Oznaka: Elizabeth Debicki

RECENZIJA: Šifra U.N.C.L.E. (The Man from U.N.C.L.E., 2015)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Kada je posljednji put na dnevni red došlo rebootanje filmske serije o Jamesu Bondu, jedna od zanimljivijih, iako najmanje razmatranih, ideja je bila ta da se novi filmovi radnjom smjeste u 1960-e. O njenoj isplativosti se da raspravljati, ali nema sumnje da bi “retro” Bond bio daleko autentičniji od Bonda u sadašnjosti, prije svega zato što je lik poput britanskog tajnog superagenta s dozvolom za ubijanje bio daleko uvjerljiviji u svijetu Hladnog rata, a njegove navike poput alkohola, cigareta i bezočnog ženskarenja manje upadali u oči van konteksta moderne političke korektnosti. Kako bi takvi filmovi izgledali ne znamo, ali se zato pojavio jedan koji nam daje kakvu-takvu predodžbu. Riječ je o Šifri U.N.C.L.E., adaptaciji špijunske TV-serije The Man from U.N.C.L.E. koja je žarila i palila američkim TV-ekranima sredinom 1960-ih, a čiji je začetnik bio nitko drugi do Ian Fleming, britanski književnik i tvorac Bonda, i koja se likovima, zapletima i ikonografijom itekako naslanjala na “klasične” Bondove sa Seanom Conneryjom u glavnoj ulozi. Filmska inkarnacija U.N.C.L.E. je, za razliku od sličnih modernih adaptacija sličnih špijunskih hit-serija iz 1960-ih (kao Nemoguće misije ili Osvetnika iz 1998. godine) nije bila “osuvremenjena”, nego je vremenom radnje smještena u 1960-e, čineći je jednom od vjernijih adaptacija TV-serija u današnjem Hollywoodu.

Problem u tom slučaju predstavlja to što ciljanu publiku čini mlađarija za koju je Hladni rat tek poglavlje u povijesnim udžbenicima. Njega rješava uvodna špica, gdje se na brzinu serviraju najosnovniji podaci o glavnim akterima i detaljima tih zbivanja, a radnja započinje na ključnom ratištu tog sukoba – podijeljenom Berlinu. Na samom početku Napoleon Solo, bivši provalnik u službi CIA-e, odlazi iz Zapadnog u komunistički Istočni Berlin kako bi odatle izbavio Gabrielu Teller (Vikander), kći nestalog njemačkog znanstvenika za koga se sumnja kako za nečiji račun proizvodi nuklearno oružje. U tome ga, pak, bez uspjeha pokušava zaustaviti KGB-ov superagent Ilja Kurjakin (Hammer). Sukob dvojice muškaraca je, međutim, privremeno obustavljen nakon što su njihovi pretpostavljeni zaključili da iza svega stoje takvi zlikovci da se ljuti hladnoratovski protivnici moraju protiv njih udružiti, te tako Solo i Kurjakin zajedno sa Gaby odlaze u Rim gdje ih trag vodi do poslovnog imperija koji vodi zanosna, ali proračunata Victoria Vinciguerra (Debicki).

Guy Ritchie je nedavno s dva filma o Sherlocku Holmesu pokazao kako se zna nositi s kostimiranim pustolovinama, odnosno kako može osvježiti naizgled previše puta prežvakane likove i priče. U slučaju U.N.C.L.E. je imao i lakši i teži posao. S obzirom da je TV-serija iz 1960-ih manje poznata od Sherlocka, imao je više kreativne slobode, ali i potrebe da otkriva toplu vodu; teže je, međutim, bilo publiku vezati za likove koji možda i ne funkcioniraju najbolje izvan svog povijesnog konteksta. S jedne strane je tu pomogla relativna jednostavnost osnovnog koncepta, odnosno to što Solo i Kurjakin predstavljaju svojevrsne arhetipove hladnoratovskog Zapada i Istoka, ali i isto tako i Bonda podijeljenog na dvije ličnosti – profinjenog šarmantnog hedonista koji sve radi “na finjaka” i efikasni ali hladni stroj za ubijanje. Njihov međusobni odnos je pak Ritchie zajedno sa svojim koscenaristom Wilgramom iskoristio ne samo za uobičajenu “buddy buddy” humorističku dinamiku dvojice karakterno i ideološki suprotstavljenih likova, a što uključuje i replike koje će oni oni koji to vole rado protumačiti kao implicitno homoerotske. I sve to usprkos toga što je suparništvo oko ženskog lika jedan od motiva radnje, a Solo žene trpa u svoj krevet poput Conneryjevog Bonda u najboljim danima. Izbor dvojice glavnih glumaca nije bio u potpunosti najsretniji – Cavill je solidan, iako će se dijelu publike biti teško oteti dojmu da gleda Supermana u sakou, dok se Hammer, koji se posljednjih godina nije proslavio komercijalno uspješnim nastupima, mnogo više trudi u za njega rijetkoj glavnoj ulozi.

Osnovni zaplet se ne može pohvaliti nekom naročitom originalnošču – motive megalomana koji prijete svijetu oboružani paklenim oružjem koje štite tajne armije u podzemnim skrovištima je daleko uspješnije koristila ne samo serija o Bondu, nego i niz filmova koji su je prethodnih desetljeća imitirale ili parodirale. Akcijske scene, pak, variraju u kvalitetu – neke izgledaju previše mračno i konfuzno, a neke su prilično dobre, pogotovo kada ih se kombinira s humorom. To se može reći na početnu scenu u Berlinu koja nas upoznaje s glavnim likovima, ali i scenu u sredini u kojoj jedan od dvojice junaka mirno uživa u večeri, dok se u pozadini njegov kolega bori za život s hordama negativaca. Najveća atrakcija filma, pak, nije toliko u akciji koliko u izuzetnom trudu koji je Ritchie uložio kako bi rekonstruirao svijet 1960-ih, a što se ne odnosi samo na europske lokacije, nego i automobile, oružje, rekvizite, modu i glazbu. U.N.C.L.E. je film koji se mora prije svega preporučiti ljubiteljima kostimiranih drama, ali i nepopravljim nostalgičarima, dok bi novim generacijama mogao dobro poslužiti kao uvid u svijet koji se morao spašavati bez oslanjanja na mobitele i Internet. Među atrakcije filma spada i Alicia Vikander, u posljednje vrijeme prilično zapažena švedska glumica kojoj je ovo dosad najkomercijalniji projekt i u kome prilično dobro tumači lik oko koje se bore dvojica protagonista. Još je, međutim, impresivnija Elizabeth Debicki koja izgleda kao femme fatale na n-tu potenciju. Dobar dojam je ostavio i Sylvester Groth koji tumači lik Gabinog ujaka za koga se, kao i kod mnogih drugih, ispostavi da nije ono za što se izdaje.

Najveći nedostatak filma je strukturne naravi, odnosno to što je očigledno zamišljen kao početak nove franšize, te je njegova radnja ništa drugo do “priča o nastanku” nalik na one iz superherojskih filmova. Sama riječ U.N.C.L.E. – odnosno kratice organizacije kojoj pripadaju protagonisti originalne TV-serije – se pojavljuje tek na samom kraju, a u filmu se lik njenog šefa Waverlyja (koji tumači prilično raspoloženi Hugh Grant) relativno malo pojavljuje. Sve to sugerira određenu nedovršenost, odnosno nastavak za koga u trenutku pisanja ovih redova nije sigurno da će biti opravdan početnim komercijalnim rezultatima. Usprkos toga, Šifra U.N.C.L.E. je film koji se itekako može preporučiti, bilo kao fascinantni prozor u jedan relativno bliski, ali ipak daleki svijet hladnoratovske prošlosti, bilo kao osvježavajuća varijacija na temu danas prilično potrošene Nemoguće misije.

ŠIFRA U.N.C.L.E.

(THE MAN FROM U.N.C.L.E.)

uloge: Henry Cavill, Armie Hammer, Alicia Vikander, Elizabeth Debicki, Jared Harris, Hugh Grant

scenarij: Guy Ritchie & Lionel Wilgram

režija: Guy Ritchie

proizvodnja: Warner Bros, SAD/UK, 2015.

trajanje: 116 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Čuvari galaksije Vol. 2 (Guardians of the Galaxy Vol. 2, 2017)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

Prije šest godina su Čuvari galaksije, ekranizacija relativno opskurnog Marvelovog stripa, trijumfalno dočekani kao dobrodošlo osvježenje u sve većem i nezaustavljivom Marvelovom filmskom univerzumu. Njegov režiser James Gunn je dobio brojne pohvale zbog toga što je svoj, inače ne baš previše produhovljeni i nekim suvislim zapletom obdareni, lišio svake ozbiljnosti te napunio s nizom šašavih likova, scena, situacija i referenci na suvremenu pop kulturu. Čuvari galaksije su zbog toga izgledali kao dragocjeni odmak od melodramatske epike drugih Marvelovih filmova, ali je svakome bilo jasno da će Gunn u neumitnom nastavku teško ponoviti isti efekt, kao i da će kvaliteta novog filma neumitno biti slabija od one u prvom. Kada su se 2017. godine Čuvari galaksije Vol. 2 pojavili u kino-dvoranama, sumnje su uglavnom bile opravdane, ali se, s druge strane ne može reći da Gunn u svoj film nije uložio ozbiljan kreativni napor.

Naslovni protagonisti, odnosno Čuvari galaksije, su grupa svemirskih pustolova na čelu sa Peterom Quillom alias Star Lordom (Pratt), koja je stekla slavu i koju su najmoćnije vlade i drugi entiteti spremni angažirati za delikatne zadatke. Jedan od njih je Ayesha (Debicki), vladarica rase Suverena koja od Čuvara traži da zaštite dragocjene baterije od interdimenzionalnih čudovišta. Zauzvrat im predaje Nebulu (Gillan), sestru Gamore (Saldan), članice tima Čuvara. Sestre su u dugogodišnjoj zavadi, ali pravi problem za Čuvare nastane kada jedan od njih, Rocket (Cooper), odluči baterije zadržati za sebe, izazvavši bijes Ayeshe koja ih odluči eliminirati uz pomoć svakojakog galaktičkog plaćeničkog ološa. Čuvari se zbog toga nađu u golemim nevoljama iz kojih ih izvlači, Ego (Russell), božanstvo u obliku živog planeta koji tvrdi da je Quillov otac.

Kao što se može očekivati od marvelovskog filma, Čuvari galaksije Vol. 2 nimalo ne kriju stotine milijuna dolara budžeta, i to prije svega u scenama u kojima se uz pomoć najsuvremenijih CGI efekata na prilično dojmljiv način stvaraju egzotični vanzemaljski svjetovi. Pri svemu tome Gunn, koji je ovaj put i jedini autor scenarija, nastoji svemu dati svojevrsni autorski pečat, i to prije svega kroz korištenje jarkih boja, namjerno učinivši svoj film kičastim i neozbiljnim. Zbog toga svega u filmu se relativno lako mogu probaviti i neki motivi zapleta i scene, poput masovnog ubijanja negativaca, koje bi inače izgledale neprimjerene za obiteljsku ili previše osjetljivu obliku. Gunn to nastoji također postići i kroz furiozni tempo, ali u tome ponekad nema uspjeha. Prvi dio se tako čini prerazvučen i teško razumljiv svima koji nisu u potpunosti upućeni u prvi film ili Marvelov univerzum. Neki od likova nisu najbolje razrađeni i podzapleti vezani uz njih se čine sapunskima. Neki od tih problema su riješeni tek u drugom dijelu, kada Gunn uvodi obrat koji se čini priličnom neočekivanim za današnje hollywoodske standarde. Čuvari galaksije Vol. 2 izgledaju relativno dobro i zbog prilično raspoložene glumačke postave, iako se može reći da su glumci koji imaju prilike glumiti bez pretjerane šminke – poput Pratta, uvijek pouzdanog karkaternog glumca Michaela Rookera u ulozi Quillovog bivšeg mentora Yontu Udonte te sjajnog Kurta Russella – u svemu uspješniji od onih koji to nisu. Jedan od tragičnih primjera je Karen Gillan, škotska glumica popularna zbog nastupa u BBC-jevoj seriji Doctor Who, koja je posve neprepoznatljiva kao Nebula. Iako su Čuvari galaksije Vol. 2 uglavnom ispunili svrhu postojanja te će većini gledatelja pružiti dva sata neobavezne eksapističke zabave, svejedno ostaje dojam da više nema svježine i da svi kreativni potencijali nisu iskorišteni. Takav je dojam još snažniji ako se film usporedi s kasnije izdanim reklamnim spotom za DVD-izdanje, koji izgleda kao jedan od najefektnijih primjera filmske promocije u proteklih nekoliko godina.

ČUVARI GALAKSIJE VOL. 2

(GUARDIANS OF THE GALAXY VOL. 2)

uloge: Chris Pratt, Zoe Saldana, Dave Bautista, Vin Diesel, Bradley Cooper, Michael Rooker, Karen Gillan, Pom Klementieff, Elizabeth Debicki, Chris Sullivan, Sean Gunn, Sylvester Stallone, Kurt Russell

scenarij: James Gunn

režija: James Gunn

proizvodnja: Walt Disney Studios/Marvel, SAD, 2017.

trajanje: 137 min.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Veliki Gatsby (2013)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Guns Control
(izvor: Poster Boy NYC)

VELIKI GATSBY
(THE GREAT GATSBY) 
uloge: Leonardo di Caprio, Carey Mulligan, Tobey Maguire, Joel Edgerton, Isla Fisher, Elizabeth Debicki
scenarij: Baz Luhrmann & Craig Pearce
režija: Baz Luhrmann 
proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2013.
trajanje: 133 '

Koliko su književna djela nezahvalna za adaptaciju možda najbolje svjedoči “Veliki Gatsby” Francisa Scotta Fitzgeralda, jedan od klasičnih romana američke književnosti. Hollywood se tog romana dotakao nekoliko puta, i nijednom rezultati na ekranu nisu izgledali dostojni ugleda koji uživa književni predložak. Novi pokušaj je povjeren Australcu Bazu Luhrmannu, čija je verzija “Romea i Julije”  originalnim pristupom – smještanjem radnje u suvremeno doba – pokazala kako se može udahnuti novi život i najizlizanijim dramskim tekstovima.

Radnja filma je smještena u SAD u ljeto 1922. godine. Događaje pratimo iz perspektive lika koji služi i kao narator u romanu – Nicka Carrawaya (Maguirea), mladića koji je sa Srednjeg zapada došao u New York kako bi se obogatio trgujući obveznicama na burzi čiji indeksi tada lete u nebo. Uspjevši zaraditi dovoljno novaca za najam kuće na Long Islandu, otkriva kako mu je susjed Jay Gatsby (Di Caprio), tajanstveni bogataš u čijoj palači se odigravaju raskošne zabave na koje dolazi njujorška elita – kako pripadnici starih aristokratskih obitelji, tako i skorojevići koji su se naglo obogatili na burzi ili švercom alkohola. Carraway je i sam pozvan na jednu od njih, i ubrzo otkriva da je razlog za to njegova rođaka Daisy Buchanan (Mulligan), s kojom je Gatsby prije odlaska u prvi svjetski rat imao ljubavnu vezu, a koja je sada udana za aristokrata Toma Buchanana (Edgerton).

“Doba jazza”, odnosno “burne dvadesete”, koje je Fitzgerald nastojao opisati u svom romanu, se tradicionalno smatraju jednim od najekscesnijih razdoblja američke povijesti, odnosno vrijeme koje su obilježila pohlepa, hedonizam i razmetanje bogatstvom. Zbog toga se moglo govoriti kako Luhrmann izgleda kao idealni izbor za filmaša koji bi ekranizirao “Gatsbyja”, s obzirom da razmetanje budžetom  predstavlja najupadljiviju karakteristiku njegovog stila režije. U svom najnovijem ostvarenju Luhrmann se itekako trudi uvjeriti i posljednjeg skeptika da je u njega utrošeno više od 100 milijuna US$. Ne samo što cijeli film anakronistički trešti “hipsterski” soundtrack Jay-Za i Lane del Rey i paradiraju raskošni kostimi i scenografija njegove supruge Catherine Martin, nego je i novi “Gatsby” snimljen u za ovakvu vrstu filma neuobičajenoj (i mnogi bi rekli, sasvim nepotrebnoj) 3D tehnici. Australske lokacije i studiji, kao i mnogo CGI-ja, su pak pretvorene u fascinantne prizore gradskog života u New Yorku 1920-ih, kao i palača u kojima su živjeli tadašnji stupovi društva.

Luhrmann je, međutim, počinio istu pogrešku koju bi počinili i od njega daleko manje nadareni filmaši – obratio je previše pažnje na vanjsku formu, a premalo na sadržaj. S jedne strane je bio prilično vjeran Fitzgeraldovom tekstu, ali je s druge strane odao da ga previše ne shvaća, odnosno da mu nedostaje perspektiva originalnog autora koji je opisao svijet čiji je i sam dio bio. Zbog svega toga “Veliki Gatsby” najbolje funkcionira na početku, kada kroz Luhrmannov prikaz raskoši i ekscesa upoznajemo “doba jazza”, a Gatsby predstavlja misteriozan, karizmatski lik. Kada je scenarij od toga odlijepi i koncentrira na melodramu, Luhrmann se počinje gubiti, a likovi koji su trebali biti ikone postaju prazni, neuvjerljivi i, na kraju, gledateljima sasvim antipatični. Tu od pomoći nije ni inače iskusna i kvalitetna glumačka ekipa, uključujući Luhrmannovog starog suradnika Di Caprija čiji se Gatsby prebrzo pretvori u patetičnog luzera. Maguire se doima prestar za ulogu neiskusnog mladića (a od pomoći nije ni neuvjerljivi narativni okvir njegovog boravka u sanatoriju gdje piše romana), a posebno je tragičan slučaj neiskorištenosti lika Jordan Baker koju tumači impozantna Elizabeth Debicki. “Veliki Gatsby” tada, dijelom i zbog nedostatka prilike za Luhrmannovo iživljavanje u scenama divljih zabava, se doima potrošenim, a zajedno s njim i još jedna prilika Hollywooda da od književnog napravi filmski klasik.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 26. svibnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)