naglasak. Svi drugi glumci se, međutim, daleko manje trude po tom pitanju, pa se ni on, a samim time i serija, teško može shvatiti ozbiljno. Emily Beecham je jedina glumica koja se ističe u pozitivnom smislu, ali su za to daleko odgovorniji relativno oskudni kostimi i scene u kojima demonstrira borilačke vještine nego ono što su joj postavili scenaristi. Ostatak glumačke ekipe, koji uključuje uobičajeno prekvalificirani kontingent s Britanskog otočja, se trudi, ali ne ostavlja neki naročiti dojam, za razliku od veterana kao što su Stephen Lang i Lance Henriksen u malim, ali dojmljivim epizodama.

Sve te nedostatke u određenoj mjeri nadoknađuje to što su ih, čini se, bili svjesni i tvorci Alfred Gough i Miles Millar, te su prvu sezonu srezali na i za sadašnje standarde prilično kratkih šest epizoda. Tako ima manje prilike da se stvore rupe u zapletu ili gledatelji počnu postavljati neugodna pitanja, dok je, s druge strane, iskorištena svaka moguća prilika za akcijske scene. A one su prilično dojmljive, te uključuju ogromne količine eksplicitnog nasilja i prolijevanja krvi (iako prilično ispod koje je uveo Spartacus), ali i vrhunsku koreografiju za koju je zaslužan hongkonški majstor Ku Huen-Chiu. Iako završava s uobičajeno iritantnim cliffhangerom (čije će rasplitanje gledatelji imati prilike vidjeti na proljeće 2017. godine), Into the Badlands se može preporučiti publici koja nije previše zahtjevna, odnosno kojoj je stil dovoljan razlog da se zanemari ne baš impresivni sadržaj.

OCJENA: 5/10