Oznaka: Elle Fanning

RECENZIJA: Teen Spirit (2018)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

Nepotizam je duboko raširen u Hollywoodu, te mnoge velike zvijezde i zvjezdice svoje karijere duguju isključivo tome da su osvojile dobitnu kombinaciju na genetskoj lutriji i imali bogate, utjecajne i slavne roditelje i rodbinu. S druge strane, nepotizam sam po sebi ne mora biti loš ukoliko dobitna kombinacija na genetskoj lutriji uključuje i talent, pa tako slavna imena publici osim slavnih prezimena ponude kvalitetni sadržaj. Kao jedan takav primjer bi mogao poslužiti Teen Spirit, glazbena drama koja predstavlja režijski debi Maxa Minghelle, mladog britanskog glumca široj publici poznatog po ulozi Nicka Blaina u Sluškinjinoj priči, a koji je sin Anthonyja Minghelle, “Oscarom” nagrađenog režisera Engleskog pacijenta. U glavnoj ulozi filma se, pak, pojavljuje Elle Fanning, mlađa sestra daleko poznatije i uspješnije Dakote Fanning.

U filmu Fanning tumači lik Violet Valenske, 17-godišnje kćeri poljskih imigranata u Ujedinjenom Kraljevstvu. Na samom početku ona živi zajedno sa samohranom majkom (Grochowska) na farmi na engleskom otoku Isle of Wight, te joj uz pohađanje škole pomaže u radu, istovremeno pokušavajući spojiti kraj s krajem kao konobarica. Jedinu utjehu u njenom monotonom i besperspektivnom životu predstavlja pjevanje, te kada se na Isle u Wight dođe ekipa popularnog pjevačkog reality showa “Teen Spirit”, Violet odluči iskušati sreću i prijaviti se. U svom putu do uspjeha i slave joj pomoć pruža neobični lik Vladimira Brajkovića (Burić), nekoć slavnog hrvatskog opernog pjevača koji sada živi kao alkoholičarska propalica ali koji je, prepoznavši njen talent, odluči podučiti svojim vještinama i služiti kao njen menadžer. Usprkos protivljenja majke i niza prepreka koje joj stoje na putu, Violet se uspije plasirati u spektakularno finale showa u Londonu, ali se tamo suočava s prvim naznakama da slava i pjevačka karijera sa sobom donose financijske i druge manipulacije, kao i svakojaka iskušenja koja su u stanju uništiti i mnogo zrelije likove od jednostavne 17-godišnje djevojke.

Scenarij za Teen Spirit, koji je također napisao Minghella, se ne može pohvaliti zbog neke naročite originalnosti. Naprotiv, riječ je o priči o tome kako se zahvaljujući show businessu može doći od trnja do zvijezda, a koja je obrađena mali milijun puta, i to od daleko talentiranijih autora nego što je Minghella. Srećom, mladi britanski autor se daleko manje brinuo o pitanju “što” nego “kako”, te je u svoj prvi film unio izuzetnu brigu za stil, kao i trud da se bude dostojan svojeg oca. Teen Spirit predstavlja više nego dobro izrežirani film, koji na prilično jednostavan način i uz dosta discipline i ekonomičnosti nastoji svoju priču ispričati kroz za današnje hollywoodske filmove rijetkih sat i pol vremena. U tome mu dosta pomaže kako vješto korištenje pažljivo odabranog soundtracka, tako i vrlo dobra montaža, scenografija i kostimografija.

Najveći je adut filma, dakako, Fanning, koja je u projekt ušla odlučna da, slično ako i njena daleko poznatija sestra u rock biografskom filmu The Runaways, pokaže da zna pjevati. Njena je uloga još bolja kad se u obzir uzme da je za potrebe uloge morala naučiti replike na poljskom, kao i govoriti engleski sa uvjerljivim britanskim naglaskom. Ostatak glumačke ekipe je njome sasvim opravdano zasjenjen, a to uključuje Burića, glumca koji je zahvaljujući nastupima u danskoj gangsterskoj trilogiji Diler postao jednom od ikona europske kinematografije, a čiji je lik ovdje prilično nedorađen. Slično se može reći i za Rebeccu Hall, koja u liku prefrigane agentice diskografske kuće tumači nešto najbliže negativcu, ali se zapravo vrlo malo pojavljuje u filmu. Te uloge, kao i lik Violetine majke, samo ukazuju na najveći problem ovog filma – nedorađenost scenarija, koji je dotakao neke od motiva, kao što su nevjera Violetine majke ili Vladimirov problematični odnos s kćeri, ali sam film nije našao za shodno da ih adekvatno obradi u odgovarajućim podzapletima. Možda Minghella još uvijek nije bio dovoljno iskusan ili hrabar da riješi taj problem, pa se Teen Spirit u određenim trenucima čini nedovršenim. No, čak i uz takve nedostatke publici željnoj suvremenim bajkama iz svijeta show businessa nudi više nego solidan sadržaj te se može preporučiti kao osvježenje u ove vruće ljetne dane.

TEEN SPIRIT

uloge: Elle Fanning, Rebecca Hall, Zlatko Burić, Agnisezka Grochowska

scenarij: Max Minghella

režija: Max Minghella

proizvodnja: Automatik/Intescope Films/Lionsgate, SAD/UK, 2018.

trajanje: 93 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Trumbo (2015)

~ Dragan Antulov ~ 3 komentara 
TRUMBO
uloge: Bryan Cranston, Diane Lane, Louis C.K., Elle Fanning, John Goodman, Michael Stuhlbarg, Helen Mirren
scenarij: John McNamara
režija: Jay Roach
proizvodnja: Bleecker Street SAD, 2015.
trajanje: 124 min.

Pokušati ostvariti karijeru kao scenarist u Hollywoodu znači pomiriti se s položajem na dnu hranidbenog lanca američke filmske industrije, odnosno time da vlastito djelo u većini slučajeva glumački ego, režiserska kreativnost, producentska pohlepa i cenzorsko licemjerje mijenjaju do neprepoznatljivosti. Da bi netko kao scenarist stekao bogatstvo i slavu, potrebna je, stoga, izuzetna količina talenta i sreće. Stvari postaju još teže kada bi na netko temeljem scenarističke karijere trebao postati predmetom biografskog filma. S obzirom da je pisanje krajnje ne-filmična, a samim time i neatraktivna, djelatnost, scenaristi dostojni filmske inkarnacije su ličnosti koji se moraju dodatno isticati “zanimljivom” biografijom. I to “zanimljivom” u istom onom smislu kojom Kinezi šalju kletve “Dabogda živio u zanimljivim vremenima”. Jedno do takvih “zanimljivih” razdoblja u Hollywoodu je bila druga polovica 1940-ih kada je američka filmska industrija postala predmetom jedne od najmračnijih i najkontroverznijih epizoda povijesti SAD. Jedna od ličnosti koja je upravo zahvaljujući njoj došla na naslovnice bio je scenarist Dalton Trumbo, o kome je 2015. godine snimljen biografski film u režiji Jaya Roacha.

Na samom početku Dalton Trumbo (Cranston) uživa ugled kao jedan od najtalentiranijih hollywoodskih scenarista, čiji su tekstovi postali podlogom za brojne hitove i klasična ostvarenja, donijevši mu poštovanje brojnih glumaca, režisera, ali i studijskih mogula. Pri tome problem nije predstavljalo to što je Trumbo bio samodeklarirani član Komunističke partije Sjedinjenih Država i otvoreno promovirao socijalizam usprkos uživanja u novčanim blagodatima kapitalizma koja su stvorila više nego lagodan život za njega i njegovu obitelj. Međutim, nakon što je izbio Hladni rat, na američke komuniste se počinje gledati kao na sovjetsku petu kolonu koju treba ukloniti, a taj stav počinju dijeliti i brojne hollywoodske ličnosti desničarske orijentacije, a među kojima se posebno ističe utjecajna trač-kolumnistica Hedda Hopper (Mirren). Uslijed njene kampanje je Trumbo zajedno sa nekoliko svojih kolega pozvan svjedočiti o svojim komunističkim aktivnostima pred Kongresom. Tamo, inzistirajući na ustavnim načelima o slobodi mišljenja, odbija suradnju i za svoj principijelni stav bude osuđen na zatvorsku kaznu. Dodatni, i daleko veći problem za Trumba i njegove drugove je taj što su ga hollywoodski studiji kao komunista stavili na novostvorenu crnu listu te im je zapriječen rad. Trumbo je nakon puštanja na slobodu prisiljen zarađivati za život pišući scenarije za niskobudžetne trash-filmove pod pseudonimom. Usprkos toga, neki od njegovih tekstova pronalaze put do velikih studija te će tako čak dvaput osvojiti “Oscare” pod lažnim imenom.

Trumbo na prvi pogled izgleda kao tipični “dajte mi Oscar” film. S jedne strane nastavlja trend evociranja “zlatne” hollywoodske prošlosti kojom se eksploatira nostalgija gerontokratskih glasača losanđeleske Akademije, a s druge strane se kroz medij biografskog filma gotovo u potpunosti temelji na pojedinačnoj glumačkoj izvedbi. Trumbo u tome, međutim, ne može biti uspješan kao drugi primjeri istog žanra. Prije svega, “zlatno” razdoblje o kome se govori je zapravo bilo prilično mračna epizoda na koju se Hollywood nije imao razloga osvrtati s nekim velikim ponosom. Podsjećanje na priču o hollywoodskoj crnoj listi bi tako bilo podsjećanje da je američka filmska industrija bila velikim dijelom sastavljena od pobornika (barem donedavno) potpuno odbačene i u “pristojnom društvu” neprihvatljive totalitarne ideologije, odnosno da su nekada veliki zagovornici slobode govora i drugih uzvišenih liberalnih vrijednosti bili spremni radi straha, konformizma, pohlepe ili čiste zlobe pristati na progon temeljen na drukčijem mišljenju odnosno licemjerno se odreći prijatelja i kolega koji su im bili donosili slavu i bogatstvo. Drugi razlog zbog čega Trumbo ne funkcionira kao “oskarovski” film je i u nastupu Bryana Cranstona, jednog od najvećih karakternih glumaca današnjeg Hollywooda, ali čije nastojanje da oživotvori živopisni lik Daltona Trumba jednostavno blijedi nakon neumitnih usporedbi s Walterom Whiteom, protagonistom Breaking Bada. Tako mnogo bolji dojam odaje Elle Fanning u inače nezahvalnoj ulozi Trumbove buntovne kćeri-tinejdžerice kroz čiju se sudbinu nastoje ilustrirati žrtve koje je Trumbovo principijelno inzistiranje na vlastitim stavovima izazvalo kod njegove obitelji.

Režiser Jay Roach, otprije poznat po seriji komedija o Austinu Powersu, je u posljednje vrijeme izgradio reputaciju na političkim dokudramama kao što su Recount i Game Changer. I Trumbo, mada radnjom smješten u relativno daleku prošlost, također ima određenu političku komponentu i odaje ljevičarsku orijentaciju, odnosno da su simpatije na strani Trumba, a da je glavna negativka Hedda Hopper. Roach se dobro snašao sa relativno niskim budžetom, te dobro rekonstruirao nekadašnji hollywoodski glamour, ali i povijest kombinirajući igrane scene sa dokumentarnim scenama iz nekadašnjih crno-bijelih žurnala.

Glavni i ironični nedostatak Trumba je upravo u onome što je bio najveći adut njegovog protagonista – scenariju. Ono što je napisao John McNamara, najblaže rečeno, ne može držati svijeću klasicima koje je bio napisao naslovni protagonist. Svijet koji opisuje film je od današnje publike udaljen barem pola stoljeća, te se trebalo daleko više truda uložiti da ga se barem malo približi. Osim par rečenica u uvodnim titlovima, nije se pokušalo dati nikakvo objašnjenje zbog čega su Trumbo, a i mnogi tadašnji američki intelektualci i umjetnici, prihvatili komunizam, a još manje se pokušava dati objašnjenje zbog čega su makartistički progoni nakon nekog vremena odjednom postali “out”, a Trumbo od nedodirljive “ne-osobe” ponovno došla na tron najuglednijeg hollywoodskog scenarista. Dijelom se to može objasniti autohagiografskim pristupom tako karakterističnim za Hollywood, pa se tako za početak progona gotovo isključiva krivica svaljuje na Hopper (koju u Hollywoodu ionako iz razumljivih razloga nisu previše voljeli), a potpuno odrješuju moguli koji su za progone imali daleko više financijskih i drugih interesa, s obzirom da je eliminacija dotada etabliranih ljevičara značila dolazak novih, poslušnijih i jeftinijih kadrova i daleko manje problema sa sindikatima. Možda najintrigantniji motiv scenarija – suradnja protivnika kapitalizma sa vulgarnim i pohlepnim samodeklariranim proizvođačem celuloidnog dreka (koga tumači uvijek poizdani John Goodman) – nije iskorištena.

To, dakako, ne znači da nema publike koja u Trumbu neće moći uživati ili barem cijeniti neke od njegovih elemenata. Roacheovo ostvarenje će prije svega zadovoljiti tvrdokornije filmofile, prvenstveno one koje zanima “dobri stari” Hollywood, pri čemu je odana počast ili korištene reference na brojna klasična ostvarenja ili se kao likovi pojavljuju neka od najvećih imena zlatnog doba američkog filma. Pri tome je zanimljivo vidjeti kako se Roach prilikom castinga nije previše vodio računa o fizičkoj sličnošću (s izuzetkom novozelandskog glumca Deana O’Gormana koji gotovo savršeno “skida” Kirka Douglasa u Spartaku), pa tako treba nešto vremena da bi se shvatilo kako Michael Stuhlbarg tumači lik Edwarda G. Robinsona. S druge strane je David James Elliott (poznat kao Harmon Rabb u popularnoj TV-seriji JAG) gotovo u potpunosti promašen u ulozi Johna Waynea. Pred sam kraj filma se zanimljivim čini nastup njemačkog glumca Christiana Berkela, specijalista za uloge nacista, koji tumači austrijskog režisera Otta Premingera koji se često navodi kao jedna od ličnosti najzaslužnijih za slom crne liste. Preminger je, međutim, isto tako poznat i po tome što je nekako u isto vrijeme uspješno potkopao jednako tako zloglasni cenzorski Haysov kodeks, te se postavlja pitanje ne bi li on, isto kao i Dalton Trumbo, zaslužio film, možda upravo s Berkelom u glavnoj ulozi.

Trumbo postaje još veće razočarenje kada ga se usporedi s istoimenim igrano-dokumentarnim filmom snimljenim osam godina ranije, a koji je Trumbov sin Christopher režirao po vlastitoj drami. U njoj je priča o živopisnom scenaristu i njegovim nevoljama ispričana kroz njegova pisma, na možda manje atraktivan, ali daleko intimniji i autentičniji način. Taj film nije dobio “Oscare”, kao što ih vjerojatno neće dobiti ni ovaj Trumbo. Međutim, onaj najvažniji Trumbo – Dalton – je na kraju priče ipak dobio “Oscare” koje zaslužuje.

OCJENA: 5/10

 

RECENZIJA: Gospodarica zla (2014)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

English: Angelina Jolie at the Cannes film fes...
Angelina Jolie (izvor: Wikimedia Commons)

GOSPODARICA ZLA
(MALEFICENT)
uloge: Angelina Jolie, Sharlto Copley, Elle Fanning, Sam Riley, Imelda Staunton, Juno Temple, Leslie Manville
scenarij: Linda Woolvertoon
režija: Robert Stromberg
proizvodnja: Walt Disney Pictures, SAD, 2014.
trajanje: 113'

Posljednjih godina se među pratiteljima filmskih zbivanja počela kristalizirati spoznaja da je vrijeme velikih zvijezda prošlo. Danas je vjerojatnije da će neki glumac postati uspješan zato što je nastupio u nekom uspješnom filmu nego zato da će neki film biti uspješan zato što u njemu nastupa neki uspješan glumac. Jedan od hollywoodskih studija koji se “opekao” zbog ove nove stvarnosti je i Disney, čiji je megaspektakularni blockbuster Usamljeni osvetnik propao usprkos toga što je njegova glavna zvijezda bio Johnny Depp. No, s druge strane, od svakog pravila postoje iznimke, čak i u ovoj novoj stvarnosti. Jedan od najnovijih primjera bi mogao biti igrani remake nepuna pola stoljeća starog Disneyevog animiranog filma o Trnoružici. Film je, usprkos toga što su sasjekli kritičari, postigao izuzetan uspjeh, a većina se slaže da je za to najmanje zaslužna njegova “subverzivna” ideja da se zbivanja iz originalne priče prikažu kroz perspektivu glavne negativke (koja se nekad na ovim prostorima zvala Grdana, a danas je jednostavno Maleficent). Razlog, dakako, nije ni u budžetu potrošenom na specijalne efekte, pa ni u marketingu, koji nije znao spašavati ni daleko kvalitetnije filmove. Jedini adut filma, koga su hrvatski distributeri u tako tipičnom nedostatku inspiracije prekrstili u Gospodarica zla, je njegova glavna zvijezda – Angelina Jolie.

Jolie u filmu tumači naslovnu ulogu, odnosno lik krilate vile koja živi u Močvari, čarobnom kraljevstvu koje graniči s kraljevstvom ljudi. Kao dijete se upoznala i sprijateljila sa ljudskim dječakom po imenu Stefan, a što će je skupo koštati kada oboje odrastu i postanu upetljani u sukob između dva svijeta. U njemu ljudski kralj sa svom svojom vojskom ne može poraziti Maleficent te nudi prijestolje onome tko ubije vilu. Stefan, zaslijepljen ambicijom, odluči iskoristiti staro prijateljstvo kako bi na prevaru ubio Maleficent; u posljednjem trenutku se, međutim, odluči tek da joj odreže krila i podnese ih kao dokaz kralju. Godinama kasnije Stefan stoluje kao kralj, ali se na krštenju svoje kćeri Aurore mora suočiti s time obogaljenom Maleficent, koja nije izgubila svoje magične moći i koja baca kletvu prema kojoj će Aurora u dobi od 16 godina zaspati vječnim snom iz koje će probuditi tek istinska ljubav. Kralj odluči skloniti svoju kći, ali 16-godišnja Aurora (Fanning) ne može pobjeći od svoje sudbine.

Osnovna ideja filma – “ikonoklastičko” obrtanje klasične bajke i njeno pretvaranje u modernu feminističku alegoriju – zapravo i nije previše originalna, a što ne bi trebalo predstavljati posebno iznenađenje. Scenarij za Gospodaricu zla je napisala Linda Woolverton, koja je prije četiri godine sličnu stvar napravila sa Alice, gdje je protagonistica klasične priče za djecu Lewisa Carrolla pretvorena u radikalnu feministicu. Ovdje je feminizam naglašen na još višoj razini, pa ne samo da negativka iz bajke postaje pozitivka, nego je i glavni negativac muškarac. A ključna scena filma prikazuje događaj koji se može protumačiti kao silovanje; a da za takav zaključak ne treba diploma ženskih studija pobrinula se i sama Jolie u intervjuima kojima je promovirala film. Naravno, postavlja se pitanje da li je takva scena primjerena filmu koji bi trebao biti prvenstveno namijenjen najmlađoj publici. Ona je dovoljno uznemirujuća i za odraslu publiku, pogotovo onu koja je dovodi u kontekst privatnog života glumice, odnosno nekih neugodnih medicinskih detalja.

Jolie, koja se, između ostalog, i zbog toga dugo vremena nije pojavljivala na filmu, u Gospodarici zla se prilično trudi svima pokazati kako je glumački talent još nije ostavio. U tome ima prilično uspjeha te lik Maleficent, prilično složen za ekranizaciju dječje bajke, predstavlja jednu od najupečatljivijih uloga njene karijere. Na žalost, uspjeh Jolie je ne samo zasjenio napore svih ostalih, nego i samo naglasio njihove nedostatke. To se prije svega odnosi na scenarij koji, u nastojanju da od negativke načini pozitivku, gledateljima servira teško objašnjive i neuvjerljive promjene njenih motiva i odnosa prema Aurori/Trnoružici. Ostatak glumačke ekipe je, pak, još gore prošao zahvaljujući loše napisanim i nedovoljno definiranim likovima. To se prije svega odnosi na južnoafričkog glumca Sharltoa Copleya kojemu je očigledno u Hollywoodu postala sudbina glumiti iritantne luđake i ubojice. Inače prilično talentirana Elle Fanning je, pak, jedna od najbljedunjavijih i najmanje glamuroznih filmskih princeza koje smo nedavno imali prilike vidjeti na filmu; Lily Collins iz Snjeguljice, sličnog “revizionističkog” filma,  u usporedbi s njom izgleda kao “oskarovka”. Nedostatak suvislih ili simpatičnih likova se pokušava nadoknaditi CGI-jem i korištenjem 3D tehnologije, i sve to na prvi trenutak izgleda atraktivno, s vremenom postane zamorno, a gledatelje, pogotovo one starije, će uhvatiti predvidljivi “deja vu”. Režiser Robert Stromberg je, s druge strane, možda bio svjestan tih nedostataka, pa je Gospodaricu zla srezao na nekih 97 minuta, što je skoro sat vremena manje od današnjeg hollywoodskog standarda za ovakvu vrstu filmova. Moglo bi se reći da je, uz Jolie, nešto kraća, a i samim time i manja izloženost hollywoodskom nedostatku inspiracije, jedino ugodno iznenađenje ovog filma.

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Između svjetova (2011)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Twixt (film)
(izvor: Wikipedia)

IZMEĐU SVJETOVA
(TWIXT)
uloge: Val Kilmer, Bruce Dern, Elle Fanning, Ben Chaplin, Joanne Whalley, Ben Chaplin
scenarij: Francis Ford Coppola
režija: Francis Ford Coppola
proizvodnja: Pathe/Zoetrope, SAD, 2011.
trajanje: 88 '

Od svih kraljeva Novog Hollywooda danas se možda najmanje govori o Francisu Fordu Coppoli. Razlog za to bi mogao biti u banalnoj činjenici da su tvorca Kuma i Apokalipse konačno dohvatile godine, ali i u tome da je on već odavno sebe nametnuo kao instituciju te da njegov obiteljski brend uspješno nosi kći Sofia. To ne znači da stari majstor više ne snima filmove; stvar je u tome da su to filmovi koji iz nekog razloga ne izazivaju pažnju ikoga osim najzagriženijih filmofila. Nešto slično se zbilo s Twixt, horor-filmom koji se godinu dana nakon festivalske premijere u Torontu kod nas prikazuje pod naslovom Između svjetova, a koji, vjerovali ili ne, uopće nije prikazan u Americi.

Na samom početku film izgleda kao ekranizacija romana Stephena Kinga, što možda i nije teško očekivati, s obzirom da je protagonist, čiji lik tumači Val Kilmer, opisan kao nižerazredna verzija popularnog pisca. Hal Baltimore je specijalist za horor-romane o vješticama koji, pogođen kreativnom krizom, za život pokušava zarađivati potpisujući primjerke svojih knjiga u knjižarama. Tijekom jedne takve turneje dolazi u gradić čiji živopisni šerif Bobby La Grange (Dern) u Baltimoreu vidi idealnog partnera da ostvari vlastite književne ambicije. U zamjenu za suradnju na sljedećem romanu, Baltimoreu nudi dragocjenu inspiraciju u obliku aktualnog slučaja morbidnih ubojstva koje upravo istražuje. Baltimorea istraga dovede do još mračnijih događaja iz gradske prošlosti, a u čijem rasvjetljavanju će mu pomoći duhovi koje sreće u snovima.

Coppola, nakon što je odavno na polju filma ostvario sve što se može ostvariti u svijetu filma, sebi može dozvoliti ono što je većini njegovih kolega u današnjem Hollywoodu gotovo nezamislivo – snimati filmove “za svoju dušu”, bez ikakvog vanjskog komercijalnog pritiska niti potrebe da osvaja zlatne kipiće. Tako se može reći da je pod stare dane ponovno ostvario ideal autorskog filma kome je težila njegova novohollywoodska generacija. U slučaju Između svjetova se eksplicitno osobni karakter filma odražava i u tome što je kao inspiracija Coppoli, prema vlastitom svjedočenju, poslužio san “podmazan” bocom rakije. Pretakanje tog iskustva u cjelovečernji film, s druge strane, daje još jedan primjer umjetničkog djela čije stvaranje čini zadovoljstvo umjetniku, ali daleko manje ili nikakvo zadovoljstvo publici.

To ne znači da Između svjetova nema nikakvu vrijednost; neki dijelovi filma se doimaju maštovitima, originalnima i prilično efektnima, a posebno se ističe scena u kojoj se dekonstruira jedno od najpoznatijih djela američke književnosti. Filmofile će prilično zabavljati pronalaženje niza citata i homagea koje je Coppola posvetio svojim kolegama i uzorima. Oni zauzimaju široki raspon od Lyncha i njegovog Twin Peaksa, klasičnog trilera Noć lovca pa sve do eksploatacijskih filmova, poput Demencije 13 koju je sam Coppola napravio za Rogera Cormana na samom početku svoje karijere. Film se osvrće i na stvarni život, pa tako Kilmer i njegova bivša supruga Joanne Whalley tumače stvarne supružnike, a jedan od pozapleta se tiče i obiteljske tragedije nalik na onu koja je Coppolu pogodila u stvarnom životu.

Sve je to, međutim, od male koristi čim gledatelj postane svjestan da je Coppola, u nastojanju da film učini “drukčijim” zanemario potrebu da Između svjetova predstavljaju suvislu cjelinu. Kako film ide prema svom kraju, to se sve više čini kako je velikog majstora izdala inspiracija, odnosno da ne zna kako ga završiti. Kada do kraja dođe, on je zbrzan, neuvjerljiv i razočaravajući. Treba se nadati kako se ista stvar neće moći reći za Coppolinu filmografiju.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 30. listopada 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)